Kad god procitam Izabelitin post, jednostavno ne znam sto bih dalje pisala, kako dobro i detaljno objasni
Daklem- ja bih dodala
Roditeljstvo se uci. Od prvog dana kada uzmes bebu u rukama. Ne radja se u nama majcinski instikt kad ugledamo bebu, odjednom...Nego ucimo kako da je zavolimo, kako da se ponasamo prema njoj, kako da joj pruzimo ljubav, kako da se brinemo o njoj i kako da je razumemo.
Kako raste beba, sve moze da se promeni, ali nacin iskazivanja ljubavi prema detetu, nikad se ne menja...Uvek je dovoljan jedan topao zagrljaj i rec.
Dok je beba primite ja na grudi, zagrlite, ona se umiri. Pa tako je i dok odraste. I da mu nista ne kazete, kad mu je tesko, dete zna da ste za njega tu i da ga volite, ako ga zagrlite, saslusate, popricate sa njim.
Naravno svaki roditelj trudi se da detetu obezbedi sve ostalo sta mu je potrebno za normalno i sretno odrastanje, prema svojim mogucnostima- hrana, odeca, topli dom...Ali kako bi sebe nazvao dobrim roditeljem mora pre svega pruzati mu svoju bezgranicnu i bezuslovnu ljubav i paznju.
Nema lepse videti sretne okice kako vam se smese... Najbolji dokaz da ste uspesni roditelj
Ipak i ovde treba biti umeren i ne "gusiti" dete...slazem se s onim sto je reko gosn memento Ima jedna lepa izreka "Pametni roditel, dozvolice svom detetu da nekad pogresi"...Mozemo ga zastiti dok je malo, dok stalno bdijemo nad njim, ali to moze imati i suprotan efekt - postace licnost koja je nesigurna u sebe i koja ne moze da se snadje u belom svetu, gde nije sve tako ruzicasto.