Moj lični obračun sa Dobrim Drvetom i Lošim Prevodom
Mislila se nešto na dan: August 28, 2007
Kada momčić od osam godina suzi okice i baci pročitanu knjigu, ljutito, uz reči da je knjiga odvratna, onda na to mora odmah da se obrati pažnja...
...nežna i tužna priča o ljubavi i davanju na kojoj su odrastale generacije. Drvo koje daje Dečaku sve što ima, do samoponištenja svoje suštine, svog drvećeg velikodušnog bića. Dečaku koji na 30-tak stranica nije radio ništa, osim što je uzimao dok više nije bilo šta da se uzme, a postupak koji su kritičari i moralisti zvali radost primanja kao oblik ljubavi.
- Šta je odvratno?
- Pouka, kaže mi. (Pouka, reč koja se uči u prvom razredu osnovne škole, umesto Šta je pisac hteo da kaže iz mog vremena i umesto Naravoučenija, reči koja se izbegava.)
Pouka knjige je, po mišljenju malog momka na pragu moralne misli i etičkog poimanja sveta, da velikodušna bića, kao što je Dobro Drvo, ostanu bez samog sebe, a da su ljudi koji samo uzimaju, sebični i odvratni. Dečak iz priče je odvratan. Drvo iz priče je budala.
- Nedostaje ravnoteža, zaključuje na kraju i besno odlaže knjigu.
Nedostaje ravnoteža, razmišljam dok je ponovo zajedno čitamo. Pada mi na pamet izreka da je ruka koja daje, uvek iznad ruke koja prima, ali stranica za stranicom, postajem i sama neutešna. A onda u jednom trenutku, osetim i ja u stomaku gađenje prema Dečaku.
Da li je to zapravo priča o tome, o tužnoj neravnoteži između davanja i uzimanja, a da mi nikada to nije palo na pamet? Šta se krije iza tog hrišćanskog morala blagorodnosti davanja, bez granica i uslova? Da li treba postaviti uslov da bi se dalo?
Da li sam ja Dobro Drvo i da li je moj sin Dečak? Da li onda negde, na pola naše životne knjige treba da kažem da je sada bilo dosta davanja i da hoću nešto za uzvrat ili treba na 20. strani da kažem, Ne dam. Nemam. Imam još ovo malo i ne dam, pa da uspostavimo ravnotežu koja nedostaje da ovaj odnos ne bude odvratan. Da li ću tada ja biti odvratna? I da li ću ikada uopšte želeti da kažem, Dosta?
Ako ne, hoću li zbog toga biti Drvo-budala?
Dečak, fakat nije ništa dao. Uzimao je šta mu je trebalo i u trenutku kada mu je trebalo. Čak se postavlja pitanje da li je i grane za gradnju kuće uzeo da bi konačno nekome dao krov nad glavom, ili mu je krov nad glavom bio neophodan da bi ponovo nešto uzeo: ženu, koja će da mu kuva ručak i da ga pere i pegla, podari decu
Zar mu nije nekoliko godina kasnije u kojima nije obilazio Drvo, konačno zatrebalo i deblo da bi napravio čamac i malo proputovao jer se osećao tužnjikavo?
Zar nije uravnoteženo da se stvarno u jednom trenutku podvuče crta i kaže, Ovo je suviše, čamac ti nije neophodan da bi ti živeo, a meni je deblo neophodno da bih sačuvao svoj drveći bitak; da bih bio ja.
Ili je ova iznenadna ideja nastala iz stomaka a ne iz smisla za književnu kritiku, dokaz da svako ko ovo pomisli (ili uradi) sebičan?
Zašto je Dečak (starac) na kraju knjige sam? Šta se dogodilo sa porodicom za koju je gradio kuću? Da li je nadživeo celu porodicu zato što se nije trošio davanjem, ili ga je žena u jednom trenutku napustila jer više nije imala šta da da, ili više nije htela samo da daje? Pa je podvukla crtu. Da li je onda ona odvratna žena ili je neko ko je postupio normalno radi ravnoteže?
Nedostaje ravnoteža, moj sin je u pravu.
Ravnoteža koja ovaj svet, naše odnose u njemu, čini stabilnim i normalnim. Davanje jeste radost, davanje ne postavlja uslove, ali je prirodno postaviti granice. Primanje može biti odraz ljubavi, ali stalno uzimanje to ne može da bude. Konačno, pa makar, navukli hiršćanski ili samo pravedni gnev na sebe, zar nije imanetno zdravom čoveku i da očekuje nešto? Ne mora zauzvrat, nego prosto nešto što bi mu bilo dato u toj socijalnoj ekonomiji. Dato, uz osećanje radosti.
Završavam ovu zakasnelu analizu snažnim osećanjem odvratnosti koje delim sa svojim sinom prema onima koji jedino uzimaju, sa emotivnim sećanjem na razlaze koje sam nekada inicirala zbog neuravnoteženog odnosa Drvo-Dečak.
Sa osećanjem da jeste pravedno i nadasve prirodno, umesto davanja poslednjeg resursa svog bitka zarad zadovoljstva primaoca, reći konačno i odlučno:
E, a sad, odjebi i nađi sebi neko drugo Drvo-budalu.
***Ili.
Ili je pogrešan prevod knjige Žike Bogdanovića - Dobro Drvo, umesto, na primer, Darežljivo Drvo - jer, sećate se, original je Giving Tree (ponekad se značenje mora nadrediti zvučnosti ma koliko bi se prevodilac mogao uvrediti), unelo toliku zabunu u silne generacije zaključno sa mojim sinom, koji su u priči očekivali dobrotu iz naslova, a dobili samo jednu alegoriju davanja i uzimanja za koju su, zbog lošeg prevoda, očekivali kao širu metaforu dobrote i razmene ljubavi. A možda je pisac hteo nešto sasvim drugo da kaže Nešto drugo o nama.
T.V.
YouTube - The Giving Tree
"...Bez duse si niko, bez duse si nista,
Kupujes, prodajes, oduzimas i dodajes..."
edit: mogu se naći tri izdanja:
Drvo ima srce (prijevod Marine Peterlin), Ilyricum 1992.
Dobro stablo (prijevod Jasna Štefić), Izvori 1998. i
Dobro drvo (prijevod Milovana Danojlića), Nolit 1986.