Odjavna tema - Strana 38
Strana 38 od 47 PrvaPrva ... 283637383940 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 556 do 570 od ukupno 698

Tema: Odjavna tema

  1. #556

    Odgovor: Odjavna tema

    Ja bih vas sada pozdravila...
    Sutra rano ustajem a imam planova za večeras (sram vas bilo, da spremim šta će ko obući, sklonim sudove i to a ne ...)...
    I, tako laku noć-jele vas (neke moćne) buve celu noć (razumite, ja ipak radim u jaslicama...)
    ...svi mukarci misle da su bogovi...samo im niko nije rekao da su ene ateisti...

  2. #557

    Odgovor: Odjavna tema

    pozdravljam vas sv.biće ovo ludo popodne i još ludja noć.čekaju me 3 slaveslutim da će mi tesko pasti slava preješću se

  3. #558

  4. #559

    Odgovor: Odjavna tema

    oJdoh,smorih se ka lesh...laku noC.i sanjajte sex

  5. #560

    Odgovor: Odjavna tema

    Laku noć svima...............
    Love comes again......

  6. #561

    Odgovor: Odjavna tema

    ...pa...laku noC..i sanjajte sex

  7. #562

    14 Odgovor: Odjavna tema

    Čarobnjak iz Oza



    URAGAN

    Doroti je živela usred velike prerije u Kanzasu sa čika Henrijem, farmerom i njegovom ženom, tetka Emom. Njihova kuća je bila mala zato što je drvenu građu trebalo donositi kolima izdaleka. Četiri zida, pod i krov sačinjavali su jednu jedinu prostoriju. U njoj su se nalazili zarđali štednjak, ormar za sudove, sto, tri četiri stolice i kreveti. Čika Henri i tetka Ema su spavali u velikom krevetu u uglu, a Doroti u krevecu na drugom kraju sobe. Tavana i podruma nije bilo. Postojala je samo jedna mala rupa, zvana "uraganski podrum", u koju se porodica sklanjala kada bi se digao jedan od onih velikih vihora, dovoljno snažnih da sruše svaku kuću na svom putu. U tu mračnu jamu se silazilo niz merdevine, kroz kapak na sredini poda.

    Kada bi stala na trem i posmatrala okolinu, Doroti nije videla ništa osim nepregledne sive prerije. Dokle je oko dopiralo, nijedno drvo, nijedna kuća nisu narušavali široku ravnicu. Sunce je spržilo uzorana polja i pretvorilo ih u sivu masu duž koje su se protezale uske pukotine. Čak ni trava nije bila zelena: sunce je palilo vrhove dugačkih vlati sve dok ne bi postali sivi kao i čitava okolina. Kuća je svojevremeno bila obojena, ali boju je sunce peklo a kiše spirale sve dok nije postala sumorna i siva kao i sve ostalo u kraju.

    Kada je došla tu da živi, tetka Ema je bila mlada, lepa žena. Sunce i vetar su i nju izmenili. Oduzeli su joj sjaj iz očiju koje su posivele, kao i rumenilo sa obraza i usana, pa su i oni postali sivi. Bila je to mršava, koščata žena koja se nikada nije smejala. Kada je Doroti, pošto je ostala siroče, došla kod nje, tetka Ema je toliko bila iznenađena njenim smehom da je vriskala i hvatala se za srce kad god bi joj do ušiju dopreo Dorotin veseo glas. Ona se i kasnije čudila tome da devojčica nalazi povoda da se smeje.
    Ni čika Henri se nikada nije smejao. Radio je naporno od jutra do mraka i nije znao ni za kakvu radost, i on je, od svoje duge brade do grubih čizama, bio siv. Izgledao je strogo i ozbiljno i retko je govorio.

    Doroti je Toto zasmejavao i spašavao od sivila. On nije bio siv. Bio je to mali, crni pas sa dugom, svilenkastom dlakom i crnim očicama koje su veselo žmirkale sa obe strane njegove male, smešne njuške. Toto se po ceo dan igrao sa Doroti i ona ga je mnogo volela.

    Danas se, međutim, nisu igrali. Čika Henri je sedeo na stepenicama i brižno posmatrao nebo koje je bilo još sumornije nego obično, i Doroti je, sa Totom u rukama, stajala na vratima i posmatrala nebo. Tetka Ema je prala sudove.

    Iz daljine, sa severa, začuše potmulo hučanje vetra. Čika Henri i Doroti su mogli da vide kako se visoka trava povija pred nepogodom koja je nailazila. Zatim se začu oštro zviždanje sa juga, kada se okretaše u tom pravcu, ugledaše kako se i tamo trava talasa.

    Čika Henri naglo ustade.

    Dolazi uragan, Ema - viknu ženi. - Idem da se pobrinem za stoku. - Zatim otrča prema stajama za konje i krave.

    Tetka Ema prekide posao i dođe do vrata. Jedan pogled joj je bio dovoljan da shvati kako se približava opasnost.

    - Brzo, Doroti - vrisnu ona - beži u podrum!

    Toto iskoči iz Dorotinih ruku i sakri se pod krevet, a devojčica poče da ga traži.

