Gubitak... Zavisi od jačine emotivnog udara.
Kod mene sve kreće sa '' emo '' , pa i gubitak.
U prvom momentu funkcionišem kao da se ništa nije desilo
( potiskivanje neprijatnog događaja ), ali kada me '' stigne '' - povlačim se u sebe, ali na kratko vreme - da se saberem, da razmislim, da pokušam da shvatim.
Kada se saberem ili sastavim, posle pada, otresem kolena, nabacim osmeh na lice i šibam napred. ( sličnu rečenicu sam već imala u jednom od postova na ovom Forumu ) .
Pad je pad - bez obzira na konkretnu situaciju ( manje ili više bolan ).
Posmatram ga kao '' pad u vis '' kako reče jedan pesnik.