Prema mišljenju naših istaknutih etnologa i istraživača religije, narodna religija Srba najvećim delom počiva na kultu mrtvih.

Kult mrtvih kod Srba počiva na animizmu, shvatanju po kojem se ljudsko biće sastoji iz podvojenih delova - duše i tela. Duša je spojena sa telom dok je čovek živ, ali čak i tada, u određenim slučajevima, ona poseduje izvesnu samostalnost i može da napusti privremeno telo kada čovek spava ili je u transu, a trajno ga napušta kada čovek umre. Posle smrti čoveka telo se raspada, a duša nastavlja svoj samostalni put. Veze između živih i umrlih ne nestaju činom smrti, jer živi prema mrtvima imaju obaveze koje će pokojnicima omogućiti odlazak iz ovog u svet mrtvih, a zatim i one koje će im olakšati i poboljšati uslove na drugom svetu.

Putovanje umrlih na drugi svet traje godinu dana (po Slobodanu Zečeviću) i za to vreme veza živih sa mrtvim još je jaka. U ovom periodu živi su u obavezi da mrtvima izdaju podušja ili daće i da im redovno donose hranu na groblja. Kada se navrši godina od dana smrti izdaje se poslednje podušje i tada pokojnik odlazi u carstvo mrtvih, odnosno iz reda pokojnika prelazi u red predaka. Ovaj proces (po Dušanu Bandiću) naziva se posmrtno umiranje. Ono ima dve faze. Prva počinje od trenutka smrti pa do četdeset dana i naziva se pogrebni ritual, koji počinje paljenjem samrtne sveće. Ona se morala upaliti u pravom trenutku, jer bi inače duša pokojnika ostala u večnom mraku. Verovalo se da se sveća onome ko je umro bez nje naknadno može poslati preko sledećeg umirućeg iz porodice. Oplakivanje pokojnika takođe je obavezno, mada se naricanje nije smelo čuti pre nego što samrtnik izdahne, jer se verovalo da mu to može predvojiti dušu, pa bi se posle samrtnik mučio da umre. Prvih četrdeset dana duša luta u blizini kuće ili u blizini groba. Duša i kasnije dolazi blizu groba, što se vidi iz običaja da se sadi drvo na grobu, koje je, po verovanju starih Slovena, stanište za dušu. Istu ulogu ima i nadgrobni spomenik. Prema priči starih seljaka iz okoline Smedereva, u određene dane lik mrtvog može da se vidi na spomeniku i tada je olakšano komuniciranje sa njim. Posle četrdeset dana počinje samrtni ritual, duša umrlog se rastaje od svoga staništa i kreće na put u carstvo mrtvih. Od ovog do onog sveta postoje brojni međusvetovi pored kojih duša umrlog mora da prođe. Na kraju ona stiže do uskog brvna koje je deli od raja, a koje služi da premosti veliku provaliju. Duše pravednika lako prelaze preko ovog brvna (koje se naziva i "rajski most"), a duše grešnika padaju u provaliju. Svi će na kraju doći u raj tako da i duše najvećih grešnika ostaju u jadu najviše sedam godina, a onda i one odlaze gde i ostali.

Sahraniti čoveka bez posmrtnog rituala veliki je greh. Duše koje nisu prošle kroz odgovarajući posmrtni ritual su nesmirene, ne odlaze u svet mrtvih već lutaju u blizini živih i nanose im zlo. Takve su duše onih koji nisu sahranjeni, samoubica, nekrštene dece i utopljenika. Zbog ovakvog verovanja naši su seljaci u prošlosti sahranjivali pokojnikovo odelo u grob, kada nisu mogli da dođu do posmrtnih ostataka. Dešavalo se da se vojnik koji se dugo nije javljao kući vrati iz rata pa zatekne svoj grob i sazna da su mu izdali sva podušja. Veliki strah da će se ostati bez posmrtnog rituala u južnoj Srbiji doveo je do toga da neki sami sebi za života izdaju sva podušja, ako nemaju poroda ili ne veruju da će im potomci to savesno izvršiti.

Deo samrtnog rituala čine daće koje se izdaju na dan pogreba, prve subote, na četdeset dana, na pola godine i na godinu dana od pogreba. Daće se izdaju uveče, a na njima uvek prisustvuje i pokojnik za koga se tanjir postavlja u čelo stola. Obavezni su kolači od testa. Svako na daći dobije po jedanu poskuricu u koju je zabodena zapaljena sveća. Ove sveće gore za sve vreme večere i služe da duši pokojnika osvetle put do stola. Ovakav raspored daća pokazuje da se vremenom otežava komunikacija između živih i pokojnika. On dolazi sve ređe, da bi se posle godinu dana i poslednjeg podušja naselio u svetu mrtvih. Posle ovog perioda komunikacija sa njim moguća je samo u zadušne dane, kada su vrata donjeg sveta otvorena. Zadušnice su praznik mrtvih. Opšte se daju svim pokojnicima, a najvažnije su prolećne (Duhovske) i jesenje (Mitrovske). Specijalne zadušnice su vezane za određene praznike. Onima koji su umrli bez sveće ona je slata o Trojici. Mrtvoj deci jabuke su slali o Petrovdanu, jagode u utorak po Duhovima, mladi kukuruz o Velikoj Gospojini itd. Sve što se o zadušnicama pojede i popije namenjeno je mrtvima. Osim jela i pića ranije je bio rasprostranjen običaj da se pokojnicima šalje pesma i igra, kolo. Ono se igralo noću, bez muzike, između Badnjeg dana i Božića, o Pokladama i u vreme časnog posta. Nazivalo se: "crno kolo", "sitan tanac", "noćno kolo" ili "pleti tanac".