O disleksiji i problemima s čitanjem
Razvojna disleksija je stanje povezano sa slabim čitanjem. Disleksična deca imaju poteškoća prilkom učenja da čitaju, poteškoća koje nastaju zbog jednog ili više problema u obradi informacija, kao što su smanjena vizuelna ili slušna percepcija. Mnoga ali ne sva deca s disleksijom te poteškoće manifestuju inverzijom brojeva, slova ili reči. Nova istraživanja na ovom polju ukazuju na specifične metode podučavanja kojima se svakome može pomoći da nauči da čita, bez obzira kakav problem leži u pozadini. Ovde ćemo vam pružiti nove zanimljive informacije, kao i krajnje efikasna rešenja za sve tipove teškoća u čitanju, uključujući i disleksiju.
Šta je disleksija?
Deca prosečne ili ispodprosečne inteligencije koja čitaju ispod za svoj uzrast očekivanog nivoa mogla bi biti disleksična. Prava disleksija obično pogađa oko tri do šest procenata populacije, mada se može desiti da u zavisnosti od geografske lokacije i do pedest procenata učenika ne postižu zadovoljavajući nivo kvaliteta čitanja. To znači da su za većinu dece poteškoće u čitanju uslovila neefikasna uputstva za čitanje, odnosno poduka bez učinka. A disleksično dete izloženo neadekvatnoj poduci često pati i od neke posebne ometenosti u učenju.
Deca su disleksična ili ometena u učenju kad ispoljavaju jedan ili više navedenih simptoma:
Invertovanje slova i/ili reči prilikom čitanja.
Invertovanje slova i/ili reči prilikom pisanja.
Teškoće u ponavljanju rečenog kad se to od njih zatraži.
Loš rukopis i slabije kucanje po tastaturi.
Slaba sposobnost crtanja.
Invertovanje slova i reči prilikom sricanja „slovo po slovo“ prethodno izgovorenih reči.
Poteškoće u određivanju leve i desne strane.
Poteškoće prilikom razumevanja ili pamćenja onoga što im je upravo rečeno.
Poteškoće da razumeju ili zapamte ono što su upravo pročitali.
Poteškoće da svoje misli zabeleže na papiru.
Kod disleksične dece ovi simptomi se ne javljaju usled slabijeg vida ili sluha, već usled disfunkcija mozga. Oči i uši funkcionišu kako treba, ali niži moždani centri mešaju slike ili zvuke pre nego što dostignu više („inteligentnije“) moždane centre. To kod učenika izaziva zbunjenost i uznemirava ga.
Kad dete ispoljava teškoće u učenju, važno je sprovesti iscrpna ispitivanja njegovog neurološkog razvoja. To podrazumeva testiranje sluha, vida, neuroloških reakcija, koordinacije, vizuelne percepcije, slušne percepcije, inteligencije i uspeha u školi.
Problemi percepcije često se mogu rešiti izvođenjem jednostavnih vežbi koje pomažu da se konkretni problem ublaži ili prevaziđe, ili se pak primenjuju tehnike učenja kojima se problem kompenzuje. I jedno i drugo često se može sprovoditi i kod kuće. U nekim slučajevima može biti potrebno angažovanje stručnjaka – pedagoga i/ili logopeda.
Šta prouzrokuje disleksiju i probleme prilikom čitanja?
Glavni razlozi otežanog čitanja su:
Neefikasna uputstva, odnosno poduka prilikom učenja čitanja.
Otežana slušna percepcija.
Otežana vizuelna percepcija.
Problemi s procesuiranjem jezika.
Ubedljiva većina naučnoistraživačkih studija iz ove oblasti dokazala je da je učenje pisma i čitanja sricanjem „slovo po slovo“ NAJBOLJI NAČIN PODUČAVANJA svih učenika čitanju. One takođe dokazuju da je takva poduka ujedno i JEDINI NAČIN da čitanje nauče đaci s disleksijom i drugim problemima ometenosti u učenju.
Nažalost, u većini škola koristi se tzv. „kompleksna metoda“ učenja čitanja, koja koristi sliku i reč u celini po sistemu „vidi i reci“.
Iako je navedena metoda učenja čitanja korišćenjem cele reči najšire zastupljena, to nije najbolji tip poduke. Njome se deca uče da memorišu sliku koju neka reč označava i da nagađanjem povezuju glasove i znakove pisma, odnosno slova. Za razliku od nekolicine slikovnih pisama, kao što su npr. japansko i kinesko, verćina svetskih jezika koriste fonetska pisma. Stoga se čitanje najbolje uči preko povezivanja pojedinačnih fonema sa znakovima, odnosno glasova sa slovima. U jezicima u kojima se „ne čita kao što piše“, poput našeg, deca čitanje uče uz pomoć naročitih fonetskih znakova kojima se obeležava izgovor.
Čitanje i pisanje su jednostavno „razgovor s papirom“. Deca uče da govore najpre imitirajući zvuke, a potom ih kombinujući u oblike reči. Mozak je programiran da na taj način nauči jezik. Stoga je sricanje slovo po slovo najefikasniji način podučavanja dece čitanju, jer je identičan načinu na koji uče da govore.
