NOVI SVJETSKI POREDAK (35)

Jedna analiza postupaka svetske sile

Noam Čomski: Amerika je izgubila kompas

Pod Klintonom je prkošenje svetskom poretku dostiglo takve krajnosti da je postalo razlogom za brigu čak i jastrebova među političkim analitičarima. U novom broju "Forin Afers"-a, vodećeg časopisa establišmenta, Semjuel Hantington upozorava Vašington da kreće opasnim kursem. On sugeriše da u očima dobrog dela sveta - verovatno najvećeg dela sveta - SAD postaju "hulja super-sila" koja se smatra "najvećom pojedinačnom pretnjom njihovim društvima"

Brojna su pitanja u vezi sa bombardovanjem Kosova od strane NATO-a (prvenstveno Amerike). Mnogo toga je napisano na tu temu. Želeo bih da izložim nekoliko opštih zapažanja, držeći se činjenica koje nisu ozbiljno osporene. Dva su osnovna pitanja:
(1) Koja su to prihvaćena i primenjiva "pravila svetskog poretka"?
(2) Kako se ti ili neki drugi razlozi primenjuju u slučaju Kosova?

Koja su to prihvaćena i primenjiva "pravila svetskog poretka"?

Postoji ustrojstvo međunarodnog prava i međunarodnog poretka, obavezujuće za sve države, koje se zasniva na Povelji UN, kasnije donetim rezolucijama i odlukama Međunarodnog suda. Ukratko, pretnja ili upotreba sile je zabranjena, osim ukoliko je izričito ne odobri Savet bezbednosti nakon što se utvrdi da su sva miroljubiva sredstva iscrpljena, ili u slučaju samoodbrane od "oružanog napada" (uzak koncept) do aktiviranja Saveta bezbednosti.

Ima, svakako, i nešto više da se kaže o tome. Prisutna je barem nesaglasnost, ako ne i potpuna kontradiktornost između pravila svetskog poretka iz Povelje UN i prava formulisanih u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima (UD), drugog kamena temeljca svetskog poretka, uvedenih na inicijativu SAD nakon Drugog svetskog rata.
Povelja zabranjuje silu koja narušava suverenitet države; Univerzalna deklaracija garantuje prava pojedinaca protiv "tlačiteljskih" država. Pitanje "humanitarne intervencije" proizilazi iz te nesaglasnosti. Upravo se na pravo "humanitarne intervencije" poziva SAD/NATO na Kosovu i upravo je ono opšte podržano u uvodnicima i novinskim izveštajima (a u ovom poslednjem slučaju, povratno, čak i izborom terminologije).

Ovim se pitanjem bavi novinski izveštaj "Njujork tajmsa" (27. marta) pod naslovom "Pravni stručnjaci podržavaju upotrebu sile" na Kosovu. Ponuđen je jedan primer: Alena Gersona, bivšeg savetnika u američkoj misiji pri UN. Citirana su još dva pravna eksperta. Prvi, Ted Galen Karpenter, "izrugivao se argumentaciji Administracije" i odbacio navodno pravo na intervenciju. Treći je Džek Goldsmit, stručnjak za međunarodno pravo na Pravnom fakultetu u Čikagu. On kaže da kritičari NATO bombardovanja "imaju dosta jake pravne argumente", ali da "mnogi ljudi misle da se argumenti za humanitarnu intervenciju (mogu izvesti) iz običaja i prakse". To sumira dokaze ponuđene kao opravdanje željenog zaključka navedenog u naslovu.

Goldsmitovo zapažanje je razumno, barem ukoliko se slažemo da su za utvrđivanje postojanja "običaja i prakse" relevantne činjenice. Takođe bi trebalo da imamo u vidu banalnu istinu: pravo na humanitarnu intervenciju, ukoliko uopšte postoji, mora da se zasniva na premisi "dobre vere" onih koji intervenišu, s tim da se ta pretpostavka ne zasniva na retorici, nego na dotadašnjem učinku, a naročito njihovoj privrženosti primeni principa međunarodnog prava, odluka Međunarodnog suda itd.

