...imao sam desetak godina kad sam sa dedom otisao da prenocim u kolibi (u Shumadiji, koliba je obicno gradjevina od drvenih stubove pokrivena senom i slamom)...on je cesto spavao tamo, pazeci da sve bude u redu sa kravom koja dobije tele i sl., pa je resio da odvuce i mene, cisto da vidim kako to izgleda...moja koliba je u dolinici, pored nje protice potok, a jasenje je toliko visoko da mi se tada cinilo kako dodiruje nebo...elem, mrak je padao, a moj deda mi je pricao price o zmajevima, o vilama i ostalim cudesima koje su se nekada davno dogadjale na livadama, ispod starih divljih krusaka...tako da mi bas i nije bilo svejedno slusajuci ga. Onaj ko je spavao na otvorenom,zna koliko se sumova cuje nocu...i koliko menjaju zvuk i oblik, dajuci vasoj masti na volju da smisli bilo sta...i od fazana koji zuri kroz travu da nadje svoju granu za spavanje napravi zver sa desetoro ociju...i tako sam ja zaspao, sa raznim mislima u glavi...kad sam se probudio, mog dede nije bilo pored mene...strah koji sam tada osetio ne moze da se uporedi ni sa jednim kasnije...nisam smeo da ga pozovem, plaseci se da ne dozovem to NESTO sto vreba iz tame...culi su se samo sumovi noci...i ustao sam,i krenuo napred...i usavsi u noc, shvatio sam da tamo nema nicega sto bi moglo da me povredi...i nasmejao sam se...i krenuo sam dalje, i dalje, i nasao moga dedu kako donosi jos sena za krave...i opet sam usao u noc, sam...a ona me je ogrnula svojim mekanim plastom, okupanim mesecinom...od tada, ne plasim se mraka...volim ga...on me menja, menja sve nas, i dozvoljava nam da budemo ono sto danju mozda nikada ne bismo bili...
....moj deda vec dugo...ORE NEBESKE NJIVE, potok leti presusuje, tako da u njemu vise nema krkusa i cikova (jeste,tu sam naucio da pecam) ,a od moje kolibe je ostala samo drvena konstrukcija (koju cu, nadam se, jednoga dana obnoviti), tu su jos jasenovi,livade...i moje secanje na trenutak kada je noc zauvek postala deo mene.
Ovako sam jednom objasnio kako sam zavoleo noc. Kakav je vas odnos sa njom?