Odrasli i deca koji ne uče čitanje ovakvim metodom, često ispoljavaju jedan ili više navedenih simptoma:
Čitaju ispod odgovarajućeg nivoa za svoj uzrast
Čitaju polako
Slabo razumeju
Umaraju se već nakon kratkog čitanja
Slabo prepoznaju pojedinačna slova i njihovo mesto u sklopu reči
Ne uživaju u čitanju
Neka deca imaju problem slušnog zapažanja. Ovo može biti posledica hroničnih upala ušiju u ranom detinjstvu. Neka mogu biti i rođena s takvim nedostatkom. Ovakvoj deci je neophodna pomoć stručnjaka da se najpre ispravi ili ublaži taj nedostatak, a potom ih iznova treba učiti formiranju glasova koji se koriste u govoru i čitanju.
Druga grupa dece ima problema s vizuelnom percepcijom. Njima se događa da izvrću red slova u okviru reči ili reči u okviru rečenice. Ona takođe imaju problema s povezivanjem i identifikacijom slike koju data reč označava, a koju su prethodno smestili u memoriju, sa slikom koja je data u udžbeniku ili na panou. Tu od izvesne pomoći mogu biti vežbe da mozak tačno „vidi“, ali „glasovno“ učenje, vezivanjem određenog glasa za određeno slovo, je ubedljivo najbolji način da se prevaziđe ovaj problem.
Jezički razvojni problemi kod dece mogu da doprinesu slabom čitanju, slušanju i razumevanju, skupa sa teškoćama prilikom verbalnog i pismenog izražavanja. Kroz adekvatne metode učenja da čitaju, a uz dodatnu stručnu pomoć u ometenoj percepciji jezika ili jezičkom izražavanju, navedeni tipovi ometenosti u učenju daju se uspešno savladati.
Pomoć deci koja invertuju slova i reči
Invertovanje slova i reči dok čitaju i pišu nije neuobičajeno u uzrastu od šest do sedam godina. Ono proističe iz nezrelosti u razvoju moždanih funkcija. Deca kod koje se javlja ovaj problem najčešće imaju poteškoća i sa određivanjem leve i desne strane. Evo nekih vežbi koje znatno pomažu razvoju orijentacije levo-desno i smanjuju invertovanje glasova/slova u reči i reči u rečenici.
Simptomi:
Otežana prostorna orijentacija: nesposobnost da se razlikuje levo od desnog na sebi, na drugima ili na papiru.
Mešanje parova slova čiji izgovor spada u iste glasovne grupe po mestu tvorbe: B-P, Z-S, M-V i sl.
„Obrnuto“ čitanje, kao u primerima: sat-tas, rat-tar, dar-rad i sl.
Treba učiniti sledeće:
Pojednostaviti zadatke da se savlada jedna po jedna teškoća, a ne više poteškoća odjednom
Svaku pojedinačnu poteškoću savladati do nivoa automatizma pre nego što se pređe na sledeću. Dakle, potpuno savladati „B“ pre nego što se nađe u kombinaciji s „P“ i sl.
Svaku poteškoću koja prouzrokuje ponavljanje jedne te iste greške trebalo bi pojedinačno tretirati odgovarajućom metodom sve dok se problem ne prevaziđe.
Slovo po slovo pratiti, a potom zapisati slovo ili reč, izgovarajući ga onako kako je napisano.
Vežbe sprovoditi u uzastopnim kratkim intervalima.
Ako je dete zbunjeno i greši u određivanju leve i desne strane, pri vežbanju koristite prsten, sat, traku ili vrpcu na ruci kojom piše. Bojom označite onu stranu klupe, papira ili reči, kao stranu sa koje se počinje.
Postepeno povećavajte težinu zadatog materijala koji sadrži elemente poteškoće. Čim se počnu javljati greške, vratite se na jednostavnije primere.
Neki predlozi za poboljšanje pismenosti:
Povlačenje rukom po papiru na kojem su bojom ili sl. označeni „desno“ i „levo“.
Igrajte igru „Neka dete, neka dete...“ – „pipne desnu nogu; podigne levu ruku; povuče desno uvo, trepne levim okom...“, itd.
Dete prati uputstva da iz početne tačke povuče liniju: odozdo naviše, odozgo naniže, zdesna nalevo, itd, kao i da pokazuje delove tela na levoj ili desnoj strani.
Dete na tabli povezuje tačkice kako bi nacrtalo odgovarajući oblik, a zatim taj postupak ponavlja na papiru.
Dete podiže ruke ili noge po uzastopnom istom obrascu: leva-desna-leva-desna-leva-desna... itd. Varijacije ove vežbe može biti ritmično marširanje uz muziku.
Dete imenuje predmete sa svoje desne i leve strane. Potom odlazi u razne delove prostorije imenujući ih kao napred, nazad, levo i desno.
Rapoređivanje sleva nadesno sekvenci priče u slikama.
Pisanje po papiru s linijama.
Lančane aktivnosti organizovane sleva nadesno, kako na papiru, tako i u prostoru.
Kad dete počne s pisanjem, naučite ga da započne pisanje reči ili rečenice na samoj levoj ivici lista hartije (kako bi mu preostalo da nastavi samo ulevo).
Prilikom čitanja koristiti razne obeleživače, „prozorčiće“ i ostala pomagala za određivanje pravca „sleva nadesno“.
preuzeto sa neta