Danilo Kiš
Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 34

Tema: Danilo Kiš

  1. #1

    Danilo Kiš



    ~ rodjen 22. februar 1935. u Subotici

    "U tom su se gradu [Subotici], dakle, zbile dve krucijalne činjenice moga života što ih je udesio Bog ili Slučaj: tu su se susreli moj otac Eduard Kiš, viši inspektor državnih železnica i pisac Jugoslovenskog reda vožnje železničkog, autobuskog, brodskog i avionskog saobraćaja, i moja majka Milica Dragićević, crnogorska lepotica, prvi put daleko od svog rodnog Cetinja, u poseti kod svoje sestre. Susret redak, možda jedinstven u ono vreme."


    Kishovi roditelji

    "Nemam dece i ova čudna rasa ugasiće se sa mnom. Sa tim dvema religijama spojila se, u izvesnom trenutku treća, katoličanstvo, kojem su me učili u školi, u Mađarskoj. Susret između dva slična i, zbog mnogih strana, različita sveta, svest o ovoj dvostrukoj pripadnosti bila je kao šok, naročito posle rata. S jedne strane, epska tradicija srpskih junačkih pesama, koju mi je prenela moja majka zajedno sa oporom balkanskom realnošću, s druge srednjoevropska literatura, i dekadentna i barokna mađarska poezija. U ovu mešavinu, načinjenu od sudara i kontradikcija, uključiće se moje jevrejsko biće, ne u religioznom smislu, već u jednoj suštinski kulturnoj optici, kao istraživača."

    1937. Porodica Kiš seli se iz Subotice u Novi Sad. "Prve čulne impresije mog detinjstva potiču iz Novog Sada, koji se nalazi na nekih sto kilometara južnije od Subotice, niz Dunav. Mirisi, ukusi, boje. Miris kestenovog cveta, ruže u vazi, kamilice, očeve cigarete, kolonjske vode na vratu moje majke, čiste krevetnine, mokraće, mušeme na stolu, kafe, sapuna, začina, kožne trake na očevom šeširu, sedišta fijakera, železničke stanice, apoteke, praznog kupea prve klase, remena za podizanje prozora u vagonu, kožnog kofera."


    Kish, Subotica, 1937.

    1941. Počinje rat. "... ja sam u Novom Sadu, školske 1940/41. godine počeo da pohađam srpsku osnovnu školu, a 27. marta četrdeset i prve mahao sam jugoslovenskom zastavicom i skandirao sa razredom 'Bolje rat nego pakt' (tu zagonetnu rečenicu sa asonantnom rimom čije značenje, dakako, nisam shvatao), dok je u izlogu brijačnica bio istaknut portret mladog kralja Petra, u poluprofilu, kao na markama."

    1942. Januar: novosadski "hladni dani"; ubijene su stotine vojvođanskih Srba i Jevreja. Porodica Kiš je u Bemovoj 21. "Te idilične slike, kao u kakvom albumu, tu se prekidaju naglo: iz sna me trže pucnjava pod našim prozorom, moja majka pali, zatim hitro gasi svetlo, i, onako u mraku, skida me sa kreveta, i ja znam da to nije san i mora sna: moja majka drhti. To naglo paljenje i gašenje lampe i ta karatama pod krevetom u mračnoj sobi, to je kraj tih svetlih sunčanih slika koje su se ređale u mom sećanju sve dosad. Odjednom nastaje mrak i polutmina, kao da je cela rolna, naglo osvetljena, pregorela u mračnoj komori."

    Mađarski vojnici odvode i Eduarda Kiša. "Slika je ubrzana kao u kinematografu. Moja sestra i ja sedimo, dakle, na kauču nagnuti jedno na drugo, sa mađarskim žurnalom u rukama 'tako da naslov bude jasno vidljiv'. Na jednoj stranici, fotografija tenka u snegu; tenk je pogođen pancergranatom, kao čovek koga su udarili pesnicom u pleksus; kraj tenka stoje vojnici dignutih ruku, a pobednici su uperili u njih svoje oružje. U jednom montažnom postupku - kao u nekoj projekciji nekih mojih sopstvenih književnih prosedea - mešaju se slike dve stvarnosti: u kuću ulaze žandari i vojnici: na puškama blistaju bajoneti. Jedan vojnik zaviruje pod krevet, zatim otvara ormane, dok drugi drži pušku na gotovs. (Gorki talog iskustva, 194). Kišov otac ostaje živ zahvaljujući nekom čudu. Čudo beše to što su rupe probijene u dunavskom ledu gde su bacali leševe, bile prepune."


    sa sestrom u Novom Sadu

    U Vojvodini traju progoni Jevreja. "... kako je zakon predviđao da u mešovitim brakovima sin bude smatran pripadnikom očeve a kći majčine vere, to je moja majka sašila na svojoj singerici dve Davidove zvezde, jednu veću i jednu manju, upotrebivši za to ostatke žute jorganske svile. Stajali smo pred njom, moj otac i ja, ukrućeni kao na probi odela, a ona je, sa čiodama među usnama, premeštala zvezde gore-dole po reverima naših kaputa. Da li je moj otac smogao hrabrosti da u mom slučaju pređe preko naredbe vlasti ili je, zahvaljujući mom krštenju, uspeo da nađe rupu u zakonu, ne znam. Ta žuta zvezda nalik na maslačak, još dugo je stajala u fioci šivaće mašine među šarenim koncima, krpicama i dugmadima; no osim toga dana, na 'generalnoj probi', nisam je više nikada stavio."

    "S proleća četrdeset i druge moj je otac rešio da nas nauči mađarski... Sumorno dvorište, otvoreni prozori sa jarkocrvenim geranijumima u bobičastim emajliranim loncima. Moja sestra i ja sedimo na niskoj drvenoj klupi, otac naspram nas u škripavoj pletenoj fotelji od trske. Odjednom podiže glavu uvis, jer mu je, valjda, pala pahulja snega na stranicu knjige: Hull a ho, kaže. Ponovite: Hull a ho. To vam znači, kaže on: Pada sneg. Ta će meteorološka rečenica, koju sam prvu naučio na mađarskom, stajati nad mojim panonskim detinjstvom kao moto nad kakvom baladom."


    Porodica Kiš seli se u zapadnu Mađarsku, u rodni kraj Eduarda Kiša. "Prostorija je podeljena tankim zidom od blata na dva dela: veći, 2x2, i manji 2x1. Prvi se naziva 'spavaćom sobom' a drugi 'kuhinjom'. Zidovi su okrečeni oker bojom, koja se dobija kada se u mlakoj boji rastvori ilovača. Pod uticajem vlade i sunca, taj se sloj potklobučuje ili se na njemu stvaraju pukotine nalik na krljušti ili na izbledela platna starih majstora. Pod je nabijen takođe ilovačom koja je u odnosu na površinu dvorišta niža za nekoliko santimetara. Za sparnih dana ilovača zaudara na mokraću. (Ovde je nekad bila štala.)"


    Kish, Madarska 1943.

    1944. Eduard Kiš odveden je (zajedno sa većinom svojih rođaka) u Zalaegerseg, a odatle u Aušvic iz kojeg se neće vratiti. "Ja ga do dana današnjeg vidim kako se penje u kola, fijakere, vozove, tramvaje. [...] Ili pri našoj poslednjoj poseti, godine hiljadu devetsto četrdeset i četvrte u Zalaegersegu, u improvizovanom getu, odakle će otići, nestati zauvek"

    Eduard Kiš bio je viši inspektor državnih železnica, pisac Konduktera jugoslovenskog reda vožnje železničkog, autobuskog, brodskog i avionskog saobraćaja i patio je od neuroze straha. "Koračao je poljima, zamišljen, zamahujući visoko štapom, gazio je mesečarski, idući za svojom zvezdom, koja bi se u suncokretima sasvim izgubila, i on bi je pronašao tek na kraju njive na svom crnom zamašćenom geroku."


    Eduard M. Kish

    Danilo Kiš piše svoje prve pesme. "Prva pesma koju sam napisao imao sam tada devet godina imala je kao temu glad..., dok je druga, više ili manje u istom periodu, imala kao temu ljubav. Eto, taj scenario, bol, proganjanje, smrt, i dalje je osnova moga dela."

    1947. Milica Kiš, sa svojom decom Danicom i Danilom, posredstvom Crvenog krsta repatrirana na Cetinje, kod svog brata, Rista Dragićevića, poznatog istoričara i komentatora Njegoša. "Njegova će biblioteka, čiji su cvet bili leksikoni i enciklopedije, biti za mene izvorom bodlerovskih sanjarija; La Petit Larousse illustre, izdanje iz 1923, sa svojim estampama i planches u boji, 'je seme a tout vent', posejaće u meni seme opasne radoznalosti."


    Milica Kish

    "U svakom slučaju bolest moje 'uznemirujuće različitosti' nije me napuštala. Trebalo je prvo ponovo da naučim maternji jezik, srpskohrvatski, jezik na kome pišem. I da me moji školski drugovi prihvate, u čemu sam uspeo zahvaljujući herojskim delima sasvim u duhu crnogorske tradicije: tukao sam se pesnicima s najjačim iz razreda. To je bilo oslobađanje besa koji sam dugo gomilao i potiskivao. Jevrejsko dete u Mađarskoj za vreme rata tukli su i najslabiji."


    Kish, Cetinje 1947.

    1951. Umrla Milica Kiš. "... posle smrti moje majke i posle one tri ili četiri godine njene patnje ja više ne verujem u Boga. Ovako sam to formulisao: ako neko kao što je moja majka mora da pati toliko mnogo i toliko dugo, to je dokaz da Boga nema."