To je zaista evidentna istina, barem kad su drugi u pitanju. Uzmimo, na primer, iranske ponude da intervenišu u Bosni u cilju sprečavanja masakra, i to u vreme kad Zapad to nije hteo da učini. Iste su odbačene sa podsmehom (u suštini, ignorisane); ukoliko postoji razlog, osim potčinjavanja sili, on je ležao u tome da nije postojala pretpostavka iranske "dobre vere".

Racionalna osoba postavlja očigledno pitanje: da li je iranski "dosije" intervencija i nasilja gori od američkog? Drugo pitanje je, na primer - kako da procenimo "dobru veru" jedine zemlje koja je stavila veto na Rezoluciju Saveta bezbednosti koja je pozvala sve države da se povinuju međunarodnom pravu? Šta je sa istorijskim "dosjeom"? Ukoliko takva pitanja nisu bitan predmet rasprave, pošten čovek će ih odbaciti kao stvar puke doktrine. Bilo bi korisno utvrditi u kojoj meri literatura - mediji i drugi - mogu da ispune ove elementarne zahteve.

Kako se ovi i drugi razlozi primenjuju u slučaju Kosova?

Na Kosovu je prošle godine došlo do humanitarne katastrofe koja se u najvećoj meri pripisuje jugoslovenskim vojnim snagama. Glavne žrtve bili su etnički Albanci, koji čine oko 90 odsto stanovništva te jugoslovenske teritorije. Standardna procena je 2000 mrtvih i stotine hiljada izbeglih.
U takvim slučajevima, oni koji nisu direktni akteri, imaju tri izbora:
- da pokušaju da uvećaju katastrofu
- da ne čine ništa
- da pokušaju da ublaže katastrofu
Dati izbori ilustrovani su drugim savremenim slučajevima. Zadržimo se na nekim koji su otprilike istih razmera, i upitajmo se gde se Kosovo uklapa u tu šemu.

Kolumbija. U Kolumbiji - prema procenama Stejt departmenta - godišnji nivo političkih ubistava od strane Vlade i njenih paravojnih saveznika uporediv je sa stanjem na Kosovu, a broj izbeglica koje beže prvenstveno od masakra prelazi milion. Dok je nasilje narastalo tokom devedesetih, Kolumbija je bila glavni primalac američkog oružja i obuke na Zapadnoj hemisferi, i ta se njihova pomoć sad uvećava pod izgovorom "narko-rata" kojeg skoro svi ozbiljni posmatrači odbacuju.
Klintonova administracija je posebno ushićeno hvalila predsednika Gaviriju tokom čijeg mandata je - prema organizacijama za ljudska prava - došlo do "zapanjujućeg nivoa nasilja", čak i u poređenju sa njegovim prethodnicima. Detalji su lako dostupni.

U ovom slučaju, reakcija SAD je: uvećati masakre.

Turska. Prema vrlo konzervativnim procenama, turska represija nad Kurdima devedesetih spada u kategoriju Kosova.

Bila je na vrhuncu ranih devedesetih; jedan pokazatelj je bekstvo više od milion Kurda iz unutrašnjosti u nezvaničnu kurdsku prestonicu Dijarbakir od 1990. do 1994, u vreme dok je turska vojska razarala unutrašnjost. Dva su rekorda zabeležena 1994: to je bila "godina najgore represije u kurdskim provincijama" u Turskoj, javljao je Džonatan Randal sa mesta događaja, i godina kad je "Turska postala najveći pojedinačni uvoznik američke vojne opreme i time i najveći uvoznik oružja na svetu".
Kad su organizacije za ljudska prava obelodanile da Turska koristi američke mlaznjake da bombarduje sela, Klintonova administracija našla je načina da zaobiđe zakone koji su zahtevali suspendovanje isporuka oružja - na sličan način kao što to čini u Indoneziji i drugde.

Kolumbija i Turska objašnjavaju svoja nedela (podržana od strane SAD) time da brane svoje države od pretnje terorističkih gerila. Kao što to čini i jugoslovenska Vlada.

