Huh. Primetio sam da na ovu temu navrnem...kada me nešto "stigne".
Kada tokom dana me neka tema, knjiga, film ostavi nemog.
A mnogo toga bih rekao..
Zašto? Vrtim to pitanje danima...a vreme mi samo dodaje još više "zašto".
Zašto ljudi čine postupke koji će ih godinama proganjati? Zašto krenu da učine pravi korak..pa odustanu..i čitav život "obeleže" tim?
Kukavičluk? Ponos? Slepilo?
Ili...je uvek lakše drugoga osuditi nego sebe pogledati?
Zašto...nekada "prođe život" u bunilu...a trebalo je tako malo reći? Ili učiniti?
Lakše "zažmuriti", kleti, mrzeti..od pogledati, reći lepu reč, voleti?
Nekako...ježim se od toliko nerazumevanja, podlosti, mržnje, podsmeha među ljudima.
Čitam i gledam, ovih dana, nešto što "ima dušu", što me zaokupi onim iskonskim..ljubavlju ( u svakom obliku).
Jer...tako se osećam bolje, vedrije, mnogo toga ima smisla, optimističniji sam.
Samo...ne znam kako je onima koji sve gledaju u najnegativnijem kontekstu, jbt...osećao bih se kao otrovan .
Noć je vreme za sebe, za bliske, za snove, za zvezde...za nešto lepo...
..i ja ću je uvek pozdraviti osmehom sanjara .