In Memoriam Slavnim Knjizevnicima
Prikaz rezultata 1 do 11 od ukupno 11
  1. #1

    In Memoriam Slavnim Knjizevnicima

    BLAGOJA RISTESKI - PLATNAR


    rodjen u Prilepu 5.Marta 1949,god;

    Makedonski Sekspir,kako su ga prozvali njegovi savremenici,je autor monodramskih tekstova "Carcinoma mame", "Dilirijum tremens",koji su odigrani na sceni "Makedonskog Narodnog Teatra" u Skoplju. U poeziji se istice delima "Pesja pena" i ""Ledena urna".


    Za dramu iz istorije makedonskog naroda "Crni Spira",koja je odigrana 1989.god,dobija nagradu za naj bolji dramski tekst.Pored ove drame je napisao i drame "Kineska kuhinja","Ibro jarane", "Arsenij",koja je odigrana 1993,God, u reziji Vladimira Milcina, koji je tom prilikom objasnio: "U "Arsenij" je dramsko pretakanje autenticnih dogadjaja iz nase daleke istorije,pre ukidanja Ohridske Arhiepiskopije, ispunjeno spletom nesporazuma, trevoga,raskola,punom koloritnom leksikom"". Za ovo delo Platnar dobija "Nagradu za tekst" na "Teatarskim igrama" 1994.g. Dramski tekst "Ibro jarane"je snimljen i kao TV drama. Za svoje delo "Lepa Angelina",Platnar izjavljuje; "Jos jedna ruza je iznikla iz ove,moje busave glave,koja oacajna cuti u mlazu zestoke krvi...
    Necu drame u zivotu! Necu zivot u dramama!".

    Slika je umanjena. Kliknite ovde kako biste videli originalnu sliku. Dimenzije originala su 680x680.

    "Ovim dramskim tekstom Platnar je postao pisac greha i milosti covekove",izjavljuje prof. dr. Ferid Muhic.
    Inspirisan Mariovom,Platnar od 1999 - 2002.god. u saradnji sa ministarstvom kulture,snima dokumentarne filmove "Gorna zemja","Alsar", i "Nigra set formosa" ("Crna ali predivna").Rec je o seriji naucnih dokumentarnih filmova,koji govoreci o elementima geomorfoloskih cuda,botanickih retkosti,insektima i pticama,o reci - onoj,otvorenoj veni od nekog Boga,upravo govore o nama,ljudima.U trilogojo filmova,Platnar se pojavljuje kao reziser,autor tekstova i narator.
    Pisao je i sinopsise za filmove "Posmrtna zlatna maska","Samoil","Vladimir i Kosara","Bez neba".
    Objavljene su mu knjige "Za Serafima i heruvina","Drame", i posthumno;"Luda vremena", i "Donja zemlja".
    Nesvakidasnji glasnogovornik,neponovljivo talentovani,dobronamerni Platnar,veliki je pisac koji je obradjivao teme makedonskog miljea,makedonske mitove,istoriju.
    Bio je strastveni ljubitelj prirode,i svega sto po zemlji hoda,nebom leti,u vodi pliva.
    Preminuo je iznenada u svom domu 20.Oktobra 2004,god.


    Slika je umanjena. Kliknite ovde kako biste videli originalnu sliku. Dimenzije originala su 798x595.


    Povodom njegove smrti jedna od njegovih cerki,Barbara Platnar ,izmedju ostalog izjavljuje;
    "...,a to sto kazu da je umro - nije istina!
    To je samo njegova ptica slomila krila.
    Za oca znam; njegov je orao rasirio krila za svoj,poslednji let,da ga odnese u "Gornju zemlju".
    Umirio se veliki vulkan...
    Stale su reke sa lavom,skamenile su se raskosne skulpture njegovih predivnih misli.
    U meni vise nista ne peva,ili sam ja postala gluva za sve pesme,koje peva dusa?".



  2. #2

    Odgovor: In Memoriam Slavnim Knjizevnicima

    Filmska priča o Danilu Kišu na dvadesetogodišnjicu smrti

    Gorki talog budućnosti



    Nasilje će, ispostaviće se, odrediti život Danila Kiša i oslikati ovdašnju provinciju: Nisam u prvi mah ozbiljno shvatio čaršijsku priču iz Kluba književnika. Kiš mi je rekao da to nije trač. Uverio sam se, potom, da iza toga stoji politička pozadina, govori Filip David kome je Kiš posvetio priču - neopevani plagijat Psi i knjige u zbirci Grobnica za Borisa Davidoviča, povodom koje je (Kiš) optužen za plagijat


    Danilo Kiš: Uspomene, sećanja (produkcija Radio - televizija Srbije, scenario i režija Dragomir Zupanc; direktor fotografijije Dobrivoje Ilić, 2009.)

    Život, romani, priče, drame i sve što je stvarao Danilo Kiš oživeli su dan pre dvadesetogodišnjice njegove smrti, 14. oktobra, i vratili se tamo odakle on, zapravo, nikad nije odlazio, u Biblioteku Grada Beograda (pretpremijera), filmom scenariste i reditelja Dragomira Zupanca Danilo Kiš: Uspomene, sećanja (produkcija Radio - televizija Srbije, direktor fotografijije Dobrivoje Ilić, 2009.). Predrag - Miki Manojlović briljantno glumi Kiša, suočavajući se, valjda, sa jednom od najtežih uloga; tako Zupančev dokumentarac dobija igranu dimenziju i sugestivnost. Stariji se podsećaju, a mladi (sala Biblioteke Grada bila je prepuna studenata, profesora, novinara i Kišovih prijatelja) saznaju šta je značio angažman jednog od najznačajnijih književnika koji su hodali ovuda.



    Na pretpremijeri se video kapitalni projekat državne TV kuće u kojem, između ostalog dokumentarnog materijala, čujemo sećanja koja govore Filip David, Mirko Kovač, Suzan Zontag, Đerđ Konrad, Boro Drašković, Peter Esterhazi, Laslo Vegel, betonci Saša Ilić i Saša Ćirić, respektabilna svedokinja Borka Pavićević, Božo Koprivica, Gojko Božović...

    Sa gorčinom je Filip David, autor prvog dokumentarca o Kišu, prikazanog maja 1999, u Kinoteci, pod vazdušnom uzbunom, konstatovao da će ovo delo (Zupančev dokumentarac) biti prikazano na Drugom programu RTS u 22 sata, u petak 15. oktobra. Liči na davnu Kišovu sintagmu Gorki talog iskustva. Podsećamo se, dakle, svega što je obeležilo Kišove studentske dane, rad u književnim časopisima, pre svega u Vidicima, prevodilaštva, francuskog perioda, druženja sa Medialom, neformalne književne grupe u kojoj su bili on, David, Kovač, Borislav Pekić, Miro Glavurtić.
    Književnik, govorio je Kiš, ima samo književnu sudbinu, a film nas podseća i na ključne detalje njegove biografije, patnju u vreme nacizma, ahasversko, rekao bi on, lutanje, progon, smrt oca u Aušvicu. Potom, na činjenicu da je odrastao u sredini u kojoj je, kako kaže, bio okružen nasiljem. Ključno za odgovornost pisca su njegov odnos prema logorima, dva pojavna oblika totalitarizma, holokaustu i staljinizmu.

    Nasilje će, ispostaviće se, odrediti život Danila Kiša i oslikati ovdašnju provinciju: Nisam u prvi mah ozbiljno shvatio čaršijsku priču iz Kluba književnika. Kiš mi je rekao da to nije trač. Uverio sam se, potom, da iza toga stoji politička pozadina, govori Filip David kome je Kiš posvetio priču - neopevani plagijat Psi i knjige u zbirci Grobnica za Borisa Davidoviča, povodom koje je (Kiš) optužen za plagijat.

    David je naglasio da je Kišov opus, između ostalog, ustanovljenje ovdašnje postmoderne (hranjenje književnosti književnošću), a u filmu je gotovo jednako kao i progon koji je doživeo u Drugom svetskom ratu, obrađena tragična epizoda u kojoj je Kiš optužen za plagijat u zbirci Grobnica za Borisa Davidoviča.

    Kišovi prijatelji govore u filmu o Času anatomije, čaršiji (Carshija, rekao bi Kiš) i primitivizmu i neznanju koje je Kiš razobličio Časom anatomije, trošeći svoje dragoceno vreme dokazivanjem da ima posla sa bagrom. Konstantinovićevski? Ne samo tako, tu su i drugi autori, pre svega Krleža...
    Na tu priču se filmski sjajno nastavlja esej O nacionalizmu čiji deo Miki Manojlović izgovara baš kao kad se jedan od najboljih nadmeće sa jednim od najboljih: Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. Skočiti malo više od njega, ostali me se ne tiču. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični a tako različni, zbog kojih je igra i započeta.



    Svaki nacionalizam vodi šovinizmu, podsećamo se filmom Kišovih reči, a Laslo Vegel nam kaže da to Kišu nikad nije oprošteno to što je izgovorio da svaki nacionalizam vodi šovinizmu.
    Danas bismo mogli da kažemo da nikakve razlike nema i da s razlogom treba zazirati od čoveka koji kaže da je nacionalista. Sve čovek napisao, smestili ga u lektiru kad je umro, to je, valjda, uslov (ako nije Dobrica), čitaju klinci Rane jade, delić koji neće mnogo da im znači.
    Čitamo i mi kojima nešto znači.

    Ima nešto u filmu što na ovaj način nismo čuli: Danilo je hteo da oformi grupu intelektualaca koja bi se suprotavila Slobodanu Miloševiću, kaže nam iz Zupančevog filma Laslo Vegel, čovek kome možemo da verujemo, Kišov prijatelj. Počeo Kiš, na pitanje Ko? da broji, pa se zabrojao...
    Pogledajmo film, u ma kom terminu bio. Imamo li utisak da nam baš on nedostaje...

    e novine
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  3. #3

    Odgovor: In Memoriam Slavnim Knjizevnicima

    Pola veka od smrti Albera Kamija

    Francuska će sutra obeležiti 50 godina od smrti književnika, filozofa i nobelovca Albera Kamija. Autor Stranca, Kuge i Mita o Sizifu, koji je poginuo je u saobraćajnoj nesreći, mitska je ličnost francuske književnosti, podseća Frans pres.



    Francuske vlasti i dalje čekaju na odluku porodice da li će ostaci književnika biti prebačeni u Panteon spomenik u Parizu koji je od sahrane Viktora Igoa posvećen sećanju na francuske velikane.
    Predsednik Nikola Sarkozi predložio je da ostaci Albera Kamija budu prebačeni iz Provanse u Panteon, gde počivaju i Žan-Žak Ruso i Emil Zola. Kamijeva kćerka, Katrin Kami koja upravlja očevom zaostavštinom, izrazila je sumnje u vezi sa Sarkozijevim predlogom, ali ga nije odbacila. Prebacivanju Kamijevih ostataka u prestonicu protivi se, međutim, njegov sin Žan Kami.
    Kamijev prvi roman Stranac (1942) prodat je u sedam miliona primeraka i preveden je na oko 40 jezika. Autor je pozorišnih komada Kaligula, Pravednici i Opsadno stanje. Kami je bio levičar, ali je 1951. godine osudio totalitarizam SSSR-a u Pobunjenom čoveku, što je uticalo na njegov odnos sa Žan-Polom Sartrom. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći nedaleko od Pariza. U to vreme radio je na romanu Prvi čovek koji je izdat posthumno.

    Izvor ....

  4. #4

    Odgovor: In Memoriam Slavnim Knjizevnicima



    Umro Dž. D. Selindžer
    M.Vukelić, Tanjug

    Legendarni američki pisac Džerom Dejvid Selindžer (91) preminuo je juče u svojoj kući, saopštio je njegov sin, a prenosi AP.

    Selindžer je slavu stekao romanom "Lovac u žitu", a bio je poznat po svojevoljnoj izolovanosti u kojoj je decenijama živeo u kući u Kornišu u Nju Hempširu.

    Roman "Lovac u žitu" prodat je više od 60 miliona primeraka, a njegov glavni lik Holden Kolfild postao je jedan od najpopularnijih antiheroja u istoriji književnosti.

    Selindžer je kultni status stekao naročito među tinejdžerima, zahvaljujući buntovnosti Holdena Kolfilda i njegovoj neumornoj borbi protiv svih "foliranata" ovog sveta koji su ga činili "toliko depresivnim da je hteo da poludi".

    Selindžerovo delo uticalo je na generacije filmskih stvaralaca ("Buntovnik bez razloga", "Pitomac"...), rok muzičara (Bob Dilan, Nil Jang...) i drugih umetnika.

    Ostaće zapamćeno i da je ubica Džona Lenona, Mark Dejvid Čepmen, izjavio da je Lenona ubio inspirisan romanom "Lovac u žitu".

    Selindžer je napisao još romane "Freni i Zui", "Visoko podignite krovnu gredu, tesari", "Za Esme" i "Simor: uvod".

    Rođen 1919. godine na Menhetnu, učestvovao je u Drugom svetskom ratu i invaziji na Normandiju, tokom boravka u Evropi bavio se pisanjem i upoznao Ernesta Hemingveja.
    Iako je napisao samo nekoliko knjiga, a od 1965. nije objavio nijedno delo, Dž. D. Selindžer je ostao jedan od najčitanijih i najznačajnijih pisaca 20. veka.

    Izvor:Blic

  5. #5

    Odgovor: In Memoriam Slavnim Knjizevnicima

    U Beogradu, na Vojno-medicinskoj akademiji, danas je u 73. godini preminuo jedan od najpoznatijih i najčitanijih srpskih pisaca, slikar i novinar Momčilo Momo Kapor, potvrdila je Tanjugu njegova porodica.


    ceo tekst
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  6. #6

    Odgovor: In Memoriam Slavnim Knjizevnicima

    Veliki boem, veliki umetnik, knjizevnik, veliki covek... iskreno mi je zao
    Moj nick je izbor iz romana Zoe, koji je na mene ostavio utisak, uostalom kao i mnoga druga Kaporova dela koja sam procitala. Ne znam tacan broj njegovih knjiga, sto ovde u Kanadi, sto u Novom Sadu.


    (Poslednja kolumna Mome Kapora, objavljena 18. februara 2010. u nedeljniku "NIN" : 'Pohvala novinarima')


    Vidim da se u svetu sve više novina gasi; listovi se zatvaraju, novinari ostaju bez posla, nekadašnji čitaoci novina sada ih čitaju preko kompjutera. Ali to nije ni izbliza isto. A i drukčije se postaje novinar.

    Ne postoje više tajanstvene redakcijske jazbine u koje dečaci, koji će jednoga dana biti novinari, ulaze plašljivo među novinske vukove sa prvim tekstovima u oznojenim šakama. Najpre ih niko neće potpisivati, a zatim će im ispod članka odštampati početna slova imena i prezimena. Dok dođu do punog potpisa moraće da popiju mnogo vinjaka i piva sa starijim kolegama. Postaće magično povezani sa svojim listom i boriće se za njega, hvatati za gušu, objašnjavati da je i pored svega najbolji.
    Danas se novinari kao u kakvom inkubatoru rađaju neprimetno u kompjuterima. Svako može da izdaje sam svoje novine, svako je osamljen iznad tastature svog kompjutera. Priznajem, pripadam onom pokolenju koje ne ume ni da ga uključi , a i da mi to pođe za rukom iz ekrana će povrveti gomile engleskih skraćenica i znakova. Neverovatno, novi dečaci i devojčice igraju se sa njima bez muke. Za razliku od nas oni nisu videli svet niti ga osetili pod đonovima svojih cipela ali manje-više svi znaju engleski koji mi do kraja nikada nismo naučili.

    Kako se to dogodilo? Verovatno onih godina kada su dva magična slova zamenila sve ostalo i osvojila svet OK. Ona su oterala u zaborav čak i naše prastaro tradicionalno BRE. Današnji dečaci, može se reći, su uglavnom sanjari koji žive u virtuelnom svetu. Oni znaju svaki njujorški ugao ulice i avenije, sve orkestre i sva mesta u modi, ali samo ne znaju kako je to ostati tamo bez dolara u džepu. U njihovim sirotim sobičcima rascvetava se sa ekrana i svetli veliki svet kroz koji prolaze, lunjaju kroz njega, muvaju se i kao da žive tamo sve dok ne ugase kompjuter, a iz tame se pojavi ponovo miris kiselog kupusa i zaprške.
    Sa novinama smo se zbližili još od malih nogu. Mnogi od nas su na novinama koje im je kupovao otac naučili da čitaju. A kada su odrasli naučili su i jedinstvenu veštinu koja je postojala samo u socijalizmu čitanje među redovima. Ta veština je podrazumevala istančano osećanje predviđanja među redovima onog koji je govorio sasvim suprotne stvari. Uz to, svaki list poseduje svoju posebnu boju, miris i kvalitet hartije koji se oseća pod prstima. Tako je Politika donedavno bila siva i ozbiljna, a žućkasti je papir Borbe ličio na betonske stupce Pravde. Novosti su pod prstima oduvek imale posebnu taktilnost - stvari koje je nemoguće osetiti na staklastom ekranu kompjutera. Sa njima je prestao i ritual jutarnjeg čitanja novina po kafanama, na trotoaru. Čovek, naime, prilično glupo izgleda sa laptopom na kariranom stolnjaku pokraj kafe zvane komplet (džezva, šoljica, šećer, ratluk na čačkalici). Na kompjuteru su sve informacije iste; staklaste i bezlične, kao da su pisane sve u jednoj redakciji.

    Čovek dvadesetog veka će bludničiti i čitati novine pisao je Alber Kami u svojim Sveskama.

    Sem toga, novine su same po sebi poetična stvar. Novine kao sirotinjski stolnjak na sanduku molera na kojima je vekna hleba koja se još puši, pola kile švargle i dva velika paradajza koja kad se jedu cure niz bradu a koji su najbolji onda kad se Cigani njima gađaju. Savijena Politika u džepu Gvozdena koju je naslikao Mića Popović. Rastvorene novine preko lica posle ručka kao odbrana od nasrtljivih muva.
    Novine složene u oblik napoleonovske kape kada se kreči stan. Fišek od novina sa kilo mladih trešanja ili buket cveća na Kalenića pijaci gde se najlepši buketi pakuju u novine: Cveće za gospođu, Politika za njenog muža. Novine kojima se zaklanjamo od iznenadnog pljuska dok pretrčavamo ulicu. Novine u desnom džepu kao znak raspoznavanja na sastanku sa nepoznatom devojkom.

    Nisam primetio da na internetu postoji jedna neophodna stvar za novine, to su čitulje koje ujutru prelistamo potajno se radujući što još uvek pijemo kafu i to zaslađenu sa jednom od tri smrti: so, šećer i brašno. (Zaboravili su samo kokain.)
    Novine koje se podmeću gostu koji dolazi sa bljuzgavice da mu se otopi sneg sa cipela da bi spasili ionako dotrajali parket.
    Novine kojima se pali vatra u furuni; njihov blagosloveni plamen ugrejaće naše hladne sirotinjske sobičke.
    Raširene novine na stolu na kojima je baka ostavljala okruglasto testo za vanilice da se prosuši.
    Novine od kojih deca prave cepeline i bacaju sa terase na ulicu.
    Novine u otmenim svetskim kafeima na trsci (kojoj niko ne zna ime) kada se po onome šta drže u rukama raspoznaju ko je ko. Poslednji takvi trščani okviri za novine viđeni su pedesetih godina u kafeu Ruski car u Knez Mihailovoj i bili su okačeni na čiviluku. Tada sam u rukama tih časnih staraca, generacija koja je davno izumrla, prvi put u životu video da postoje i neke druge novine koje se zovu Mond, La Republika, Financial Times, Time, a ne samo Borba i Komunist.
    Novine imaju svoje posebne dragocene mirise; i zatvorenih očiju razlikovaću jedne od drugih. Vjesnik od novosadskog Dnevnika, na primer.

    Otkada nisam čuo: Daću te u novine ! Ko danas kaže staviću te u kompjuter.
    Stric Arsena Dedića, pokojni Krsto Dedić, umirovljeni stolar, imao je psa Džekija koga je izjutra puštao iz avlije u Ulici Nikole Tesle sa vrha Šibenika da mu donese Politiku sa kioska. Na šibenskom trgu zvanom Poljana stajala su tri kioska: Vjesnik, Borba i Politika. Džeki bi stao ispred kioska Politike i zalajao dva puta kratko pa bi mu prodavac dao smotanu Politiku u zube a on bi otrčao onako kereći ukoso preko trga sve do kuće, dok su mu žitelji tog lepog grada videvši ga sa Politikom psovali četničku mater. O njemu su pisale i novine u svoje vreme. Bio je to prvi srpski pas nacionalista u Dalmaciji.

    Ne treba zaboraviti ni pažljivo izrezana sredstva informisanja isečena i nabodena na veliki ekser u poljskom klozetu koji škripi i stenje na vetru, gde čitalac može da se upozna sa najznačajnijim događajima nekog dana protekle godine.
    Ne, ne neću da kažem, kompjuter je odlična stvar, ali još nisam video nikoga kako laptopom izvlači visoki sjaj iz stakala na prozorima.
    neunistiva zlojebaba!

  7. #7

    Odgovor: In Memoriam Slavnim Knjizevnicima

    101 godina od smrti Milovana Glišića

    Milovan Glišić juri suštog leptira



    Preko Save Savanovića, veličanstvenog vampira, Glišić je istovremeno izrazio strah od stvarnosti i od samog sebe. Nije reč ni o kakvim duhovima nad vodama niti o pukoj piščevoj izmišljotini a daleko bilo o fantastici nego se radi o ludoj realnosti. Savu je Glišić na svojim leđima uneo u srpsku književnost, potvrđujući staro pravilo da nijedan narod nije preživeo bez vampira

    Milovanu Glišiću nije pomoglo ni to šta su ga odlikovala dva kralja niti što ga je uzdigao Jovan Skerlić. Nije mu pomogao ni prvi srpski zvanični vampir Sava Savanović koga je Glišić pustio u srpsku javnost u vidu noćnog straha i trepeta. Ništa od toga nije bilo dovoljno za njegovu sreću u životu. Njegov se život talasao i njihao između padova i prividnih uspona, onih uspona koji najčešće bacaju senku lažne nade i duboke gorčine. Bio je osuđen da provede opak život. Više u nesreći i nemiru nego u dobru, njegov život je bio vezan za knjige koje su mu na kraju donele samo očaj i prazninu. "U zemlji gde je priznatih i nepriznatih kao na gori lista, i gde se jubileji velikih ljudi nižu kao božji dani u godini, traje svoje dane jedan pisac koji je istinski stvarao... i koji... poluzaboravljen radi svoje poslove i čeka pravedniji sud pokolenja", napisao je Skerlić, koji je neretko bio gnevan i kivan na društvo svoga vremena koje, uzgred budi rečeno, kao da je kao neka ukočena, mrtva i balsamovana stvar preneseno u današnje vreme. "Kad ne bi bio filozof i znao cenu stvari i vrednost reči, on bi mogao gorko da zažali što mu je priroda dala zdravog razuma i obraza, u doba vašarskih reklama i u zemlji gde nametljivi i grlati otačastveni geniji probijaju uši celom svetu o svojim zaslugama, uveravaju da zemlja postoji pomoću njih i radi njih, traže sve i uzimaju sve", završava Skerlić ovu crnu sliku.

    Ceo tekst u nedeljniku VREME
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  8. #8

    Odgovor: In Memoriam Slavnim Knjizevnicima

    Umro Andrej Voznesenski


    Istaknuti sovjetski i ruski pesnik i prozaista Andrej Voznesenski umro je 1. juna u Moskvi u 77. godini, javile su ruske novinske agencije.


    Pripadao je pesničkoj avangardi "generacije šezdesetih". Tih godina Voznesenski je svoje stihove govorio u Parizu i Minhenu, putovao u Italiju, Francusku i druge zemlje, a utisci sa tih putovanja pretočeni su u stihove njegovih pesama.

    Njegove prve zbirke poezije "Parabola" i "Mozaik", objavljeni su 1960. godine, a autor je, između ostalog i zbirki "Antisvetovi" (1964), "Ahilovo srce" (1966), "Pogled" (1972), "Iskušenje" (197, "Kazino 'Rusija'" (1997).

    Po njegovim stihovima postavljene su predstave u Teatru na Taganki i u Lenkomu.

    Početkom 1980-ih počeo je sa pisanjem proze.

    Voznesenski je rođen 12. maja 1933. godine u Moskvi a sa 14 godina je svoje stihove poslao Borisu Pasternaku, koji ga je pozvao u goste. Taj događaj odredio je život budćeg pesnika.

    Bio je dopisni član francuske Akademije Malarme, počasni akademik nekoliko međunarodnih akademija, od 1986. godine sekretar uprave Saveza pisaca SSR-a, a od 1995. godine potpredsednik Ruskog PEN centra.

    Dobitnik je više međunarodnih priznanja, između ostalog i glavne nagrade na Struškim večerima poezije, 1984. godine, a u Rusiji je nagrađen 2004. i 2008. godine Ordenom za zasluge za otadžbinu trećeg i drugog stepena.

    Uvek je najbolja poslednja knjiga

    Andrej Voznesenski (1933–2010) jedan je od najznačajnijih ruskih pesnika. Pasternakov učenik, zakleti modernista, objavljivao je knjige u tiražima od sto hiljada primeraka, a mogao je kao od šale da napuni stadion od 80.000 mesta. Na ulici su ga prepoznavali i zaustavljali. Njegova poezija odslikavala je dileme sovjetskog društva koje se menja. Voleo je pop-muziku, napisao je reči za popularnu pesmu „Doboš”, a potom i rok-operu.

    Njegova poezija je prevođena na gotovo sve evropske jezike. Rado je bio viđen gost evropskih prestonica. „Ruska poezija, u osnovi, sastoji se od muzike”, govorio je u Torinu; „Sovjetska poezija je kao prijatno hrapavi žubor prolećnih oblaka u svađi između jutarnjeg mira i oluje”, rekao je u Parizu; „Ruski pesnici ne mogu biti larpurlatistički lišeni muzike zbog same lepote reči”, kazao je u Rimu. Boravio je i u Americi. U Njujorku je doživeo neprijatnost. U taksiju je zaboravio torbu u kojoj je bilo i hiljadu dolara. Oko dva časa po ponoći na njegovim vratima pojavio se taksista i vratio prtljag. Voznesenski je napisao pesmu: „Izgubio sam torbu, ali sam nešto našao/ Našao da Njujork nije tako strašan i surov kako se misli/ Izgubio sam torbu i našao čoveka/ A to je svakako važnije”.

    http://www.youtube.com/v/tiQB9Y6LdRU

    Boravio je i u našoj zemlji više puta. Kao gost Udruženja književnika Srbije i izdavačke kuće „Slovo ljubve” boravio je u Beogradu 1982. godine. Tada je predstavljena njegova poema „Jabukopad”, u kojoj je glavna ličnost Pikaso. Voznesenski je kod Pikasa bio, u jednoj od njegovih kuća, godinu i po dana pre slikareve smrti. Domaćin je puštao muziku Čajkovskog, Prvi koncert. Kada je nekoliko godina kasnije posetio njegovu udovicu Žaklinu ponovo je slušao Prvi koncert Čajkovskog. Na pitanje novinara koja je njegova najbolja knjiga, odgovorio je: „Sada mislim da je najbolja ona koju sam juče napisao. Ja uvek tako mislim: najbolja je ona koju sam tek napisao”.

    U Beogradu je ponovo bio, takođe na poziv Udruženja književnika Srbije, 2005. godine, kada mu je uručena nagrada „Bogorodica Trojeručica”, koju dodeljuje Fondacija „Ivanka Milošević” iz Čikaga. Poezija Voznesenskog je, rečeno je tada, „odsjaj pravoslavnog osećanja na licu moderne Rusije”. Slavni ruski pesnik je izrazio veliko zadovoljstvo što je ponovo u Beogradu i Srbiji. Promuklim, jedva čujnim, glasom pročitao je svoju novu, tek napisanu, pesmu „Bogoručica”. Pohvalio se da je u Rusiji izašao sedmi tom njegovih sabranih dela i pokazao jednu knjigu koju je sam ilustrovao, uz reči: „Ovo je moje cveće za Srbiju”.

    Beogradska „Prosveta”, u biblioteci „Savremena svetska poezija”, koju je uređivao poznati srpski pesnik Miodrag Pavlović, objavila je u luksuznoj opremi knjigu Andreja Voznesenskog, dvojezično, pod naslovom: „Antisvetovi”. Ovu knjigu izabranih pesama (izbor je načinio sam pesnik) prepevao je Matija Bećković. „Voznesenskog”, napisao je Bećković, „ne razlikuju od Jevtušenka, i ta okolnost kod najšire publike Voznesenskom samo škodi. On oseća nerv epohe! Iako svetske slave, Voznesenski je pesnik svog jezika i u svom jeziku”.

    Obradovao se i kada je dobio nagradu „Zlatni venac” Struških večeri poezije. U Makedoniji nikada pre toga nije bio, iako je nosi u srcu zbog skopskog zemljotresa.

    Devedesetih, obratio se Amerikancima: „Mojoj zemlji preti glad. Prodavnice su prazne. Žene provode sate čekajući u redovima sa malo nade da će išta dobiti. Nema mesa. Uskoro u Moskvi neće biti ni mleka. Tražim vašu pomoć. Nahranite perestrojku”.

    Pre dve godine (2008 ), proslavio je 75. rođendan. Rođendanska čestitka stigla je i od Dmitrija Medvedeva, predsednika Rusije, koji ga je nazvao „pesnikom epohe”. Voznesenski je odlikovan Ordenom zasluga za otadžbinu II stepena, objavljena je njegova nova knjiga i snimljen specijalni film. Zbog bolesti glasnih žica, teško je govorio, vreme je provodio u čuvenom Peredelkinu, gradiću pisaca, u dači koju je, kao i mnoge njegove kolege, dobio od sovjetske vlasti na doživotno korišćenje.
    Poruku je izmenio Cecara, 03.06.2010 u 07:55 Razlog: link

  9. #9

    Odgovor: Miroslav Antić

    Ko god srlja u mene, dobro mora da upamti: jedno je biti otvoren, a drugo biti prohodan.

    Prate me kao i vuka. Opkoljavaju svitanje i zovu druge pse. Misle da čuvam tajnu kako se biva nad drugima viši snagom i umom.

    Lako je meni sa psima.

    Ali naslednik vuka i sam je divljač van zakona. Dižu na mene potere i čekaju me u zasedi isti oni pastiri, goniči karavana i hajkači sa jezera koji pucaju nespretno i ubijaju dopola. Sad sam ja na nišanu.

    Neko će ovde ostati. Ili ja, ili psi. Ili ja, ili lovci. Svratiću da vidim ko će.
    Svratiću, sem ako, možda, namerno ne zaboravim, da sam ikada ovuda prolazio i sanjao.

    Miroslav Antić (14.3.1932. 24.6.1986.)
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  10. #10

    Odgovor: In Memoriam Slavnim Knjizevnicima

    Koralj vraćen moru



    Vesna Parun je, pišući o svemu, pisala samo o jednom o ljubavi. Njena je književnost otkriće gromada zlata u rudnicima naše književne ubogosti i provincijalne prosječnosti

    Kao književno ambiciozan mladić, kolekcionirao sam knjige Vesne Parun; imao sam ih gotovo sve, čak i prvo izdanje zbirke Zore i vihori, Murtićeva naslovnica s likom konja u propnju, koju sam našao u Bučukovu antikvarijatu sredinom sedamdesetih. Te knjige bile su moja stalna lektira, nešto najsjajnije i za mene najvrednije u mome siromaštvu. Knjigu Crna maslina ja sam znao cijelu napamet i te pjesme, djelimično zaboravljene, i danas zvone u mome pamćenju kao kakva autentična orfejska muzika. Vesna Parun pjevala je o ljubavi na način kako to nije radio nitko prije nje u našoj književnosti, osim, možda, svetoga Pavla.

    I te pjesme, prije svega Zagrljaj, Usnuli mladić, Da si blizu, Za sve su kriva djetinjstva naša, obasjavaju sve što sam radio i pisao za ovih četrdeset godina, od kada sam objavio prvu pjesmu. Te Vesnine knjige nestale su u vrtlogu mog životnog meteža, ali kad sam sinoć otvorio jedan izbor njenih stihova, koji je koncem osamdesetih sastavio i poklonio mi dragi prijatelj Branko Maleš, osjetio sam se kao da me je udario grom. Vesna Parun je snagom svoga talenta razbijala brda i zaustavljala rijeke, njena književnost je otkriće gromada zlata u rudnicima naše književne ubogosti i provincijalne prosječnosti.

    Kad sam prije gotovo četrdeset godina, kao gimnazijalac, na Slovu Gorčina u Stocu prvi put susreo Vesnu bila je u punom životnom naponu. Imala je pedeset i koju, bila je lijepa i moćna, kao kakva mitska Nimfa isplivala iz jadranskih legendi. Svi oni koji su čitali i voljeli njene knjige, a ja sam bio jedan od tih, gledali su u nju kao u boginju, čija se tjelesna i duševna ljepota slijevala u najljepše stihove. Već svojom prvom knjigom Zore i vihori, koju je objavila nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata, izazvala je veliku pažnju kritičara, pogotovu onih koji su štitili doktrinarni socrealizam. Vesna Parun već na startu bila je kažnjena, jer je otvoreno pisala o erotskim zanosima, što uštogljenoj partijskoj estetici nije bilo po volji. Prvu pjesmu objavila je kao desetogodišnja djevojčica, a prvu knjigu kao dvadesetpetogodišnjakinja. Bila je, već rekoh, žena rasne mediteranske ljepote, primorkinja vila iz naših snova.


    Rođena je 10. travnja 1922. godine na otoku Zlarinu, u staroj grofovskoj kući Zuliani. Majka Antica Mateljan Andreis bila je sa Šolte, otac Ante, nesuđeni franjevac, s Prvića. Majku je obožavala, a o ocu je pisala vrlo negativno u svojim poznim pjesmama. U jednom intervuu govorila je o svome bosanskom, travničkom porijeklu, ali ona je neprestano igrala igru s identitetima, na neki način ih persiflirajući.

    Upisala je studij književnosti na Zagrebačkom sveučilištu u praskozorje Drugog svjetskog rata. Uz Predraga Vranickoga bila je uhapšena u vrijeme prije dolaska Pavelića. Potom je pobjegla u Split, gdje se nesretno zaljubila, o čemu govori u svojoj vjerojatno najpoznatijoj pjesmi "Ti, koja imaš ruke nevinije od mojih". Dugo se govorkalo da je ta pjesma posvećena Juri Kaštelanu, ali ona je sama to jednom demantirala, tvrdeći da se radi o nekom mornaru s Brača. No, to je za samu pjesmu potpuno irelevantno.

    Dvije godine nakon svršetka Drugog svjetskog rata, izišla je njena prva knjiga Zore i vihori. "Proljeće ide, majko i grudi mi razdjeni", glasili su uvodni stihovi, koji su na planu tad vladajuće socrealističke poetike o izgradnji i obnovi zvučali bogohulno i dekadentno. Jedan od tadašnjih književnih ideologa Marin Franičević osuo je drvlje i kamenje na "raskalašnu" Dalmatinku, tvrdeći da su njeni stihovi "buržoaski dekadenti", te da kvare socijalistički moral i štetno djeluju na mlade. Franičević je s njom "pokosio" i Tina Ujevića, čije je stihove okarakterizirao "pesimističnim" i neprimjerenim socijalističkome čovjeku.

    Ova "veza" s Ujevićem pokazat će se sudbinskom i paradigmatičnom, o čemu ćemo nešto kasnije. O prvom Vesninu sukobu s politikom, Zvonimir Mrkonjić će napisati: "Vesna je nakon blistavih Zora i vihora (1947.) poslana na izgradnju omladinske pruge gdje umalo nije umrla od tifusa. Scena susreta Vesne Parun s partijskim uglednikom Marinom Franičevićem na gradilištu pruge, gdje je on izvješćuje kako se kritički obračunao s njezinom zbirkom, simulakrum je obrednog silovanja, osveta poeziji i pjesnikinji zbog njene ljepote."

    Da, Vesna Parun bit će pronositeljica i ropkinja ljepote u ovim našim balkanskim gudurama ispunjenim prostotom i mržnjom. Idući za zovom svoga srca i svoga božanskoga dara, ona će tu ljepotu neštedimice rasipati po sivim pejzažima naših pseudoakademskih prijestolnica. Nakon prebolovana tifusa ona se pokušava uklopiti u socijalističku dogmu, ali i te njene pjesme u kojima veliča revoluciju (Trinaest tuga niz vodu Koranu) otimlju se kanonu, jer uvijek streme prema višem, prema nebu. Godine 1955. Vesna Parun objavljuje knjigu Crna maslina, jednu od najvažnijih hrvatskih modernih knjiga. Znakovito je da te godine umire Tin Ujević, tako da se ove dvije divlje sudbine i božanstvene književnosti i dalje mistično dodiruju.

    Knjiga Crna maslina pokazala je da je, pišući o svemu, ona pisala samo o jednome. O Ljubavi. "Slušam tutanj niske grmljavine/ koja se izvija s mora,/ sve to bliže./I skrivena u lišću stare agave/motrim kako grlo mladića postaje galeb/ i odlijeće put sunca, klikćući sjetno/ u žutim oblacima. A iz bronce/njegova raskošnog trbuha diže se mrko/cvjetna vrlet, na kojoj se odmaraju/prekrasne vile i kraljice iz bajk" (Usnuli mladić). Razdoblje punoga pjeva Vesne Parun obilježeno je njenim velikim ljubavima, u kojima se nije štedjela.

    Njezina dugogodišnja veza sa srpskim pjesnikom Milovanom Danojlićem (s kojim je zajedno pisala i objavljivala knjige), potom ljubav s nekim bugarskim mladićem, bili su temom žutih rubrika socijalističkog tiska. Opet je bila na oštrici ideološke kritike, a početkom sedamdesetih kao grom iz vedra neba odjeknuo je njen intervju Glasu Koncila, u kome je ispovijedila svoje "grijehe" i deklarirala se kao mistična katolikinja. Tu "katarzu na Kaptolu", režimski listovi napali su iz najtežih oružja, pogotovu Vjesnikov tadačnji ideološki komentator Živko Vnuk.

    Ali ta partijska kritika samo je pojačala čitanost njenih knjiga. Ona se, makar ranjena, branila pisanjem. Knjige Vidrama vjerna, Koralj vraćen moru, Konjanik, Ukleti dažd, Sto soneta, Suze putuju, Bubnjevi umjesto srca, donosile su same bisere. Bila je omiljena u Beogradu i Sarajevu, a pjesme kao što su Za sve su kriva djetinjstva naša, Mati čovjekova, Ti koji imaš ruke nevinije od mojih, Stid me je umrijeti i brojne druge, postale su dijelom masovne kulture generacije potpisnika ovih redaka.

    Uvijek disonantna na političkim skupovima, održala je fantastičan govor na posljednjem kongresu Saveza književnika Jugoslavije, disput koji nije odgovarao tadašnjoj srpskoj i hrvatskoj književnoj bagri, koja se bila uključila u prve ešalone predstojećeg bratoubilačkog rata. Suočena sa dramom starenja i propadanja tijela, povukla se u samoću. Živjela je u nekom prigradskome zagrebačkom stanu i objavljivala i dalje brojne knjige, ali sa njenom ljepotom kao da je prolazila i njezina poezija. Zadnjih desetak godina provela je u sanatoriju Stubičke Toplice, gdje je umrla prije dva dana.

    Prošloga proljeća istupila je demonstrativno iz Društva hrvatskih književnika, ističući da je više od šezdeset godina nazočna u hrvatskom književnom životu, te da je autorica osamdesetak knjiga, kao i najboljih ljubavnih pjesama koje su je proslavile u Hrvatskoj i svijetu, ali da je ogorčena odnosom svojih kolega književnika i književnih kritičara, s kojima polemizira u medijima, nazvavši ih puzavcima koji se žele prilagoditi svim ideologijama i režimima. "Takve osobe u samo takvim okvirima mogu postići vlast, moć i titule", istaknula je i jetko dodala: "Ja ne hodam o državnom trošku po stranim zemljama, umjesto mene to čine moje pjesme".

    Vijest o njezinoj smrti beogradska Politika objavila je na prvoj stranici, dok sarajevski listovi jedva da su je i spomenuli. Nikad nije postala redovnim članom Hrvatske akademije, a i što bi ona s tim književnim patuljcima i činovnicima? Da nije pisala na tako malom i nepriznatom jeziku, postala bi Nobelovka prije Szymborske, rekao mi je danas drag prijatelj. Nismo je zaslužili.

    U svojoj posljednjoj knjizi suvremeni hrvatski pjesnik Petar Gudelj ima i ovakvu pjesmu:

    Vesna Parun i Tin Ujević, hrvatski pjesnički božanski par. Kad se Vesna 1922. rađala na Zlarinu (kao Afrodita na Cipru), Tinu su bile trideset i tri godine: najljepša muževna dob. Je li Tin u more, u jezik bacio sjeme (čuvena Tinova jutrenja kupanja u jeziku, u moru), je li se iz Tinova, kao Afrodita iz Uranova sjemena, rodila Vesna Parun? Ako je Tin Velebit, ona je njegova Dinara. Ako je Tin Dunav, ona je zelenokosa i zelenooka Sava. Ako je Tin imotski i vrgorski hrast, ona je otočka crna maslina. Tin je njezin animus, ona njegova anima. On žedan kamen na studencu, ona kamenica ulja. Maslinovo ulje hrvatskoga jezika. Trpak i gust kaduljin med. Muški i ženski princip. Muški i ženski jezični stup.

    Teško da se što ima dodati ovim riječima.

    e-novine
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  11. #11

    Odgovor: In Memoriam Slavnim Knjizevnicima

    Vek bez Tolstoja

    Sat, 11/20/2010 - 10:03.
    /Vest Jubileji Knjiga Rusija Tolstoj



    Stogodišnjica smrti klasika ruske i svetske književnosti Lava Nikolajeviča Tolstoja, velikog mislioca, filosofa, pedagoga i publiciste, obeležava se u Rusiji, pre svega u njegovoj Jasnoj Poljani i Moskvi, a brojni memorijalni programi priređeni su van otadžbine tog genija.

    Tolstoj je preminuo 7. novembra 1910. godine po starom, odnosno 20. novembra po novom kalendaru. Umro je u zoru, na železničkoj stanici Astapovo u Lipeckoj oblasti, 400 kilometara udaljenoj od Moskve, u kojoj je proveo poslednjih sedam dana života. Deset dana pre smrti, Tolstoj je noću tajno napustio svoj dom u Jasnoj Poljani.

    Povodom veka od smrti Tolstoja, 22. novembra u Jasnoj Poljani i Ruskoj biblioteci u Moskvi biće održane večeri sećanja na Tolstoja, a od 20. do 25. novembra organizovan je međunarodni forum o njegovom delu. U okviru tog skupa, 20. novembra planiran je i program na stanici u Astapovu koja je nazvana Tolstojevim imenom.

    TV kanal “Kultura” prikazaće film o poslednjim danima Tolstoja, kao i retrospektivu filmova snimljenih prema njegovim delima.

    U memorijalnom muzeju Dostojevskog u Sankt Peterburgu priređena je izložba “Fjodor Dostojevski i Lav Tolstoj”, otvorena do kraja godine.

    Na dan Tolstojeve smrti u bioskopima 12 zemalja najavljen je “vikend Lava Tolstoja”, odnosno film “Lav Tolstoj - živi genije”.

    Skupovi posvećeni Tolstoju najavljeni su u Itaiji, Rumuniji, Francuskoj, SAD...

    Muzej u Jasnoj Poljani je, na zahtev Finske, Švajcarske i Nemačke, pripremio i poslao u te zemlje odgovarajući dokumentarni materijal i tematske postavke.

    Izložba u Helsinkiju tako je posvećena idejama tolstojstva, Cirih predstavlja njegova književna dela, dok je Nemce najviše zainteresovao aspekt “Tolstoj i Nemačka”.

    Čak i tako daleke zemlje, kao što su Meksiko i Kuba, već odavno održavaju tosltojevske festivale.

    Izgleda da se čovečanstvo, koje je dospelo u gotovo bezizlaznu situaciju, sve više okreće Tolstojevim idejama, pokušavajući da nađe u njima odgovore na pitanja dobra i zla, vere i religije, nacionalne samosvesti i buđenja.

    Na Tolstoja su za njegova života i prosvećeni i nepismeni gledali blagonaklno, osluškivali pažljivo njegove poruke i propovedi, proglasili ga za proroka, tumačili i pamtili svaku njegovu reč, pevali slavopojke o grofu koji se oblači kao običan mužik (sam za plugom ide, a meso ne jede...).

    Mnogi njegovi pogledi na život, zabrinutost zbog moralnog sunovrata čoveka i društva, i danas, na pragu druge decenije XXI veka, nisu izgubili od aktuelnosti.

    Pojedini ruski mediji kritički gledaju na savremenu Rusiju i na njen odnos prema Tosltojevim idejama.

    Navodi se tako jedna presuda Taganrogskog suda Rostovske oblasti, po zahtevu jednog lokalnog žitelja, koji je tražio da se Tolstoj zvanično, pravosnažnom presudom, proglasi za esktremistu.

    U tužbenom zahtevu posebno su apostrofirane Tolstojeve reči: “Ja sam se ubedio da je učenje crkve teroristički podmukla i štetna laž, praktično skup najgrubljih sujeverja i vradžbina koje poptuno sakrivaju sav smisao hrišćanskog učenja”. Presuda koju je 2009. doneo sud grada Taganroga glasi: “Proglašavamo za ekstremistu Tolstoja Nikolajeviča Lava, muškarca, 1828. godine rođenog, Rusa, oženjenog, mesto boravka: Jasna Poljana, Šćekinskog reona, Tulske oblasti”.

    U Rusiji se od 2003. godine, kada je obelezena 175-godišnjica rođenja Tolstoja, dodeljuje književna nagrada “Jasna Poljana”, čiji su laureati savremeni autori čija su dela orijentisana na humanističke i moralne vrednosti na tragu tradicije klasične ruske književnosti i stvaralaštva Tolstoja.

    Prvi dobitnici su bili Viktor Lihonosov za novelu “Jesen u Tamaniju” i Vladislav Otrošenko za povest “Dvorište pradede Griše”.

    Dobitnik nagrade “Jasna Poljana” za 2010. godinu, u kategoriji “21. vek”, je Mihail Tarkovski, nagrađen za roman “Zamrznuto vreme”, dok je u kategoriji “savremena klasika” pobedio Mihail Kurajev.

    Tolstoj je ostavio iza sebe mnogo mitova.


    Branko Rakočević / SEEcult.org
    Poruku je izmenio tetkaD, 20.11.2010 u 22:25 Razlog: brisanje reči

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

Slične teme

  1. In Memoriam - slavnim muzicarima
    Autor Neron u forumu Muzika
    Odgovora: 101
    Poslednja poruka: 03.10.2017, 21:15
  2. In memoriam
    Autor SQUAW u forumu Film i pozorište
    Odgovora: 47
    Poslednja poruka: 29.12.2015, 17:10
  3. In memoriam
    Autor Charlie Harper u forumu Sportska centrala
    Odgovora: 12
    Poslednja poruka: 07.06.2012, 09:02
  4. Tose Proeski - In memoriam
    Autor Joanna u forumu Spomenar
    Odgovora: 78
    Poslednja poruka: 16.10.2008, 22:08
  5. In memoriam - Žarko Petrović
    Autor DarkRed u forumu Spomenar
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 02.04.2007, 21:12

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •