Džingis kanMongolski vladar i vojskovođa te osnivač velike mongolske feudalne imperije. Rođen je 1155. godine u blizini Bajkalskog jezera u današnjoj Rusiji. U mladosti je bio zarobljen te je tri godine bio rob susjednog plemena. Džingis Kana, njegovu majku i braću njihovo pleme je napustilo nakon što je otac, koji je bio poglavica plemena, otrovan. Obitelj je prošla godine patnji, a Temudžin (njegovo pravo osobno ime) je od svoje majke naučio da mu je jedini vjerni prijatelj samo njegova sjena. Prema anonimnoj Tajnoj povijesti Mongola Temudžin je najprije postao vođa nekog osiromašenog plemena u Srednjoj Aziji. S vremenom nadjačao je sve svoje suparnike i okupio borbenu snagu od 20.000 ljudi.

Još kao mlad vladar proveo je opsežne reforme zakonodavnog sistema, uspostavio je efikasnu službu komunikacija nalik tzv. pony expressu na američkom Divljem zapadu i prvi je koji je pisao na mongolskom jeziku. Godine 1206. na skupštini kanova (kurultaj) izabran je za velikog kana - Džingis kana čitave Mongolije (glavni grad: Karakorum). Džingis Kan je tada obećao da će dijeliti i dobro i zlo sa svojim sljedbenicima. Uveo je opću vojnu obavezu te stvorio dobro organiziranu mongolsko-tatarsku konjicu s krupnim jedinicama do 10.000 ljudi (tumen). U strukturi svoje vojske integrirao je vojnike iz različitih plemena kako bi učvrstio lojalnost mongolskog armiji, a ne određenom plemenu. Svojim neprijateljima uvijek je davao samo jedan posve jednostavn izbor: predajte se i budite porobljeni ili umrite. Konstantno ustrajavajući na disciplini, nagrađujući vještinu i vjernost, a kažnjavajući one koji mu se usprotitve Džingi kan je izgradio ogromno carstvo.

Pokorio je Ujgure (1209.), a u periodu od 1211. - 1216. godine osvojio je cijelu sjevernu Kinu zajedno s Pekingom. U jesen 1219. godine s 250.000 ljudi pošao je s rijeke Irtyš preko Bet-Pak-Dala na osvajanje Horzema. Velike muslimanske države (koja je obuhvaćala Iran, sjeverozapadni Irak, Turkestan, sjeverozapadni Afganistan i zavisne zemlje), a kojom je vladao šah Muhamed. U proljeće 1220. (ili u jesen 1219.) zauzeo je Otratu, Buharu, Samarkand i prešao rijeku Amu-Dar'ju. Dio vojske pod vodstvom njegova sina Tuluja prodro je do Krima da bi na rijeci Kalki porazio ruske knezove (1223. ili 1224.) - tada već feudalno rascjepkane i uzajamno ratovima oslabljene Kijevske kneževine. Također je otjerao Polovce do Dnjepra i zatim se vratio na Volgu u Aziju. Džingis kan je osvojio istočni dio Horzema (Afganistan), sve do rijeke Ind. Kada je izbio ustanak plemena Tajguta Džingis kan se vratio u Mongoliju Naslovnica knjige "Genghis Khan - The Life and Legacy"(veljača 1225.) gdje umire za vrijeme opsade tajgutske prijestolnice. Poginuo je najvjerovatnije kada je ranjen pao s konja. Pokopan je na nepoznatoj lokaciji. Prema legendi svi vojnici i sluge koji su prisustvovali njegovom pogrebu bili su ubijeni kako bi se sačuvala tajna o mjestu gdje je pokopan veliki vojskovođa. Ta je tajna ostala nerazjašnjena sve do danas. Nakon njegove smrti Mongolsko carstvo, od Japanskog i Žutog do Crnog mora, razdijeljeno je između četiri njegova sina.

Država koju je Džingis kan stvorio obuhvaćala je ogroman prostor - prostranstvo veće od Rimskog carstva i veće od carstva Aleksandra Velikog. Naime, u doba njegove smrti 1227. njegovo se carstvo protezalo od Mađarske preko Azije do Koreje i od Sibira do Tibeta. Osvajanje Rusije Džingis Kan nije uspio dovršiti, baš kao ni njegovi sinovi ali je to pošlo za rukom njegovom unuku Batu kanu. Iako se to uprvi mah ne može zaključiti mongolska vladavina donijela je relativan mir Aziji. Domorodačke umjetnosti doživjele su svoj procvat, uključujuči kaliografiju, slikarstvo i književnost. Džingis Kanova vojska odlikovala se brzim manevrima i prodorima. Masnovno je uništavala civilno stanovništvo i gradove, a zarobljenike pretvarala u robove. Svuda je unosila strah i ostavljala pustoš za sobom. Unatoč tome ili možda baš zbog toga život Džingis Kana postao je predmet mnogih povijesnih i književnih dijela.