Ponovo, ovaj primer govori: pokušaj da se uvećaju masakri.

Laos. Svake godine ima na hiljade ubistava, uglavnom dece i siromašnih seljaka u ravnici Džars u severnom Laosu - području, izgleda, najtežeg i možda najsurovijeg bombardovanja civilnih ciljeva u istoriji: furiozni napad Vašingtona na društvo siromašnih seljaka ima malo veze sa njegovim ratovima u regionu. Najgori period bio je od 1968, kad je Vašington bio primoran da pristupi pregovorima (pod pritiskom javnosti i poslovnih krugova), čime je okončano stalno bombardovanje severnog Vijetnama.

Kisindžer-Nikson su onda odlučili da premeste bombardovanje na Laos i Kambodžu.
Smrt dolazi od "bombica", sićušnog oružja za uništavanje žive sile, mnogo goreg od nagaznih mina: one su projektovane sa namenom da ubiju i osakate, a nemaju nikakvog dejstva na kamione, zgrade i slično. Ravnica je bila prekrivena stotinama miliona ovih kriminalnih naprava kod kojih se - prema podacima proizvođača, Hanivela - izostanak eksplozija meri po stopi od 20-30 odsto. Ove brojke sugerišu ili izuzetno slabu kontrolu kvaliteta, ili racionalnu politiku ubijanja civila odloženim dejstvom.

A to je bio samo delić primenjene tehnologije, uključujući savremene projektile koji su prodirali u pećine gde su porodice tražile zaklon. Trenutno se godišnje žrtve "bombica" procenjuju u rasponu od više stotina godišnje do "godišnje stope žrtava od 20.000" pri čemu - kako je napisao veteran među izveštačima iz Azije, Beri Vejn iz "Vol Strit džornala" u azijskom izdanju tog lista - više od polovine tog broja čine smrtni slučajevi. Prema tome, konzervativna procena govori da je ovogodišnja kriza otprilike uporediva sa Kosovom, mada su - prema procenama Centralnog komiteta Menonita, koji tamo od 1977. ublažava posledice masakra - smrtni slučajevi mnogo koncentrisaniji među decom (više od polovine ukupnog broja).

Bilo je pokušaja da se tome daje publicitet i da se rešava humanitarna katastrofa. Savetodavna grupa za mine (MAG) sa sedištem u Britaniji pokušava da ukloni smrtonosne naprave, ali su - kako izveštava britanska štampa - SAD "upadljivo odsutne iz šake zapadnih organizacija koje prate MAG", mada su konačno pristale da obučavaju neke laoske civile. Sa izvesnom ljutnjom, britanska štampa takođe izveštava o tvrdnjama stručnjaka MAG da SAD odbijaju da ih snabdeju sa "učini-bezopasnim" postupcima, što bi učinilo njihov rad "mnogo bržim i mnogo bezbednijim".

Ti postupci ostaju državna tajna, baš kao što je u SAD tajan i ceo slučaj. Štampa u Bangkoku izveštava o vrlo sličnoj situaciji u Kambodži, posebno u istočnom području, gde je američko bombardovanje bilo najintenzivnije od 1969. godine.

U ovom slučaju, reakcija SAD je: ne činiti ništa.

I reakcija medija i komentatora je da ćute, u skladu sa normama po kojima je rat protiv Laosa obeležen kao "tajni rat" (što znači dobro poznat, ali držan u tajnosti), kao što je bio slučaj u Kambodži od marta 1969. Nivo autocenzure bio je ogroman tad, kao i u sadašnjoj fazi.

Relevantnost ovog šokantnog primera trebalo bi da je očigledan bez daljeg komentara. Preskočiću druge primere, kojih ima u izobilju, a takođe i mnogo ozbiljnija savremena zverstva, kao što je ogroman masakr iračkih civila putem posebno podmuklog oblika biološkog rata. "Vrlo težak izbor" - glasio je komentar Medlin Olbrajt na nacionalnoj TV 1996. kad je upitana za reakciju na ubistvo pola miliona iračke dece tokom poslednjih pet godina, ali "mislimo da se cena isplati". Sadašnje procene govore da umire 5000 dece mesečno, ali se cena još "isplati". Trebalo bi imati u vidu ove i druge primere kad čitamo retoriku, punu strahopoštovanja, o tome kako "moralni kompas" Klintonove administracije najzad ispravno funkcioniše - kako pokazuje primer Kosova.

