ETNIČKO ČIŠĆENJE KOSOVA (1)

Istorija Kosova i Metohije (1)

Kosovo i Metohija, dva centralna regiona dugogodišnje srpske države, zaista su suština srpskog duhovnog i kulturnog identiteta i državnosti od srednjeg vijeka do današnjih dana. Plodne i blage ravnice Kosova sa umjerenom klimom, bogate vodnim resursima, sa visokim planinskim vijencem koji ih okružuje graničeći se sa Albanijom, bile su bogom dano okruženje za plodan razvitak najviših dostignuća na svim poljima u srednjovjekovnoj Srbiji. Kulturna i demografska snaga Srba je najbolje ilustrovana prisustvom do sada pronađenih 1500 spomenika srpske kulture. Mnoge istaknute vlastelinske srpske porodice su tada živjele na tim prostorima, kao što su Brankovići, Hrebeljanovići, Musići, Vojinovići, a neke od njih su i začetnici srpkih dinastija.

Veliki broj otmjenih zamkova sa bogatim aristokratskim životom unutar njihovih zidina postojalo je po cijelom Kosovu. To su takođe bila mjesta okupljanja srpskog plemstva i centri gdje su se donosile važne političke i ostale odluke, a i mjesta koja su posjećivali strani izaslanici i istaknuti gosti iz plemićkih stranih vladajućih porodica. Ovo su neki od poznatijih srednjovjekovnih zamkova: Svrčin, Pauni, Nerodimlja, Štimlje i mnogi drugi. U Svrčinu, je na primjer, slavni spski car Dušan prvi put krunisan za kralja godine 1331-ve, a Pauni, poznat po svojoj ljepoti, bio je omiljeno mjesto kralja Milutina. U Pauni je 1342-ge srpski car Dušan primio Jovana VI Kantakuzina, jednog od pretendenta na Vizantijski tron tog vremena.

Nerodimlja, sa tvrđavom Petrić oko dvorca, bila je omiljena rezidencija Stevana Dečanskog. U dvorcu Štimlje je kralj Uroš naplaćivao svoje dažbine. U Ribniku, blizu Prizrena, bili su dvorci srpskih careva Dušana i Uroša. Srpska elita i malobrojno plemstvo sagradilo je stotine malih kapela i nekoliko desetina hrišćanskih manastira-spomenika u toj oblasti. Neki od njih su sačuvani i do danas, kao što je Pećka Patrijaršija (od 1346-te sjedište Srpskog Patrijarha), Dečani, Gračanica, Bogorodica Ljeviška, Banjska, Sveti Arhanđeli kod Prizrena i drugi. Srspke crkve i manastiri su vjekovima bili vlasnici velikih kompleksa plodne zemlje. Naziv Metohije je nastao od grčke riječi metoch što znači crkvena zemlja.

Visoko razvijeni ekonomski život bio je integralni dio civilizacije na zavidnom nivou postignute u srednjovjekovnoj Srbiji. Prizren je na primjer, bio poznati ekonomski i trgovački centar, sa razvijenom proizvodnjom svile, centar zanata i brojnih naseobina gdje su trgovci iz Kotora i Dubrovnika imali svoje kuće, a u 14-tom vijeku, Prizren je bio sjedište dubrovačkog konzula za cijelu srpsku državu. I mnogi drugi trgovački centri kao što su Priština, Peć, Hoča i Vučitrn svjedoče o snazi i visokoj razvijenosti ekonomskog života u tim regionima. Čuveni centri rudarstva bili su Trepča, Novo Brdo i Janjevo, od kojih je u 15-tom vijeku Novo Brdo postao jedan od najvažnijih rudnika na Balkanu. Srebro i zlato su se izvozili u glavne evropske centre u velikim količinama. Srpsko srednjovjekovno društvo je u svim aspektima bilo identično sa evropskim socijalnim, ekonomskim i kulturnim razvojem tog vremena, mnogo više integrisano u Evropu nego što to možda izgleda analizirano iz kasnije perspektive.

Turska invazija je značila fatalni preokret u srpskoj istoriji u drugoj polovini petnaestog vijeka. Kao što je poznato iz istorije, napredovanje Turaka ka Evropi je bio prilično spor proces. Kneza Lazar Hrebeljanović i srpsko plemstvo su u čuvenoj Kosovskoj bitci 1389-te učinili sve što je u ljudskoj moći da zaustave tursku invaziju ka jugoistočnoj Evropi. To nije samo bio sukob dvije armije vođene njihovim vladarima - sprski knez Lazar i turski sultan Murat (koji su obojica poginuli u Kosovskoj bitci) već i sudar dvije civilizacije, jedne hrišćanske i evropske, a druge islamske i azijatske. Kasnije, Kosovska bitka je poprimila mitske dimenzije presudnog istorijskog događaja u srpskoj nacionalnoj svesti, jako utičući na potonju sudbinu cijele srpske nacije. Srpska epska poezija je veoma bogata i ciklus pjesama posvećenih Kosovu je biser u tom blagu i moralni i psihološki stub srpskom narodu tokom vijekova ropstva pod Turcima sve do 19-tog vijeka, a govoreći o Kosovu i Metohiji i do 1912, kada je konačno oslobođeno od Turaka. To je razlog zašto u srpskoj narodnoj poeziji nalazimo tako veliki broj predstavnika srpskog plemstva, zatim toliki broj dvoraca i istaknutih srpskih manastira sa Kosova i Metohije. Prizren se na primjer u našim narodnim pjesmama naziva "Srpskim Konstantinopoljem". Sve teme povezane sa Kosovom su simboli visokog civilizacionog nivoa srednjovjekovnog srpskog društva i kulture, njegovog aristokratskog bogatstva i glamura sa jedne strane i padom te civilizacije zbog nasilnog i surovog udara otomanskih osvajača, sa druge.

Turska invazija jugoistočne Evrope i srpskih zemalja kao njenog dijela, nije samo donijela opasnost pada hrišćanske civilizacije, nego je takođe odgovorna za destrukciju svih socijalnih struktura, eliminišući srpsku elitu i uništavajući najveći dio istaknutih kulturnih dostignuća. Dio srpske vlastele je bio ubijen, dio protjeran u Aziju, dio primoran da primi islam, a dio je uspio da emigrira na sjever i preko Jadranskog mora u Italiju.
Široke mase, ostavljene bez svojih vođa, nisu imale druge mogućnosti nego da se drže tradicionalnih narodnih vrijednosti. Zahvaljujući Pravoslavnoj Crkvi koja je uspjela da oživi svoj rad 1557-me (obnova Pećke Patrijaršije) spski narod je održavao živim sjećanje na srednjovjekovnu nacionalnu državu i visoka dostignuća njene civilizacije.

Mnogi srednjovjekovni zamkovi i gradovi bili su razoreni, mnoge crkve sravnjene sa zemljom a neke od njih pretvorene u džamije. Početkom 17-tog vijeka, monumentalni mauzolej cara Dušana, Sveti Arhanđeli (gdje je bio sahranjen car Dušan) bio je potpuno uništen, a vrijedni polirani kamenovi od kojih je crkva bila sagrađena bili su iskorišteni za gradnju Sinan-pašine džamije, koja i danas postoji u Prizrenu. Bogorodica Ljeviška, monumentalna zadužbina kralja Milutina je u 1756-oj pretvorena u džamiju i tek posle Prvog svjetskog rata ponovo obnovljena u hrišćansku crkvu. Turska invazija i posljedice turskog sukoba sa hrišćanskom Evropom, pogotovo posle opsade Beča 1683-će, značajno su izmijenile etničku i demografsku sliku tog dijela Srbije.

Pravoslavni Srbi bili su apsolutna većinska populacija sve do kraja 17-tog vijeka i Prve Seobe Srba 1690-te, nastale zbog poraza hrišćanske Evrope u borbi protiv Turaka i učešća Srba u toj borbi na strani hrišćanske Evrope. Turci su se smjestili po gradovima a Albanci (u to vrijeme zvani Šiptari ) dolazeći iz planina današnje sjeverne Albanije počeli su naseljavanje u manjim grupama po srpskim zemljama u graničnim dijelovima Metohije.

Do 18-tog vijeka nije uopšte bilo Šiptara (danas zvani Albanci) na Kosovu i Metohiji u većim grupama. U stvari, oni su počeli naseljavanje ovog regiona u 18-tom i 19-tom vijeku iz današnje sjeverne Albanije. Kao dodatak tim novonaseljenim Šiptarima (danas zvani Albanci) u najvećem broju muslimanima ili preobraćenim u muslimane ubrzo poslije naseljavanja na Kosovu, nastala je islamizacija Srba koja je dovela do velikih promjena u kulturnom okruženju ovog regiona. Početkom druge polovine 19-tog vijeka, Turci su takođe naselili Čerkeze u ovoj oblasti. Uprkos svih ovih vještačkih demografskih promjena, pravoslavni Srbi su činili skoro 50% totalne populacije koja je živjela na Kosovu i Metohiji. U drugoj polovini 19-tog vijeka i početkom 20-tog vijeka srpska srednja klasa u Prizrenu, Peći, Prištini i drugim gradovima, bila je glavna pokretačka snaga urbanog i ekonomskog razvoja regiona.

Novine "Prizren", bile su štampane i na srpkom i na turskom jeziku. 1871-ve Pravoslavna Teološka Škola osnovana je u Prizrenu. Tokom osamdesetih i devedesetih godina bio je osnovan veliki broj novih škola, kulturnih institucija i banaka. Tokom Drugog svjetskog rata desilo se da su se zbile najdrastičnije promjene u demografskoj slici Kosova. Tokom nacističke okupacije veliki broj Srba je bio ubijen i istjeran sa Kosova i Metohije, a sa druge strane nacisti su preselili skoro 100 000 Albanaca iz Albanije na Kosovo. Posle Drugog svjetskog rata, umjesto podsticanja tolerancije, međusobnog razumijevanja i multikulturnih vrijednosti, agresivni šovinizam Albanske etničke manjine bio je odgovoran za etničko čišćenje 300 000 Srba sa Kosova i Metohije. To je razlog zašto je priroda kulture u jednom od najvažnijih centara hrišćanske civilizacije bila tako drastično izmijenjena.