Na poslednjem razgovoru za posao pita mene direktor kako sebe vidim u toj firmi za 2 godine...
Odgovorila sam mu da mi za tih par dana nije kristalno jasno koji će moj posao ustvari biti ( konkurs je bio za službenika u jednom segmentu a za tih par dana sa svim mogućim segmentima sam se susrela samo sa tim za koji je konkurs i bio raspisan - nisam ) a kamoli kako sebe vidim tu za 2 godine
Pomislila sam da je to još jedan razgovor sa onim šablonskim pitanjima, koji umalo ne završe sa pitanjem da li ste imali srećno detinjstvo
Onda mi je nahvalio sadašnju šeficu, kako je vredna i sposobna uz digresiju da postoji šansa i da je prevazidjem (uz napomenu da je ona na neki način ne prevazidjena :pehar) što je meni bilo jako čudno u tom momentu (ne to što je nju hvalio ) tek sam došla a on mi nudi neke mogućnosti...
Nakon toga što sam čula da sa njom ima neke planove (unapredjenje) postalo mi je jasnije šta je hteo da kaže...da zavisi od mene i mojih ambicija gde ću se naći za 2 godine u toj firmi, na mestu gde sam sada ili na njenom mestu

Nisam se još srela sa tom pojavom da u manjoj privatnoj firmi postoji mogućnost napredovanja ...ali ja sam...

Da li vi možete sebe da zamislite na nekom boljem radnom mestu za neki period od dve godine?
Kakve ambicije imate?
Interesuje me da li ste nekada nekog morali da prevazidjete da bi napredovali?
Koliko je u tim situacijama moguće ispoštovati kolegijalnost?
Da li napredak uopšte zavisi samo od vas ili imaju uticaj i kolege ili neki drugi faktori?
Postoji li tu fer igra ili se igra "prljavo"?

Sve što je vezano za ambicije....mikrofon prepuštam vama...