Šta tačno pokazuje primer Kosova?

Pretnja NATO bombardovanjem je - očekivano - dovela do oštre eskalacije akcija srpske vojske i paravojski, i do odlaska međunarodnih posmatrača, što je naravno izazavalo isti efekat. Komandujući general Vesli Klark ustvrdio je da je "potpuno predvidivo" da će srpski teror i nasilje eskalirati posle NATO bombardovanja.

Prema tome, Kosovo je još jedna ilustracija: pokušati sa eskalacijom nasilja, upravo sa takvim očekivanjima.

Nedavna važna akademska studija Šona Marfija - "humanitarna intervencija" - sadrži pregled događaja posle Kelog-Brajandovog pakta iz 1928. godine kojim je rat stavljen van zakona, a zatim i nakon nastanka Povelje UN koja je ojačala i artikulisala pomenute odredbe. Prema njegovoj studiji, u prvoj fazi su najizrazitiji primeri "humanitarne intervencije" bili napad Japana na Mandžuriju, Musolinijeva invazija Etiopije i Hitlerova okupacija delova Čehoslovačke. Sve te akcije bile su propraćene krajnje uzvišenom humanitarnom retorikom, a takođe i činjeničnim opravdanjima.

Japan je nameravao da uspostavi "zemaljski raj" dok je branio Mandžurce od "kineskih bandita" uz podršku vodećeg kineskog nacionaliste - mnogo kredibilnije figure od ijedne koje su SAD bile sposobne da proizvedu tokom napada na južni Vijetnam. Musolini je oslobađao hiljade robova dok je sprovodio zapadnu "civilizacijsku misiju". Hitler je objavio nemačku nameru da okonča etničke napetosti i nasilje i da "osigura nacionalnu individualnost nemačkog i češkog naroda" u operaciji "punoj iskrene želje da se služi istinskim interesima naroda koji žive na ovim područjima", u skladu sa njihovom voljom; slovački predsednik je tražio od Hitlera da proglasi Slovačku protektoratom.

Još jedna korisna intelektualna vežba je upoređivanje tih bestidnih opravdanja sa onima koji se nude za intervencije, uključujući "humanitarne intervencije" u periodu nakon stvaranja Povelje UN.

Možda je u tom periodu najsnažniji primer vijetnamska invazija Kambodže u decembru 1978. godine kojom su okončana zverstva Pola Pota, tada na vrhuncu. Vijetnam se pozivao na pravo samoodbrane od oružanog napada i to je bio jedan od retkih primera gde je takvo pozivanje bilo uverljivo: režim Crvenih kmera (Demokratska Kampučija, DK) izvodila je ubilačke napade protiv Vijetnama u pograničnim područjima.
Reakcija SAD je poučna. Štampa je osudila azijske "Pruse" zbog flagrantnog kršenja međunarodnog prava. Bili su žestoko kažnjeni zbog zločina okončanja masakra Pola Pota, prvo invazijom Kine (podržane od strane SAD), a zatim izuzetno oštrim sankcijama koje su uvele SAD. SAD su priznale proteranu DK kao zvaničnu Vladu Kambodže zbog - kako je objasnio Stejt department - kontinuiteta sa režimom Pola Pota.

SAD su, ne posebno suptilno, podržale Crvene kmere u nastavljenim napadima na Kambodžu.

Taj nam primer govori više o "običajima i praksi" koji čine temelj "nastajućih pravnih normi o humanitarnoj intervenciji".

Uprkos očajničkim naporima ideologa da dokažu da su krugovi kockasti, ne postoji ozbiljna sumnja da bombardovanje NATO dalje potkopava ono što je ostalo od krhke strukture međunarodnog prava. SAD su to učinile savršeno jasnim tokom diskusija koje su dovele do odluke NATO. Pored Velike Britanije (u ovom trenutku otprilike onoliko nezavisne koliko je to bila Ukrajina u godinama pre Gorbačova), zemlje NATO bile su skeptične prema politici SAD, i bile su posebno uzrujane zbog "zveckanja oružja" od strane državnog sekretara Medlin Olbrajt (Kevin Kulen, "Boston Gloub", 22 februara).

Danas se protivljenje insistiranju Vašingtona na upotrebi sile povećava sa blizinom sukobljenog regiona, čak i u okviru NATO-a (Grčka i Italija). Francuska je zatražila rezoluciju UN kojom bi se odobrilo raspoređivanje mirovnih snaga NATO. SAD su glatko odbile, insistirajući - kako su objasnili zvaničnici Stejt departmenta - na "stanovištu da NATO treba da ima mogućnost da deluje nezavisno do UN". SAD, nevoljne da priznaju bilo kakav autoritet Povelji UN i međunarodnom pravu, odbile su da dopuste da se "neuralgična reč 'ovlašćuje'" pojavi u završnom saopštenju NATO; dopuštena je samo reč "potvrđuje" (Džejn Perlez, "Njujork tajms" 11. februara). Slično tome, bombardovanje Iraka bilo je besraman izraz prezira prema UN, čak je i trenutak tako izabran, a tako je i shvaćeno. I naravno, isto važi za uništavanje polovine farmaceutske proizvodnje jedne male afričke zemlje, da ne govorimo o istorijatu koji bi se u ovom trenutku morao s izrazitom pažnjom pregledavati kad bi činjenice bile bitne za utvrđivanje "običaja i prakse".

Moglo bi se dosta uverljivo tvrditi da je dalje demoliranje pravila svetskog poretka neumesno, upravo kao što je bilo beznačajno i kasnih tridesetih godina. Prezir vodeće svetske sile prema okvirima svetskog poretka dostiglo je takve krajnosti da više nema o čemu da se raspravlja. Pregled unutrašnjeg dokumentarnog "dosjea" pokazuje da takav stav ima tragove u najranijim danima, čak i u prvom (1947.) memorandumu novoformiranog Saveta za nacionalnu bezbednost.

Tokom Kenedijevih godina, taj stav počinjao je da bude javan. Glavna inovacija Regan-Klintonovih godina je da je prkošenje međunarodnom pravu i Povelji postalo sasvim otvoreno. Ono je podupirano zanimljivim objašnjenjima koja bi se nalazila na naslovnim stranama i bila važan deo školskih i univerzitetskih programa, da se istina i poštenje smatraju bitnim vrednostima. Najviše instance objašnjavale su sa brutalnom jasnoćom da su Međunarodni sud, UN i druge organizacije postale nevažne zato što više ne slušaju naređenja SAD, kao što su činile u prvim posleratnim godinama.

U tom slučaju bi se mogao prihvatiti zvanični stav. To bi bila poštena pozicija, barem ukoliko bi bila propraćena odbijanjem da se igra cinična igra pravedničkog poziranja i korišćenja prezrenih principa međunarodnog prava kao krajnje selektivnog oružja protiv promenljivih neprijatelja.

Dok su Reganiti osvajali novi teren, pod Klintonom je prkošenje svetskom poretku dostiglo takve krajnosti da je postalo razlogom za brigu čak i jastrebova među političkim analitičarima. U novom broju "Forin Afers"-a, vodećeg časopisa establišmenta, Semjuel Hantington upozorava Vašington da kreće opasnim kursem. On sugeriše da u očima dobrog dela sveta - verovatno najvećeg dela sveta - SAD postaju "hulja super-sila" koja se smatra "najvećom pojedinačnom pretnjom njihovim društvima". Prema tom autoru, realistična "teorija međunarodnih odnosa" predviđa da mogu nastati koalicije koje će predstavljati kontratežu hulji super-sili. To znači da bi iz pragmatičnih razloga trebalo preispitati taj stav. Amerikanci koji više vole drugačiji imidž njihovog društva mogli bi pozivati na takvo preispitivanje zbog drugih, a ne pragmatičnih, razloga.

Šta je onda sa pitanjem šta činiti na Kosovu? Ono ostaje bez odgovora. SAD su odabrale kurs koji, kao što otvoreno priznaju, "predvidivo" vodi eskalaciji; kurs koji takođe zadaje još jedan udarac međunarodnom poretku koji ostavlja slabima bar neku ograničenu zaštitu od grabljivih država. Dugoročno gledano, posledice su nepredvidive. Jedna verodostojna primedba je da "svaka bomba koja padne na Srbiju i svako etničko ubistvo na Kosovu sugeriše da će jedva biti moguće da Srbi i Albanci žive jedni pored drugih u nekakvom miru" ("Fajnenšl tajms", 27. marta). Neki od mogućih dugoročnih ishoda su izuzetno grozni, što nije ostalo neprimećeno.

Standardni argument je da smo morali nešto da učinimo: nismo mogli da stojimo po strani dok se masakri nastavljaju. To nikad nije tačno. Jedna mogućnost, uvek, je poštovanje Hipokratovog principa "Najpre, ne čini zlo". Ako ne možeš da smisliš način da se pridržavaš tog osnovnog principa, onda nemoj činiti ništa. Uvek postoje načini koji se mogu uzeti u razmatranje. Diplomatija i pregovori nikad nisu okončani.

Sad kad su hladnoratovski izgovori izgubili efikasnost, u narednim godinama će verovatno biti češćeg pozivanja na pravo "humanitarne intervencije" - možda opravdano, možda ne. U takvoj eri, možda bi se isplatilo obratiti pažnju na poglede visoko cenjenih komentatora - da ne govorimo o Međunarodnom sudu koji je doneo izričitu odluku povodom ove stvari, odluku koju su SAD odbacile a da suština nije ni objavljena.

U disciplinama međunarodnih odnosa i međunarodnog prava bilo bi teško naći cenjenije glasove od Hedlija Bula ili Leona Henkina. Bul je pre 15 godina upozoravao da su "pojedine države ili grupe država koje se postavljaju kao autoritativne sudije svetskog opšteg dobra, zanemarujući mišljenje drugih, u stvari pretnja svetskom poretku, i prema tome i pretnja efikasnim akcijama na ovom polju". Henkin, u standardnom delu o svetskom poretku, piše da su "za osudu pritisci koji potkopavaju zabranu upotrebe sile, a argumenti koji daju legitimitet upotrebi sile pod takvim okolnostima su neubedljivi i opasni. kršenja ljudskih prava su zaista isuviše česta, i da je moguće ukloniti ih spoljnjom upotrebom sile ne bi bilo zakona koji zabranjuje upotrebu sile od strane skoro svake države prema skoro svakoj drugoj državi.

Verujem da se ljudska prava moraju braniti i druge nepravde otklanjati drugim, miroljubivim sredstvima, a ne otvaranjem vrata agresiji i uništavanjem glavnog napretka u međunarodnom pravu - stavljanja rata van zakona i zabrane sile".
Priznati principi međunarodnog prava i svetskog poretka, svečane ugovorne obaveze, odluke Međunarodnog suda, izjave najcenjenijih komentatora - ne rešavaju automatski određene probleme. Svaki problem mora biti razmatran prema argumentima "za" i "protiv".

Za one koji ne prihvataju standarde Sadama Huseina, postoji težak teret dokaza koji se mora poneti pre nego što se pristupi pretnji ili upotrebi sile protivno principima međunarodnog poretka. Možda se taj teret i može poneti, ali se to mora pokazati, a ne samo proklamovati strastvenom retorikom. Posledice takvih kršenja moraju se pažljivo proceniti - posebno ono šta podrazumevamo pod "predvidivim". A za one koji poseduju minimum ozbiljnosti, razlozi za naše akcije moraju takođe biti podvrgnute ocenjivanju - opet, ne samo ulagivanjem našim vođama i njihovom "moralnom kompasu".

Vreme