Danas je radna subota u školi...
Malopre, dolazi moj naučnik sa pitanjem:
-Mama, hoću li i ja nekada spadati u prošlost?
- Kako to misliš sine?
-Pa, kao ova priča iz sveta oko nas...
-Pa da, svi mi ćemo u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti za neke nove ljude pripadati prošlosti...baš tako...
-A kako će neko znati da sam ja nekada živeo?
- Znaće tvoja rodbina, a možda nešto i uradiš u životu po čemu će te pamtiti...
Nakon toga, moj momčić odlazi u svoju sobu... i nema ga, tišina, ništa se ne čuje... provirim, jer sam se zabrinula nad njegovim pitanjem i mislima, u kom smeru idu... kad on seo na krevet, povadio svoje najdraže enciklopedije i lista i sasvim ozbiljan čita...
Definitivno opravdava nadimak maminog naučnika