Nekad pomislim da je sva moja bol uminula i skrila se.
A onda se pojavi.
Pojavi se iza ćoška ujutru kad idem na posao. Nekad se pojavi iz pogleda i smeška koji tako dobro znam da prevedem na samo nama razumnjiv jezik. Nekad se pojavi u onom krutom, hladnom gardu od kog mi se opet srce zaledi.
Pojavi se sav moj bol u nekim posebnim datumima sa mukom telefona i nečijim odsustvom.
Iskrsne iz nekih stihova, pesama, nekih omiljenih mesta, čudnih konstrukcija rečenica.
A čini mi se da je najprisutnija kad iskoračim nogom napred. Onda baš zaboli, a ja se ne dam, trpim, negiram je... I trpim bol dok ne padnem, i to redovno nekako unazad padam, kao da baš hoću da promašim neke druge ruke koje hoće da me pridrže.
Sva moja bol je deo mene. Mislim da će večno i biti tu, samo je pitanje koliki mi je u kom momentu prag bola. Nekad ga samo osetim, a nekad stvarno zna da me zaustavi u koraku i snu.