Dolazi novi veroučitelj u školu...
Razlog ?
Prvi čas veronauke. Njemu kao predavaču, a i djacima se predmet našao po prvi put u rasporedu.
Kao što i priliči, i kako to obično ide kad se neko upoznaje, veroučitelj se predstavi djacima, a zatim i djaci njemu. I tako kroz neobavezan razgovor veroučitelj postavlja pitanje:
Da li znate šta je to bog, da li ste nekad bili u crkvi...
i djaci se javljaju, nekad pola razreda, nekad manje, ali je svaki put u vazduhu nekoliko dečijih ruku.
Postavlja veroučitelj pitanje:
A da li neko od vas zna neku molitvu ?
Tajac...
deca se medjusobno gledaju, kada se iz sredine sramežljivo podiže jedna ruka.
Pa dobro... verovatno je pomislio veroučitelj... bolje i jedan nego da niko ne zna, pa upita djaka, hoće li svoje znanje podeliti sa ostalima.
Ustaje djačić i poče da pevuši:
"...Molitva, kao žar na mojim usnama je,
molitva, mesto reči samo ime tvoje.
(I) Nebo zna, kao ja,
koliko puta sam ponovila,
to nebo zna, baš kao ja,
da je ime tvoje moja jedina
molitva...."
Stvarno sam sve dvoumio gde da ovo nalepim: religija, obrazovanje, roditeljski kutak... ?
Najverovatnije bi najčitanije bilo u današnjem vicu, ili danas te se smejali, ćak pretpostavljam i da će se tekst sa početka posta za neki dan naći na stranicama nekog dnevnog časopisa, kao vic dana... potrebno je samo učeniku promeniti ime u Perica, i eto klasike.
Dal' je dogadjaj istinit, ili nije ? Ko da je to bitno. Kao što reče Jirži Kosinski:
"Fikcijska istina, naime, nije falsifikat stvarnosti, vec slika neke od njenih bezbrojnih varijacija"
Nije bitna ni škola... mada me ne bi čudilo da se taj dogadjaj desio u više od jedne škole. Nije bitno ni ime veroučitelja, kao ni ime djaka. Jedino što je po meni bitno je: da li ćemo iz anegdote izvući neki zaključak. A ima ih puno, o nama, načinu na koji vaspitavamo decu, medijima, ovoj državi...