    1953. U časopisu Omladinski pokret objavljena prva Kišova pesma Oproštaj s majkom. "U gimnaziji sam nastavio da pišem pesme i da prevodim mađarske, ruske i francuske pesnike, u prvom redu radi stilske i jezičke vežbe; spremao sam se za pesnika i izučavao književni zanat."

    1954. Završava srednju školu na Cetinju.

    "Tamo [na Cetinju], kao što znate, kiše padaju mesecima, ili su bar tada padale. Eto jedne od pogodnosti da čovek ostane u kući ili da se zavuče u biblioteku. Život je u to vreme, život mladih pogotovo, bio do užasavanja monoton, očajnički provincijalan, deprimantan i nesrećan. Nas su još i na maturi šišali do glave, kasarnski, vojnički, po provincijskoj logici i provincijskim pedagoškim načelima, ondašnjim, kako bi ubili u nama sve tzv. porive, kako bi nas uputili na knjigu, kao da smo imali bilo kakve druge mogućnosti za bekstvo, osim knjige. Mislim da me razumete. Nije bilo igranki osim gimnazijskih, nešto u stilu starovremenih balova, gde sam ja, u duhu romantičarske, Sturm und Drang, u biti larpurlartističke, staromodne, provincijske pobune, s puno smisla za martirstvo i sa željom da se izdvojim od ošišanog krda, stajao sam na podijumu, takođe ošišan do glave, i svirao violinu!"


    Kish, Cetinje 1953.

    Upisuje se na Filozofski fakultet u Beogradu. "Došavši u Beograd, ja sam se zagnjurio u taj svet tzv. boemije, u 'Tri šešira', u 'Prešernovu klet', i pio sam pošteno, na gladan stomak, ali do dna, uvek na eks, ali sam čuvao kao svoju tajnu formulu opstanka, jedinu mogućnu, koju sam pronašao ne u kafani nego takođe u nekoj knjizi. Verovao sam u verodostojnost te spasonosne formule, te anegdote, jer ju je rekao onaj čiji život i čije knjige nisu bile protivrečne. 'Kako ste uspeli, gospodine Tin, da opstanete uprkos boemiji, da toliko naučite, dok su oni koji su s vama pili, manje ili više svi potonuli?' Pisac je odgovorio: 'Ja sam noću pio, a danju radio.' Eto, u toj se anegdoti krije ta čarobna formula koju sam čuvao za sebe i koje sam se držao. Ja sam danju sedeo u Narodnoj biblioteci i išao na časove, a noću sam pokušavao, sasvim glupo i uzaludno, da otkrijem tajnu koju krije boemija. Ne, naravno, ne kajem se. Još uvek verujem da je empirijsko saznanje ma kakve vrste, pa i boemija, pogotovo ona, korisno za pisca. Nemojte mi postavljati pitanje kada sam spavao, jer imam spremljen odgovor: u međuvremenu!"


    Kish, Beograd 1956.

    1957. Postaje član redakcije Vidika u čijem uredništvu ostaje do aprila 1960.

    1958. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu kao prvi student na katedri za Istoriju svetske književnosti sa teorijom književnosti. "Upisao sam se na Svetsku književnost po liniji afiniteta prema literaturi uopšte, kao - mlad provincijalni pesnik... - Želeo sam da prozrem, da izučim zanat pisca, da čitam i da učim i ni u jednom trenutku nisam se pitao za dalju svoju sudbinu. [...] Tada sam, u tim svojim godinama učenja, pisao eseje o Verlenu i Petefiju, pravio recenzije, sarađivao po listovima i časopisima, sve u manje-više jasnoj nameri: da izučim zanat spisateljski..."

    1959. Prvi prelazak granice kod Sežane, na putu za Pariz. Tako, reči prešli smo granicu zvuče u čovekovoj svesti kao kakva čarobna formula posle koje se otvaraju čudesna vrata i predeli Sezama, no čovek odjednom shvati svu laž i neprirodnost tih veštački stvorenih barijera, jer pored prozora voza odmiču i dalje isti večno zeleni borovi, tamne oranice, obrisi planina, jednom rečju isti neizmenjeni pejzaž koji je ostao i sa one strane. Osim vavilonskog pomjatanija jazikov, koje je samo zlobna šala bogova, ne postoje nikakve 'prirodne granice', nikakve barijere između planina i oranica i sve je to ljudska izmišljotina i prevara. 'Nebo nema otadžbine.' Ni zemlja nema otadžbine. (Izlet u Pariz, Varia, 535). Prvi susret s Parizom. Sedim u Luci Spasa (Au Port de Salut') već nekoliko noćnih sati i nostalgično pripaljujem svoju gorku 'Zetu' na plamenu sveće. [...] i razmišljam o tome kako sam se ja to zapravo obreo u Parizu i sada sedim kao kakav brodolomac u nekoj intimnoj Luci Spasa. Sedim i pokušava da se setim svojih snova o Parizu, no nikako ne mogu da vidim onu sliku što sam je pomno gradio u sebi, čitajući Baudelairea, Prousta, Mallarmea, Verlainea."

    Piše romane Mansarda i Psalam 44.

    1960. Završava poslediplomske studije odbranom rada "O nekim odlikama ruskog i francuskog simbolizma".

    1961. Na odsluženju vojnog roka (mart 1961-mart 1962) u Bileći i Delnicama.

    1962. U izdanju beogradskog Kosmosa objavljena prva dva Kišova romana: Mansarda (satirična poema) i Psalam 44.


    Neobjavljeno rešenje za korice prvog izdanja knjige Mansarda/Psalam 44


    "Ja sam se spremao za književni zanat, studirao sam svetsku književnost, pisao eseje i prevodio, sve u znaku učenja, i moja prva knjiga Mansarda koju sam nazvao satiričnom poemom, ima u sebi nečeg od te groznice i taj gorki ukus što ga provincijalac doživljava u Beogradu. Sve je to u Mansardi suviše poetizovano, pomereno, iščašeno, ali negde na dnu te knjige stoji neki gorki talog iskustva. A taj gorki talog iskustva ostaje i ostaće i u kasnijim mojim knjigama, koje, čini mi se, i nisu ništa drugo do pokusaj traženja moje sopstvene ličnosti, mog sopstvenog ja, želja da se nađe neka prvobitna čistota, katkad u svetu detinjstva, katkad u sebi samom."

    "Taj sam svoj kratki roman [Psalam 44] napisao za nepunih mesec dana, u svojoj dvadeset i petoj godini, za konkurs Saveza jevrejskih opština u Beogradu. [...] Roman sam pisao na osnovu jedne kratke novinske reportaže (jedan bračni par sa detetom posećuje logor gde im se poslednjih dana rata rodilo dete), tako da sam tu pomalo neobičnu intrigu mogao da prihvatim kao činjeničnu. Slabost te moje mladalačke knjige nije međutim toliko sama ta intriga, odveć jaka, odveć patetična, koliko jedno fatalno odsustvo ironične distance - element koji će kasnije postati sastavnim delom mog književnog prosedea."


    Kish, Beograd 1955.

    Ženi se Mirjanom Miočinović.

    1962-1964. Boravi u Strazburu kao lektor za srpskohrvatski jezik. Tu, u tom alzaškom gradu u koji su možda zalazili i njegovi daleki preci po ocu, piše roman Bašta, pepeo. "Na osnovu aluzija u pismima moga oca, njegovi su preci dospeli u Mađarsku, kao trgovci guščijim perjem, po svoj prilici iz Alzasa, odakle su bili proterani. Pretpostavljam da su u pitanju ovde njegovi preci sa majčine strane."

    1963. Tokom selidbe izgubljeno pismo Eduarda Kiša, pismo koje će u Peščaniku postati Veliko zaveštanje. "U vreme kad sam pisao roman Bašta, pepeo negde između šezdeset druge i šezdeset pete, otkrio sam, sa užasom, da je iz naše skromne porodične arhive nestalo jedno pismo, koje sam nekad izvukao iz ratnog meteža kao jedinu prćiju svog detinjstva, pismo, koje sam u okviru svog porodičnog mita nazvao Velikim Zaveštanjem, sa jasnom aluzijom na nesrećnog i ukletog Vijona."

    1965. Objavljen roman Bašta, pepeo. "U toj knjizi imao sam problem kako reći vrlo lirske, možda čak i sentimentalne stvari o manje ili više univerzalnom iskustvu detinjstva. Pisanje ih je moglo spasiti dajući im malo ironije. Morao sam pronaći kako da izrazim neke od veoma okrutnih događaja koji su imali takav uticaj na ovu porodicu, da ne budu puni patosa. Ukratko, u toj mešavini morao sam da merim so, biber i šećer. Pokušao sam razoriti lirsku čaroliju time sto sam u baštu smestio velike komade metalnih otpadaka, kakva je i ta šivaća mašina. Ili taj dugačak spisak imenica iz leksikona, koji treba da uništi miris bilja u jednom delu knjige."

    1967. Pronađeno Veliko zaveštanje. "Kada je, kao nekim čudom, to pismo ponovo izronilo na svetlost dana, počeo sam da ga čitam kao jedino autentično svedočanstvo o svetu o kojem sam pisao i koje je već, tokom godina, počelo da zadobija patinu nerealnog i eho mitskog."

    1969. Objavljena zbirka priča Rani jadi (za decu i osetljive). U izdanje u okviru izabranih dela Kiš je, 1983. godine, u tu zbirku uvrstio i priču Eolska harfa.

    1972. Objavljen roman Peščanik, treća knjiga iz porodičnog ciklusa. "Peščanik je, čini mi se, savršen kao 'techne', u njemu nema pukotine; Peščanik je ceo jedna pukotina, a ta pukotina jesu 'tesna vrata' kroz koja se ulazi u tu knjigu, ta pukotina je njena 'savršenost', njena zatvorenost, njena neaktuelnost, njena hibridnost. I sama reč Peščanik u svim svojim značenjima jeste zapravo metafora za pukotinu, peščanik kao stena od peska jeste proizvod geoloških potresa i napuklina, peščanik kao klepsidra jeste pukotina kroz koju protiče pesak-vreme; Peščanik je slika jednog napuklog vremena, napuklih bića i njihovog napuklog tvorca. Peščanik je savršena 'pukotina'!"

    1973. Dobija NIN-ovu nagradu za roman Peščanik koju će nekoliko godina kasnije vratiti. "Naravno, jedna književna nagrada, sa ugledom koji uživa ova koja je meni dodeljena, može podići oko knjige i oko njenog pisca izvesnu, kako se to kaže, prašinu, prašinu koja će se kao sve prašine ovog sveta jednog dana slegnuti, a knjiga će živeti svoj život, usamljenički, slučajni, kao što ga žive sve knjige, a osama oko nje (i njenog pisca) biće tada još veća, tišina još stravičnija."


    Kish, Beograd 1973.

    1973-1976. Radi kao lektor za srpskohrvatski jezik na Univerzitetu u Bordou. Piše Grobnicu za Borisa Davidoviča. "Sedamdesetih godina živeo sam u Bordou, gde sam predavao na Univerzitetu. Tada sam imao česte i duboke nesporazume u političkim raspravama. Bio sam istinski uplašen monolitnim neznanjem i ideološkim fanatizmom mladih. Samo spomenuti sovjetske logore bilo je svetogrđe. Jedini argumenti koji su mogli, donekle, da poljuljaju takvu uverenost, bile su upečatljive priče. Usamljenost u kojoj sam se našao i nemogućnost dijaloga nagnali su me da napišem te 'uzorne priče'."

    1974. Objavljena knjiga intervjua Po-etika, knjiga druga.

    1976. Objavljena zbirka priča Grobnica za Borisa Davidoviča (sedam poglavlja jedne zajedničke povesti).

    U jesen počinje neviđena hajka oko Danila Kiša i knjige Grobnica za Borisa Davidoviča. "Nemojmo se zavaravati! Polemika oko Grobnice za Borisa Davidoviča bila je u prvom redu politička. Ko je stajao iza svega toga, tek sad možemo videti, mada sam ja, naravno, od samog početka znao odakle duva Košava."

    1977. Nagrada Ivan Goran Kovačić za knjigu Grobnica za Borisa Davidoviča.


    Dodela nagrade Ivan Goran Kovachic

    1979. Nagrada Železare Sisak za knjigu Čas anatomije.



    Danilo Kiš, Pariz, 1980.


    Od oktobra živi u Parizu u izabranom izgnanstvu kao jedna vrsta prognanika u džojsovskom značenju te reči. Do 1983. predaje srpskohrvatski jezik i književnost u Lilu. "U petak sam otputovao u Lil, na časove. Imao sam desetak studenata; predavao sam im 'jedan od idioma iz velike porodice slovenskih jezika, koji su ruski i poljski...' Pokušao sam da iskoristim bučan ulazak gospođe Jursenar u Akademiju da ih uputim u srpske narodne pesme, koje je gospođa Jursenar cenila, o čemu svedoče njene Istočnjačke priče. Nisu čitali Margaret Jursenar. Onda sam pokušao sa ljubavnim pesmama. Sonet. Nisu znali šta je sonet. U aleksandrincu, kao kod Rasina. Nisu znali šta je aleksandrinac. (Bez sumnje neka buržoaska smicalica.) Prešao sam na palatalizaciju i jotovanje. To ih je, izgleda, zainteresovalo. Sve su beležili u sveske. Tako sam u vozu morao da učim palatalizaciju i jotovanje."

    1980. Nagrada Grand aigle d'or de la ville de Nice za celokupan književni rad. "Nagrade [...] primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš."


    Pariz 1980.

    1981. Rastaje se sa Mirjanom Miočinović. Od tada do kraja života sa Pascale Delpech.


    Pariz 1981.

    1983. U okviru Djela Danila Kiša po prvi put objavljene knjige Noć i magla, Homo Poeticus i zbirka priča Enciklopedija mrtvih. "To je knjiga [Enciklopedija mrtvih] o ljubavi i smrti, i usudio bih se da kažem da se pažljivijim čitanjem može otkriti da su eros i tanatos, kao teme, koje se provlače kroz sve moje knjige, ovde došli do nekog punijeg izraza. Mislim da je to osnovna stvar koju bih mogao reći o značenju Enciklopedije mrtvih."

    1984. Dobija Andrićevu nagradu za zbirku pripovedaka Enciklopedija mrtvih. "Ta nagrada me, najblaže rečeno raduje, jer je doživljavam kao priznanje koje posredno daje sam Andrić. Činjenica što nosi ime Ive Andrića jeste za mene ugodna i prijatna. To je sve što bih o tome mogao reći. Bojim se da bi svaki drugi razgovor na temu nagrada mogao biti neugodan, meni zapravo već i jeste neugodan."

    1986. Dobija nagradu Skender Kulenović i francuski orden Vitez umetnosti i književnosti. "Čoveku je prijatnije da dobije nagradu, nego pogrdu. Mada ja imam jedan princip koji sam formulisao u Savetima mladom piscu primaj nagrade sa ravnodušnošću, ali nemoj učiniti ništa da ih zaslužiš i mislim da sam se do sada dosledno držao toga i prema nagradama imam čistu savest."


    Započinje rad na knjizi Život, literatura (A Central European Encounter, Confidential Talk with Gabi Gleichmann). "Sa švedskim kritičarem i novinarom Gabijem Glajšmanom pišem knjigu koja se zove Život, literatura [...] iskoristio bih tu priliku da napravim jednu, da nazovemo tako, knjigu proza, proznih fragmenata, u koju bi ušle one teme koje iz raznoraznih razloga nisu obuhvaćene mojim autobiografskim triptihom. Jer, ne znam iz kojih razloga, najčešće valjda iz estetskih, a katkad iz psiholoških, mnogi sižei, mnogi doživljaji nisu uspeli da se uklope u te prozne celine. I s obzirom na to da verujem, ili sam čak sasvim siguran, da memoare neću nikada napisati. To valjda ne spada u posao pisca da piše memoare, to mi nešto više liči na političare i javne ličnosti druge vrste. Dakle, iskoristiću ovu priliku pisanja te knjige intervjua, kao priliku da odgovorima dopunim, da doista kažem one stvari koje nikada nisu doživele milost uobličenja i koje verovatno ne bi nigde mogle da se pojave ako ih ovde i ovom prilikom ne iskoristim. To su one teme koje neće postati i ne mogu postati više nikad ni priča, ni roman, ali nadam se da imaju konzistentnost autentičnog proznog rada."

    U oktobru učestvuje na 48. međunarodnom kongresu PEN-a u Njujorku. Prvi vidljivi znaci bolesti koju američki lekari dijagnosticiraju kao rak pluća. Operisan krajem godine u Parizu. "U naslovnoj priči Enciklopedije mrtvih otac naratorke i glavne ličnosti oboljeva od raka. [...] Bio sam prilično zapanjen kad sam prošlog novembra i sam saznao da imam rak pluća. Rekao sam sebi: to ti je kazna. Period u kojem sam napisao ovu priču podudarao se naravno sa razvojem mojeg sarkoma, moje guke. Ta paralela nije mogla ostati bez značaja za mene."

    1987. Sedmojulska nagrada.

    1988. Izabran za dopisnog člana SANU. Dobija Avnojevu nagradu i dve značajne međunarodne književne nagrade, u Italiji (Premio di Tevere) i u Nemačkoj (Preis des Literaturmagazins).

    1989. U martu boravi u Izraelu gde sa ekipom Avala filma i rediteljem Aleksandrom Mandićem snima razgovor sa Evom Nahir i Ženi Lebl, dvema Jevrejkama koje su prošle kroz pakao naših otoka (Golog i drugih). Od 12. do 15. februara 1990. sarajevska televizija emitovala je tu dokumentarnu seriju pod naslovom Goli život.

    Američki PEN dodeljuje mu Bruno Shulz Prize. Knjige su mu prevedene na tridesetak jezika.

    15. oktobra u Parizu umro je Danilo Kiš. Po svojoj želji sahranjen u Beogradu, po pravoslavnom obredu. Borislav Pekić je tih dana zapisao: U poslednjim, za žive vidljivim, časovima verni je prijatelj upitao Danila boli li ga šta. 'Da', rekao je. 'Šta?', upitao je prijatelj. 'Život', odgovorio je Danilo.


    Kish, Pariz, februar 1989.
    moomoo meee jooouu

  2. #2

    Odgovor: Danilo Kish

    OPROŠTAJ S MAJKOM

    Majko! Tvoj stakleni pogled dušu moju muti
    i režu mi zjene izlomljene bore...
    Skamenjena, modra, tvoja usna ćuti,
    a ja čujem tihe, nježne razgovore.

    Još jednom, majko, o još samo jednom
    tople prste ti u kosu mi uroni,
    da osjetim, majko, u tom jutru lednom
    žar ljubavi tvoje... I dok zvono zvoni,

    samo jednu riječ utjehe mi kaži,
    pa sklopi oko što u beskraj zuri,
    osjećam da taj pogled mene traži,
    dok niz svelo lice zadnja suza curi.

    O, ta bi suza htjela reći mnogo:
    poljubac majke što se na put sprema,
    i savjet prije no se kaže: "Zbogom..."
    nježnu ljubav majke koje više nema!
    moomoo meee jooouu

  3. #3

    Odgovor: Danilo Kish

    Grobnica za Borisa Davidoviča


    Makarenkova kopilad


    U plavičastom polumraku ćelije gde se kolutaju oblaci dima, ležeći na steničavim pričnama pobočke kao boljari, četiri kartaša-razbojnika okreću među krnjacima požutelih zuba prljavu slamčicu ili sišu mahorku zavijenu u debelu zabalavljenu cigaru, dok se oko njih tiska šarena gomila kibicera što zadivljeno gleda lica čuvenih ubica i njihove tetovirane grudi i ručerde (jer karte ne mogu videti, karta je za pahane, karta se ne sme pogledati, osim ako je bačena, inače te može skupo stajati). No dovoljna je milost biti na ovom razbojničkom olimpu, u blizini ovih što u pobožnoj tišini drže u svojim rukama sudbinu drugih, sudbinu koja kroz magijsko kruženje karata zadobija u očima kibicera privid slučaja i fatuma; biti njima na usluzi, podložiti za njih peć, dodati im vodu, ukrasti za njih peškir, biskati im košulje ili se, na njihov mig, baciti u gomili na nekog od onih dole i ućutkati ga jednom zauvek kako ne bi svojim buncanjem u snu ili na javi, svojim proklinjanjem neba, ometao neumitni tok igre u kojoj samo bezimeni arkan sa rednim brojem 13, označen bojom krvi i vatre, može da preseče ili da spali svaku iluziju. Stoga je dovoljna sreća što si gore, na pričnama, u blizini tetoviranih bogova, Orla, Zmije, Zmaja i Majmuna, i što možeš da slušaš bez straha njihova tajanstvena bajanja i njihove užasne psovke koje skrnave sa psom i đavolom rođenu majčicu, jedinu svetinju razbojničku. Tako se, eto, pomalja iz plavičastog polumraka slika tih zločinaca, Makarenkove kopiladi, koji se pod mitskim imenom socijalno bliskih prikazuju, eto već nekih pedeset godina, po pozorištima evropskih metropola sa proleterskom kapom mangupski nakrivljenom na čelo i sa crvenim karanfilom među zubima, ološi koja će u baletu Dama i huligan izvesti svoju čuvenu piruetu preobražaja razbojnika u trubadura i ovcu koja pitomo pije vodu iz dlana.

    (Magijsko kruženje karata)


    Telefon i revolver


    Te studene novembarske noći hiljadu devetsto trideset i četvrte godine, Čeljustnikov, spoljni saradnik lokalnog lista, zadužen za pitanja kulture i borbe protiv religije, spavao je, go kao od majke, u velikom plemićkom krevetu u toploj sobi na trećem spratu u ulici Jegorovka. Njegove sjajne čizme malinove boje bile su uredno naslonjene na krevet, dok su mu odeća i rublje bili razbacani svuda po sobi i bili izmešani, u neredu (znak strasne hitnje) sa svilenim ženskim rubljem. U sobi se osećao topli vonj znoja, votke i kolonjske vode.
    Čeljustnikov je sanjao (ako mu je verovati) kako treba da izađe na scenu i da odigra neku ulogu, po svoj prilici Arkadija iz Šume, ali kako ne može da nađe nigde svoju odeću. Užasnut (u snu), čuje kako zvoni zvono kojim ga pozivaju na scenu, ali on stoji na mestu kao skamenjen, sedi zapravo, go i dlakav, nemoćan da pokrene udove. Odjednom, kao da se sve to zbiva na pozornici, zavesa je dignuta, kroz bleštavu svetlost bočnih reflektora, koji ga osvetljavaju i drže u unakrsnoj vatri svojih snopova, nazire gledaoce, gore na balkonu i dole u parteru, njihove glave ozarene ljubičastim oreolom. U prvom redu čini mu se razaznaje članove Pokrajinskog komiteta, a među njima jasno razabira i svetlu ćelu druga M., glavnog urednika Nove zore, koji se zacenio od smeha i koji mu dobacuje nešto podrugljivo i uvredljivo, nešto što se odnosi na njegovu (Čeljustnikovljevu) muškost. A zvonce iz šminkernice jednako zvoni, sve upornije i sve jače, pa se Čeljustnikovu čini (u snu) da je to zapravo požarno zvono, da su se po svoj prilici upalile zavese i da će istog ovog časa doći do opšte bežanije i panike, a on će ostati tu, na sceni, go kao od majke, i nepokretan, izložen milosti plamena. Desna mu se ruka naglo oslobađa začaranosti i, na granici sna i budnosti, on je nagonski pruža prema revolveru koji, po staroj dobroj navici, drži pod jastukom. Čeljustnikov pali svetlo na noćnom ormaru i pri tom obara čašu s votkom. U magnovenju shvata da su sada čizme važnije od nagana, hitro uskače u njih kao u sedlo. Žena glavnog urednika Nove zore meškolji se u snu, zatim, probuđena i sama zvonjavom, otvara svoje lepe, tek malko podbuhle azijatske oči. Telefon je odjednom zaćutao i njima laknu. Nastaje mučno dogovaranje, polušapatom. Nastasja Fedotjevna M., zbunjena i preplašena, pokušava da navuče prsluk koji joj je dobacio sa gomile Čeljustnikov. U tom telefon počinje ponovo da zvrji. "Ustani", kaže Čeljustnikov u istom času kada stavlja revolver za pojas. Nastasja Fedotjevna gleda ga užasnuto. Čeljustnikov tada prilazi usplahirenoj ženi, poljubi je između bujnih grudi i kaže joj: "Podigni slušalicu." Žena ustaje, Čeljustnikov je ogrće svojim kožnim kaputom, kavaljerski. Odmah zatim čuje ženin glas: "Koga? Čeljustnikova?" (Muškarac stavlja prst na usta.) "Pojma nemam." (Pauza.) Zatim žena spušta slušalicu, iz koje se čulo naglo prekidanje veze, i stropoštava se u fotelju. "Iz Rajkoma."
    (Pauza.) "Kažu da je hitno."

    (Mehanički lavovi)


    Jednog svetlog jesenjeg dana dok ruča u salonu čuvenog alpskog sanatorijuma Davos, gde leči svoje bolesne živce i načeta pluća, i gde ga je posetio jedan od članova Internacionale, izvesni Levin, prilazi im doktor Grinvald, Švajcarac, učenik i prijatelj Junga, autoritet u svojoj oblasti. Razgovor se vodi, po svedočenju pomenutog Levina, o vremenu (sunčani oktobar), o muzici (povodom nedavnog koncerta neke bolesnice), o smrti (bolesnica je sinoć ispustila svoju muzikalnu dušu). Između mesa i kompota od dunja, koje im donosi livrejisani kelner u belim rukavicama, doktor Grinvald, izgubivši nit razgovora, kaže svojim nazalnim glasom, tek da bi prekinuo mučno ćutanje koje je na trenutak zavladalo: "U Petersburgu je neka revolucija." (Pauza) Kašika u ruci Levina je zastala; Novski se trže, zatim krenu rukom prema svojoj cigari. Doktor Grinvald oseća izvesnu nelagodnost. Trudeći se da da svom glasu izraz najveće ravnodušnosti, Novski pokušava da smiri drhtanje: "Molim? A gde ste to čuli?" Doktor Grinvald, kao da se izvinjava, kaže da je tu vest video jutros u gradu, izloženu u vitrinama telegrafskih agencija. Ne sačekavši kafu, samrtno bledi, Novski i Levin napuštaju hitro salon i odlaze taksijem u grad. "Čuo sam kao u bunilu", beleži Levin, "žamor koji je dopirao iz salona i ciliktanje srebrnog escajga, nalik na praporce, i video kao kroz izmaglicu jedan svet koji je ostao za nama i koji je nepovratno tonuo u prošlost kao u mutnu vodu."

    (Grobnica za Borisa Davidoviča)
    moomoo meee jooouu

  4. #4

    Odgovor: Danilo Kish

    Hvala ti za temu

    Ja ću samo da se potpišem i da kažem koliko ga volim, neke knjige su ostale nepročitane, kao što je Grobnica, ali spremam se i već ova sledeća poseta Srbiji značiće kuopovinu iste i izvoz na ovu stranu sveta. Knjiga njegova koja me očarava i rasparčava uvek iznova je Mansarda, sigurno jedna od najlepših oda ljubavi. Imam ih komada nekoliko, jedno najdraže izdanje otišlo u veš mašinu sa sve posteljinom, bilo postalo deo kreveta, teško mi bilo da se od njega oprostim, i nisam, tu je moj kupus, ima svoje mesto među svim onim ukoričenim i modernim divovima. Nosim ih sa sobom i poklanjam, radujem se kada mogu da ih poklonim jer to znači da se pojavilo neko novo posebno biće. Uh...

    I evo ga isečak koji sam već postavila negde ovde, a biće i novih
    obećavam


    "No evo kako se to radi u Zalivu:

    Mladić toga dana kada je mesečina najzvonkija uzima za ruku svoju izabranicu i vodi je na Tanga Sihaka (Hrid ljubavi). Tu, na mesečini, on joj dugo bez reči gleda u oči, satima i satima. Onda, posle te neme ispovesti, posle tog monodijaloga, on skida sa bedara svoj oštri tahinj (neka vrsta krivog bodeža) i preseca sebi kucavicu na levoj ruci. Za sve to vreme on ne skida oči sa nje, tako da ona može da prati u njegovim zenicama kako gasne život i kako mu oči počinju da bele. Onda, ako joj se učini da i ona voli njega, i ona uzima nož.

    "A, ako ga ne voli?" - zapitah Tam- Tama.
    "Zavoleće ga dok krvari", reče on.
    "Ipak", rekoh.
    "Onda pusti da umre pored nje. Čim mesec zađe, ona mu izvadi srce i baci ga delfinima. Zato su delfini skloni ljubavi."
    "Čudno", rekoh: "Zašto je to tako?"
    "Zato", reče Tam- Tam poučno "jer posle one noći kada je čovek priznao da njegovo srce nije njegovo, ono više nije upotrebljivo ni za šta. Ako neće da ga uzme ona kojoj je žrtvovano, nije ni za šta drugo nego da se baci delfinima."
    "Surovo", rekoh kao za sebe, no on me je izgleda razumeo, jer mi reče:
    "Mi ne trpimo kompromise kao vi Evropejci. Ja mislim da je to pošteno: ko bi bio toliko bezočan da isto srce dva puta nudi."

    "Tam - Tam mudri", rekoh, "pa šta se zbiva sa onima na Hridi što su presekli sebi kucavicu?"
    "Ništa", reče on. "Oni se vole."
    "Znam", rekoh, "oni su presekli sebi vene!"
    "Meseca mi, ti si naivan", reče.
    "Zašto naivan?", upitah. "Zar nisi rekao da su presekli sebi vene?"
    "Možda sam ti i rekao, ali ko zna da li su to i učinili."."
    "...There is a crack in everything. That's how the light gets in..."

  5. #5

    Odgovor: Danilo Kish

    Svideo mi se Kis, jako.....Mada sa malom sramotom moram da priznam da sam procitala samo Basta,pepeo.......ali mi se mnogo svideo................Stavicu ga na listu sledecih za citanje......

    evo jednog odlomka:

    Bašta, pepeo



    Jedne jesenje večeri (neka čitalac dozvoli da taj događaj izdvojimo), jedne sasvim obične jesenje večeri (bilo mi je jedanaest godina), bez ikakve pripreme, bez najave, bez nebeskih znakova, začuđujuće jednostavno, banula je u našu kuću Euterpa, muza lirske poezije. To je bio jedini događaj te sezone, jedina svetlost u statusu kvo te mutne jeseni. Ležao sam na drvenom sanduku u kuhinji, pokriven ćebetom preko glave, očajnički rešen da prespavam jesenju dosadu i da savladam svoju glad stoičkim razmišljanjem o budućnosti, o ljubavi. Glad rodi istančanost, istančanost rodi ljubav, ljubav rodi poeziju. A ta moja vrlo neodređena predstava o ljubavi i o budućnosti pretvarala se u sjajnu, žarkim bojama iscrtanu mapu sveta (dodatak uz očevu knjigu), u nedostižnost, u očaj. Putovati! Voleti! O, Afriko, o, Azijo, o, daljino, o, živote moj! Zažmurio sam. Ispod čvrsto, do bola stisnutih kapaka siva se realnost sukobila sa ognjem fantazije i buknula rujnim sjajem. Zatim se prelila u žuto, u plavo, u ljubičasto. Nebesa se otvoriše, samo za trenutak, zasviraše fanfare, i ja ugledah gologuze anđelčiće koji su, udarajući krilima kao muve, treperili oko sjajnorumene žiže raja. No to je, velim, potrajalo samo trenutak. Odmah zatim počeo sam da padam vrtoglavo u dubinu, i to nije bio san. U meni je treperio neki veličanstveni, sveobuhvatni ritam, a reči su mi izlazile na usta kao medijumu koji progovara na hebrejskom. Te su reči zaista bile na nekom čudnom jeziku, punom neke dotad neviđene zvučnosti. Tek kada je prošla prva navala tog grozničavog uzbuđenja, ja se pozabavih njihovim značenjem i otkrih ispod lelujave površine muzike i ritma neke sasvim obične reči, slične onima iz barkarola koje je pevao moj otac. Potpuno svestan nemogućnosti vernog prevoda tih stihova, molim čitaoca da uvaži elemente koji oni sadrže, od kojih su sazdani, što će moći da posluži kao dokaz da su ti stihovi nekad zaista postojali. A, evo, cela se ta lirska i fantastična balada, to autentično remek-delo nadahnuća sastojalo iz ovih nekoliko reči raspoređenih u idealnom i neponovljivom poretku: koralni sprud, trenutak, večnost, list, i od jedne sasvim nerazumljive i tajanstvene reči: plumaserija.
    Izbezumljen od straha, sedeo sam još neko vreme zgrčen na sanduku, zatim saopštih svojoj majci glasom slomljenim od uzbuđenja: "Napisao sam jednu pesmu."
    Gde su nestali sa ovih stranica sjajni ramovi, ljubičasti fijakeri, cveće što se raspada u vazama? Gde vozovi, gde zaklaćene korpe na provincijskim stanicama? Gde plava svetlost u kupeima prve klase? Gde sa zelenog pliša sedišta čipke što se lelujaju kao lepeze? Zar je tako brzo prestala da funkcioniše mašina za ulepšavanje, kristalna posuda kroz koju teče struja pri galvanoplastici? Gde je onaj sjaj pozlate sa starih ramova, osmeh Mona-Lize?
    Svedoci smo velikog raspadanja svih vrednosti. Pozlata je, od vlage i od naglih promena temperature kojima je bila izložena, počela da otpada sa ramova, a sa njom i boja sa krila anđela-čuvara, sa Mona-Lizinih usana. Vukući se dugo po železnicama, kao sporovozna roba, u vreme kada je moj otac igrao svoju životnu ulogu Ahašveroša, naš se nameštaj okrzao i, kao zaražen filokserom, počeo da se raspada, da trune. Neke male crvene bubice, što ih je moja majka nazivala njihovim popularnim imenom "amerikanske bube", a moj otac Ageronia Mexicana, pretvorile su naše ormare u olupine izvađene iz mora, bez sjaja i izbušene čitavim lavirintom tunela. S vremena na vreme, i same od sebe, odvaljivale bi se sa njih velike površine na čijoj je unutrašnjosti bila ispisana indijanska poruka čije smo divne hijeroglife tumačili kao glas sa onog sveta. I singerica moje majke zauvek je nestala u ratnome metežu, izgubila se kao siroče, pobegla u svet, preosetljiva na potrese. To je bio težak udarac za sve nas, naročito za moju majku. Nije bila bolje sudbine ni druga zvučna kutija kojom se nekad kitila i ponosila naša kuća: naš stari otoman boje trule višnje raspao se negde na nekoj postaji između Pešte i Kanjiže, ne izneverivši do poslednjeg trenutka svoj dobar glas: svedoci bi mogli da potvrde da je i u samrtnom ropcu sačuvao svoju zvonkost. Po pričanju moga oca, koji je bio na komisijskom uviđaju, njegov glas je u tom trenutku bio najvećma nalik na klavsen, ukoliko, naravno, i to nije bilo bolesno preterivanje, halucinacija, delirium tremens. Svuda su sada u našoj kući carevale vlaga i zelenkastosiva plesan, ta jedina boja u celom našem domu, boja raspadanja. Sva je nesreća poticala iz činjenice da se naš gvozdeni šporet u kuhinji nije nikad dao sasvim razbuktati, tako da nam je nedostajao pravi plamen, sjaj. On je stvarao samo još veću pustoš u našoj kući, barem u početku, dok se nismo navikli na dim. Posle, kada smo se dobro isplakali i kada su nam oči već bile presahle od suza, počeli smo da se krećemo u tom plavičasto-sivom dimu kao u svom prirodnom elementu, nazvali smo ga u svom duhovnom jeziku "domaćim ognjištem" i onda smo kašljucali, zagrcnuti, kao da pušimo neke skupocene, jake cigare u kojima se ostvaruje miris leta i četinara, kao i topla ideja domaćeg ognjišta. Taj smo šporet ložili suvim šišarkama koje smo skupljali u šumi, s jeseni, i donosili ih kući u velikim džakovima, kao ugalj. Oh, ti divni rudnici, taj zlatni majdan! O Grofovska šumo, šumo moga oca! Sa drveća je kapala rosa, a šumska je smola, izmešana sa mirisom četinara, delovala na nas profilaktično i još ne znam kako. Tek bilo je neke razdražljive radosti u tim našim šetnjama po šumi, s jeseni. Pre dolaska mraka vraćali bismo se natovareni džakovima, pa bismo zastali na ivici čestara da odahnemo i da sačekamo dolazak večeri. Tada bi se začuo negde u daljini lovački rog, halali, zatim bi se spustila na nas neka svečana tišina.
    U šumi je lebdeo duh našeg oca. Nismo li malopre čuli kako se ušmrkuje u novine, a šume mu uzvraćaju trostrukim ehom?
    "Sad moramo da krenemo", rekla bi tada moja majka. "Gospode, kako se ovde brzo smrkava".
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  6. #6

    Odgovor: Danilo Kish

    "Sedamnaest godina posle smrti i čudesnog uskrsnuća Isusa Nazarećanina, na
    prašnjavim putevima koji presecaju Samariju i, zatrpavani ćudljivim peskom, gube se u
    pustinji, pojavljuje se onaj što su ga učenici zvali Čudotvorac, Simon Čudotvorac, a
    neprijatelji pogrdnim imenom borborita. Neki su tvrdili da je došao iz selendre zvane
    Gita, u Samariji, neki da je iz Sirije ili iz Anadolije. Treba priznati da je i on sam
    doprineo toj zabuni, jer je na to bezazleno pitanje porekla odgovarao jednim širokim
    zamahom ruke koji je obuhvatao jednako prvo naselje kao i pola nebosklona.
    Bio je srednjeg rasta, mišićav, kudrave crne kose koja je počela da se na temenu
    proređuje, dok mu je brada, takođe kudrava i neuredna, već bila prošarana belinom. Imao
    je povijen koščat nos i profil ovce. Jedno mu je oko bilo veće od drugog, što je davalo
    njegovom licu pomalo sarkastičan izraz. U levom je uvu nosio zlatnu minđušu: zmija
    koja guta svoj rep. Opasivao se višestruko lanenim konopom koji mu je služio i kao
    cirkuski rekvizit; taj bi se konopac u jednom času uspravio i on bi se, pred zadivljenim
    očima gledalaca, uspentrao uz njega kao uz kakvu pritku. Ili bi ga vezao o vrat kakvom
    govečetu kojem je odsecao glavu jednim jedinim zamahom mača, izgovarajući čarobnu
    formulu. Na trenutak bi glava i telo ležali odvojeno u pustinjskom pesku; čudotvorac
    onda izgovara onu istu čarobnu formulu naopačke, i glava se spaja sa trupom, a laneno
    uže sa vrata govečeta ostaje na zemlji. Simon razvezuje čvor i ponovo opasuje konopac,
    ukoliko neko od gledalaca ne želi da proveri sastav vlakana. Simon mu tada pruža jedan
    kraj ukrućenog konopca, kao da mu pruža štap; čim ga je sumnjičavac dohvatio, uže
    splasne i legne po zemlji, podigavši prašinu..."


    iz "Simon Čudotvorac"
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  7. #7

    Odgovor: Danilo Kiš

    Davno sam ga čitao. Citat Novosađanke me je podsetio koliko je zapravo dobar stilista. Rado bi sad citirao početak jednog od tekstova iz Enciklopedije, ali nemam je pri ruci. Otprilike ovako ide:" Priča počinje in medias res " ne znam dalje, ali za mene to je jedan od najboljih uvoda u pripovetku.

  8. #8

    Odgovor: Danilo Kiš

    Svatovi
    Iz mog doma
    izlaze svatovi.

    Crni su mi odnijeli
    majku

    a bijeli
    sestru.

    Mom srcu jednako zvuci
    pucaju li zvona
    il zvone puske.

    Iz mog doma
    izlaze svatovi.

    carobni,jedinstveni,neponovljivi Kis

  9. #9

    Odgovor: Danilo Kiš

    VARIJACIJE NA SREDNJOEVROPSKE TEME

    (fragmenat)

    On sada ima oko pedeset godina - nikako manje od pedeset, može samo više - živi u izgnanstvu (kao Kundera), piše na svom maternjem jeziku, češkom, slovačkom, poljskom, mađarskom, srpsko-hrvatskom (srpskom ili hrvatskom), možda i na jidišu (mada mi se čini odveć mlad za to), kao da piše na nekom mrtvom jeziku, i stoga mu je taj jezik još dragoceniji; govori još i čita na francuskom, nemačkom, mađarskom, ruskom, od rođenja je dvojezičan, a dva-tri je naučio kasnije, ali ga svi pitaju, njega, tog jedinog (kako se njemu čini) čuvara svog dalekog i bliskog maternjeg jezika, pitaju ga zašto ne piše na francuskom, nemačkom, engleskom - a on već po stoti, po hiljaditi put objašnjava da se ne piše jezikom, nego celim bićem, mitosom, tradicijom, svešću i podsvešću, utrobom, sećanjem, svim onim što se kroz zamah ruke pretvara u automatizam, u slučajnu metaforu, u asocijaciju, u književnu aluziju, u idiotizam, u nesvesni ili namerni citat. Jer on - i to ga upravo čini srednjoevropskim piscem - vuče za sobom užasan teret melodija jezičkih i muzičkih; vuče za sobom klavir i mrtvog konja, i sve ono što je na tom klaviru svirano, i sve one koje je taj konj nosio u bitkama i porazima, mermerne statue i bronzana bradata poprsja, slike u baroknim ramovima, reči i melodije - reči i melodije nikom izvan tog jezika razumljive, realije, koje na drugim jezicima treba objašnjavati dugačkim fusnotama, velikom svetu nepoznate aluzije, ratove, epove, epske junake, istorijske i kulturološke pojmove, turcizme, germanizme, mađarizme, arabizme koji imaju svoj jasan i precizan poluton... jer on ne može da dozvoli sebi kao Rus, kao Francuz, kao Englez, kao Nemac da ne uči i ne zna nijedan drugi jezik... idiomi, uzrečice, poslovice, zagonetke, gatke, sinonimi, među kojima treba da biraš, jer sinonimi nisu iste reči, isti zvuk, ista boja, jer "kara-tamna noć", sa ovim zvučnim turcizmom, nije isto što i "crna noć", "tamna noć", jer to "kara" izaziva istorijske asocijacije, podrazumeva neku etnografsku, etnološku, rekao bih nacionalnu, tešku, gustu, pastuoznu tamu, tamu punu krikova i jauka, rzanja konja, plača dece, kuknjavu majki, to je tama crna kao krv, kao gavran, kao dva "vrana gavrana" iz narodne epske pesme, gde taj novi sinonim "vran" jeste ako ne nova boja a ono nova nijansa crnog, nov pridev koji ide uz neke nove imenice, "vrana" je kosa devojačka, na primer, a to opet nije crna kosa, nije samo crna, nego "crna kao zift" ili tamna, kao što noć može biti "tavna-tavna", i to više nije ona ista turska, krvava noć puna jauka i strave, nego noć kada zađe mesec, kad zamiriše jorgovan, neka spokojna... lirska noć.
    I on zna da se sve to, svi ti zvuci, sav taj instrumentarij njegovog jezika gubi u prevodu, on zna da "black" nije isto što i "kara", "vran", "taman" i "tavan", on zna da je fr. "noir" zapravo svetla boja kao što je tvrdio Malarme, a da je "jour" svojim muklim, dugim "ou" zapravo reč pogodna za noć, kao da se jezik poigrava značenjima, kao da je nalepio pogrešnu belu etiketu na noć a crnu na dan, bez ikakvog smisla i logike, i zna da "schwarz" i "Nacht" isto tako svojom kratkoćom, svojim stakatom nisu isto što i "crn", što i "tavan", "taman", "kara-taman" ili "noć", "noćca", "kara-tama" i "kosa vrana". I zna da nijedan prevod, ni najbolji, neće preneti sva značenja, sve instancije njegovog jezika, sve istorijske, književne, nacionalne, verske, etnografske, pesničke asocijacije originala, i smešiće se tužno kad pročita u kritici da njegova knjiga na francuskom (npr.) zvuči "bolje od originala", gde se podrazumeva da je original pisan na nekom barbarskom jeziku, i da je smisao svega toga, tog nerazumljivog barbarskog mucanja postao jasan, razgovetan, osmišljen tek u prevodu.
    Zato se on smeška gorko kada mu kažu: "Pišite na francuskom, pa vi divno govorite francuski!" jer oni ne znaju da govoriti divno i pisati nije isto, ne znaju da je piscu jezik sudbina, i da je svaki pokušaj spoljne intervencije, svako nasilje nad tom sudbinom poput neke teške operacije ili mutacije gena iz kojih se ne izlazi čitav, ne izlazi isti.
    Prvo je postala emocija pa onda reč"

  10. #10

    Odgovor: Danilo Kiš

    Antonenu Artou / nama ostavio je Elektru, a gospođa Mirjana Miočinović je u istoj knjizi priredila i četrdesetak njegovih pesama.

    ANATOMIJA MIRISA

    Odoratus impedit cogitationem
    Sv.Bernar

    evo
    od čega je načinjena
    samo jedna unca parfema
    sa zvučnim imenom

    od 9500 jasminovih
    cvetova iz francuske
    od 4800 ruža
    takođe iz francuske
    od osamdeset ruža svirepo umorenih
    žeđu
    u pustinjama maroka

    od cveta jedne vrste perunike
    koja uspeva isključivo
    na plantažama blizu firence
    gde su podignuti čudovišni
    krematorijumi i gde se
    koriste sunčane peći
    da se iz cvetova iscedi
    priznanje

    najzad od trideset i pet fabrički
    proizvedenih aromatičnih
    hemikalija
    koje se radi ravnoteže razmešaju
    čas na jednu čas na drugu stranu
    i drže na okupu duše
    svih cvetova
    pristrasnih
    i međusobno netrpeljivih

  11. #11

    Odgovor: Danilo Kiš

    NAD LONDONOM NEĆE BITI KIŠE

    Svet se suviše izmenio
    Nad Londonom neće biti kiše
    Magla će se ukloniti
    a prestonic
    mraka

    Očekuje se poboljšanje
    zdravlja
    opšta ofanziva
    protiv
    raka

    Kitovi će postati
    domaća stoka
    probrani i obeleženi
    hraniće se
    u stadima

    Nestaće 90%
    porok

    Godišnji odmor
    na mesecu
    u dubokim
    hotelima

    Ljudi će suvereno vladati
    svojim noćima

    Sovjetski građani će
    iz mora dobijati
    sve sirovine

    Roboti će sedeti
    u ministarskim
    foteljama




  12. #12

    Odgovor: Danilo Kiš

    PESNIK REVOLUCIJE NA
    PREDSEDNIČKOM BRODU


    1 Protokol

    Trista bijelih košulja
    ( po tri komada za svaki dan).
    Ne da ne biste bili gol
    neg tak vam nalaže protokol.

    O gaćama i da ne govorimo.
    ( Od igle, za kravatu, do gaća
    Protokol plaća.
    Vama je za to odveć mala plaća.)

    A što se tiče kravate
    ( uzgred - kažu - vi ne ljubite odveć Hrvate)
    Kravata treba da se sa kompletom slaže.
    Tako Protokol nalaže.

    Imadete li dovoljno kupaćih,
    za plažu?
    Desetak recimo.
    ( I da ne dudu
    kak bi se reklo min.)

    Kod vas je,
    tak mi se bar čini,
    običaj takov da se
    ljudi kupaju u gaćama -
    onim istim koje
    na njima povazdan stoje.

    I ( o gaćama samo još ovo):
    mijenjati ih sve češće
    naročito ak uzimate učešće
    na kakvom prijemu
    ( vi to kažete valjda na - premu,
    tamo kod vas u Šumadiji, u Sremu?).

    I nemojte Mu odveć stezati ruku.
    I izbegavajte krupne riječi.
    One po Vuku.

    Evo još nekoliko savjeta
    (to držite poput zavjeta):
    ne smije se pljuvat
    ne samo po palubi
    ( to je i vama samome jasno)
    neg niti u more
    niti u vode oceana
    čak i kad je vrijeme krasno,
    jer treba ovdje, izvan uljudnosti,
    računat na snagu vjetra
    ( od nekoliko stotina metara
    u sekundi).

    Imat ćete lakeja i tajnika,
    i poseban (odjelni) toalet i tuš.
    Tuširanje bar triput dnevno.

    Što se tiče konverzacije,
    treba da je (uglavnom) laka.
    Što više anekdota iz nobe
    ( može poneka i sa
    seoske mobe)
    kao i sa Drvara i Visa.

    Ne zalaziti u mutne vode
    nacionalizma.
    ( Čuvati jedinstvo i brastvo
    to je naše najveće bogastvo.)

    Ne pominjati nikako
    Đilasa, Dedijera, Hebranga.
    Držati se, naprosto, svoga ranga.

    O Staljinu oprezno.
    Trockog pominjati uz smiješak
    prezrenja.
    O živima se ne izlijetati.
    ( Sve se u politici iz dana u dan mijenja.)

    Što se tiče javnoga mnijenja
    to je vaša domena.
    Novine, radio i cijela štampa.
    Tekstove ćete davati meni.
    Ne radi kontrole, neg rad pravopisa.
    Bar što se tiče
    verzije ijekavske, latiničke.

    Sve čuvati
    kao najvišu ( državnu) tajnu,
    kao zjenicu oka.
    Daklem: nikakova privatna trača
    od našeg cijenjenog,
    uglednog
    itd.
    izvještača.


    Nikakove privatne bilješke
    nikakova lična viđenja
    nikakova indiskrecija.

    Sve što je odveć lično
    Ovdje je neprilično.

    Sve što je iz posebnog ugla
    uglavnom
    izbjegavati.

    Opisati s mnogo epiteta
    jedino stav
    držanje
    glas
    i oči
    dok se palubom šeta.

    Može i ruke.
    Talase oceana
    kroz koje lađa nam plovi.
    Tropske noći.
    Galebovi.
    Zvijezde na nebu noćnom.
    Brodske mašine u zamahu moćnom.

    A On na palubi, na pramcu.
    Trobojku s petokrakom
    kako se vije.
    I val koji po boku lađe bije.

    Što se tiče pića,
    može da se umjereno pije.
    No uvijek sjesti nakon Njega.
    I ustati nakon Njega.

    Jesti učtivno, po protokolu,
    Uz poneku anekdotu
    Il basnu, o psu, vuku ili sokolu.

    Zbog tropske vrućine trebat će vam
    unosit mnogo tekućine.
    A zbog glasa
    što više sokova: naranče, ananasa.
    I dosta limuna.

    Pjesnička duša nije imuna
    pred strojem flaša.
    Ta svi smo ljudi,
    pa i pjesnici!

    Ne pišete pjesmice?
    Piće ne trošite? -
    Morat ćete malko uiskija
    sa ledom.
    To neće, vjerujte,
    na nos da vam iskija.

    O tome ( treba li reći?)
    u izvještajima
    niti riječi
    ( o piću i drugim nakanama.)

    S osobljem i mornarima
    samo zvanično
    i ništa lično.

    Nikakova pitanja:
    Odakle si, baćo?
    ( I tome slično.)
    Koliko do kraja roka?
    Il ponuditi mornaru pića il soka.

    Što se tiče lijepe književnosti,
    tu ne treba s primjerima
    ići daleko.
    Prosto: pričat svježe i lako.

    Klasike marksizma
    citirat bez paroksizma.
    I, naravno, pisce iz nobe.
    Ćopića sad već može.
    Al bez pretjerane hvale.

    Majku - Knešpoljku svakako znadete
    naizust. Lijepo.
    Recitirajte.
    Gorkoga čim više citirajte.

    Što se tiče Vaše osobne lektire,
    nek vas nije briga,
    na lađi postoji knjižnica
    sa mnogo knjiga
    iz svih mogućih oblasti:
    lijepa književnost, slikarstvo,
    geografija, istorije revolucij,
    pjesnarice, marksističke stvari,
    nastanak narodne vlasti,
    kuvari.

    Tu su, naravno, i vaše knjige
    podvučene raznim bojama
    crvenom, plavom, zelenom
    (već prema
    utvrđenom kodu)
    tako da kad ih uzme u ruke
    može steći o njima objektivnu sliku
    bez po muke,
    onako u mimohodu.

    Mišljenja sam da Mu vaše knjige
    nisu zadavale odveć velike brige
    primite moja čestitanja.

    Imate li još kakovih pitanja?

    Ah, da. Što se tiče krabova,
    rakova, oštriga
    ( On voli to da troši)
    morate bit na oprezi,
    to je čitava nauka.
    Stvar morate kod kuće vježbati
    pod stručnim nadzorom jednog od
    naših momaka.

    Te su stvari uvijek svježe
    ne morate se dakle bojati
    trovanja il kvarenja stomaka.
    S društvenim igrama kako stojite?
    Šah, poker, biljar, dame, kanasta?

    Nažalost mali se fudbal
    ne igra na lađi
    (mada je upražnjavao i taj sport
    s uspjehom
    kada je
    bio mlađi
    i kad mu je dopuštalo dragocjeno vrijeme).

    U redu za šah, zapisano je već.
    Imadete li kakove kategorije?
    Nemate?
    Al niste ni neki pacer?

    I, ponavljam, bez velikih kombinacija.
    Otvaranja klasična.
    G-4, F-4 i tome slično.
    Ne navaljujte odveć na kraljicu,
    ne stavljajte kralja
    u bezizlaznu situaciju
    ni odveć zamarati lovca
    ni stavljati kule
    na neprilično mjesto;
    držati se što više piona

    - ali ne igrati ni poput osnovca.

    Pauze izmeđ poteza
    ne treba da odveć traju.
    Njegovo je vrijeme dragocjeno!

    Konverzacija pri šahu
    treba da bude prije svega
    iz oblasti sporta i šaha.

    Možete pomenuti pri tom
    Nasera, Negusa, Šaha
    iranskog i t. sl.

    Pazite prilikom kartanja -
    s kartama nema šale!
    Gubitak plaćate iz svoga džepa!
    ( Osim pri velikom gubitku, koji prelazi mjeru.)

    Tu se dakako vodi
    žestoka bitka
    nerava.

    Odnos je neravan:
    s jedne strane On,
    čije se misli bave krupnim stvarima
    ( samo mu ruke učestvuju u igri)
    njegove su misli
    u Indiji u Iranu u Rusiji,
    u Africi, u snježnim Tatrama.
    A vi ste cijelim bićem i mislima
    kao u busiji
    u kartama.

    Dame se ljube u ruke
    ako su dame
    gospoda se zovu mister i ser
    tu nema nikakove misterije.

    Komrad i tovariš
    samo drugovi iz Istočnog bloka.
    Na stranicama ovog bloka
    sve vam je ispisano
    to izučite dobro,
    tu ne smije nikako da se omane.

    Dobro...
    Plesati morate znati...
    Dobit ćete učitelja plesa.
    Ingliš, valcer, tango.
    To vam uvijek zatrebat može
    u velikom svijetu.

    Ruke držati u blagom stisku
    oko struka
    u plesu je važan rad nogu
    al igra i-te-ka-ko
    ulogu i ruka.

    Zube morate popraviti,
    imamo vremena dosta,
    i najboljeg dentistu (zubara).
    Ako vam i poslije toga
    zaudara iz usta
    upotrijebite
    vodicu
    to treba samo da se uštrca,
    pri ustajanju,
    našte srca.

    To važi isto i za noge.
    Mijenjati sokne dva-tri puta
    na dan
    i prskati sprejom.

    Otkloniti perut.
    ( Malo da se skrati kosa.)
    Morat ćete se odvići također
    čačkanja uha
    i čačkanja nosa.
    Od svoga ćete ordonansa
    dobit dva - tri dezodoransa
    za upotrijebit pod pazuho.

    U jednu riječ: voditi
    čim više brige
    o higijeni.

    Dođite sutra
    u isto doba.
    A sad vam evo spiska
    tu je i trebovanje
    idite kod našeg krojača
    da vam uzme mjeru.

    Držim vam pesnicu,
    vama i vašem peru!

    *

    Nema na sve to razloga trošit rije...
    Prosto, čovječe, nije
    red u otmjenom društvu
    da se po nosu rije
    ili
    kako se to kaže tamo kod vas
    u okolini Čačka
    ne smije
    nos da se čačka.

    I još ponešto iz bontona:
    ne smije se...
    (a, to san već reko,
    ne mari):
    pljuvati štono kažu po podu,
    niti s palube u more,
    niti po brodu.

    Ili , primjerice,
    češljati si kosu
    za stolom.

    Zamislite si samo :
    Vlas u sosu.

    Da, za danas, još samo ovo:
    hoće kadikad od vrućine
    i znoja
    da se zalijepe gaće
    između guzova
    a to
    čovjeku zna da zasmeta.
    Hoću rijet:
    ne smijete
    taj problem rješavat niukom
    slučaju rukom!
    I, naravski, ne smijete
    da se odveć glasno smijete.
    To jest
    da se razumijemo
    smijete
    da se slatko nasmijete
    ako je u pitanju nekakova šala
    cijenjenog...
    i tako dale,
    al to ne znači
    da treba da vam poteku bale
    il štono se u narodu kaže
    da van se razvalu žvale.

    Treba On da zametne temu,
    ondak ćete
    na temelju toga
    vidjet da l je stvar stroga
    il je sve to šala
    našeg cijenjenog...
    i tako dale.

    Visoki si gosti
    volu da se šale.
    Pogotovu oni
    iz Istočnega bloka.

    A proposto:
    sve je to zapravo prosto,
    al valja neke stvari znati:
    Istočni drugovi
    ljubu se u usta,
    to ko da je upisato
    u njin Ustav.
    Nesvrstani se grlu
    i jedno drugom u susret hrlu.
    Zapadni su van
    vrlo uštirkani
    ka da su progutali kolanc.
    ( Što reče, u šali, drug Dolanc.)
    Oni se ne primiču odveć blizu puku,
    pa ni rukovodstvu,
    no samo pružaju ruku
    ( svi su oni isti)
    pak je odmah povuku
    ka da ćeš im je izisti.

    No sve se ovo na vas ne odnosi,
    to su njihovi, interni, odnosi,
    no u diplomatiji
    pogotovu kad je ona još mlada
    tako rekuć od juče
    mora čovjek vazdan učit
    ( znate kako je ono reko Lenjin)
    ... eto vidite.

    Mora se čovjek malko pomučit
    da bi bio dostojan
    predstavnik svoje zemlje
    i nacije.
    Postoje tun razne mogućne
    mahinacije.

    Eto, neki van na primjer Rus
    krkne jezičinu u usta
    ( kako to narod vulgarno kaže).
    Šta van je, daklem, činit? -
    I vi ga njemu na isti način!
    Stisne li van ruku da se kosti lome?
    Na isti način dabome!
    Štono kažu: oko za oko
    zub za zub!
    duboko za duboko,
    čvrst stisak
    za stisak grub!

    Ili, primjerice,
    neki vas Englez (uzmimo) pita:
    hau du ju du?
    šta mu vi na to kažete?
    E pa, vidite, nije!
    U tome grmu leži zec!
    vi mu kažete to isto:
    hau du ju du?
    A ne ko neki naši kad se sretnu
    Pa stanu da se psuju
    di si, jebem li ti mater?

    Što se paka vjetrova tiče
    ( tu ne mislim na pasate),
    treba naprosto suspregnuti crijeva.
    (To je ka što dođe čovjeku spontano
    da zijeva,
    kraj logorske vatre
    kad mu se zadrijema)
    daklem:
    ni naglas niti
    profunjariti
    neki prdež,
    što je, gledano iz aspekta okusa
    u fokusu pažnje;
    još gore: sve to ostaje u zraku?
    Najbolje je, ako drugog rješenja nema,
    izići diskretno
    i zadržati se tamo što dulje,
    a ne ko što rade neke hulje:
    prnu vani
    pa odmah uniđu
    ( umjesto da puste ovdje goluba
    pa da ondak iziđu na palubu).

    Nježnije nježnije nježnije.

    ( Ne, nije to Lenjin
    to je parafraza.)
    Ova vas staza
    vodi pravo na put
    a tamo vas čeka limuzina.

    ( Za sebe, idući pošljunčanom stazom prema kući,
    melanholično
    ) :
    Opalo je lišće
    Uskoro će zima.
    A On voli tople predjele.


  13. #13

    Odgovor: Danilo Kiš

    DŽOJSOVA PLAVOKOSA DEVOJKA


    Svest o goloj laži i
    požar pobune
    i
    trešnje za horizontom

    Vedra noć
    na stepeništu
    tramvaja
    stihovi o zvezdanoj
    noći

    robovanje
    seti

    Soba slučajne žene
    sa blatnjave ulice
    toplo dizanje i
    spustanje obnaženih
    grudi

    Prvi sumraci i
    prljavi kvartovi
    javnih kuća

    Namirisana tela
    i nešto
    neodređeno

    Čula zaluđena
    pohotom

    Stihovi za plavokosu
    ženu
    sa tramvajskog
    stepeništa

  14. #14

    Odgovor: Danilo Kiš

    U celini, dodatak uz uvodni post -------- > ovde i stranicu ispred.

    Sviđa mi se ovaj deo o Ateljeu 212:

    Dovršava zbirku pripovedaka Rani jadi na čije će izlaženje čekati četiri godine. Dve godine radi honorarno kao dramaturg Ateljea 212. "U dvorištu Ateljea 212, kao da gledaš iza kulisa s one strane rampe, tj. s ove glumačke, intendantske, šaptačke, tehničke, u tom dvorištu, između sivih oronulih zidina, neki kamion sa inostranom registracijom, neki od onih što su dovukli odnekud iz sveta kartonske dekoracije, kartonske šume i oblake, maske od pepier-machea, prašnjave kostime od lažne svile, sa lažnim ukrasima, od lažnog nakita i lažnog zlata, kamion nalik na čergarska kola, s kojeg skidaju binski radnici svu tu besmislenu dekoraciju, odsutno, nezainteresovano, kao što se vrši svaka radnja čiji smisao čovek ne shvata, kao što se rukuje svakim predmetom koji ima značenje apsurda, to jest koji nema nikakvo značenje za onoga koji njime rukuje, nego mu naprotiv, sve to izgleda ne samo apsurdnim, sva ta starudija, nego mu sve to liči još i na neku veliku i skupu lakrdiju, koja nije zavredela ni pet para, jer binski radnik ne može da shvati, kao što ne može da shvati ni malograđanin, stvari umetničke izvan utilitarnog konteksta; jer on, iz aspekta svoje bedne mesečne plate i svog kuburenja, ne može (s pravom) da razume zašto se sva ta starudija dovlači iz Španije, iz Rumunije, iz Rusije, iz Južne Amerike, sve te daščurine, taj papier-mache, ti kartonski oblaci, ti tridenti od pozlaćenog kartona, te plave i crvene i zelene perike, to okrzano posuđe iz kojeg ni njegov pas ne bi jeo, te plastične kante koje se na uglu mogu kupiti za pet-šest hiljada (starih) dinara, taj rasklimatani nameštaj od najobičnije daske koji on ne bi ni u šupi držao, te krpe, ta okrzana štukatura, rasklimane fotelje koje se bacaju u pristojnom svetu na otpad, napukli bubnjevi, ulubljeni tromboni, svećnjaci od lima sa dogorelim svećama, ludačke košulje, lanci, konopci, šnurovi, raštimovane gitare, oljuštene klupe, tronošci, venci luka od plastike, plastično voće, čamci bez dna, vesla, natpisi, oklopi od kartona, halebarde, sablje, arkebuzi, drvene puške kakvim se danas više ne igraju ni najsiromašnija deca, ogromne lutke od krpe nevešto skrojene, jedva nalik na ljudska bića...



    Danilo Kiš ispred Ateljea 212, Bitef 1969.

    Jer taj binski radnik će odstajati negde u bifeu, (negde u bifeu za binske radnike i žtehniku’) i neće videti da sve to, sva ta starudija, sva ta besmislica što je doplovila brodom iz Južne Amerike, ili džambo-džetom, ili na kamionima iz Španije i Rumunije, da svi ti naizgled besmisleni rekviziti postaju u jednom času (mogu postati) nekom vrstom čarolije, umetničkim i moralnim čudom, da će te drvene puške zapucati, da će te halebarde odsecati glave kraljeva ili pravednika, da će taj čergarski rekvizitarij naterati ljudima suze na oči, ili izazvati smeh, provalu smeha, radost ili sažaljenje, jednom rečju ono što se od Aristotela do danas zove katarza (katharsis) i zbog čega se sva ova drvenarija dovlači preko Okeana, jer to, ipak, ima nekog smisla, nekog višeg smisla, hoću da kažem." (Skladište, 161)

    ...

    Aleksandar Lazić, Predrag Janičić
    ARS br.1-2 god.2005

  15. #15

    Odgovor: Danilo Kiš

    *
    Kraju mog detinjstva, ja o tebi sanjam,
    kao o djevojci očiju plavih.
    I kad mi se u snu tvoje nebo javi,
    od radosti plačem - rad tvojih svitanja.

    I sve ti opraštam, kao sinu mati,
    il kao sin majci - kako ti drago -
    i sreću nestalu, za kojom sam trago,
    a koju mi nijesi, nijesi htjelo dati -

    i oca bez humke, i majku u grobu,
    djevojku Evu - djetinjstva krin sveli -
    i sve to, i sve to, što su mi odnijeli
    potoci tvoji, potoci bijeli...

    I sve ti opraštam i o tebi sanjam,
    kao o djevojci očiju plavih.
    I kad mi se u snu tvoje nebo javi,
    sa suzom u oku sanjam ti svitanja.

Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •