Danilo Kiš
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 34

Tema: Danilo Kiš

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Danilo Kiš



    ~ rodjen 22. februar 1935. u Subotici

    "U tom su se gradu [Subotici], dakle, zbile dve krucijalne činjenice moga života što ih je udesio Bog ili Slučaj: tu su se susreli moj otac Eduard Kiš, viši inspektor državnih železnica i pisac Jugoslovenskog reda vožnje železničkog, autobuskog, brodskog i avionskog saobraćaja, i moja majka Milica Dragićević, crnogorska lepotica, prvi put daleko od svog rodnog Cetinja, u poseti kod svoje sestre. Susret redak, možda jedinstven u ono vreme."


    Kishovi roditelji

    "Nemam dece i ova čudna rasa ugasiće se sa mnom. Sa tim dvema religijama spojila se, u izvesnom trenutku treća, katoličanstvo, kojem su me učili u školi, u Mađarskoj. Susret između dva slična i, zbog mnogih strana, različita sveta, svest o ovoj dvostrukoj pripadnosti bila je kao šok, naročito posle rata. S jedne strane, epska tradicija srpskih junačkih pesama, koju mi je prenela moja majka zajedno sa oporom balkanskom realnošću, s druge srednjoevropska literatura, i dekadentna i barokna mađarska poezija. U ovu mešavinu, načinjenu od sudara i kontradikcija, uključiće se moje jevrejsko biće, ne u religioznom smislu, već u jednoj suštinski kulturnoj optici, kao istraživača."

    1937. Porodica Kiš seli se iz Subotice u Novi Sad. "Prve čulne impresije mog detinjstva potiču iz Novog Sada, koji se nalazi na nekih sto kilometara južnije od Subotice, niz Dunav. Mirisi, ukusi, boje. Miris kestenovog cveta, ruže u vazi, kamilice, očeve cigarete, kolonjske vode na vratu moje majke, čiste krevetnine, mokraće, mušeme na stolu, kafe, sapuna, začina, kožne trake na očevom šeširu, sedišta fijakera, železničke stanice, apoteke, praznog kupea prve klase, remena za podizanje prozora u vagonu, kožnog kofera."


    Kish, Subotica, 1937.

    1941. Počinje rat. "... ja sam u Novom Sadu, školske 1940/41. godine počeo da pohađam srpsku osnovnu školu, a 27. marta četrdeset i prve mahao sam jugoslovenskom zastavicom i skandirao sa razredom 'Bolje rat nego pakt' (tu zagonetnu rečenicu sa asonantnom rimom čije značenje, dakako, nisam shvatao), dok je u izlogu brijačnica bio istaknut portret mladog kralja Petra, u poluprofilu, kao na markama."

    1942. Januar: novosadski "hladni dani"; ubijene su stotine vojvođanskih Srba i Jevreja. Porodica Kiš je u Bemovoj 21. "Te idilične slike, kao u kakvom albumu, tu se prekidaju naglo: iz sna me trže pucnjava pod našim prozorom, moja majka pali, zatim hitro gasi svetlo, i, onako u mraku, skida me sa kreveta, i ja znam da to nije san i mora sna: moja majka drhti. To naglo paljenje i gašenje lampe i ta karatama pod krevetom u mračnoj sobi, to je kraj tih svetlih sunčanih slika koje su se ređale u mom sećanju sve dosad. Odjednom nastaje mrak i polutmina, kao da je cela rolna, naglo osvetljena, pregorela u mračnoj komori."

    Mađarski vojnici odvode i Eduarda Kiša. "Slika je ubrzana kao u kinematografu. Moja sestra i ja sedimo, dakle, na kauču nagnuti jedno na drugo, sa mađarskim žurnalom u rukama 'tako da naslov bude jasno vidljiv'. Na jednoj stranici, fotografija tenka u snegu; tenk je pogođen pancergranatom, kao čovek koga su udarili pesnicom u pleksus; kraj tenka stoje vojnici dignutih ruku, a pobednici su uperili u njih svoje oružje. U jednom montažnom postupku - kao u nekoj projekciji nekih mojih sopstvenih književnih prosedea - mešaju se slike dve stvarnosti: u kuću ulaze žandari i vojnici: na puškama blistaju bajoneti. Jedan vojnik zaviruje pod krevet, zatim otvara ormane, dok drugi drži pušku na gotovs. (Gorki talog iskustva, 194). Kišov otac ostaje živ zahvaljujući nekom čudu. Čudo beše to što su rupe probijene u dunavskom ledu gde su bacali leševe, bile prepune."


    sa sestrom u Novom Sadu

    U Vojvodini traju progoni Jevreja. "... kako je zakon predviđao da u mešovitim brakovima sin bude smatran pripadnikom očeve a kći majčine vere, to je moja majka sašila na svojoj singerici dve Davidove zvezde, jednu veću i jednu manju, upotrebivši za to ostatke žute jorganske svile. Stajali smo pred njom, moj otac i ja, ukrućeni kao na probi odela, a ona je, sa čiodama među usnama, premeštala zvezde gore-dole po reverima naših kaputa. Da li je moj otac smogao hrabrosti da u mom slučaju pređe preko naredbe vlasti ili je, zahvaljujući mom krštenju, uspeo da nađe rupu u zakonu, ne znam. Ta žuta zvezda nalik na maslačak, još dugo je stajala u fioci šivaće mašine među šarenim koncima, krpicama i dugmadima; no osim toga dana, na 'generalnoj probi', nisam je više nikada stavio."

    "S proleća četrdeset i druge moj je otac rešio da nas nauči mađarski... Sumorno dvorište, otvoreni prozori sa jarkocrvenim geranijumima u bobičastim emajliranim loncima. Moja sestra i ja sedimo na niskoj drvenoj klupi, otac naspram nas u škripavoj pletenoj fotelji od trske. Odjednom podiže glavu uvis, jer mu je, valjda, pala pahulja snega na stranicu knjige: Hull a ho, kaže. Ponovite: Hull a ho. To vam znači, kaže on: Pada sneg. Ta će meteorološka rečenica, koju sam prvu naučio na mađarskom, stajati nad mojim panonskim detinjstvom kao moto nad kakvom baladom."


    Porodica Kiš seli se u zapadnu Mađarsku, u rodni kraj Eduarda Kiša. "Prostorija je podeljena tankim zidom od blata na dva dela: veći, 2x2, i manji 2x1. Prvi se naziva 'spavaćom sobom' a drugi 'kuhinjom'. Zidovi su okrečeni oker bojom, koja se dobija kada se u mlakoj boji rastvori ilovača. Pod uticajem vlade i sunca, taj se sloj potklobučuje ili se na njemu stvaraju pukotine nalik na krljušti ili na izbledela platna starih majstora. Pod je nabijen takođe ilovačom koja je u odnosu na površinu dvorišta niža za nekoliko santimetara. Za sparnih dana ilovača zaudara na mokraću. (Ovde je nekad bila štala.)"


    Kish, Madarska 1943.

    1944. Eduard Kiš odveden je (zajedno sa većinom svojih rođaka) u Zalaegerseg, a odatle u Aušvic iz kojeg se neće vratiti. "Ja ga do dana današnjeg vidim kako se penje u kola, fijakere, vozove, tramvaje. [...] Ili pri našoj poslednjoj poseti, godine hiljadu devetsto četrdeset i četvrte u Zalaegersegu, u improvizovanom getu, odakle će otići, nestati zauvek"

    Eduard Kiš bio je viši inspektor državnih železnica, pisac Konduktera jugoslovenskog reda vožnje železničkog, autobuskog, brodskog i avionskog saobraćaja i patio je od neuroze straha. "Koračao je poljima, zamišljen, zamahujući visoko štapom, gazio je mesečarski, idući za svojom zvezdom, koja bi se u suncokretima sasvim izgubila, i on bi je pronašao tek na kraju njive na svom crnom zamašćenom geroku."


    Eduard M. Kish

    Danilo Kiš piše svoje prve pesme. "Prva pesma koju sam napisao imao sam tada devet godina imala je kao temu glad..., dok je druga, više ili manje u istom periodu, imala kao temu ljubav. Eto, taj scenario, bol, proganjanje, smrt, i dalje je osnova moga dela."

    1947. Milica Kiš, sa svojom decom Danicom i Danilom, posredstvom Crvenog krsta repatrirana na Cetinje, kod svog brata, Rista Dragićevića, poznatog istoričara i komentatora Njegoša. "Njegova će biblioteka, čiji su cvet bili leksikoni i enciklopedije, biti za mene izvorom bodlerovskih sanjarija; La Petit Larousse illustre, izdanje iz 1923, sa svojim estampama i planches u boji, 'je seme a tout vent', posejaće u meni seme opasne radoznalosti."


    Milica Kish

    "U svakom slučaju bolest moje 'uznemirujuće različitosti' nije me napuštala. Trebalo je prvo ponovo da naučim maternji jezik, srpskohrvatski, jezik na kome pišem. I da me moji školski drugovi prihvate, u čemu sam uspeo zahvaljujući herojskim delima sasvim u duhu crnogorske tradicije: tukao sam se pesnicima s najjačim iz razreda. To je bilo oslobađanje besa koji sam dugo gomilao i potiskivao. Jevrejsko dete u Mađarskoj za vreme rata tukli su i najslabiji."


    Kish, Cetinje 1947.

    1951. Umrla Milica Kiš. "... posle smrti moje majke i posle one tri ili četiri godine njene patnje ja više ne verujem u Boga. Ovako sam to formulisao: ako neko kao što je moja majka mora da pati toliko mnogo i toliko dugo, to je dokaz da Boga nema."

    1953. U časopisu Omladinski pokret objavljena prva Kišova pesma Oproštaj s majkom. "U gimnaziji sam nastavio da pišem pesme i da prevodim mađarske, ruske i francuske pesnike, u prvom redu radi stilske i jezičke vežbe; spremao sam se za pesnika i izučavao književni zanat."

    1954. Završava srednju školu na Cetinju.

    "Tamo [na Cetinju], kao što znate, kiše padaju mesecima, ili su bar tada padale. Eto jedne od pogodnosti da čovek ostane u kući ili da se zavuče u biblioteku. Život je u to vreme, život mladih pogotovo, bio do užasavanja monoton, očajnički provincijalan, deprimantan i nesrećan. Nas su još i na maturi šišali do glave, kasarnski, vojnički, po provincijskoj logici i provincijskim pedagoškim načelima, ondašnjim, kako bi ubili u nama sve tzv. porive, kako bi nas uputili na knjigu, kao da smo imali bilo kakve druge mogućnosti za bekstvo, osim knjige. Mislim da me razumete. Nije bilo igranki osim gimnazijskih, nešto u stilu starovremenih balova, gde sam ja, u duhu romantičarske, Sturm und Drang, u biti larpurlartističke, staromodne, provincijske pobune, s puno smisla za martirstvo i sa željom da se izdvojim od ošišanog krda, stajao sam na podijumu, takođe ošišan do glave, i svirao violinu!"


    Kish, Cetinje 1953.

    Upisuje se na Filozofski fakultet u Beogradu. "Došavši u Beograd, ja sam se zagnjurio u taj svet tzv. boemije, u 'Tri šešira', u 'Prešernovu klet', i pio sam pošteno, na gladan stomak, ali do dna, uvek na eks, ali sam čuvao kao svoju tajnu formulu opstanka, jedinu mogućnu, koju sam pronašao ne u kafani nego takođe u nekoj knjizi. Verovao sam u verodostojnost te spasonosne formule, te anegdote, jer ju je rekao onaj čiji život i čije knjige nisu bile protivrečne. 'Kako ste uspeli, gospodine Tin, da opstanete uprkos boemiji, da toliko naučite, dok su oni koji su s vama pili, manje ili više svi potonuli?' Pisac je odgovorio: 'Ja sam noću pio, a danju radio.' Eto, u toj se anegdoti krije ta čarobna formula koju sam čuvao za sebe i koje sam se držao. Ja sam danju sedeo u Narodnoj biblioteci i išao na časove, a noću sam pokušavao, sasvim glupo i uzaludno, da otkrijem tajnu koju krije boemija. Ne, naravno, ne kajem se. Još uvek verujem da je empirijsko saznanje ma kakve vrste, pa i boemija, pogotovo ona, korisno za pisca. Nemojte mi postavljati pitanje kada sam spavao, jer imam spremljen odgovor: u međuvremenu!"


    Kish, Beograd 1956.

    1957. Postaje član redakcije Vidika u čijem uredništvu ostaje do aprila 1960.

    1958. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu kao prvi student na katedri za Istoriju svetske književnosti sa teorijom književnosti. "Upisao sam se na Svetsku književnost po liniji afiniteta prema literaturi uopšte, kao - mlad provincijalni pesnik... - Želeo sam da prozrem, da izučim zanat pisca, da čitam i da učim i ni u jednom trenutku nisam se pitao za dalju svoju sudbinu. [...] Tada sam, u tim svojim godinama učenja, pisao eseje o Verlenu i Petefiju, pravio recenzije, sarađivao po listovima i časopisima, sve u manje-više jasnoj nameri: da izučim zanat spisateljski..."

    1959. Prvi prelazak granice kod Sežane, na putu za Pariz. Tako, reči prešli smo granicu zvuče u čovekovoj svesti kao kakva čarobna formula posle koje se otvaraju čudesna vrata i predeli Sezama, no čovek odjednom shvati svu laž i neprirodnost tih veštački stvorenih barijera, jer pored prozora voza odmiču i dalje isti večno zeleni borovi, tamne oranice, obrisi planina, jednom rečju isti neizmenjeni pejzaž koji je ostao i sa one strane. Osim vavilonskog pomjatanija jazikov, koje je samo zlobna šala bogova, ne postoje nikakve 'prirodne granice', nikakve barijere između planina i oranica i sve je to ljudska izmišljotina i prevara. 'Nebo nema otadžbine.' Ni zemlja nema otadžbine. (Izlet u Pariz, Varia, 535). Prvi susret s Parizom. Sedim u Luci Spasa (Au Port de Salut') već nekoliko noćnih sati i nostalgično pripaljujem svoju gorku 'Zetu' na plamenu sveće. [...] i razmišljam o tome kako sam se ja to zapravo obreo u Parizu i sada sedim kao kakav brodolomac u nekoj intimnoj Luci Spasa. Sedim i pokušava da se setim svojih snova o Parizu, no nikako ne mogu da vidim onu sliku što sam je pomno gradio u sebi, čitajući Baudelairea, Prousta, Mallarmea, Verlainea."

    Piše romane Mansarda i Psalam 44.

    1960. Završava poslediplomske studije odbranom rada "O nekim odlikama ruskog i francuskog simbolizma".

    1961. Na odsluženju vojnog roka (mart 1961-mart 1962) u Bileći i Delnicama.

    1962. U izdanju beogradskog Kosmosa objavljena prva dva Kišova romana: Mansarda (satirična poema) i Psalam 44.


    Neobjavljeno rešenje za korice prvog izdanja knjige Mansarda/Psalam 44


    "Ja sam se spremao za književni zanat, studirao sam svetsku književnost, pisao eseje i prevodio, sve u znaku učenja, i moja prva knjiga Mansarda koju sam nazvao satiričnom poemom, ima u sebi nečeg od te groznice i taj gorki ukus što ga provincijalac doživljava u Beogradu. Sve je to u Mansardi suviše poetizovano, pomereno, iščašeno, ali negde na dnu te knjige stoji neki gorki talog iskustva. A taj gorki talog iskustva ostaje i ostaće i u kasnijim mojim knjigama, koje, čini mi se, i nisu ništa drugo do pokusaj traženja moje sopstvene ličnosti, mog sopstvenog ja, želja da se nađe neka prvobitna čistota, katkad u svetu detinjstva, katkad u sebi samom."

    "Taj sam svoj kratki roman [Psalam 44] napisao za nepunih mesec dana, u svojoj dvadeset i petoj godini, za konkurs Saveza jevrejskih opština u Beogradu. [...] Roman sam pisao na osnovu jedne kratke novinske reportaže (jedan bračni par sa detetom posećuje logor gde im se poslednjih dana rata rodilo dete), tako da sam tu pomalo neobičnu intrigu mogao da prihvatim kao činjeničnu. Slabost te moje mladalačke knjige nije međutim toliko sama ta intriga, odveć jaka, odveć patetična, koliko jedno fatalno odsustvo ironične distance - element koji će kasnije postati sastavnim delom mog književnog prosedea."


    Kish, Beograd 1955.

    Ženi se Mirjanom Miočinović.

    1962-1964. Boravi u Strazburu kao lektor za srpskohrvatski jezik. Tu, u tom alzaškom gradu u koji su možda zalazili i njegovi daleki preci po ocu, piše roman Bašta, pepeo. "Na osnovu aluzija u pismima moga oca, njegovi su preci dospeli u Mađarsku, kao trgovci guščijim perjem, po svoj prilici iz Alzasa, odakle su bili proterani. Pretpostavljam da su u pitanju ovde njegovi preci sa majčine strane."

    1963. Tokom selidbe izgubljeno pismo Eduarda Kiša, pismo koje će u Peščaniku postati Veliko zaveštanje. "U vreme kad sam pisao roman Bašta, pepeo negde između šezdeset druge i šezdeset pete, otkrio sam, sa užasom, da je iz naše skromne porodične arhive nestalo jedno pismo, koje sam nekad izvukao iz ratnog meteža kao jedinu prćiju svog detinjstva, pismo, koje sam u okviru svog porodičnog mita nazvao Velikim Zaveštanjem, sa jasnom aluzijom na nesrećnog i ukletog Vijona."

    1965. Objavljen roman Bašta, pepeo. "U toj knjizi imao sam problem kako reći vrlo lirske, možda čak i sentimentalne stvari o manje ili više univerzalnom iskustvu detinjstva. Pisanje ih je moglo spasiti dajući im malo ironije. Morao sam pronaći kako da izrazim neke od veoma okrutnih događaja koji su imali takav uticaj na ovu porodicu, da ne budu puni patosa. Ukratko, u toj mešavini morao sam da merim so, biber i šećer. Pokušao sam razoriti lirsku čaroliju time sto sam u baštu smestio velike komade metalnih otpadaka, kakva je i ta šivaća mašina. Ili taj dugačak spisak imenica iz leksikona, koji treba da uništi miris bilja u jednom delu knjige."

    1967. Pronađeno Veliko zaveštanje. "Kada je, kao nekim čudom, to pismo ponovo izronilo na svetlost dana, počeo sam da ga čitam kao jedino autentično svedočanstvo o svetu o kojem sam pisao i koje je već, tokom godina, počelo da zadobija patinu nerealnog i eho mitskog."

    1969. Objavljena zbirka priča Rani jadi (za decu i osetljive). U izdanje u okviru izabranih dela Kiš je, 1983. godine, u tu zbirku uvrstio i priču Eolska harfa.

    1972. Objavljen roman Peščanik, treća knjiga iz porodičnog ciklusa. "Peščanik je, čini mi se, savršen kao 'techne', u njemu nema pukotine; Peščanik je ceo jedna pukotina, a ta pukotina jesu 'tesna vrata' kroz koja se ulazi u tu knjigu, ta pukotina je njena 'savršenost', njena zatvorenost, njena neaktuelnost, njena hibridnost. I sama reč Peščanik u svim svojim značenjima jeste zapravo metafora za pukotinu, peščanik kao stena od peska jeste proizvod geoloških potresa i napuklina, peščanik kao klepsidra jeste pukotina kroz koju protiče pesak-vreme; Peščanik je slika jednog napuklog vremena, napuklih bića i njihovog napuklog tvorca. Peščanik je savršena 'pukotina'!"

    1973. Dobija NIN-ovu nagradu za roman Peščanik koju će nekoliko godina kasnije vratiti. "Naravno, jedna književna nagrada, sa ugledom koji uživa ova koja je meni dodeljena, može podići oko knjige i oko njenog pisca izvesnu, kako se to kaže, prašinu, prašinu koja će se kao sve prašine ovog sveta jednog dana slegnuti, a knjiga će živeti svoj život, usamljenički, slučajni, kao što ga žive sve knjige, a osama oko nje (i njenog pisca) biće tada još veća, tišina još stravičnija."


    Kish, Beograd 1973.

    1973-1976. Radi kao lektor za srpskohrvatski jezik na Univerzitetu u Bordou. Piše Grobnicu za Borisa Davidoviča. "Sedamdesetih godina živeo sam u Bordou, gde sam predavao na Univerzitetu. Tada sam imao česte i duboke nesporazume u političkim raspravama. Bio sam istinski uplašen monolitnim neznanjem i ideološkim fanatizmom mladih. Samo spomenuti sovjetske logore bilo je svetogrđe. Jedini argumenti koji su mogli, donekle, da poljuljaju takvu uverenost, bile su upečatljive priče. Usamljenost u kojoj sam se našao i nemogućnost dijaloga nagnali su me da napišem te 'uzorne priče'."

    1974. Objavljena knjiga intervjua Po-etika, knjiga druga.

    1976. Objavljena zbirka priča Grobnica za Borisa Davidoviča (sedam poglavlja jedne zajedničke povesti).

    U jesen počinje neviđena hajka oko Danila Kiša i knjige Grobnica za Borisa Davidoviča. "Nemojmo se zavaravati! Polemika oko Grobnice za Borisa Davidoviča bila je u prvom redu politička. Ko je stajao iza svega toga, tek sad možemo videti, mada sam ja, naravno, od samog početka znao odakle duva Košava."

    1977. Nagrada Ivan Goran Kovačić za knjigu Grobnica za Borisa Davidoviča.


    Dodela nagrade Ivan Goran Kovachic

    1979. Nagrada Železare Sisak za knjigu Čas anatomije.



    Danilo Kiš, Pariz, 1980.


    Od oktobra živi u Parizu u izabranom izgnanstvu kao jedna vrsta prognanika u džojsovskom značenju te reči. Do 1983. predaje srpskohrvatski jezik i književnost u Lilu. "U petak sam otputovao u Lil, na časove. Imao sam desetak studenata; predavao sam im 'jedan od idioma iz velike porodice slovenskih jezika, koji su ruski i poljski...' Pokušao sam da iskoristim bučan ulazak gospođe Jursenar u Akademiju da ih uputim u srpske narodne pesme, koje je gospođa Jursenar cenila, o čemu svedoče njene Istočnjačke priče. Nisu čitali Margaret Jursenar. Onda sam pokušao sa ljubavnim pesmama. Sonet. Nisu znali šta je sonet. U aleksandrincu, kao kod Rasina. Nisu znali šta je aleksandrinac. (Bez sumnje neka buržoaska smicalica.) Prešao sam na palatalizaciju i jotovanje. To ih je, izgleda, zainteresovalo. Sve su beležili u sveske. Tako sam u vozu morao da učim palatalizaciju i jotovanje."

    1980. Nagrada Grand aigle d'or de la ville de Nice za celokupan književni rad. "Nagrade [...] primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš."


    Pariz 1980.

    1981. Rastaje se sa Mirjanom Miočinović. Od tada do kraja života sa Pascale Delpech.


    Pariz 1981.

    1983. U okviru Djela Danila Kiša po prvi put objavljene knjige Noć i magla, Homo Poeticus i zbirka priča Enciklopedija mrtvih. "To je knjiga [Enciklopedija mrtvih] o ljubavi i smrti, i usudio bih se da kažem da se pažljivijim čitanjem može otkriti da su eros i tanatos, kao teme, koje se provlače kroz sve moje knjige, ovde došli do nekog punijeg izraza. Mislim da je to osnovna stvar koju bih mogao reći o značenju Enciklopedije mrtvih."

    1984. Dobija Andrićevu nagradu za zbirku pripovedaka Enciklopedija mrtvih. "Ta nagrada me, najblaže rečeno raduje, jer je doživljavam kao priznanje koje posredno daje sam Andrić. Činjenica što nosi ime Ive Andrića jeste za mene ugodna i prijatna. To je sve što bih o tome mogao reći. Bojim se da bi svaki drugi razgovor na temu nagrada mogao biti neugodan, meni zapravo već i jeste neugodan."

    1986. Dobija nagradu Skender Kulenović i francuski orden Vitez umetnosti i književnosti. "Čoveku je prijatnije da dobije nagradu, nego pogrdu. Mada ja imam jedan princip koji sam formulisao u Savetima mladom piscu primaj nagrade sa ravnodušnošću, ali nemoj učiniti ništa da ih zaslužiš i mislim da sam se do sada dosledno držao toga i prema nagradama imam čistu savest."


    Započinje rad na knjizi Život, literatura (A Central European Encounter, Confidential Talk with Gabi Gleichmann). "Sa švedskim kritičarem i novinarom Gabijem Glajšmanom pišem knjigu koja se zove Život, literatura [...] iskoristio bih tu priliku da napravim jednu, da nazovemo tako, knjigu proza, proznih fragmenata, u koju bi ušle one teme koje iz raznoraznih razloga nisu obuhvaćene mojim autobiografskim triptihom. Jer, ne znam iz kojih razloga, najčešće valjda iz estetskih, a katkad iz psiholoških, mnogi sižei, mnogi doživljaji nisu uspeli da se uklope u te prozne celine. I s obzirom na to da verujem, ili sam čak sasvim siguran, da memoare neću nikada napisati. To valjda ne spada u posao pisca da piše memoare, to mi nešto više liči na političare i javne ličnosti druge vrste. Dakle, iskoristiću ovu priliku pisanja te knjige intervjua, kao priliku da odgovorima dopunim, da doista kažem one stvari koje nikada nisu doživele milost uobličenja i koje verovatno ne bi nigde mogle da se pojave ako ih ovde i ovom prilikom ne iskoristim. To su one teme koje neće postati i ne mogu postati više nikad ni priča, ni roman, ali nadam se da imaju konzistentnost autentičnog proznog rada."

    U oktobru učestvuje na 48. međunarodnom kongresu PEN-a u Njujorku. Prvi vidljivi znaci bolesti koju američki lekari dijagnosticiraju kao rak pluća. Operisan krajem godine u Parizu. "U naslovnoj priči Enciklopedije mrtvih otac naratorke i glavne ličnosti oboljeva od raka. [...] Bio sam prilično zapanjen kad sam prošlog novembra i sam saznao da imam rak pluća. Rekao sam sebi: to ti je kazna. Period u kojem sam napisao ovu priču podudarao se naravno sa razvojem mojeg sarkoma, moje guke. Ta paralela nije mogla ostati bez značaja za mene."

    1987. Sedmojulska nagrada.

    1988. Izabran za dopisnog člana SANU. Dobija Avnojevu nagradu i dve značajne međunarodne književne nagrade, u Italiji (Premio di Tevere) i u Nemačkoj (Preis des Literaturmagazins).

    1989. U martu boravi u Izraelu gde sa ekipom Avala filma i rediteljem Aleksandrom Mandićem snima razgovor sa Evom Nahir i Ženi Lebl, dvema Jevrejkama koje su prošle kroz pakao naših otoka (Golog i drugih). Od 12. do 15. februara 1990. sarajevska televizija emitovala je tu dokumentarnu seriju pod naslovom Goli život.

    Američki PEN dodeljuje mu Bruno Shulz Prize. Knjige su mu prevedene na tridesetak jezika.

    15. oktobra u Parizu umro je Danilo Kiš. Po svojoj želji sahranjen u Beogradu, po pravoslavnom obredu. Borislav Pekić je tih dana zapisao: U poslednjim, za žive vidljivim, časovima verni je prijatelj upitao Danila boli li ga šta. 'Da', rekao je. 'Šta?', upitao je prijatelj. 'Život', odgovorio je Danilo.


    Kish, Pariz, februar 1989.
    moomoo meee jooouu

  2. #2

    Odgovor: Danilo Kish

    OPROŠTAJ S MAJKOM

    Majko! Tvoj stakleni pogled dušu moju muti
    i režu mi zjene izlomljene bore...
    Skamenjena, modra, tvoja usna ćuti,
    a ja čujem tihe, nježne razgovore.

    Još jednom, majko, o još samo jednom
    tople prste ti u kosu mi uroni,
    da osjetim, majko, u tom jutru lednom
    žar ljubavi tvoje... I dok zvono zvoni,

    samo jednu riječ utjehe mi kaži,
    pa sklopi oko što u beskraj zuri,
    osjećam da taj pogled mene traži,
    dok niz svelo lice zadnja suza curi.

    O, ta bi suza htjela reći mnogo:
    poljubac majke što se na put sprema,
    i savjet prije no se kaže: "Zbogom..."
    nježnu ljubav majke koje više nema!
    moomoo meee jooouu

  3. #3

    Odgovor: Danilo Kish

    Grobnica za Borisa Davidoviča


    Makarenkova kopilad


    U plavičastom polumraku ćelije gde se kolutaju oblaci dima, ležeći na steničavim pričnama pobočke kao boljari, četiri kartaša-razbojnika okreću među krnjacima požutelih zuba prljavu slamčicu ili sišu mahorku zavijenu u debelu zabalavljenu cigaru, dok se oko njih tiska šarena gomila kibicera što zadivljeno gleda lica čuvenih ubica i njihove tetovirane grudi i ručerde (jer karte ne mogu videti, karta je za pahane, karta se ne sme pogledati, osim ako je bačena, inače te može skupo stajati). No dovoljna je milost biti na ovom razbojničkom olimpu, u blizini ovih što u pobožnoj tišini drže u svojim rukama sudbinu drugih, sudbinu koja kroz magijsko kruženje karata zadobija u očima kibicera privid slučaja i fatuma; biti njima na usluzi, podložiti za njih peć, dodati im vodu, ukrasti za njih peškir, biskati im košulje ili se, na njihov mig, baciti u gomili na nekog od onih dole i ućutkati ga jednom zauvek kako ne bi svojim buncanjem u snu ili na javi, svojim proklinjanjem neba, ometao neumitni tok igre u kojoj samo bezimeni arkan sa rednim brojem 13, označen bojom krvi i vatre, može da preseče ili da spali svaku iluziju. Stoga je dovoljna sreća što si gore, na pričnama, u blizini tetoviranih bogova, Orla, Zmije, Zmaja i Majmuna, i što možeš da slušaš bez straha njihova tajanstvena bajanja i njihove užasne psovke koje skrnave sa psom i đavolom rođenu majčicu, jedinu svetinju razbojničku. Tako se, eto, pomalja iz plavičastog polumraka slika tih zločinaca, Makarenkove kopiladi, koji se pod mitskim imenom socijalno bliskih prikazuju, eto već nekih pedeset godina, po pozorištima evropskih metropola sa proleterskom kapom mangupski nakrivljenom na čelo i sa crvenim karanfilom među zubima, ološi koja će u baletu Dama i huligan izvesti svoju čuvenu piruetu preobražaja razbojnika u trubadura i ovcu koja pitomo pije vodu iz dlana.

    (Magijsko kruženje karata)


    Telefon i revolver


    Te studene novembarske noći hiljadu devetsto trideset i četvrte godine, Čeljustnikov, spoljni saradnik lokalnog lista, zadužen za pitanja kulture i borbe protiv religije, spavao je, go kao od majke, u velikom plemićkom krevetu u toploj sobi na trećem spratu u ulici Jegorovka. Njegove sjajne čizme malinove boje bile su uredno naslonjene na krevet, dok su mu odeća i rublje bili razbacani svuda po sobi i bili izmešani, u neredu (znak strasne hitnje) sa svilenim ženskim rubljem. U sobi se osećao topli vonj znoja, votke i kolonjske vode.
    Čeljustnikov je sanjao (ako mu je verovati) kako treba da izađe na scenu i da odigra neku ulogu, po svoj prilici Arkadija iz Šume, ali kako ne može da nađe nigde svoju odeću. Užasnut (u snu), čuje kako zvoni zvono kojim ga pozivaju na scenu, ali on stoji na mestu kao skamenjen, sedi zapravo, go i dlakav, nemoćan da pokrene udove. Odjednom, kao da se sve to zbiva na pozornici, zavesa je dignuta, kroz bleštavu svetlost bočnih reflektora, koji ga osvetljavaju i drže u unakrsnoj vatri svojih snopova, nazire gledaoce, gore na balkonu i dole u parteru, njihove glave ozarene ljubičastim oreolom. U prvom redu čini mu se razaznaje članove Pokrajinskog komiteta, a među njima jasno razabira i svetlu ćelu druga M., glavnog urednika Nove zore, koji se zacenio od smeha i koji mu dobacuje nešto podrugljivo i uvredljivo, nešto što se odnosi na njegovu (Čeljustnikovljevu) muškost. A zvonce iz šminkernice jednako zvoni, sve upornije i sve jače, pa se Čeljustnikovu čini (u snu) da je to zapravo požarno zvono, da su se po svoj prilici upalile zavese i da će istog ovog časa doći do opšte bežanije i panike, a on će ostati tu, na sceni, go kao od majke, i nepokretan, izložen milosti plamena. Desna mu se ruka naglo oslobađa začaranosti i, na granici sna i budnosti, on je nagonski pruža prema revolveru koji, po staroj dobroj navici, drži pod jastukom. Čeljustnikov pali svetlo na noćnom ormaru i pri tom obara čašu s votkom. U magnovenju shvata da su sada čizme važnije od nagana, hitro uskače u njih kao u sedlo. Žena glavnog urednika Nove zore meškolji se u snu, zatim, probuđena i sama zvonjavom, otvara svoje lepe, tek malko podbuhle azijatske oči. Telefon je odjednom zaćutao i njima laknu. Nastaje mučno dogovaranje, polušapatom. Nastasja Fedotjevna M., zbunjena i preplašena, pokušava da navuče prsluk koji joj je dobacio sa gomile Čeljustnikov. U tom telefon počinje ponovo da zvrji. "Ustani", kaže Čeljustnikov u istom času kada stavlja revolver za pojas. Nastasja Fedotjevna gleda ga užasnuto. Čeljustnikov tada prilazi usplahirenoj ženi, poljubi je između bujnih grudi i kaže joj: "Podigni slušalicu." Žena ustaje, Čeljustnikov je ogrće svojim kožnim kaputom, kavaljerski. Odmah zatim čuje ženin glas: "Koga? Čeljustnikova?" (Muškarac stavlja prst na usta.) "Pojma nemam." (Pauza.) Zatim žena spušta slušalicu, iz koje se čulo naglo prekidanje veze, i stropoštava se u fotelju. "Iz Rajkoma."
    (Pauza.) "Kažu da je hitno."

    (Mehanički lavovi)


    Jednog svetlog jesenjeg dana dok ruča u salonu čuvenog alpskog sanatorijuma Davos, gde leči svoje bolesne živce i načeta pluća, i gde ga je posetio jedan od članova Internacionale, izvesni Levin, prilazi im doktor Grinvald, Švajcarac, učenik i prijatelj Junga, autoritet u svojoj oblasti. Razgovor se vodi, po svedočenju pomenutog Levina, o vremenu (sunčani oktobar), o muzici (povodom nedavnog koncerta neke bolesnice), o smrti (bolesnica je sinoć ispustila svoju muzikalnu dušu). Između mesa i kompota od dunja, koje im donosi livrejisani kelner u belim rukavicama, doktor Grinvald, izgubivši nit razgovora, kaže svojim nazalnim glasom, tek da bi prekinuo mučno ćutanje koje je na trenutak zavladalo: "U Petersburgu je neka revolucija." (Pauza) Kašika u ruci Levina je zastala; Novski se trže, zatim krenu rukom prema svojoj cigari. Doktor Grinvald oseća izvesnu nelagodnost. Trudeći se da da svom glasu izraz najveće ravnodušnosti, Novski pokušava da smiri drhtanje: "Molim? A gde ste to čuli?" Doktor Grinvald, kao da se izvinjava, kaže da je tu vest video jutros u gradu, izloženu u vitrinama telegrafskih agencija. Ne sačekavši kafu, samrtno bledi, Novski i Levin napuštaju hitro salon i odlaze taksijem u grad. "Čuo sam kao u bunilu", beleži Levin, "žamor koji je dopirao iz salona i ciliktanje srebrnog escajga, nalik na praporce, i video kao kroz izmaglicu jedan svet koji je ostao za nama i koji je nepovratno tonuo u prošlost kao u mutnu vodu."

    (Grobnica za Borisa Davidoviča)
    moomoo meee jooouu

  4. #4

    Odgovor: Danilo Kish

    Hvala ti za temu

    Ja ću samo da se potpišem i da kažem koliko ga volim, neke knjige su ostale nepročitane, kao što je Grobnica, ali spremam se i već ova sledeća poseta Srbiji značiće kuopovinu iste i izvoz na ovu stranu sveta. Knjiga njegova koja me očarava i rasparčava uvek iznova je Mansarda, sigurno jedna od najlepših oda ljubavi. Imam ih komada nekoliko, jedno najdraže izdanje otišlo u veš mašinu sa sve posteljinom, bilo postalo deo kreveta, teško mi bilo da se od njega oprostim, i nisam, tu je moj kupus, ima svoje mesto među svim onim ukoričenim i modernim divovima. Nosim ih sa sobom i poklanjam, radujem se kada mogu da ih poklonim jer to znači da se pojavilo neko novo posebno biće. Uh...

    I evo ga isečak koji sam već postavila negde ovde, a biće i novih
    obećavam


    "No evo kako se to radi u Zalivu:

    Mladić toga dana kada je mesečina najzvonkija uzima za ruku svoju izabranicu i vodi je na Tanga Sihaka (Hrid ljubavi). Tu, na mesečini, on joj dugo bez reči gleda u oči, satima i satima. Onda, posle te neme ispovesti, posle tog monodijaloga, on skida sa bedara svoj oštri tahinj (neka vrsta krivog bodeža) i preseca sebi kucavicu na levoj ruci. Za sve to vreme on ne skida oči sa nje, tako da ona može da prati u njegovim zenicama kako gasne život i kako mu oči počinju da bele. Onda, ako joj se učini da i ona voli njega, i ona uzima nož.

    "A, ako ga ne voli?" - zapitah Tam- Tama.
    "Zavoleće ga dok krvari", reče on.
    "Ipak", rekoh.
    "Onda pusti da umre pored nje. Čim mesec zađe, ona mu izvadi srce i baci ga delfinima. Zato su delfini skloni ljubavi."
    "Čudno", rekoh: "Zašto je to tako?"
    "Zato", reče Tam- Tam poučno "jer posle one noći kada je čovek priznao da njegovo srce nije njegovo, ono više nije upotrebljivo ni za šta. Ako neće da ga uzme ona kojoj je žrtvovano, nije ni za šta drugo nego da se baci delfinima."
    "Surovo", rekoh kao za sebe, no on me je izgleda razumeo, jer mi reče:
    "Mi ne trpimo kompromise kao vi Evropejci. Ja mislim da je to pošteno: ko bi bio toliko bezočan da isto srce dva puta nudi."

    "Tam - Tam mudri", rekoh, "pa šta se zbiva sa onima na Hridi što su presekli sebi kucavicu?"
    "Ništa", reče on. "Oni se vole."
    "Znam", rekoh, "oni su presekli sebi vene!"
    "Meseca mi, ti si naivan", reče.
    "Zašto naivan?", upitah. "Zar nisi rekao da su presekli sebi vene?"
    "Možda sam ti i rekao, ali ko zna da li su to i učinili."."
    "...There is a crack in everything. That's how the light gets in..."

  5. #5

    Odgovor: Danilo Kish

    Svideo mi se Kis, jako.....Mada sa malom sramotom moram da priznam da sam procitala samo Basta,pepeo.......ali mi se mnogo svideo................Stavicu ga na listu sledecih za citanje......

    evo jednog odlomka:

    Bašta, pepeo



    Jedne jesenje večeri (neka čitalac dozvoli da taj događaj izdvojimo), jedne sasvim obične jesenje večeri (bilo mi je jedanaest godina), bez ikakve pripreme, bez najave, bez nebeskih znakova, začuđujuće jednostavno, banula je u našu kuću Euterpa, muza lirske poezije. To je bio jedini događaj te sezone, jedina svetlost u statusu kvo te mutne jeseni. Ležao sam na drvenom sanduku u kuhinji, pokriven ćebetom preko glave, očajnički rešen da prespavam jesenju dosadu i da savladam svoju glad stoičkim razmišljanjem o budućnosti, o ljubavi. Glad rodi istančanost, istančanost rodi ljubav, ljubav rodi poeziju. A ta moja vrlo neodređena predstava o ljubavi i o budućnosti pretvarala se u sjajnu, žarkim bojama iscrtanu mapu sveta (dodatak uz očevu knjigu), u nedostižnost, u očaj. Putovati! Voleti! O, Afriko, o, Azijo, o, daljino, o, živote moj! Zažmurio sam. Ispod čvrsto, do bola stisnutih kapaka siva se realnost sukobila sa ognjem fantazije i buknula rujnim sjajem. Zatim se prelila u žuto, u plavo, u ljubičasto. Nebesa se otvoriše, samo za trenutak, zasviraše fanfare, i ja ugledah gologuze anđelčiće koji su, udarajući krilima kao muve, treperili oko sjajnorumene žiže raja. No to je, velim, potrajalo samo trenutak. Odmah zatim počeo sam da padam vrtoglavo u dubinu, i to nije bio san. U meni je treperio neki veličanstveni, sveobuhvatni ritam, a reči su mi izlazile na usta kao medijumu koji progovara na hebrejskom. Te su reči zaista bile na nekom čudnom jeziku, punom neke dotad neviđene zvučnosti. Tek kada je prošla prva navala tog grozničavog uzbuđenja, ja se pozabavih njihovim značenjem i otkrih ispod lelujave površine muzike i ritma neke sasvim obične reči, slične onima iz barkarola koje je pevao moj otac. Potpuno svestan nemogućnosti vernog prevoda tih stihova, molim čitaoca da uvaži elemente koji oni sadrže, od kojih su sazdani, što će moći da posluži kao dokaz da su ti stihovi nekad zaista postojali. A, evo, cela se ta lirska i fantastična balada, to autentično remek-delo nadahnuća sastojalo iz ovih nekoliko reči raspoređenih u idealnom i neponovljivom poretku: koralni sprud, trenutak, večnost, list, i od jedne sasvim nerazumljive i tajanstvene reči: plumaserija.
    Izbezumljen od straha, sedeo sam još neko vreme zgrčen na sanduku, zatim saopštih svojoj majci glasom slomljenim od uzbuđenja: "Napisao sam jednu pesmu."
    Gde su nestali sa ovih stranica sjajni ramovi, ljubičasti fijakeri, cveće što se raspada u vazama? Gde vozovi, gde zaklaćene korpe na provincijskim stanicama? Gde plava svetlost u kupeima prve klase? Gde sa zelenog pliša sedišta čipke što se lelujaju kao lepeze? Zar je tako brzo prestala da funkcioniše mašina za ulepšavanje, kristalna posuda kroz koju teče struja pri galvanoplastici? Gde je onaj sjaj pozlate sa starih ramova, osmeh Mona-Lize?
    Svedoci smo velikog raspadanja svih vrednosti. Pozlata je, od vlage i od naglih promena temperature kojima je bila izložena, počela da otpada sa ramova, a sa njom i boja sa krila anđela-čuvara, sa Mona-Lizinih usana. Vukući se dugo po železnicama, kao sporovozna roba, u vreme kada je moj otac igrao svoju životnu ulogu Ahašveroša, naš se nameštaj okrzao i, kao zaražen filokserom, počeo da se raspada, da trune. Neke male crvene bubice, što ih je moja majka nazivala njihovim popularnim imenom "amerikanske bube", a moj otac Ageronia Mexicana, pretvorile su naše ormare u olupine izvađene iz mora, bez sjaja i izbušene čitavim lavirintom tunela. S vremena na vreme, i same od sebe, odvaljivale bi se sa njih velike površine na čijoj je unutrašnjosti bila ispisana indijanska poruka čije smo divne hijeroglife tumačili kao glas sa onog sveta. I singerica moje majke zauvek je nestala u ratnome metežu, izgubila se kao siroče, pobegla u svet, preosetljiva na potrese. To je bio težak udarac za sve nas, naročito za moju majku. Nije bila bolje sudbine ni druga zvučna kutija kojom se nekad kitila i ponosila naša kuća: naš stari otoman boje trule višnje raspao se negde na nekoj postaji između Pešte i Kanjiže, ne izneverivši do poslednjeg trenutka svoj dobar glas: svedoci bi mogli da potvrde da je i u samrtnom ropcu sačuvao svoju zvonkost. Po pričanju moga oca, koji je bio na komisijskom uviđaju, njegov glas je u tom trenutku bio najvećma nalik na klavsen, ukoliko, naravno, i to nije bilo bolesno preterivanje, halucinacija, delirium tremens. Svuda su sada u našoj kući carevale vlaga i zelenkastosiva plesan, ta jedina boja u celom našem domu, boja raspadanja. Sva je nesreća poticala iz činjenice da se naš gvozdeni šporet u kuhinji nije nikad dao sasvim razbuktati, tako da nam je nedostajao pravi plamen, sjaj. On je stvarao samo još veću pustoš u našoj kući, barem u početku, dok se nismo navikli na dim. Posle, kada smo se dobro isplakali i kada su nam oči već bile presahle od suza, počeli smo da se krećemo u tom plavičasto-sivom dimu kao u svom prirodnom elementu, nazvali smo ga u svom duhovnom jeziku "domaćim ognjištem" i onda smo kašljucali, zagrcnuti, kao da pušimo neke skupocene, jake cigare u kojima se ostvaruje miris leta i četinara, kao i topla ideja domaćeg ognjišta. Taj smo šporet ložili suvim šišarkama koje smo skupljali u šumi, s jeseni, i donosili ih kući u velikim džakovima, kao ugalj. Oh, ti divni rudnici, taj zlatni majdan! O Grofovska šumo, šumo moga oca! Sa drveća je kapala rosa, a šumska je smola, izmešana sa mirisom četinara, delovala na nas profilaktično i još ne znam kako. Tek bilo je neke razdražljive radosti u tim našim šetnjama po šumi, s jeseni. Pre dolaska mraka vraćali bismo se natovareni džakovima, pa bismo zastali na ivici čestara da odahnemo i da sačekamo dolazak večeri. Tada bi se začuo negde u daljini lovački rog, halali, zatim bi se spustila na nas neka svečana tišina.
    U šumi je lebdeo duh našeg oca. Nismo li malopre čuli kako se ušmrkuje u novine, a šume mu uzvraćaju trostrukim ehom?
    "Sad moramo da krenemo", rekla bi tada moja majka. "Gospode, kako se ovde brzo smrkava".
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  6. #6

    Odgovor: Danilo Kish

    "Sedamnaest godina posle smrti i čudesnog uskrsnuća Isusa Nazarećanina, na
    prašnjavim putevima koji presecaju Samariju i, zatrpavani ćudljivim peskom, gube se u
    pustinji, pojavljuje se onaj što su ga učenici zvali Čudotvorac, Simon Čudotvorac, a
    neprijatelji pogrdnim imenom borborita. Neki su tvrdili da je došao iz selendre zvane
    Gita, u Samariji, neki da je iz Sirije ili iz Anadolije. Treba priznati da je i on sam
    doprineo toj zabuni, jer je na to bezazleno pitanje porekla odgovarao jednim širokim
    zamahom ruke koji je obuhvatao jednako prvo naselje kao i pola nebosklona.
    Bio je srednjeg rasta, mišićav, kudrave crne kose koja je počela da se na temenu
    proređuje, dok mu je brada, takođe kudrava i neuredna, već bila prošarana belinom. Imao
    je povijen koščat nos i profil ovce. Jedno mu je oko bilo veće od drugog, što je davalo
    njegovom licu pomalo sarkastičan izraz. U levom je uvu nosio zlatnu minđušu: zmija
    koja guta svoj rep. Opasivao se višestruko lanenim konopom koji mu je služio i kao
    cirkuski rekvizit; taj bi se konopac u jednom času uspravio i on bi se, pred zadivljenim
    očima gledalaca, uspentrao uz njega kao uz kakvu pritku. Ili bi ga vezao o vrat kakvom
    govečetu kojem je odsecao glavu jednim jedinim zamahom mača, izgovarajući čarobnu
    formulu. Na trenutak bi glava i telo ležali odvojeno u pustinjskom pesku; čudotvorac
    onda izgovara onu istu čarobnu formulu naopačke, i glava se spaja sa trupom, a laneno
    uže sa vrata govečeta ostaje na zemlji. Simon razvezuje čvor i ponovo opasuje konopac,
    ukoliko neko od gledalaca ne želi da proveri sastav vlakana. Simon mu tada pruža jedan
    kraj ukrućenog konopca, kao da mu pruža štap; čim ga je sumnjičavac dohvatio, uže
    splasne i legne po zemlji, podigavši prašinu..."


    iz "Simon Čudotvorac"
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  7. #7

    Odgovor: Danilo Kiš

    U celini, dodatak uz uvodni post -------- > ovde i stranicu ispred.

    Sviđa mi se ovaj deo o Ateljeu 212:

    Dovršava zbirku pripovedaka Rani jadi na čije će izlaženje čekati četiri godine. Dve godine radi honorarno kao dramaturg Ateljea 212. "U dvorištu Ateljea 212, kao da gledaš iza kulisa s one strane rampe, tj. s ove glumačke, intendantske, šaptačke, tehničke, u tom dvorištu, između sivih oronulih zidina, neki kamion sa inostranom registracijom, neki od onih što su dovukli odnekud iz sveta kartonske dekoracije, kartonske šume i oblake, maske od pepier-machea, prašnjave kostime od lažne svile, sa lažnim ukrasima, od lažnog nakita i lažnog zlata, kamion nalik na čergarska kola, s kojeg skidaju binski radnici svu tu besmislenu dekoraciju, odsutno, nezainteresovano, kao što se vrši svaka radnja čiji smisao čovek ne shvata, kao što se rukuje svakim predmetom koji ima značenje apsurda, to jest koji nema nikakvo značenje za onoga koji njime rukuje, nego mu naprotiv, sve to izgleda ne samo apsurdnim, sva ta starudija, nego mu sve to liči još i na neku veliku i skupu lakrdiju, koja nije zavredela ni pet para, jer binski radnik ne može da shvati, kao što ne može da shvati ni malograđanin, stvari umetničke izvan utilitarnog konteksta; jer on, iz aspekta svoje bedne mesečne plate i svog kuburenja, ne može (s pravom) da razume zašto se sva ta starudija dovlači iz Španije, iz Rumunije, iz Rusije, iz Južne Amerike, sve te daščurine, taj papier-mache, ti kartonski oblaci, ti tridenti od pozlaćenog kartona, te plave i crvene i zelene perike, to okrzano posuđe iz kojeg ni njegov pas ne bi jeo, te plastične kante koje se na uglu mogu kupiti za pet-šest hiljada (starih) dinara, taj rasklimatani nameštaj od najobičnije daske koji on ne bi ni u šupi držao, te krpe, ta okrzana štukatura, rasklimane fotelje koje se bacaju u pristojnom svetu na otpad, napukli bubnjevi, ulubljeni tromboni, svećnjaci od lima sa dogorelim svećama, ludačke košulje, lanci, konopci, šnurovi, raštimovane gitare, oljuštene klupe, tronošci, venci luka od plastike, plastično voće, čamci bez dna, vesla, natpisi, oklopi od kartona, halebarde, sablje, arkebuzi, drvene puške kakvim se danas više ne igraju ni najsiromašnija deca, ogromne lutke od krpe nevešto skrojene, jedva nalik na ljudska bića...



    Danilo Kiš ispred Ateljea 212, Bitef 1969.

    Jer taj binski radnik će odstajati negde u bifeu, (negde u bifeu za binske radnike i žtehniku’) i neće videti da sve to, sva ta starudija, sva ta besmislica što je doplovila brodom iz Južne Amerike, ili džambo-džetom, ili na kamionima iz Španije i Rumunije, da svi ti naizgled besmisleni rekviziti postaju u jednom času (mogu postati) nekom vrstom čarolije, umetničkim i moralnim čudom, da će te drvene puške zapucati, da će te halebarde odsecati glave kraljeva ili pravednika, da će taj čergarski rekvizitarij naterati ljudima suze na oči, ili izazvati smeh, provalu smeha, radost ili sažaljenje, jednom rečju ono što se od Aristotela do danas zove katarza (katharsis) i zbog čega se sva ova drvenarija dovlači preko Okeana, jer to, ipak, ima nekog smisla, nekog višeg smisla, hoću da kažem." (Skladište, 161)

    ...

    Aleksandar Lazić, Predrag Janičić
    ARS br.1-2 god.2005

  8. #8

    Odgovor: Danilo Kiš

    *
    Kraju mog detinjstva, ja o tebi sanjam,
    kao o djevojci očiju plavih.
    I kad mi se u snu tvoje nebo javi,
    od radosti plačem - rad tvojih svitanja.

    I sve ti opraštam, kao sinu mati,
    il kao sin majci - kako ti drago -
    i sreću nestalu, za kojom sam trago,
    a koju mi nijesi, nijesi htjelo dati -

    i oca bez humke, i majku u grobu,
    djevojku Evu - djetinjstva krin sveli -
    i sve to, i sve to, što su mi odnijeli
    potoci tvoji, potoci bijeli...

    I sve ti opraštam i o tebi sanjam,
    kao o djevojci očiju plavih.
    I kad mi se u snu tvoje nebo javi,
    sa suzom u oku sanjam ti svitanja.

  9. #9

    Odgovor: Danilo Kiš

    Na vest o smrti gospođe M.T.

    Danilo Kiš

    15.08.1989.

    Kakav dobro obavljen posao, Smrti,
    kakav uspeh,
    srušiti takvu tvrđavu!
    Požderati toliko mesa, skrckati toliko kostiju
    za tako kratko vreme.
    Potrošiti toliku energiju,
    brzo, kao kad se ispuši cigareta.
    Kakav je to bio posao, Smrti,
    kakva demonstracija sile.
    (Kao da ti ne bismo
    verovali na reč.)


    pesma posvećena Miri Trailović
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  10. #10

    Odgovor: Danilo Kiš

    O NACIONALIZMU


    Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više; mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena, da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični, a tako različni, zbog kojih je igra započeta. Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svoga brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim; pobeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan. Nacionalista se ne boji nikoga, "nikog do boga", a njegov bog jeste bog po njegovoj meri, bledi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan koliko i on sam, "ponos porodice", porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije - bledi rođak Džim. Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze.

    (1973)

    Po-etika, knjiga druga, 1974. (intervjui)
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  11. #11

    Odgovor: Danilo Kiš

    Saveti mladom piscu


    Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve.
    Drži se podalje od prinčeva.
    Čuvaj se da svoj govor ne zagadiš jezikom ideologija.
    Veruj da si moćniji od generala, ali se ne meri s njima.
    Ne veruj da si slabiji od generala, ali se ne meri s njima.
    Ne veruj u utopijske projekte, osim u one koje sam stvaraš.
    Budi jednako gord prema prinčevima i prema gomili.
    Imaj čistu savest u odnosu na privilegije koje ti tvoj zanat pisca donosi.
    Prokletstvo tvog izbora nemoj brkati sa klasnom opresijom.
    Ne budi opsednut istorijskom hitnjom i ne veruj u metaforu o vozovima istorije.
    Ne uskači, dakle, u "vozove istorije", jer je to samo glupava metafora.
    Imaj uvek na umu misao: "Ko pogodi cilj, sve promaši."
    Ne piši reportaže iz zemalja u kojima si boravio kao turista; ne piši uopšte reportaže, ti nisi novinar.
    Ne veruj u statistike, u cifre, u javne izjave: stvarnost je ono što se ne vidi golim okom.
    Ne posećuj fabrike, kolhoze, radilišta: napredak je ono što se ne vidi golim okom.
    Ne bavi se ekonomijom, sociologijom, psihoanalizom.
    Ne sledi istočnjačke filozofije, zen-budizam itd; ti imaš pametnija posla.
    Budi svestan činjenice da je fantazija sestra laži, i stoga opasna.
    Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam.
    Ne veruj onima koji kažu da je ovo najgori od svih svetova.
    Ne veruj prorocima, jer ti si prorok.
    Ne budi prorok, jer tvoje je oružje sumnja.
    Imaj mirnu savest: prinčevi te se ne tiču, jer ti si princ.
    Imaj mirnu savest: rudari te se ne tiču, jer ti si rudar.
    Znaj da ono što nisi rekao u novinama nije propalo zauvek: to je treset.
    Ne piši po narudžbini dana.
    Ne kladi se na trenutak, jer ćeš se kajati.
    Ne kladi se ni na večnost, jer ćeš se kajati.
    Budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer samo su budale zadovoljne.
    Ne budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer ti si izabranik.
    Ne traži moralno opravdanje za one koji su izdali.
    Čuvaj se "užasavajuće doslednosti".
    Čuvaj se lažnih analogija.
    Poveruj onima koji skupo plaćaju svoju nedoslednost.
    Ne veruj onima koji svoju nedoslednost skupo naplaćuju.
    Ne zastupaj relativizam svih vrednosti: hijerarhija vrednosti postoji.
    Nagrade koje ti dodeljuju prinčevi primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš.
    Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš.
    Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamenio ni za jedan drugi.

    "Tako, budući mlak, i nijesi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih". (Otkrivenje Jov., 3,16)

    Ne budi servilan, jer će te prinčevi uzeti za vratara.
    Ne budi naduven, jer ćeš ličiti na vratare prinčeva.
    Nemoj dozvoliti da te uvere da je tvoje pisanje društveno nekorisno.
    Nemoj misliti da je tvoje pisanje "društveno koristan posao".
    Nemoj misliti da si i ti sam koristan član društva.
    Nemoj dozvoliti da te uvere da si stoga društveni parazit.
    Veruj da tvoj sonet vredi više od govora političara i prinčeva.
    Znaj da tvoj sonet ne znači ništa spram retorike političara i prinčeva.
    Imaj o svemu svoje mišljenje.
    Nemoj o svemu reći svoje mišljenje.
    Tebe reči najmanje koštaju.
    Tvoje su reči najdragocenije.
    Ne nastupaj u ime svoje nacije, jer ko si ti da bi bio ičiji predstavnik do svoj!
    Ne budi u opoziciji, jer ti nisi naspram, ti si dole.
    Ne budi uz vlast i prinčeve, jer ti si iznad njih.
    Bori se protiv društvenih nepravdi, ne praveći od toga program.
    Nemoj da te borba protiv društvenih nepravdi skrene sa tvoga puta.
    Upoznaj misao drugih, zatim je odbaci.
    Ne stvaraj politički program, ne stvaraj nikakav program: ti stvaraš iz magme i haosa sveta.
    Čuvaj se onih koji ti nude konačna rešenja.
    Ne budi pisac manjina.
    Čim te neka zajednica počne svojatati, preispitaj se.
    Ne piši za "prosečnog čitaoca": svi su čitaoci prosečni.
    Ne piši za elitu, elita ne postoji; elita si ti.
    Ne misli o smrti, i ne zaboravljaj da si smrtan.
    Ne veruj u besmrtnost pisca, to su profesorske gluposti.
    Ne budi tragično ozbiljan, jer to je komično.
    Ne budi komedijant, jer su boljari navikli da ih zabavljaju.
    Ne budi dvorska luda.
    Ne misli da su pisci "savest čovečanstva": video si već toliko gadova.
    Ne daj da te uvere da si niko i ništa: video si već da se boljari boje pesnika.
    Ne idi ni za jednu ideju u smrt, i ne nagovaraj nikog da gine.
    Ne budi kukavica, i preziri kukavice.
    Ne zaboravi da herojstvo zahteva veliku cenu.
    Ne piši za praznike i jubileje.
    Ne piši pohvalnice, jer ćeš se kajati.
    Ne piši posmrtno slovo narodnim velikanima, jer ćeš se kajati.
    Ako ne možeš reći istinu ćuti.
    Čuvaj se poluistina.
    Kad je opšte slavlje, nema razloga da i ti uzimaš učešća.
    Ne čini usluge prinčevima i boljarima.
    Ne traži usluge od prinčeva i boljara.
    Ne budi tolerantan iz učtivosti.
    Ne isteruj pravdu na konac: "s budalom se ne prepiri".
    Nemoj dozvoliti da te uvere da smo svi jednako u pravu, i da se o ukusima ne vredi raspravljati.
    "Kad oba sagovornika imaju krivo, to još ne znači da su obojica u pravu." (Poper)
    "Dozvoliti da drugi ima pravo ne štiti nas od jedne druge opasnosti: da poverujemo da možda svi imaju pravo." (Idem)
    Nemoj raspravljati sa ignorantima o stvarima koje prvi put od tebe čuju.
    Nemoj da imaš misiju.
    Čuvaj se onih koji imaju misiju.
    Ne veruj u "naučno mišljenje".
    Ne veruj u intuiciju.
    Čuvaj se cinizma, pa i sopstvenog.
    Izbegavaj ideološka opšta mesta i citate.
    Imaj hrabrosti da Aragonovu pesmu u slavu Gepeua nazoveš beščašćem.
    Ne traži za to olakšavajuće okolnosti.
    Ne dozvoli da te uvere da su u polemici Sartr-Kami obojica bili u pravu.
    Ne veruj u automatsko pisanje i "svesnu nejasnost" - ti težiš za jasnošću.
    Odbacuj književne škole koje ti nameću.
    Na pomen "socijalističkog realizma" napuštaš svaki dalji razgovor.
    Na temu "angažovana književnost" ćutiš kao riba: stvar prepuštaš profesorima.
    Onoga ko uporedjuje koncentracione logore sa Santeom, pošalješ da se prošeta.
    Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica, pošalješ do sto djavola.
    Ko tvrdi da su u Aušvicu trebili samo vaške a ne ljude - isti postupak kao gore.
    Segui il carro e lascia dir le gent
    i. (Dante)


    Život ~ Literatura
    Poruku je izmenio Cecara, 30.06.2010 u 15:28 Razlog: sh ch zz

  12. #12

    Odgovor: Danilo Kiš

    Ponekad hladan,ponekad konfuzan,ali sasvim prijatan za citanje. Evo sta pamtim od njega
    "Kad budu svi roktali svojim svinjskim srcima, poslednji koji ce josh gledati ljudskim ocima i osecati ljudskim srcem bice oni kojima ne bejase strano iskustvo umetnosti."
    I can wash dishes faster than mashina


    http://fliiby.com/folders/289899/my_music.html

  13. #13

    Odgovor: Danilo Kiš

    Mansarda

    /satirična poema, 1962, (roman)/

    Nećemo ugledati romantičnu ćeliju, kolibu i krovinjaru; pred nama će se uzdizati mnogospratna kamena zgrada; što viši spratovi, to se hladnije u njima zivi. Nemaština, jadi, nesreće, neznanje i bolest teraju čoveka sprat po sprat uvis. Dok je bio dole, njega je još zanimalo životno šarenilo, nekako je učestvovao u njemu, iako mu je često od rođenja bilo nerazumljivo i nedostižno (sa usponom civilizacije raste broj neprilagodenih za život" to se ne sme izgubiti iz vida). Ukoliko je život terao čoveka na sve veću visinu, njemu je poslajalo sve hladnije; utoliko je manje mogao da shvati život i da mu se prilagodi.

    A. A. Blok



    Euridika

    Slušao sam kako plaču u noći nevidljivi vozovi i kako se rožnato lišće hvata noktima za zamrzlo, tvrdo tle.
    Svuda su nas presretale gomile izgladnelih, čupavih pasa. Izlazili su iz tamnih kapija i provlačili se kroz uske tarabe. Pratili bi nas u velikim gomilama, nemo. Samo bi s vremena na vreme podizali k nama svoje sumorne, tužne oči. Imali su nekog čudnog respekta prema našim nečujnim koracima, prema našim zagrljajima.
    Sa jednog tamnog drveta, čije su se grane nadvile preko plota, padale su na put neke krupne, modre jesenje šljive. Nikada nisam verovao da mogu da postoje u to doba jeseni tako tvrde i tako modre šljive. No u to vreme smo bili toliko zauzeti zagrljajima da nismo obraćali pažnju na tako nešto. Tek smo jedne noći, pri iznenadnom blesku farova nekog starinskog automobila, primetili kako čopor pasa, što nas je dotle pratio, nemo, gotovo pobožno kupi šljive sa šljunka na putu i iz blata u kanalu. Odjednom mi je postalo jasno zašto su psi tako nemi i pogruženi: te su divlje jesenje šljive stezale njihove glasne žice poput stipse. Čuo sam samo kako im krckaju pod zubima koštice kojima su zavaravali svoju glad. Izgleda, međutim, da su se i sami stideli od svega toga čim je automobil bacio iznenadno svetlost svojih farova, oni su se skrili u kanal pored puta, a oni što nisu imali vremena da se sklone, ostali su na mestu, kao skamenjeni.
    Čovek u kožuhu onda naglo zaustavi kola.
    Cudno, reče, a ja nisam mogao da vidim kome se obraća. Verujem da u kolima nije bilo nikog, jer svetlo nije bilo upaljeno.
    Onda čovek u kožuhu čučnu pored lešine i dugo ju je zagledao govoreći: Cudno! Čudno!
    Mi smo se stisli uz napukli zid u senci, zaustavivši disanje. Videsmo još samo kako se čovek vrati u kola i upali farove.
    Tek kada je automobil sišao niz ulicu, motor zabrekta. Tada mi je postalo jasno kako je čovek u kožuhu uspeo da iznenadi pse. Kola su se spustila niz ulicu bez svetla, na lerlauf, sa prepredenošću kakve divlje zveri: vetar je duvao u suprotnom pravcu.
    Onda smo preskočili kanal i zaustavili se na onom mestu gde je malopre stajao auto. Oba
    psa su ležala na desnom boku, gotovo simetrično jedan pored drugog. Jedan je bio stari buldog sa majmunskom njuškom koju su točkovi unakazili, a drugi jedan mali kineski pinč sa medaljonom oko vrata. Sagnuh se da pogledam ogrlicu. Na žutom medaljonu, ne većem od nokta, bilo je utisnuto:

    Larron. Crimen amoris

    Ponadao sam se da ću naći oglas u novinama i da ću moći da svedočim i da vratim medaljon vlasniku psa; ali nigde nisam mogao da pročitam takav oglas.
    Zato sam jednoga dana, kada sam se uverio da nemam razloga da to zlato ne smatram ličnom svojinom, odneo medaljon kod zlatara.
    Larron znači lopuža, reče zlatar ne dižući oči na mene.
    Bio sam iznenađen,
    Tako se zvao moj pas, rekoh da prikrijem svoju zbunjenost.
    Cudno! reče on.
    Voleo je da krade šljive.
    Šljive? reče zlatar podižući oči.
    To ga je stalo glave, rekoh.
    Čudno, reče on. I vi hoćete da vam od toga napravim prsten?
    Da, rekoh.
    Hm, reče on. Naravno, to je vaša stvar.
    Onda ja rekoh:
    Zar ne može od toga da se napravi jedan prsten?



    Nisam u to vreme obraćao pažnju na vozove. No oni su me mučili svojim jaucima a da nisam bio ni svestan toga. Postojalo je u meni neko mutno predosećanje, neki strah od njihovog zavijanja.
    Ipak rekoh jedne večeri, i za mene samog iznenadno:
    Bojim se i pasa, rekoh.
    Ti se ne bojiš ničega, reče ona. Ne treba da se bojiš.
    Bojim se i psa, rekoh.
    O! reče ona; no nije mogla da nastavi. Čim je zaoblila usta da kaže O, ja sam već prilepio svoje usne za njene, tako da nam je poljubac imao tamni prizvuk nekog kajanja, nekog muklog, dugog o ... o... o koje se nadimalo i.tanjilo dok ne bi prslo, sa lakim praskom, poput mehura.
    O! reče ona opet i glas joj je sada bio tamniji, pijaniji.
    Šta ti je večeras? reče.
    Nisam smeo to da kažem. Nisi smela da mi dozvoliš da to kažem.
    Sta? reče ona.
    To, za vozove i pse. Nisam smeo da to izgovorim. Da nisam rekao, sada ne bih ni mislio na sve to.
    Ležali smo na suvom lišću pored železničkog nasipa.
    Nikada nisam mogao da objasnim šta se to zbiva u meni. Cim bih osetio po lakoin podrhtavanju tla da se bliži voz, obuzimao me mužjački nagon i neki strah, neki nespokoj koji me je terao da poletim pod točkove.
    Zagrli me, rekoh, snažno.
    Opet se bojiš? reče ona. Ovde nema pasa. Ili si čuo nešto?
    Da, rekoh. Krckanje semenki pod očnjacima.
    To nadglednik pruge obilazi šine.
    Ne, rekoh. Grli me samo snažno.
    Kada je voz protutnjao pored nas, podižući u kovitlacu svelo lišće što smo ga zgrnuli na gomilu, drhtao sam na granici nesvestice. Zatim, naglo, i neobjašnjivo, počeh da grcam.
    Vidi!, reče ona, vidi!
    Bilo je dovoljno tamno da nisain morao da crvenim. Uostalom, nisam se ni stideo toga što plačem. Pomišljao sam da joj izmislim neko objašnjenje, no i od toga sam odustao. Čak mi se sviđalo što sam plakao pred njom.
    Vidi, ludo! ponovi ona. Vidi šta sam našla.
    Tek tada otvorih oči.
    Držala je na dlanu jednu plavokosu krpenu lutku. Opipah sa dva prsta lutkinu cicanu haljinu, zatim zavrnuh suknjicu i nasmejah se.
    Ovo je naša beba, rekoh. Bezgrešno začeće.
    Ti mi se rugaš, reče ona.
    Ne rugam se.
    Dobro, reče ona. Da je krstimo.
    Ne, rekoh. Da je bacimo pod voz! Ima njušku kao onaj buldog što ga jezgazioauto.
    Ona se začas zagleda u lutkino lice, zatim lako kriknu i zavitla je preko nasipa.
    Osetio sam samo kako mi strugotina iz lutkine utrobe zasu lice poput peska.
    Čudno, reče ona kada mi se otkinu sa usta.
    Da, rekoh. Sta je čudno?
    Ležala je na leđima u svelom lišću, zagledana u tamno noćno nebo.
    No sve je to između nas počelo mnogo ranije.
    U to vreme, kada mislim da sam je prvi put sreo, grozničavo sam tražio neke odgovore od života, tako da sam sav bio zaokupljen samim sobom, to jest pitanjima života.
    Evo nekih od pitanja na koja sam tražio odgovore:
    besmrtnost duše
    besmrtnost seksa
    bezgrešno začeće
    materinstvo
    očinstvo
    otadžbina
    kosmopolitizam
    pitanje ishrane i
    pitanje organske izmene materije
    metempsihoza
    život na drugim planetama i
    zvezdama
    starost zemljina
    razlika između kulture i civilizacije
    rasno pitanje
    apolitičnost ili angažovanost
    dobrota ili bezobzirnost
    Natčovek ili Svečovek
    idealizam ili materijalizam
    Don Kihot ili Sančo Pansa
    Hamlet ili Don Žuan
    pesimizam ili optimizam
    smrt ili samoubistvo itd, itd.

    Ovi i još desetak ovakvih problema stajali su preda mnom kao četa ćudljivih i ćutljivih sfinga. I tako, baš kada sam stigao do problema broj devet pitanje ishrane pošto sam osam prethodnih rešio na ovaj ili onaj način, pojavi se i to poslednje, u nizu, pitanje: pitanje ljubavi ...
    Raščlanjeno na svoje sastavne delove, to pitanje u konkretnom slučaju imalo je ove determinante:
    Pitanje: Kakve su boje njene oči?
    Pretpostavke: zelene, modre, modrozelene, boje zrelih maslina, akvamarinske, kao vecernje nebo nad Jadranom, nad Madagaskarom, nad Odesom, nad Celebesam; kao more kod Brača, kod Rta Dobre Nade itd.
    Pitanje: Boja njene kose?
    Pretpostavke: smeđa, plava, vilinska kosa, kosa vivijane, boje zrele mesečine, čistog sunčanog lana, sunčanog dana ...
    Njen glas?
    Srebrne harfe, viole sa sordinom, renesansne laute, glas švedske gitare sa trinaest žica, gotskih orgulja ili minijatumog klavsena, violinskog stakata, molskog arpeggia na gitari . . . .'
    Njene ruke, njena milovanja? Njeni poljupci? Grudi, bedra, bokovi?

    Tako je ona, sa tim dragocenim baroknim tovarom, zakoračila prema meni hodom pripitomljene zveri, s kosom na vetru.
    Bilo je to ovako:
    Upravo sam hteo zajedno sa Jarcem-Mudrijašom da se odam filozofiji i upravo smo bili stigli bez mnogo muke do tog famoznog devetog pitanja, kada on meni predloži da preskočimo tu devetu tačku, pošto je prilično vulgarna i za filozofe neinteresantna, nego da se damo na astronomiju i da počnemo celu stvar... od zvezda.
    Ja se, naravno, složih.
    U tu svrhu prodali smo sve svoje stvari (to jest i moj i njegov kaput i neke knjige koje smo već bili iscedili kao limun, tako da smo ih mogli baciti u školjke pisoara) i uselili smo se u jednu malu mansardu na periferiji grada. Tu smo danima, to jest noćima, buljili u zvezde i otkrivali neke za nas još nepoznate i neviđene galaksije. Tako, jednu smo zvezdu u sazvežđu Oriona krstili Neotkrivena ljubav, drugu Jarac-Mudrijaš, treću mojim imenom (neka to ostane mala tajna), a četvrtu smo nazvali jednostavno i prilično vulgarno: Glad.
    Time smo opravdali svoju nedoslednost i svoj povratak na famozno i nedostojno pitanje pod kabalističkim brojem devet.
    Dozvolite, rekoh, da vam predstavim svoga druga: Jarac-Mudrijaš.
    O! reče ona. Vi ste sigurno filozof.
    Ne, rekoh ja. On je astronom.
    Da, reče Jarac-Mudrijaš, a on je ...
    Globtroter, rekoh i stadoh mu na žulj. (Nisam nikad voleo da se razgolićujem javno.)
    O, reče ona i očima joj prelete neki oblak.
    Da, rekoh. Upravo sam se preko Azurne obale vratio sa Rta Dobre Nade.
    Blago vama! reče ona.
    Blago nama? rekoh.
    Blago nama, reče Jarac-Mudrijaš.

    Jesen godine 7464. (po vizantijskom računanju vremena) bila je maglovita i vlažna, a lišće je prekonoć postalo žuto i svetlo, tako da sam jednog jutra otkrio s čuđenjem da su grane gole kao cev. Sve se to zbilo tako iznenada!
    Kako se vi zapravo zovete? reče ona sutradan. Valjda vam Rt Dobre Nade nije ime?
    Orfej, rekoh. Orfeus.
    JaracParalaža potvrdi:
    Eto, reče on, zašto vi, Magdaleno, ne biste bili Euridika. Sigurno je i on to hteo da kaže ... Zar ne, Orfeuse?
    Naravno, rekoh. Podrazumeva se. Ako vi nemate ništa protiv.
    O, reče ona. Kako ste vi čudni.
    Onda, kao na prepad:
    A gde vam je gitara, Orfeuse?
    Na mansardi, rekoh.
    Kakvoj mansardi? reče ona.
    Živimo tamo zbog blizine zvezda. Razumete. Promenićemo Glad u Euridika. Sviđa li vam se to?
    Ne razumem, reče ona.
    Da jedna zvezda nosi vaše ime.
    Ja se ne zovem Magdalena.
    Ko kaže Magdalena? ... Ja kažem Euridika.
    O, reče ona. Ne marim. Ali volela bih da vidim tu zvezdu.
    Naravno, rekoh. Izabraćemo zvezdu dostojnu vašeg imena.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •