Već izvesno vreme odlažem neki lekarski pregled. I krenula danas da i to odradim.
Naravno, privatno.
Iz više razloga.
Prvi, nemam overenu zdravstvenu knjižicu jer je socijalno prešlo na nove, a moja firma još nije uspela da se dogovori na koji način će svim radnicima biti zamenjena zdravstvena. Elem, tako se čeka od januara. Naravno, verovatno sam mogla nekako sama da izjurim sve papire, sačekam sve redove i dođem do zdravstvene, ali čemu kad postoje i drugi razlozi.
Naime, u državnim zdravstvenim institucijama uglavnom nedostaju neki reagensi, pa čak i kada bih našla vezu da bi odradila sve analize morala bih i to dobrano da platim.
Treći razlog, ne mogu da čučim po čekaonicama, vijam veze,...
Četvrti razlog, hvala Bogu, još uvek od svoje plate mogu da platim privatno preglede.
Ali, da se vratim na početak.
Bez čekanja, uz osmeh, jedan boc u venu i 1.500 dinara.
Sa tim rezultatim (i još nekim) odlazak kod lekara i još dodatni pregledi barem još 5.000.
I onda tako periodično na kontrole.

Morala sam sebi da postavim pitanje šta rade oni koji jednostavno nemaju od čega sve to da plate, u okviru obavezne zdravstvene zaštite ne mogu sve preglede da odrade, a potreban im je lekar.
I onda se setim onog papira koju mi moje računovodstvo svake godine dostavi sa godišnjim primanjima i godišnjim izdavanjima za doprinose. Uvek padnem u nesvest kad vidim kumulativno sumu koju sam izdvojila (da, ja sam izdvojila, jer je moja plata ugovorom definisana na bruto nivou) za socijlano i zdravstveno osiguranje, a pri tom evo već osam meseci nemam ni zdravstvenu knjižicu.
Pitam se čemu?