    Preplašena tetka Ema otvori kapak u podu i siđe niz prečage u malu, mračnu rupu. Doroti najzad uhvati Totoa i htede da pođe za tetkom. Kada je bila na pola puta, začu prodoran urlik vetra, i kuća se zatrese tako jako da ona izgubi ravnotežu i iznenada se nađe na podu.

    Tada se dogodi nešto čudno.

    Kuća se dva-tri puta okrete, a zatim lagano podiže u vazduh. Doroti se činilo da leti u balonu.

    Severni i južni vetrovi susreli su se na mestu gde se nalazila kućica. Tu, u središtu uragana, vazduh je bio uglavnom miran, ali veliki pritisak vetra sa svih strana podizao je kuću sve više i više, dok nije stigla na sam vrh uragana koji je, kao da je perce, ponese nekud daleko.

    I ako je bilo veoma mračno, i vetar gromoglasno hučao, Doroti je lagodno "putovala".
    Posle prvih nekoliko kovitlaca i još jednog naleta posle koga se kuća opasno nakrivila, njoj se činilo da se blago ljuljuška kao beba u kolevci.

    Totou se vožnja nije dopala. Glasno lajući, trčao je tamo-amo po sobi. Doroti je mirno sedela na podu i čekala da vidi šta će se desiti. Jednom se Toto približio otvorenom kapku i propao kroz njega. U prvom trenutku devojčica pomisli da ga je izgubila, ali odmah zatim primeti kako jedno uvce strci kroz otvor - snažan pritisak vazduha držao je psetance da ne propadne. Ona dopuza do otvora, uhvati Totoa za uvo, uvuče ga ponovo u sobu i, za svaki slučaj, dobro zatvori kapak.

    Sati su prolazili i Doroti se polako oslobađala straha. Osećala se veoma usamljenom. Vetar je oko nje hučao tako jako da je skoro ogluvela. U početku se pitala da li će se i ona raspasti u paramparčad kad kuća padne, ali kako su sati prolazili, a ništa se strašno nije događalo, prestala je da se brine i odlučila da mirno čeka i vidi šta će se dalje desiti.
    Najzad, preko poda koji se ljuljao, ona dopuza do svog kreveta i leže u njega. Toto dođe i leže pored nje.

    Uprkos ljuljanju kućice i zavijanju vetra, Doroti ubrzo zatvori oči i čvrsto zaspa.
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  8. #563

    Odgovor: Odjavna tema

    Idem... Ali, vratiću se...
    ...svi mukarci misle da su bogovi...samo im niko nije rekao da su ene ateisti...

  9. #564

    14 Odgovor: Odjavna tema

    Čarobnjak iz Oza

    II


    SAVETOVANJE SA ŽVAKAČIMA

    Doroti probudi udarac tako iznenadan i snažan od koga bi se, da nije ležala u mekanom krevetu, sigurno povredila. Ona duboko udahnu vazduh i poče da razmišlja šta se dogodilo, a Toto, prijjubivši svoju malu, hladnu njušku uz njeno lice, tužno zacvile. Doroti sede i primeti da kuća više ne leti i da više nije mračnosvetli sunčevi zraci ulazili su kroz prozor i obasjavali sobu. Ona skoči iz kreveta i, sa Totom za petama, otrča i otvori vrata.

    Pogledavši oko sebe uzviknu od iznenađenja.

    Oči joj se raširiše pred divnim prizorom.

    S obzirom na to kakav je inače, uragan je veoma meko spustio kućicu usred neke čudesno lepe zemlje. Svuda unaokolo prostirale su se zelene poljane sa divnim drvećem povijenim od bogatog roda zrelog voća. Na sve strane videle su se leje divnog cveća, a ptice sa perjem živih boja pevale su i lepršale po drveću i žbunju. Malo dalje, između zelenih obala, tekao je svetlucav potočić. Njegov žubor je bio veoma prijatan devojčici koja je tako dugo živela u sivoj, sumornoj preriji.

    Dok je stajala i pomno posmatrala čudnovat, divan prizor, ona primeti kako joj u susret ide grupica najčudnijih ljudi koje je ikada videla. Oni nisu bili visoki kao odrasli koje je poznavala, ali nisu bili baš ni mali. Iako su izgledali mnogo stariji od nje, bili su visoki otprilike kao Doroti, a ona je bila veoma visoka za svoj uzrast.

    Grupicu su sačinjavala tri čoveka i jedna žena. Bili su čudno odeveni. Zvončići po obodima njihovih visokih, šiljatih šešira ljupko su im zvonili pri hodu. šeširi muškaraca bili su plavi, a ženin je bio beo. Ona je bila odevena u belu, nabranu haljinu, posutu svetlucavim zvezdicama koje su se na suncu presijavale kao dragulji. Muškarci su bili obučeni u plava odela i nosili su dobro uglačane plave čizme sa posuvraćenim sarama. Bili su, kako se Doroti učinilo, čika Henrijevih godina, pošto su dvojica imali brade. Majušna žena bila je, međutim, nesumnjivo mnogo starija. Lice joj je bilo prekriveno borama, kosa skoro bela, a kretala se prilično teško.

    Kada se približiše kućici na čijim je vratima stajala Doroti, lagano zastadoše i počeše da se došaptavaju kao da su se plašili da priđu bliže. Mala starica ipak priđe Doroti, duboko se pokloni i ljubazno reče:

    - Dobro nam došla, plemenita čarobnice! Zemlja Žvakača ti je duboko zahvalna što si ubila Zlu Vešticu Istoka i oslobodila naš narod.

    Doroti začuđeno sasluša njen govor. Zašto je ova mala starica naziva čarobnicom? Zašto kaže da je ona ubila Zlu Vešticu Istoka? Zar ona nije samo mala, bespomoćna devojčica koju je uragan odneo daleko od kuće? Ona nikoga u svom životu nije ubila!

    Pošto je mala starica očigledno od nje očekivala odgovor, Doroti oprezno reče:

    - Veoma ste ljubazni, ali mora da je posredi neka greška. Ja nikoga nisam ubila.

    - To je učinila tvoja kućica, - odgovori mala starica osmehujući se - a to je isto. Pogledaj! - nastavi ona pokazujući rukom na ugao kuće. Eno, tamo joj vire noge!

    Doroti pogleda i vrisnu od straha. Na uglu velike grede na kojoj je kuća ležala, zaista su štrcale dve noge obuvene u srebrne cipelice sa šiljatim vrhovima.

    - O, bože! Teško meni! - uzviknu Doroti užasnuto stežući ruke. - kućica je sigurno pala na nju. šta da radimo?

    - Ništa - reče mirno mala starica.

    - Ali, ko je ona? - upita Doroti.

    - To je, kao što sam rekla, Zla Veštica Istoka. - Ona je godinama držala Žvakače u ropstvu terala ih da danonoćno rade za nju. Pošto su sada slobodni, zahvalni su ti što si im učinila uslugu.

    - Ko su Žvakači? - upita Doroti.

    - To je narod koji živi na istoku naše zemlje gde je vladala Zla Veštica.

    - Da li ste i vi Žvakačica? - upita Doroti

    - Ne, ja sam njihova prijateljica, a živim na severu. Kada su videli da je Zla Veštica Istoka mrtva, Žvakači su brzo poslali glasnika po mene i ja sam odmah došla. Ja sam Veštica Severa.

    - Zbilja! - uzviknu Doroti. - Zar ste vi prava veštica?

    - Naravno, - odgovori mala žena - ali, ja sam dobra veštica pa me ljudi vole. Nisam tako moćna kao što je bila Zla Veštica koja je ovde vladala, jer bih tada sama oslobodila ovaj narod.

    - Ja sam mislila da su sve veštice zle - reče devojčica malo uplašena što je srela pravu pravcatu vešticu.

    - Nisu, to je velika greška. U zemlji Oz su do sada živele samo četiri veštice, od kojih su dve dobre, one na Severu i Jugu. Znam šta govorim jer sam ja jedna od njih, pa zabune ne može biti. Veštice Istoka i Zapada su zaista zle, ali sada, pošto si ubila jednu od njih, ostala je još samo jedna zla veštica u zemlji Oz - ona što živi na Zapadu.

    - Ali - reče Doroti posle kraćeg razmišljanja - tetka Ema mi je kazala da su sve veštice davno nestale.

    - Ko je tetka Ema? - upita starica.

    - To je moja tetka koja živi u Kanzasu, odakle i ja dolazim.

    Veštica Severa je jedno vreme razmišljala pognute glave i oborenih očiju. Onda podiže pogled i reče:

    - Ja ne znam gde se nalazi Kanzas i nikad nisam čula da neko pominje tu zemlju. Jel' to civilizovana zemlja?

    - Kako da nije! - odgovori Doroti.

    - Onda je to zbog toga. Mislim da u civilizovanim zemljama više nema veštica, kao ni čarobnjaka, vračara ni mađioničara. Ali, vidiš, pošto je Oz odsečen od ostalog sveta, mi još uvek nismo civilizovani. Zato kod nas postoje veštice i čarobnjaci.

    - Ko su čarobnjaci? - upita Doroti.

    - Postoji samo jedan - Veliki Čarobnjak Oz, - odgovori Veštica šapatom. - Moćniji je od svih nas zajedno. On živi u Smaragdnom Gradu.

    Doroti upravo htede da postavi još jedno pitanje, kad Žvakači koji su mirno stajali po strani, glasno uzviknuše i pokazaše na ugao kućice gde je ležala Zla Veštica.

    - šta se dešava? - upita mala starica, a zatim pogleda i poče da se smeje. Noge mrtve veštice su bile sasvim iščezle. Ostale su samo srebrne cipelice.

    - Bila je toliko stara - objasni Veštica Severa - da se brzo osušila na suncu. S njom je svršeno. Srebrne cipelice su sada tvoje i ti treba da ih nosiš. - Ona se saže, podiže cipelice i, pošto otrese prašinu sa njih, dade ih Doroti.
    - Veštica Istoka je bila ponosna na te cipelice -reče jedan Žvakač. - Postoji i neka čarolija u vezi s njima, ali nismo nikada saznali šta je u pitanju.

    Doroti unese cipelice u kućicu i stavi ih na sto. Zatim se vrati Žvakačima i reče:

    - Sada bi trebalo da se vratim svojoj tetki i teči. Možete li mi pomoći da nađem put?
    Žvakači i Veštica se prvo međusobno pogledaše, a onda i Doroti, i odmahnuše glavama.

    - Na istoku, nedaleko odavde, - reče jedan - nalazi se velika pustinja koju niko ne može živ da pređe.

    - Isto je i na jugu - reče drugi. - Bio sam tamo. Na jugu se nalazi Zemlja Trbonja.

    - Čuo sam - reče treći čovečuljak - da je isto i na zapadu. A tamo, u Zemlji Žmirkavaca, vlada Zla Veštica Zapada koja će te, ako joj se samo približiš, pretvoriti u svoju robinju.

    - Ja živim na severu, - reče starica - na ivici te velike pustinje koja okružuje zemlju Oz. Plašim se, dušo, da ćeš morati da živiš sa nama.

    Doroti na ovo poče da jeca. Oseti se usamljenom među ovim čudnim ljudima. Izgleda da su njene suze ražalostile dobrodušne Zvakače, jer oni odmah izvadiše maramice i počeše da plaču. što se tiče male starice ona skide svoj šešir, pritisnu njegovim vrhom svoj nos i poče - svečanim glasom da odbrojava: - Jedan, dva, tri! - Istog trenutka kapa se pretvori u pločicu, na kojoj je pisalo velikim belim slovima:

    DOROTI TREBA DA IDE U SMARAGDNI GRAD

    Mala starica skide pločicu sa nosa, i pročitavši poruku upita:

    - Da li se ti, dušo, zoveš Doroti?

    - Da - reče devojčica brišući suze.

    - Onda moraš da ideš u Smaragdni Grad. Možda će ti Oz pomoći.

    - Gde se nalazi taj grad? - upita Doroti.

    - Tačno u središtu naše zemlje. Njime vlada Oz, veliki čarobnjak o kome sam ti govorila.

    - Da li je on dobar čovek? - upita zabrinuto devojčica.

    - On je dobar čarobnjak. Da li je čovek ne mogu ti reći, jer ga nikada nisam videla.

    - Kako mogu da stignem tamo? - upita devojčica.

    Moraš da ideš peške. To je dug put kroz predele koji su ponekad prijatni, a ponekad mračni i opasni. Ja ću, sa svoje strane, upotrebiti sve meni poznate čarolije da te sačuvam od zla.

    - Zar nećeš da pođeš sa mnom? - usrdno upita devojčica gledajući u maloj starici svog jedinog prijatelja.

    - Ne ne mogu - odgovori ona. - Daću ti poljubac i niko se neće usuditi da učini nešto nažao osobi koju je poljubila veštica Severa. Ona priđe Doroti i nežno je poljubi u čelo. Devojčica ubrzo otkri da je dodir staričinih usana ostavio okrugli, svetlucavi trag.

    - Put za Smaragdni Grad je popločan žutim opekama - reče Čarobnica - tako da ćeš ga sigurno primetiti. Kada stigneš Ozu nemoj da se uplašiš, već mu ispričaj šta ti se dogodilo izamoli ga za pomoć. Zbogom, dušo!

    Tri Zvakača se duboko pokloniše, zaželeše joj srećan put i izgubiše se među drvećem. Veštica prijateljski klimnu glavom Doroti, okrete se na levoj potpetici tri puta i, na veliko iznenađenje malog Totoa nestade za tren oka. Psetance iz sveg glasa zalaja za iščezlom vešticom pošto se u njenom prisustvu nije usuđivalo ni da zareži.
    Doroti se uopšte nije iznenadila jer je i očekivala da se veštica izgubi na takav način.
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  10. #565

    Odgovor: Odjavna tema

    Laq noc svima
    Life is a mystery to be lived,not a problem to be solved.

  11. #566

    Odgovor: Odjavna tema

    krewet plache za mnOm....laku nOc...
    Poruku je izmenio Goga, 04.02.2009 u 03:27 Razlog: ono o čemu najviše pričamo, najviše nam i nedostaje...

  12. #567

    14 Odgovor: Odjavna tema

    Čarobnjak iz Oza

    poglavlje III



    KAKO JE DOROTI SPASILA STRAŠILO

    Kada je ostala sama, Doroti poče da oseća glad. Zato ode do ormara, odseče sebi parče hleba i namaza ga maslacem. Dade malo i Totou i ode do potočića da napuni kanticu bistrom, svetlucavom vodom. Toto otrča do drveća i poče da laje na ptice koje su sedele u krošnjama. Doroti ode k njemu i vide kako zrelo voće visi sa grana. Ona nabra malo jer je upravo to želela za doručak.

    Pošto se ona i Toto napiše hladne, bistre vode, Doroti se vrati u kuću i poče da sprema za put u Smaragdni Grad.

    Devojčica je imala samo još jednu haljinu koja je, čista, visila na klinu pored njenog kreveta. Bila je to pamučna haljinica sa plavim i belim kockama i premda je plava boja malo izbledela od čestog pranja, haljina je još uvek lepo izgledala. Doroti se paž!jivo umi, obuče čistu haljinicu i stavi ružičasti šeširić na glavu. Zatim uze kotaricu, napuni je hlebom iz ormara i pokri belom maramom. Pogledavši u svoje noge, Doroti vide da su joj cipele stare i iznošene.

    - Sigurno neće izdržati tako dug put, Toto - reče. - Toto je pogleda u lice svojim malim, crnim očima i mahnu repom da pokaže kako razume šta mu se kaže.

    U tom trenutku Doroti primeti da na stolu leže srebrne cipelice koje su pripadale Veštici Istoka.
    Zanima me da li mi odgovaraju - reče ona Totou. - Baš bi bile dobre za dugo hodanje jer se ne mogu pohabati.

    Ona izu svoje stare kožne cipele i isproba srebrne, koje su joj pristajale tako dobro kao da su bile pravljene po njenoj meri.

    Na kraju, Doroti uze kotaricu.

    - Hajdemo, Toto - reče. - Idemo u Smaragdni Grad da nam Veliki Oz kaže kako da se vratimo u Kanzas.

    Ona zatvori vrata, zaključa ih i paž!jivo stavi ključ u džep svoje haljinice. I tako, sa Totoom koji je skakutao iza nje, ona krete na put.

    U blizini je bilo nekoliko puteva, ali njoj nije trebalo mnogo vremena da pronađe onaj popločan žutim opekama. Ubrzo je hitrim koracima išla prema Smaragdnom Gradu, a njene srebrne cipelice su veselo odzvanjale po tvrdom, žutom tlu. Sunce je jarko sijalo, ptice su umilno pevale i Doroti se uopšte nije osećala tako loše, kako biste pomisIili da se oseća devojčica koju su iznenada odvojili od rodnog kraja i spustili usred neke čudnovate zemlje.

    Bila je iznenađena lepotom predela kroz koji je išla. Pored druma su se protezali lepi plotovi obojeni nežnoplavom bojom, a iza njih su se nalazila bogata polja posejana žitom i povrćem. Bilo je očigledno da su Žvakači dobri domaćini, sposobni da gaje velike količine žita. S vremena na vreme bi prošla pored neke kuće, i pošto su svi znali da je ona uništila Zlu Vešticu i oslobodila ih ropstva, žitelji su izlazili da je vide i da joj se duboko poklone. Kuće Žvakača bile su čudne građevine - okrugle, sa velikom kupolom umesto krova. Sve su bile obojene u plavo, jer je u ovoj zemlji na istoku plava bila omiljena boja.

    Predveče, kada se već umorila od dugog hodanja i počela da razmišlja gde da provede noć, Doroti stiže do jedne kuće, mnogo veće od ostalih. Na zelenom travnjaku ispred nje igralo je mnogo muškaraca i žena. Pet majušnih violinista sviralo je iz sve snage, a ljudi su se veselili i pevali. Veliki sto u blizini bio je prepun ukusnog voća, oraha, pita, kolača i mnogih drugih đakonija.

    Ljudi srdačno pozdraviše Doroti i pozvaše je da kod njih večera i provede noć. To je bila kuća jednog od najbogatijih Žvakača u zemlji, kod koga su se skupili komšije da proslave oslobođenje od Zle Veštice.

    Doroti pojede obilnu večeru koju je služio lično bogati Žvakač po imenu Gricko. Posle večere, ona sede na jednu klupicu da posmatra kako ljudi igraju.

    Kada je primetio njene srebrne cipelice, Gricko reče:


    - Ti si sigurno moćna čarobnica?


    - Zašto? - upita devojčica.


    - Zato što nosiš srebrne cipelice i zato što si ubila ZIu Vešticu. Osim toga, obučena si u belo, a samo veštice i čarobnice nose tu boju.


    - Moja haljina je na bele i plave kocke - reče Doroti popravljajući nabore na njoj.


    - Veoma je ljubazno od tebe što to nosiš - reče Gricko. Plavo je boja Žvakača, a belo boja čarobnica; tako znamo da si dobra čarobnica.

    Doroti nije znala šta na ovo da odgovori, jer su izgleda svi mislili da je čarobnica, a ona je vrlo dobro znala da je samo obična mala devojčica koju je uragan slučajno spustio u ovu čudnovatu zemlju.
    Kada se umorila od posmatranja igre, Gricko je uvede u kuću i dade joj sobu sa lepim krevetom. Posteljina je bila plave boje, i Doroti je čvrsto spavala u njoj sve do jutra. Toto je proveo noć sklupčan na tamnoplavom ćilimu.

    Doroti pojede dobar doručak posmatrajući bebu Žvakača kako se igra sa Totoom i vuče ga za rep, puzi i smeje se. Toto je za Zvakače bio pravo čudo pošto nikada ranije nisu videli psa.

    - Koliko još ima da se ide do Smaragdnog Grada? - upita devojčica.

    - Ne znam - odgovori Gricko zamišljeno, jer nikada nisam bio tamo. Bolje je da se čovek drži podalje od Oza, osim ako sa njim nema nekog posla. Ali, put do Smaragdnog Grada je dug, moraćeš da ideš danima. Ovo je lep i bogat kraj, ali proći ćeš i kroz divlje i opasne predele pre nego što stigneš na kraj svog puta.

    Doroti se malo zabrinu, ali pošto je znala da samo Veliki Oz može da joj pomogne da se vrati u Kanzas, hrabro odluči da ide do kraja.

    Ona se pozdravi sa prijateljima i pođe ponovo putem od žutih opeka. Pošto je prešla neko!iko milja, Doroti pomisli da bi trebalo da se odmori, pa se pope na vrh ograde pored puta i sede. Iza ograde se pružalo veliko polje kukuruza. Ona primeti u blizini jedno strašilo podignuto na motku kako bi teralo ptice od zrelog kukuruza.

    Doroti se podboči i zamišljeno pogleda u strašilo. Njegova glava je u stvari bila mala, slamom ispunjena vreća sa nacrtanim očima, nosem i ustima. Stari, šiljati plavi šešir koji je nekada pripadao nekom Žvakaču bio mu je nataknut na glavu, a ostali deo tela je bilo iznošeno, izbledelo plavo odelo napunjeno slamom. Na nogama je imao stare čizme sa sarama plave boje. Leđima je bio nataknut na motku i tako izdignut iznad stabljika kukuruza.

    Dok je Doroti radoznalo gledala u čudno, nacrtano lice strašila, ona iznenadena opazi kako joj jedno njegovo oko stidljivo namiguje. Devojčica prvo pomisli da se sigurno vara, jer u Kanzasu nijedno strašilo nikada nije namigivalo, ali čudno stvorenje joj istog časa prijateljski klimnu glavom. Ona se spusti niz ogradu i priđe mu, a Toto dotrča do motke i zalaja.

    - Dobar dan - reče Strašilo malo promuklim glasom.

    - Jesi li to ti nešto rekao? - upita začuđeno devojčica.

    - Naravno - odgovori Strašilo. - Kako si?

    - Hvala na pitanju, prilično dobro - učtivo odgovori Doroti. - Kako si ti?


    - Ne baš najbolje - reče Strašilo osmehujući se. - Veoma je neprijatno provoditi dane i noći u ovakvom položaju i plašiti ptice.

    - Zar ne možeš da siđeš? - upita Doroti.

    - Ne, jer mi je ova motka probodena kroz leđa. Bio bih ti duboko zahvalan ako bi me sa nje skinula.
    Doroti podiže ruke i bez po muke skide Strašilo sa motke; pošto je bio napunjen slamom, bio je lak kao perce.

    - Veliko ti hvala - reče Strašilo našavši se na zemlji. - Osećam se kao drugi čovek.

    Doroti je bila iznenađena jer joj je bilo čudno što čuje da čovek od slame govori i što vidi kako joj se klanja i hoda pored nje.

    - Ko si ti? - upita Strašilo pošto se protegnuo i zevnuo. - Kuda ideš?

    - Ja se zovem Doroti - reče devojčica - i idem u Smaragdni Grad da zamolim Velikog Oza da me vrati u Kanzas.

    - Gde se nalazi Smaragdni Grad i ko je Oz?

    - Zar ne znaš? - upita devojčica iznenađeno.

    - Zaista ne znam. Ja ništa ne znam. Vidiš, ja sam ispunjen slamom i uopšte nemam mozga - odgovori on tužno.
    - Oh - reče Doroti - baš mi je žao.


    - šta misliš - upita on - da li bi mi veliki Oz dao malo mozga ako bih sa tobom otišao u Smaragdni Grad.

    - Ne znam - odgovori Doroti - ali možeš poći sa mnom ako želiš. Ako ti Oz i ne da mozak, nećeš se osećati gore nego sada.

    - U pravu si - reče Strašilo. - Vidiš - nastavi poverljivo - ne smeta mi to što su mi ruke, noge i telo ispunjeni slamom jer ne mogu da se povredim. Ako me neko nagazi ili zabode iglu u mene, to ništa ne mari, zato što ne mogu da osetim bol. Ali, ne želim da me svet smatra budalom, a ako mi glava ostane ispunjena slamom umesto, kao tvoja, mozgom, kako ću ikada išta znati?

    - Jasno mi je kako se osećaš - reče devojčica kojoj je iskreno bilo žao Strašila. - Ako pođeš sa mnom, zamoliću Oza da za tebe učini sve što može.

    - Veliko ti hvala - zahvalno reče Strašilo.

    Pošto Doroti pomože Strašilu da se prebaci preko ograde, oni kretoše putem popločanim žutim opekama prema Smaragdnom Gradu.

    Totou se pridošlica u početku nije dopala. Njuškao je Strašilo kao da sumnja da se u slami nalazi gnezdo pacova i svaki čas je neprijateljski režao.

    - Ne obraćaj pažnju na Totoa - reče Doroti svom novom prijatelju. - On nikada ne ujeda.

    - Oh, ne bojim se - odgovori Strašilo - on ne može da ugrize slamu. Dozvoli mi da ponesem tvoju kotaricu. Neće mi biti teško jer ja ne mogu da se umorim. Odaću ti svoju tajnu - nastavi on u hodu. - Postoji samo jedna stvar na svetu koje se plašim.

    - A šta je to? - upita Doroti. - Žvakač koji te je napravio?

    - Ne - odgovori Strašilo - već upaljena šibica.
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  13. #568

    Odgovor: Odjavna tema

    odoh ja sad pa cemo se widjet ,ako se ne widimo upalicemo swijetLo ,pa cemo se widjet

  14. #569

    14 Odgovor: Odjavna tema

    Čarobnjak iz Oza

    poglavlje IV



    PUT KROZ ŠUMU

    Posle nekoliko časova put postade džombast a hodanje toliko naporno da je Strašilo često posrtalo preko žutih opeka koje su sada bile neravne. Poneke opeke bile su polomljene ili su čak nedostajale, i umesto njih su bile rupe koje je Toto preskakao, a Doroti zaobilazila. što se tiče Strašila, pošto nije imao mozga, išao je pravo napred tako da je upadao u rupe i pružao se koliko je dug preko tvrdih opeka. Ipak se nijednom nije povredio. Doroti bi ga podigla i ponovo postevila na noge, a on bi joj se pridružio smejući se veselo sopstvenoj nezgodi.

    Farme više nisu bile ni približno uređene kao one prethodne. Videli su manje kuća i manje voćki nego ranije, i što su dalje išli, predeo je postajao sve više pust i sumoran.

    U podne sedoše pokraj puta, blizu jednog potočića, i Doroti izvadi iz kotarice malo hleba. Ponudi jednim parčetom Strašilo, ali on odbi.

    - Ja, srećom, nikada nisam gladan - reče on. Moja usta su samo nacrtana, a ako bih na njima prorezao otvor da jedem, slama kojom sam ispunjen bi ispala, i to bi pokvarilo oblik moje glave.

    Doroti odmah shvati da je to tačno, tako da samo klimnu glavom i nastavi da jede parče hleba.

    - Reci mi nešto o sebi i o zemlji iz koje dolaziš -reče Strašilo pošto Doroti završi večeru. Ona mu tada ispriča sve o Kanzasu - kako je tamo sve sivo i kako je uragan doneo u ovu čudnu zemlju Oz. Pošto je pažljivo saslušao Strašilo reče:

    - Ne razumem zašto želiš da odeš iz ove divne zemlje i vratiš se u to sivo, sumorno mesto zvano Kanzas.

    - To je zato što nemaš mozga - odgovori devojčica. - Bez obzira koliko nam je kod kuće sumorno i sivo, mi ljudi od krvi i mesa radije živimo tamo nego u nekoj drugoj zemlji, makar ona bila daleko lepša. Nigde nije kao kod kuće.

    Strašilo uzdahnu.

    - Naravno, ja to ne mogu da razumem - reče. -Da su vaše glave ispunjene slamom kao moja, vi biste verovatno živeli u lepim krajevima, a u Kanzasu uopšte ne bi bilo ljudi. Sreća za Kanzas što imate mozga!

    - Hoćeš li da mi ispričaš neku priču dok se odmaramo? - upita devojčica. Strašilo je prekorno pogleda i odgovori:

    - Moj život je tako kratak da zaista ništa ne znam. Napravljen sam tek prekjuče. Nije mi poznato šta se pre toga dešavalo u svetu. Srećom, kada mi je farmer napravio glavu, jedna od prvih stvari koju je uradio bila je da mi nacrta uši, tako da sam čuo šta se oko mene govori. Sa njim je bio još jedan Žvakač, i prvo što sam čuo bio je farmerov glas:

    - Kako ti se dopadaju ove uši?

    - Malo su se nakrivile - odgovori drugi.

    - Ništa ne mari - reče farmer. On zatim nacrta moje desno oko i čim ga završi, ja radoznalo pogledah u njega i sve oko sebe, jer, bio je to moj prvi pogled u svet.

    - Oko je prilično lepo - primeti Žvakač posmatrajući farmera. - Plava boja je prava boja za oči.

    - Mislim da ću drugo oko nacrtati malo veće - reče farmer. Vid mi se naglo izoštrio čim je i drugo oko bilo gotovo. Zatim mi nacrta nos i usta, ali ja sam ćutao jer još nisam znao čemu ona služe. Zabavljao sam se posmatrajući ih kako mi prave telo, noge i ruke. Bio sam veoma ponosan jer sam mislio da sam postao čovek kao i svaki drugi.

    - Ovaj momak će dobro da plaši ptice - reče farmer. - Izgleda kao pravi čovek.

    - Pa, on i jeste čovek - reče drugi, i ja se potpuno složih sa njim. Farmer me ponese pod miškom do kukuruznog polja i natače me na onu visoku motku na kojoj si me našla. On i njegov prijatelj odoše i ostaviše me samog.

    - Nije mi se dopalo što sam napušten, pa zato pokušah da pođem za njima, ali, pošto mi noge nisu dodirivale zemlju, bejah prinuđen da ostanem na motki. Pošto sam tek bio napravljen, nisam imao na šta da misIim, pa sam se dosađivao. Mnoštvo vrana i drugih ptica doleteše u polje, ali, čim me ugledaše pomisliše da sam Žvakač i odlepršaše dalje.

    Ja se obradovah - već sam pomislio da sam neko i nešto. Onda jedna stara vrana prolete pored mene i, pošto me pažljivo osmotri, slete mi na rame i reče:


    "Misli li onaj farmer da će meni ovako lako da podvali? Baš me zanima! Svaka pametna vrana može da vidi da si ti samo napunjen slamom". Ona zatim skoči na moje noge i do mile volje se najede kukuruza. I ostale ptice, videvši da sam bezopasan, doleteše da jedu kukuruz, tako da je za kratko vreme oko mene bilo čitavo jato.

    Rastužio sam se kad sam shvatio da nisam dobro strašilo, ali me stara vrana uteši ovim rečima:

    - Izgledaš kao i ostali ljudi, samo ti nedostaje mozak. A to je jedina stvar na ovom svetu koju vredi imati bez obzira da li si čovek ili vrana.

    - Pošto su vrane odletele, ja počeh da razmišljam i odlučih da, kako znam i umem, pokušam da dobijem malo mozga. Srećom, ti si prošla ovuda i skinula me sa motke, a posle onoga što si rekla, siguran sam da će mi Veliki Oz dati mozak čim budemo stigli u Smaragdni Grad.

    - Nadam se - reče Doroti ozbiljno - jer izgleda da ti je veoma stalo da ga dobiješ.

    - Oh, da, stalo mi je -odgovori Strašilo. - Ne prijatno je kad čovek zna da je budala.


    - Hajdemo dalje - reče devojčica i pruži kotari cu Strašilu.


    Pored puta više nije bilo plotova, a zemlja je bila neravna i neobrađena. Pred veče stigoše u jednu veliku šumu u kojoj je raslo drveće tako visoko, gusto da su se grane spajale nad putem od žutih opeka. Pod drvećem je bilo skoro sasvim mračno jer su grane zaklanjale dnevnu svetlost, ali putnici se ne zaustaviše i nastaviše dalje.

    - Ako ovaj put ulazi u šumu, on mora iz nje i da izađe - reče Strašilo. - A pošto je Smaragdni Grad na drugom kraju puta, moramo da ga sledimo ma kuda on vodio.

    - To je bar jasno - reče Doroti.

    - Naravno, kako bih to inače znao - odgovori Strašilo. - Da je za to potreban mozak, ja to nikada ne bih rekao.

    Posle jednog časa pade mrak i oni počeše da se sapliću u pomrčini. Doroti nije mogla ništa da vidi, ali Toto jeste, jer neki psi vide dobro i u mraku, a Strašilo je izjavio da može da vidi isto tako dobro kao po danu. Zato ga devojčica uze pod ruku i nastavi prilično lako da hoda.

    - Ako vidiš bilo kakvu kuću ili mesto gde možemo da provedemo noć - reče ona - kaži mi, jer je veoma neprijatno ići po mraku.

    Strašilo ubrzo zastade.

    - Sa desne strane vidim kolibicu sagrađenu od drveta. Hoćemo li da odemo tamo? - upita on.


    Naravno - odgovori devojčica. - Ja sam sasvim iscrpljena.

    Strašilo je povede među drvećem do kolibe i Doroti uđe unutra. Tamo, u jednom uglu, pronađe postelju od osušenog lišća. Ona odmah leže i sa Totom pored sebe, ubrzo utonu u dubok san. Pošto nikada nije osećao umor, Strašilo stade u drugi ugao da strpljivo sačeka jutro.
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  15. #570

    Odgovor: Odjavna tema

    E Gogo,
    ima bre celu noc da sanjam kako lupam crvenim cipelicama jednu o drugu i ponavljam:
    there's no place like home...there's no place like home

    Laku noc drugoj strani sveta
    Umro je Ajnštajn, umro je Tesla...a i meni nešto nije dobro

Strana 38 od 47 PrvaPrva ... 283637383940 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Ne bas mirisljava tema...
    Autor makilli u forumu Roditeljski kutak
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 13.08.2012, 18:17
  2. Najbolji pisac tema?
    Autor Painkiller u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 02.03.2010, 00:04
  3. Dlakava tema
    Autor SQUAW u forumu Ženski kafić
    Odgovora: 80
    Poslednja poruka: 19.01.2010, 14:18
  4. Drugačija tema od svih
    Autor goldie u forumu Erotika & sex
    Odgovora: 50
    Poslednja poruka: 23.08.2009, 17:37
  5. Nova Tema
    Autor mimaP u forumu Obaveštenja i pitanja u vezi sa Forumom
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 03.10.2008, 20:40

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •