Rezultati brojnih eksperimenata nedvosmisleno pokazuju da vidimo mnogo manje nego što mislimo. U jednoj od teza, kojom se objašnjava ovaj fenomen, pretpostavlja se da unosimo samo one informacije za koje smatramo da su u određenom trenuku važne i da sami popunjavamo praznine gde pojedinosti nisu tako bitne. Ovo može biti veoma važno u sudskoj praksi i proceni pouzdanosti izjave svedoka, pogotovo ukoliko je ta osoba određeni događaj videla izdaleka, kada joj u tom trenutku to nije važno i o čemu će svedočiti mnogo kasnije

Kad čovek želi da obratiti pažnju na nešto, mozak mora da odradi veliki posao. Razlog leži u brojnim činiocima koji utiču na našu sposobnost zapažanja. Jedno od novih istraživanja otkriva da je kod ljudi sa blagim kognitivnim smetnjama u pretkliničkom stanju Alchajmerove bolesti, moguće razdvojiti dve komponente zapažanja: proces "odozgo na dole" i takozvani "prekid zapažanja". Ova disocijacija ukazuje na to da ovim komponentama upravljaju različiti neuralni podsistemi.

Brojna ispitivanja složenih vizuelnih stimulacija potvrdjuju da moć zapažanja konkretnih elemenata date scene zavisi prvo, od "automatskih" procesa koji reaguju na stimulanse (i koji se zovu procesi "odozdo na gore") i, drugo, od mehanizama koji zavise od zadatka i koji su definisani ciljem (procesi "odozgo na dole"). Tokom tih ispitivanja, velika pažnja posvećena je tome koliko vremena treba čoveku da primeti odredjeni stimulans, a koliko mu treba da pažnju preusmeri na neki novi. Ovi eksperimenti otkrili su pojavu zvanu "prekid zapažanja". Kada se zahteva identifikacija dva bliska kratkotrajna stimulansa, prvi ometa našu sposobnost da identifikujemo drugi - ponekad za duže od 500 milisekundi.

Začuđujući eksperiment

Zamislite sledeću situaciju i spremite se na iznenađujući zaključak. Šetate po parku oko univerziteta, kad vas odjednom presretne stranac i pita vas za uputstva. Dok razgovarate s njim, dva čoveka prođu između vas noseći drvena vrata. Za trenutak se iznervirate, ali oni odu svojim putem i vi nastavite da dajete uputstva. Kad ste završili, stranac vam kaže da ste upravo učestvovali u jednom psihološkom eksperimentu. "Da li ste primetili promenu nakon što su ona dva čoveka prošla sa vratima?", pita vas on. "Ne", odgovarate vi osećajući laganu nelagodnost. Onda vam on objasni da je čovek koji je prvobitno pitao za uputstva zapravo otišao zajedno sa vratima, a da je potpuno druga osoba, dakle, upravo on ko vam sve to objašnjava - ostao na njegovom mestu. Prvi čovek vam se sada pridruži. Posmatrajući ih jednog do drugog, uočavate da su različite visine i građe, različito odeveni i imaju različite šešire i frizuru.

Zvuči neverovatno. Međutim, kada su Danijel Simons, psiholog sa Harvardskog Univerziteta i njegov kolega Danijel Levin sa Univerziteta Kent Stejt u Ohaju, izvršili ovaj eksperiment, utvrdili su da 50% ispitanika nije uspelo da uoči zamenu. Ispitanici su doživeli takozvano "slepilo na promene". Kada se ovi rezultati pridruže onima iz drugih eksperimenata, dolazi se do zaključka da vidimo mnogo manje nego što mislimo.

Umesto da registrujemo svaki detalj nekog pejzaža, tvrdi psiholog Danijel Simons, mi zapravo selektivno unosimo samo malobrojne pojedinosti. Naš utisak da sve vidimo je zapravo samo to - običan utisak. Mi uočavamo neke detalje, a za sve ostalo se uzdamo u pamćenje ili u maštu

Drugi naučnici iznose još radikalnije teorije. Oni tvrde da mi uopšte ništa ne opažamo i da je naš utisak da, čim otvorimo oči, sve vidimo - potpuno pogrešan, čista iluzija.

Začetak novi teorija

Do pre petnaestak godina, istraživači vida smatrali su da vid zapravo stvara otisak u mozgu; da stvarajući detaljne interne slike okoline i poredeći ih u raznim trenucima, možemo da odredimo da li se nešto menja. Onda je, 1991. godine, u svojoj knjizi Objašnjena svest, filozof Danijel Denet postavio kontroverznu tezu da se u našem mozgu zapravo nalaze samo neki glavni detalji pejzaža i da nam upravo to omogućuje da normalno fiunkcionišemo.

Denet tvrdi da se detaljne slike ne čuvaju u kratkotrajnoj memoriji. Pre svega, to nije potrebno i drugo, to smanjuje dragoceno vreme potrebno za obradu. Čovek uočava samo promene i pretpostavlja da je ostatak neizmenjen. Naravno, ovo znači da određene pojedinosti ostaju neprimećene. Eksperimenti su već pokazali da mi ne uočavamo delove vidnog polja, kao što je ponovljena reč ili dupli red u tekstu, ako nam se učini da to nije važno. Međutim, niko, pa ni sam Denet, nije shvatao koliko malo mi zapravo "vidimo".


Nešto kasnije, Džon Grajms sa Univerziteta u Ilinoju, izazvao je senzaciju kada je pokazao kako su ljudi, koji gledaju računarski generisane slike, slepi na promene koje nastaju tokom skokovitog pomeranja oka. Od tada, otkriveno je mnogo primera koji pokazuju koliko je svet koji vidimo zapravo "iluzija". Ispostavilo se da nas oči varaju i kada se ne pomeraju. U okviru jednog eksperimenta na ekranu se prikazuje slika jednog para koji večera na terasi. Slika na trenutak nestane i zameni se drugom, značajno izmenjenom: na primer, ucrta se ograda u pozadini. Slike se naizmenično menjaju, a ispitanicima treba i po ceo minut da otkriju razliku. Ponekad je nikada ne otkriju.

Zabrinjavajuće. Ipak, "slepilo na promene" je u izvesnoj meri veštačko, jer se promena prikriva. Tešimo se da se u stvarnosti javlja vidljiv pokret koji signalizira promenu. Međutim, nije uvek tako. Danijel Simons ispravno primećuje da nam se svima događa da propustimo promenu svetla na semaforu, jer smo za trenutak skrenuli pogled. Postoji drugi, sličan fenomen, koji se zove "slepilo nepažnje" i kome nije potreban vizuelni trik: ako ne obraćate pažnju na neki detalj slike, nećete ga ni videti.

U saradnji sa Kristoferom Čabrisom sa Harvarda, Simons je prikazao grupi ljudi videotraku košarkaške utakmice i zamolio ih da izbroje koliko puta su dodali loptu članovi jedne ili druge ekipe. Nakon 45 sekundi, na filmu se pojavio čovek prerušen u gorilu i polako se prošetao terenom, promičući između igrača. Iako je to trajalo 5 sekundi, 40 % posmatrača ga uopšte nije primetilo. Kada je traka ponovo puštena, i kada su zamoljeni da prosto posmatraju utakmicu, svi su ga uočili. Naravno, neki nisu mogli da veruju da se radi o istoj traci.