Neki to nazivaju „civilizovanim raskidima“. Bez drame (sigurno ne i bez unutrašnje drame) i zajedničkim stavom i namerom: „Ostaćemo prijatelji“.
Sa mojim bivšima se čujem i viđam. Prijatelji smo. Bez obzira na današnji intenzitet druženja, i dalje su mi oni nekad bliži od ljudi koji mi nikad nisu bili nešto više od prijatelja i nisam imala potrebu da umanjujem intenzitet prijateljstva.
Ipak...
Često nazirem pitanja u našim očima za koje nema hrabrosti da se postave, odgovore koji ne žele da se izgovore, prosto postoje teme koje su na određeno vreme ili pak jednom za uvek ostale zabranjene za nas. Jer svako bi takvo načinjanje teme ponovo otvorilo ona mala vrata prošlosti koja ne treba da se otvaraju.
Uglavnom sam ponosna na nas što smo sačuvali prijateljstvo i ona mi mnogo znače. A opet, desi se, zasmetaju mi ti naši tabui i prosto sebi postavim pitanje da li „mi smo prijatelji“ izgovoramo umesto „nismo neprijatelji“.
Prijateljstvo posle ljubavi – šarena laža ili ne?