Istorija Crne Gore
Prikaz rezultata 1 do 10 od ukupno 10
  1. #1

    Istorija Crne Gore

    Crna Gora se prvi put spominje u povelji kralja Milutina iz 1276. godine. Italijanski je izvori prvi put spominju u izvornom obliku 1348. godine kao Cerna Gora, a dubrovacki 1379. godine kao Cernagora. Preko italijanskog naziva Montenegro usla je u sve zapadnoevropske jezike. Ime Crna Gora je vjerovatno izvedeno prema tome sto su u srednjem vijeku Lovcen, njegova predgorja i podrucja starocrnogorskih planina bili pokriveni gustim "crnim" sumama. Takva popularna etimologija prihvacena je i u dijelu nauke. Pouzdano se moze reci da je na pocetku pojam Crne Gore oznacavao uzu oblast srednjovjekovne Zete, takozvanu podlovcensku Crnu Goru.

    DUKLJA

    Teritorijalna osnova svih kasnijih faxa drzavno-politicke organizacije Crne Gore bila je slovenska drustvena i drzavna zajednica Duklja (Doklea, naziv nastao po rimskom gradu blizu Podgorice koji je nosio isto ime kao i ilirsko pleme Dokleati), "Sclavinia" - kao sto su je zvali Vizantinci, formirana je na pocetku sedmog stoljeca na teritoriji prethodne rimske provincije Prevalis, unutar granica i pod formalnim suverenitetom Vizantijske carevine. Svojim dolaskom i formiranjem sopstvene drzave, Sloveni su fundamentalno promijenili stanje i demokratski sastav provincije Prevalis. Duklja je osnovana na geografski i istorijski kompaktnoj oblasti koja je obuhvatala siri basen Skadarskog jezera okruzen planinskom oblascu.

    Krajem 10. vijeka, Vizantija je Duklji dodijelila status nezavisne drzave, a Vladimir je postao prvi knez Duklje. Narod Duklje stekao je drzavnu nezavisnost 1040. godine, a ona je postala kraljevina 1077. cime je Zeta (ime Zeta je nastalo po slovenskom izrazu zeteoci koji je prenesen iz rodne zemlje Slovena Polablje Istocna Njemacka) postala je jedna od prvih drzava na Balkanu koja je stekla drzavnu nezavisnost.

    ZETA PO NEMANJICIMA I BALSICIMA

    Nakon smrti svog prvog vladara iz dinastije Vladimir i Vojislavljevici, Zeta je bila izlozena stalnim politickim sukobima i nejedinstvom medju plemstvom oko pitanja ko ce sjedjeti na tronu, sto je izazvalo ponovnu predominaciju Vizantije, a 1185. godine osvojili su je srpska drzava Raska i njen vladar veliki zupan Nemanja.

    Ukljucivanjem "Kraljevine Dioklicije i Dalmacije" u svoju drzavu, Nemanjici nijesu promijenili poredak koji je vladao tokom njenog prethodnog nezavisnog drzavnog zivota, koji se razvio kao posebna drzavna tradicija. U drugoj polovini 14. vijeka Zeta je postala nezavisna i odvojena od vlasti srpske drzave, pod vodjstvom dinastije Balsica i dinastije Crnojevica, a kasnije je postala nezavisna feudalna drzava. Balsici su ostvarili znacajno teritorijalno prosirenje stalnim borbama protiv svojih susjeda: albanskog, bosanskog i srpskog plemstva, kao i protiv Venecije i Turske koje su postojale sve mocnije i mocnije.

    USPON CRNOJEVICA

    Usponom Crnojevica, Zeta, tj. Crna Gora formirana je kao drzava ciji je drustveni poredak bio mjesavina feudalnih i plemenskih elemenata. Tokom tog perioda, turski napadi su postajali sve cesci i snazniji i zato se teritorija crnogorske drzave smanjila, a narod povukao ka masivu planine Lovcen. Za svoj novi centar Ivan Crnojevic je izabrao Cetinje u kojem je izgradio dvorac i manastir. Cetinje je postalo prijestonica suzene Crne Gore, duhovni i drzavni stozer oslobodilackog pokreta Crnogoraca tokom sljedecih pet vjekova. Za vrijeme vladavine njegovog sina Djurdja, na Cetinju je 1493. godine proradila prva stamparija kod juznih Slovena, u kojoj je 1494. stampana prva knjiga na Balkanu "Oktoih". Nakon kratke Djurdjeve vladavine Crnu Goru su osvojili Turci 1496. godine.

    Poslije uspostavljanja turske vlasti, Crna Gora je pripojena Skadarskoj provinciji. Od 1513. godine Crna Gora je organizovana kao posebna teritorijalna i upravna jedinica sa znacajnim stepenom autonomije. Lokalna vlast i pravosudje bili su u rukama domaceg stanovnistva, dok je vojna obaveza sluzena samo na crnogorskoj teritoriji. Medjutim, njen autonomni polozaj ostao je netaknut sve do poslije Kandijskog rata (1645-1669) kada je Crnogorcima vracena puna nezavisnost.

    Preuzeto sa www.visit-montenegro.org
    "Ability is what you're capable of doing. Motivation determines what you do. Attitude determines how well you do it." Lou Holts

  2. #2

    Odgovor: Istorija Crne Gore

    PERIOD VLADIKA I DINASTIJE PETROVIC

    Vlast nad stanovnistvom i rukovodjenje zemljom, preuzele su Cetinjske vladike, Opstecrnogorski zbor i Skupstina glavara postali su glavni organi drzavne vlasti, a rukovodjenje na nizim nivoima povjereno je zborovima glavara. Godine 1697. Zbor Crnogoraca izabrao je Danila I za vladiku. On je bio osnivac dinastije Petrovica, i od tada, zapoceta je organizovana borba za politicko i vjersko jedinstvo u zemlji koja je cesto bila podijeljena sukobima medju glavarima i islamizacijom stanovnistva.

    Jacanjem na tronu Petra I Petrovica (1784-1830) koji je, prema misljenju vecine, bio najznacajnija licnost u crnogorskoj istoriji, Crna Gora je pravila velike korake ka uspostavljanju svoje nezavisnosti. Posebno poslije velikih pobjeda nad nadmocnijom turskom armijom, eliminisan je sav turski uticaj u Crnoj Gori i ona je postala de fakto nezavisna i autonomna drzava. Zaslugom Petra I Crna Gora je prevazisla dugotrajnu krizu. On je ujedinio Crnogorce i njihova plemena. Povecani su uticaj i veze sa crnogorskim primorskim stanovnistvom koje je bilo pod austrijskom dominacijom. U vrijeme vladavine Petra I doneseni su zakoni na osnovu kojih je napustena tradicionalna plemenska organizacija drustva i stvorene osnove za modernu drzavu i vlast evropskih drzava i drugim znacajnim licnostima, cime je Crna Gora stekla ugled sirom Evrope. Zaslugom Njegosa, utvrdjivanje granica poput onog u sporazumu sa Austrijom iz 1841, ucinilo je da velike sile precutno priznaju Crnu Goru kao istinski nezavisnu drzavu sa priznatim granicama i teritorijom.

    Njegov nasljednik knjaz Danilo bio je vise orijentisan prema Zapadu, sto je nakon velike vojne pobjede nad Turcima na Grahovcu 1858. godine i uz utvrdjivanje drzavnih granica Crne Gore koje su priznali predstavnici velikih sila na konferenciji u Konstantinopolju 1858, doprinijelo formalnom priznanju suvereniteta Crne Gore.

    KRALJ NIKOLA I PETROVIC

    Kada je Crna Gora tokom Istocne krize 1875-1878. ostvarila briljantne pobjede nad turskom vojskom (bitke na Vucjem dolu i Fundini) tokom vladavine knjaza i kralja Nikole, ostvareni su neki njeni politicki ciljevi: puno medjunarodno priznanje na Berlinskom kongresu, sticanje dijela morske obale vracanjem Bara i Ulcinja, a gradovi Podgorica, Niksic i Kolasin su takodje vraceni u okvir Crne Gore. Teritorijalno je prosirena i ojacana i ekonomski i po broju stanovnika. Tokom ovih prosirenja i drzava i vojska pokazali su toleranciju prema stanovnistvu, tako da je veliki broj albanskih i muslimanskih stanovnika nastavio da zivi u Crnoj Gori, uzivajuci puna prava, a njihovi lideri dobili su vazne drzavne i vojne polozaje. Borba malog crnogorskog naroda koji se vjekovima jedini na Balkanu uspjesno usprotivio Turskoj imperiji i sacuvao svoju slobodu i autonomiju, stekao je simpatije i podrsku cijele Evrope. To je, izmedju ostalog, omogucilo Crnoj Gori da se proglasi kraljevinom 1910. godine.

    Preuzeto sa www.visit-montenegro.org
    "Ability is what you're capable of doing. Motivation determines what you do. Attitude determines how well you do it." Lou Holts

  3. #3

    Odgovor: Istorija Crne Gore

    Двије црногорске химне

    Прича о двије црногорске химне: Из календара Краљевине Црне Горе за 1918.
    • Химне Црне Горе
    • Убавој нам Црној Гори
    • Онамо, 'намо
    • Прича о двије црногорске химне: Из државног календара Краљевине Црне Горе за 1918.


    Онамо, 'намо - Убавој нам Црној Гори

    Глас Црногорца, Подгорица, 19. октобар 1999, стр. 14

    Приредио: Јован Маркуш, бивши градоначелник Цетиња

    Умјесто велике приче и "крупних" расправа интересантно је знати што су писали они за чијег живота је коришћена црногорска химна. За вријеме егзила краља Николе у Француској у издању краљевског министарства просвјете и црквених послова, поред "Гласа Црногорца" као службеног органа Краљевине Црне Горе, излазио је и "Државни календар". У Паризу је на Благовјести 1918. изашао "Државни календар Краљевине Црне Горе за 1918. - Almanach du rohaume de Montenegro 1918." који је донио два прилога "Химна црногорска" и "педесетодишњица српске Марсељезе "Онамо, 'намо!...".

    У прилогу на страни 108. под насловом "Химна црногорска" пише сљедеће:

    Химна црногорска: Пјесма "Убавој нам Црној Гори"... од које прву строфу саопштавамо на првом мјесту ове књиге, јесте државна, званична химна Краљевине Црне Горе. Осим ње, има још једна химна црногорска, не званична, но прва народна химна, која је, и стихом и мелодијом, постала националном химном цијелог Српства, а то је чувена патриотска пјесма нашег узвишеног Краља Господара "Онамо, 'намо!..." у којој, као српској Марсељези наш први чланак помиње педесетогодишњицу. У тој пјесми нашла је свој класичан израз општа жеља српског народа за ослобођењем српских земаља и као таква, данас је она добила опет актуелан значај. Пјесму је компоновао српски музичар Даворин Јенко узевши донекле за мотив своје композиције чувену убојну пјесму у Гарибалдијевих јунака. "Siscopron le tombe, Si levani i morti" ("Отварају се гробови, Дижу се мртви"). Како је јако политичко осјећање главни мотив те пјесме то се, из дипломатских обзира, она није могла употребљавати у званичним моментима, и стога је за државну химну одређена пјесма "Убавој нам..." од српског пјесника Јована Сундечића, свештеника, и секретара књажевог, који је 1900, у својој 75. години умро у Котору, као професор Цетињске богословије. Она се пјевала исто као и црквена пјесма светосавска. "Усклинимо с љубављу!". Коначну музичку форму дао јој је црногорски омладинац Јово Иванишевић, родом из Доњега Краја, села крај Цетиња. Иванишевић, који већ у младим годинама показиваше особит дар за музику, постао је студент чешког Конзерваторијума у Прагу, гдје је у најљепшем цвијету своје младости несрећно завршио живот 1889. када се тоциљао по залеђеној ријеци Влтави, лед се под њим пробије и он потону у леденим таласима њеним.

    "Прије 29 година" тако са солунског војишта дописује Видак Омавић у 9. броју Забавника "Српских Новина" од 15. јануара 1918. "био сам учитељ на Његушима", и тада ми је, уз званичан акт Надзорништва црногорских основних школа, послана химна у нотама од Јована Иванишевића. У том акту Министарство Просвјете наређиваше учитељима предсједницима пјевачких друштава Гимназији и Богословско-учитељској школи, да се химна мора пјевати, свирати и предавати по композицији Иванишевићевој...

    У прилогу на стр. 33 и 34 под насловом "педесетогодишњица српске Марсељезе "Онамо, 'намо!..." пише сљедеће:

    Минуло је педесет година од оних дана када је, у полету своје идеалне младости, занесен завјетном мишљу Прве српске омладине, млади књаз црногорски 1867. испјевао витешку пјесму, која ће се, као поклич војне трубе заорити са планина црногорских, а отуд, као свесрпска химна, одјекнути до иза дунавских оданде натраг до плава Јадрана, широм земље Србинове. За пола стољећа та пјесма бјеше барјак српском одушевљењу, бјеше програм српском национализму, бјеше њежан израз српској чежњи, српског срџби и пркосу. Она нам је то и данас, данас већма но игда, јер нема нас ни једнога којему душа није испуњена њеним ријечима:

    С огњишта мила бјежи, куго,
    Зајам ти морам враћати већ!

    Велики рат, који је Европом прегрмио као земљотрес, који је ољуштио стару трулу кору и пролио море крви, да би се човјечанство могло одјенути новом одјећом - "он ће ера бити страшна људскијема кољенима". Настаће, мораће настати, нова ера и нова уредба међу народе; нови ће се идеали засновати и искрснути из врелих срдаца, и заподјенуће се нове неке борбе. А из времена "прије великога рата" много и много штошта изгубиће се и заборавити, многе наше идеје, принципи и теорије, које нам прије рата бијаху разни родови оружја у борби за ово ново човјечанство, остаће нам успомена, литература, историјски документ свога доба. Све ћемо их ставити на сахрану у библиотеке, гдје ће их потомство хранити, као свету реликвију која је своју задаћу поштено и потпуно извршила.

    Жудимо за тим даном када ћемо моћи рећи да је и пјесма "Онамо, 'намо!" испунила задатак, те да и њу, као војска своју стару заставу и оружје иза срећно довршене војне, ставимо у цркву и музеј, међу друге часне реликвије, успомене и иконе. Хоћеш ли нам икада сванути, бијели дане? Кад нећемо морати више и када неће морати дјеца наша жедњети за осветом ни кукати за слободом, ни чезнути за Косовом и за Дечанима - када нећемо морати више потраживати своје, и кад Србине, нећеш никад никоме више ни пријетити нит икога клети. Тамо је моје! Зајам ти морам враћати већ!

    Сјећајући се свесрпске пјесме с дубоким уздахом - с уздахом, јер гласно појати је, данас, не можемо да славимо њен јубилеј - ми поздрављамо од свега срца и пјесника јој. Дај, Боже, сиједом краљу, а уза њ и цијелом народу српском, да дочека да се испуни оно што је млади књаз снивао, оно чему је свога вијека служио, оно за што је војевао, и за што живио, јер:

    Покоја души добићу тада,
    кад Србин више не буде роб.


    Химне Црне Горе


    Ослобођење, независност и уједињење Србије и Црне Горе, Химне Србије и Црне Горе, Београд 1999, стр. 247

    Приредио мр Саво Андрић, музејски савјетник, Историјски музеј Србије

    Настанак химне у Црној Гори везује се за име српског песника Јована Сундечића, од 1864. године секретара књаза Николе, који је у извесном смислу настављао дела Симе Милутиновића, у складу са тада важећим идејама о ослобођењу и уједињењу васколиког Српства и у духу својих стихова: "Поцјепан народ - скрхано цјело, / Суха је клада и мртво тијело", испевао песму "Убавој нам Црној Гори". Песма која је тада објављена у "Орлићу" 1865, први пут је јавно изведена 17. октобра 1870. године у Цетињској читаоници, после чега ју је књаз Никола I Петровић прогласио државном химном. Химну је на "премијери" певало Српско певачко друштво "Јединство" из Котора. Мелодија је сличног ритма као "Светосавска химна", а за хор ју је дотерао Антон Шулц, предводник овог певачког друштва. Претпоставља се да је Сундечић, пишући песму, имао на уму мелодију химне Светом Сави, "Ускликнимо с љубављу", и прилагођавао јој се колико год је било могуће.

    У Црној Гори је дубљи химнички белег оставила и песма "Онамо, 'намо...". Овај патриотски спев, с мотивима из борбе за ослобођење од Турака, написао је 1867. године књаз Никола I Петровић. Мелодију за ову песму приредио је Фрањо Вимер, цетињски капелник чешког порекла, по узору на једну песму о Гарибалдију.


    Убавој нам Црној Гори

    Убавој нам Црној Гори с поноситим брдима,
    Отаџбини што не двори, коју нашим мишицама
    Ми бранимо и држимо презирући невољу, -
    Добри Боже, сви Т' молимо: живи Књаза Николу!

    Здрава, срећна, моћна, славна, - обћем врагу на ужас,
    Врлим претцим' у свем равна, свом народу на украс;
    Добрим блага, злијем строга; крста, дома, слободе
    Заштитника ревноснога, - храни нам Га, Господе!

    Од коварства и напасти чувај Њег' и Његов Дом;
    Који сније Њем' пропасти - нека буде пропаст том!
    А коју му вјеру крши, - правда тог укротила,
    Крјепки Боже, све растр'си што нам злоба ротила.

    Куд Он с нама, свуд' ми с Њиме крв смо љеват готови
    за Њ' за вјеру, наше име и за браћу у окови!
    Томе ћемо свету дугу одзивати се сваки час, -
    Боже, свеј нам буд'у у кругу, благосиљај Њег' и нас!


    Онамо, 'намо

    Онамо, онамо...за брда она,
    говоре да је разорен двор
    мојега цара; онамо веле,
    био је негда јуначки збор.

    Онамо, онамо...да виђу Призрен!
    Та то је моје - дома ћу доћ'!
    Старина мила тамо ме зове,
    ту морам једном оружан поћ'.

    Онамо, онамо...са развалина
    дворова царских врагу ћу рећ':
    "С огњишта милог бјежи ми, куго,
    зајам ти морам враћати већ'!"

    Онамо, онамо...за брда она
    казују да је зелени гај
    под ким се дижу Дечани свети:
    молитва у њих присваја рај.

    Онамо, онамо...за брда она,
    гдје небо плаво савија свод;
    на српска поља, на поља бојна,
    онамо, браћо, спремајмо ход!

    Онамо, онамо...за брда она
    погажен коњ'ма кликује Југ:
    "У помоћ, дјецо, у помоћ, синци,
    светит' ме старца - свет вам је дуг!"

    Онамо, онамо...сабљи за стара
    његова ребра да тупим рез
    по турским ребрим'; да б'једној раји
    њом истом с руку рес'јецам вез!

    Онамо, онамо...за брда она
    Милошев, кажу, пребива гроб!
    Онамо покој добићу души,
    кад Србин више не буде роб.
    "Ability is what you're capable of doing. Motivation determines what you do. Attitude determines how well you do it." Lou Holts

  4. #4

    Odgovor: Istorija Crne Gore

    Jos malo o Knez/Kralj-u Nikoli I Petroviću Njegošu


    Knez, kasnije Kralj Crne Gore Nikola I Petrović Njegoš


    Knez, kaznije Kralj Crne Gore Nikola I Petrović Njegoš (7. Oktobra 1842. - 2. Marta 1921.) koji je stupio na kneževski presto 1860. godine je rođen u Njegušima, kući dinastije Petrović. Od malih nogu je naučio borbene viještine i atletiku. Proveo je dio svoga detinjstva kod svoje ujne Darinke Petrović Kustić u Trsti. Francuska kulura je bila njena struka, pa je poslala mladog naslednika crnogorskih Vladika i Kneževa u Pariz, zajedno sa Kraljem Srbije Milanom Obrenovićem. Naslijednik crnogorskoga prijestola, kao patriotski Brđanin, nije bio zainteresiran za francusku kulturu i umjetnost i jedva je čekao da se vrati u svoj domovinu, Kneževinu Crnu Goru. 13 Avgusta 1860. je naslijedio Kneza Danila II Petrovića dok je još bio u Parizu nakon što je atentat izvršen na Danilu II.

    U Novembru 1860. godine, oženio je Milenu, kćer vojvode Petra Vukotića.

    Vodio je politiku okrenutu prema Evropi i strogo protiv Osmanskoga carstva, sa kojim je često ratovao u periodu od 1862. do 1878. 1867. godine je posjetio Francuskog imperatora Napoleona III u Parizu, a 1868. posjetio Rusiju, gdje ga je ruski car Aleksandar II primio sa širokim rukama. Poslije je boravio na dvorovima po Berlinu i Beču. Znatno se zbližio sa ruskom carskom porodicom. Car i carica su investirali u Skolski sistem Crne Gore, kao i poslali velike isporuke opreme i municije za Cetinje.

    Knez Nikola sklapa tajni savez sa svojim prijateljem, Knezom Srbije Mihailom Obrenovićem 1866. godine. 1867. godine Knez Nikola piše tekst za himnu Kneževine Crne Gore - Onamo, 'namo koju je komponovao jedan poznati slovenski kompozitor po uzoru na pjesmu boraca Garibaldija za vrijeme njegovih borbi za ujedinjenje Italija - Siscopron le tombe, Si levani i morti. Onamo, onamo je prijedstavljala borbu srpskoga naroda za staru slavu carstva protiv Osmanske imperije, i povratak Kosovski svetilišta kao Dečani.
    Himna nije postala himna Kneževine Crne Gore zbog svojih isuviše radikalnih riječi i nekih drzgih razloga, pa je postala himna naroda crnogorskoga. Knez Nikola 17. Oktobra 1870. proglasio Ubavoj nam Crnoj Gori za uvaničnu himnu Kneževine, a kasnije i Kraljevine Crne Gore. Pjesmu je napisao Nikolin sekretar, svećenik Jovan Sundečić još 1865. godine, a komponovao Jovo Ivanišević po uzoru na himnu svetom Savi - Uskliknimo s' ljubavlju. Kasnije ju je prekomponovao Anton Šulc.


    1869. godine, nakon što je učvrstio vlast u Kneževini Crnoj Gori uspiješno zaustavlja Brđane da pomognu ustanak Krivošana protiv austrijske vlast, kako bi izbjegao sukobe sa Austro-Ugarskom Monarhijom. Ruski car 1871. godine šalje Princa Dolgorukija koji je razdijelio velike količine novca narodu Crne Gore. Podržao je nekadašnju politiku rodonačelnika Petrovića za stvaranje novog srpskoga carstva, no vidio je sebe kao legitimnog carskog naslijednika. 1876. godine je podržao prpremajući Hercegovački ustanak i prepričao Hercegovačkim ustanicima kako je srpsko carstvo nestalo za vrijeme Sultana Murada I i da treba da nastane sada, za vrijeme Sultana Murada V. Za vrijeme srpsko-turksih ratova 1876.-1878., Nikola otvara rat 1876. Osmanskome sultanatu zajedno sa Srbijom, u kome je pokazao vojnički talenat i spremnost Crne Gore. Nakon kratkog mira u 1877. godini, stupa u novi rat 1877.-1878. u kojima su crnogorske snage, podržane Srbijinim trupama uspijele zauzeti Nikšič, Bar i Ulcinj. Teritorij Kneževine Crne Gore je znatno proširen, a i dobila je izlaz na Jadransko more. Ratove je Knez Nikola opravdao kao osvjetu za Kosovski boj iz 1389. godine.


    monarhijska zastava Crne Gore

    Na Berlinskome kongresu iz 1878. godine, Kneževina Crna Gora je priznata za 27-u nezavisnu državu svijeta. Naslijedio je period zlatnoga doba u Kneževini koji je trajao decenijama. 1883. godine, Knez Nikola posjećuje Osmanskoga sultana u cilju izmirenja Kneževine Crne Gore i Osmanlijskoga sultanata. Od tada su crnogorsko-osmanski odnosi mirni. 1896. održava svečano označavanje 200-godišnjice vladavine dinastije Petrović. Godine 1897. je izbio Grčko-turski rat. Knez Nikola ostaje po strani i mudro posmatra zbivanje događaja na sceni. Maja 1898. Nikola posjećuje britansku kraljicu Viktoriju u Vinsdorskome zamku. Ovim diplomatskim uspjesima Knez Nikola znatno diže međunarodni ugled Kneževine Crne Gore.


    Proklamacija Kraljevine Crne Gore

    Od 1900. godine Nikola se naziva Kraljem. Naslijedili su brojni pritisci naroda koji je htio veću slobodu, pa je Nikola Petrović Njegoš stvorio prvi ustav Crne Gore 1905. godine. Po ugledu na uređenja Zapadne Evrope, Ustav je odrijedio i osigurao slobodu štampe i kriminalne zakone. Slijedeće, 1906. godine, Nikola uvodi crnogorsku valutu - "Perper". Nikola Petrović Njegoš je modelirao ekonomiju Crne Gore po uzoru na tadašnju Latinsku Monetarnu Uniju. Perper je bio iste vrijednosti kao i Francuski Franak i dijelio se na 100 Para. Novčići od 100, 20 i 10 Perpera su bili kovani u zlatu, 5, 2 i 1 Perper i srebru; dok su novčići od 20 i 10 Para bili od nikla, a 2 i 1 Para od legure bakra i cinka.


    zlatni novčić od 100 perpera


    Kneževina Crna Gora je obavila svoj prvi popis stanovništva 1909. godine. Tada je bilo 317,856, po religiji:

    Pravoslavni hršćani: 94,38%
    Sunitski Muslimani


    maternjem jeziku:

    Srbi oko 95%
    uglavnom Albanci


    Broj stanovnika je precijenjen. Tadašnje stanovništco Crne Gore nije brojalo više od oko 220,000 stanovnika.


    28. Avgusta 1910. Nikola Petrović Njegoš označava jubilarnu 50-godišnjicu njegove vladavine nad Crnom Gorom. Tom prilikom ga Skupština Crne Gore izabire za Kralja sada već Kraljevine Crne Gore. Do tada je i postao feldmaršal Ruske carske vojske, titula koju skoro niko izvan Ruske carevine nije dobio.

    Nikola Petrović Njegoš je doprinijeo znatno razvoju odgoja u Crnoj Gori. Pisao je mnoge teme vezane za Slovensku istoriju. Balkanska Carica i Knjaz Arvanit su bile drame, a Hajdana i Pesnik i Vila pjesme. Poznate su i zgrupine pjesama kao na primjer Skupljene Pesme i Nova Kola.

    Nikola Petrović Njegoš je imao šest kćeri, i sve ih je udao u poznate evropske dinastije. Njegovo najstarije dijete, Zorka se udala za kralja Srbije Petra Karađorđevića. Princeze Anastazija i Milica su se udale za ruske nadvojvode Nikolu Nikolajeviča i Petra Nikolajeviča iz dinastije Romanov. Princeza Stana se udala za Vojvodu Johana od Lojhtenberga. Princeza Jelena je postala Kraljica Italije Jelena, žena kralja Emanuela Viktorija III. Jedan od trojice njegovih sinova, Princ Danilo se oženio 27. Jula 1899. Vojvotkinjom Milicom od Meklenbur-Štrelica. Ovi brakovi su mnogo doprinijeli poboljšanju međunarodnoga položaja Crne Gore, a Kralj Nikola bi zapamćen kao Zet Evrope.
    "Ability is what you're capable of doing. Motivation determines what you do. Attitude determines how well you do it." Lou Holts

  5. #5

    Odgovor: Istorija Crne Gore

    Balkanski rat

    Kralj Nikola I se ubrzo okreće protiv Osmanskoga carstva za vrijeme Istočnog problema, kako bi zadao poslednji udarac Osmanima u Evropi. 1912. godine stupa u savez sa ostalim pravoslavnim hršćanskim monarhijama Balkana - Srbijom, Grčkom i Bugarskom i do 1913. godine. znatno proširuje svoje teritorije.

    Spojila se sa vojskom Srbije i podijelila Sandžak, prodrla ka Kosovu zauzevši Metohiju i naprijedovala u Skadarski sandžak. 10,000 crnogorskih boraca je poginulo osvajajući Skadar od Osmanskih snaga pod vođstvom Esad Paše, Osmanskog činovnika albanskoga porijekla. Dalja učestva u Balkanskim ratovima, crnogorska vojska je prošla kao dio Srbijanske vojske. Iste godine je Mirom u Bukureštu uspostavljen novi poredak na Balkanu. Uprkos crnogorskim vojnim uspjesima, morala je dati veliki broj teritorija, uključujući i sam grad Skadar, novostvorenoj Albaniji zbog zalaganja Austro-Ugarske carevine i drugih velikih sila.
    "Ability is what you're capable of doing. Motivation determines what you do. Attitude determines how well you do it." Lou Holts

  6. #6

    Odgovor: Istorija Crne Gore

    Prvi svjetski rat

    Crna Gora je u Prvi svjetski rat ušla odmah po objavljivanju rata Austro-Ugarske na Kraljevinu Srbiju, nagovijestivši rat Austro-Ugarskoj Monarhiji 1914. Iako je crnogorska vojska bila malobrojna, svih 50,000 ljudi je odmah bilo mobilisano. Crnogorske snage su sa srpskim vojskama uspjele odbiti više napada Centralnih sila. Sa utvrđenoga vrha planine Lovćen, crnogorska artiljerija je bombardirala Kotor, obližnju austro-ugarsku vojnu bazu Centralnih Sila. 10. Avgusta 1914. crnogorske trupe napadaju Austrijske vojne garnizone, ali ne uspijevaju iskoristiti dobijenu prednost i ne naprijeduju dalje. Za vrijeme druge invazije Austro-Ugarskih trupa 1914.-1915. godina, crnogorske trupe zauzimaju Istočnu Hercegovinu, i sa Srbijanskom vojskom stižu do Sarajeva. Centralne sile su bile znatno brojnije, pa su se savezničke vojske morale povući. Zbog učestvovanja i podrške srpskim snagama od strane brojnih Bosanaca i Hercegovanaca, Austro-Ugarski oficiri su se žestoko svijetili civilnome stanovništvu. Nakon treće invazije na Srbiju snaga Centralnih Sila 1915., srpska vojska, vlast i dobar dio naroda se povlači preko Crne Gore u Albaniju. Crnogorska vojska junački preprečuje put vojsci Austro-Ugarske i njenog Njemačkog savezinka dovoljno dugo da se Srbi povuku preko Crne Gore. Nakon kapitulacije pred Austro-Ugarskom Januara 1916. kada Cetinje pada, Kralj Nikola I Petrović i njegova vlada idu u izbjeglištvo u Italiju kod Nikoline kćerke Jelene, Kraljice Italije, a zatim u Francusku, gdje Bordo postaje de facto glavni grad Kraljevine Crne Gore, odakle se ne uspijevaju nametnuti niti kao partner u pregovorima i mirovnim konferencijama 1918. nakon rata. Preostali dio rata crnogorski vojnici provode u srbijanskoj vojsci na Balkansom frontu. Okupacija je dovela do mrtvih crnogorskih civila. Nakon proboja Solunskoga fronta, srpske vojske oslobađaju Crnu Goru i u Podgorici postavljaju prijelaznu Skupštinu na vlast u oslobođenoj Crnoj Gori. 26. Novembra 1918 Podgorička Skupština optužuje Nikolu za izdaju, zbacuje ga sa prijestola Kraljevine Crne Gore i ubrzo mu zabranjuje povratak u Crnu Goru. 26. Novembra 1918. ista Skupština izglasuje prisajedinjenje Kraljevini Srbiji. Odluka je izvršena nekoliko dana kasnije, 29., ali je to dovelo to brojnih nereda u kojima se i Srbija umiješala 1919. godine, jer su pristalice kralja Nikole htjele nezavisnu Crnu Goru, ili bar po predlogu kralja, autonomiju unutar Srbije. Govori se i o 3,000 mrtvih i 3,000 ranjenih Crnogoraca u pobuni. Seperatističke tendencije će biti nastavljene i kasnije. Kralj Nikola umire 1921. godine u Francuskoj, sahranjen je u Italiji.
    "Ability is what you're capable of doing. Motivation determines what you do. Attitude determines how well you do it." Lou Holts

  7. #7

    Odgovor: Istorija Crne Gore

    Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca/Kraljevina Jugoslavija

    Crna Gora
    je postala jedan od teritorijalnih entiteta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Kralj Nikola i njegovi naslednici su zadržali samo titularnu vlast nad Crnom Gorom. Vidovdanskim ustavom iz 1921., teritorijalni entiteti se ukidaju, i Crna Gora postaje dio unitarističke države.

    Popis stanovništva Crne Gore iz 1921. je organiziran po nacionalnosti i religiji:

    Za okruge Andrijevica, Bar, Kolašin, Nikšić, Podgorica i Cetinje je ustanovljeno da je bilo 199,227 stanovnika:

    • Srbi: 181,989 (91.35%)
    • Albanci: 16,838 (8.45%)


    Za okruge Stare Srbije (Berane i Bijelo Polje) je ustanovljeno:
    Berane imalo je 23,864 stanovnika:
    • Srbi: 23,561 (98.73%)

    Bijelo Polje imalo je 26,147 stanovnika
    • Srbi: 26,136 (99.96%)


    Ukupan iznos je bio 249,238 stanovnika:

    • Srbi: 231,686 (92.96%)
    • ostali (uglavnom Albanci)


    1929., Kraljevina SHS je preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju pod diktaturom Kralja Aleksandra I Karađorđevića. Crna Gora postaje Banovina Zeta nazvana po istoimenoj rijeci Zeti i dostiže svoj najveći teritorij, obuhvatajući današnju Crnu Goru sa ostatkom Sandžaka, dijelom istočne Hercegovine, Dubrovnikom sa okolinom, Metohijom i dijelon Srbije. Etničke tendencije u Jugoslaviji rastu do kulminirajućeg momenta 1924., kada jedan Crnogorski član Srpske Radikalne Narodne Stranke izvršava atentat na predsjednika Hrvatske Seljačke Stranke, Stjepana Radića.

    1931. godine je Kraljevina Jugoslavija izvršila popis stanovništva Banovine Zete po religiji i maternjem jeziku. Bilo je 360,044 stanovnika:

    po religiji:

    • Pravoslavni kršćani 272,702
    • Sunitski Muslimani 61,038
    • Rimokatolici kršćani 26,070


    po maternjem jeziku:

    • Srpsko-hrvatski-slovenačko-makedonski jezici 339,955
    • Albanski jezik 18,098


    1934. je izvrsen atentat na kralja Aleksandra u Marseju, što dovodi do brojnij promjena i nereda u državi koji su je doveli skoro do građanskoga rata. Vladu zamijenjuje koalicija Cvetković-Maček čije se ideologije baziraju na srpskoj i hrvatskoj hegemoniji i saradnji sa Silama Osovine iz Drugoga svjetskoga rata. 1939. je konstituisana nacionalna Hrvatska Banovina koja uzima najzapadnije Zetine teritorije, a 1941. Jugoslavija se priključuje Silama Osovine u takozvanom "Željeznom paktu".
    "Ability is what you're capable of doing. Motivation determines what you do. Attitude determines how well you do it." Lou Holts

  8. #8

    Odgovor: Istorija Crne Gore

    Drugi svjetski rat

    Nepuni dan nakon sklapanja Željeznoga pakta, mladi kralj Petar Karađorđević izvršava udar na državu, zauzima presto i napušta Sile Osovine. Vojske nacističke Njemačke i fašističke Italije, podržane fašističkim albanskim trupama vrše invaziju na Jugoslaviju. Po osvajanju Jugoslavije, stvorena je fašistička marionetska državica pod Italijanskom okupacijom koja obuhvatala, pored današnjih granica Crne Gora, i ceo Sandžak. Boku Kotorsku je uzela Italija, i Skadarske oblasti ona dodijelila novostvorenoj Velikoj Albaniji pod Italijanskom upravom. Separatistički političar Sekula Drljević je dijelovao kao Italijanski guverner. Za vrijeme okupacije 1941. izbio je pokret Dražinih Četnika za slobodu, ali je taj pokret vrlo brzo ugušen. Četnički pokret je ubrzo zamijenio svoje ideologije obnove Kraljevine. Italijanci i Sekulini ljudi su se žestoko borili protiv Četnicizma i nakon propasti pokreta; nemilosrdno bi ih ubijali i svetili se njihovim porodicama i rodbini.

    Slobodarska tradicija naroda ispoljila se i partizanskim narodnim ustankom protiv italijanskog okupatora 13. jula 1941. koji po masovnosti i oslobodilačkoj energiji predstavlja jedinstven primjer u Evropi, i koji je dao ogroman doprinos antifašističkoj borbi u Jugoslaviji.

    Nakon propasti fašističkog režima Benita Musolinija u Kraljevini Italiji 1943. godine, Njemačke naoružane snage okupiraju Crnu Goru. Italijani su odnijeli sa sobom veliki dio privatne svojine i blaga Crne Gore, ali se zna da je nešto blaga ostalo izgubljeno.

    Antifašistički pokret obnavlja državno-pravni status Crne Gore 1944. godine. Skoro 10% stanovništva Crne Gore strada od okupacionih vojski Sila Osovine, od nacionalističkih i fašističkih formacija iznjedrenih unutar zemlje, kao i revolucionarnih i ideoloških sukoba tokom oslobodilačkog rata. One postaje jedna od šest narodnih republika Demokratske Federativne Jugoslavije pod jakim režimom Josipa Broza Tita.

    1948. je bilo 377,189 stanovnika po popisu stanovništva:

    • Crnogorci: 342,009 (90.67%)
    • Albanci: 19,425 (5.15%)
    • Hrvati: 6,808 (1.8%)
    • Srbi: 6,707 (1.78%)
    "Ability is what you're capable of doing. Motivation determines what you do. Attitude determines how well you do it." Lou Holts

  9. #9

    Odgovor: Istorija Crne Gore

    Citat iz Gorskog vijenca:

    "Bog se dragi na Srbe razljuti
    za njihova smrtna sagresenja.
    Nasi cari zakon pogazise..."

  10. #10

    Odgovor: Istorija Crne Gore

    Kralj Nikola:

    "ПОЗИВ ЦРНОГОРЦИМА УОЧИ БАЛКАНСКОГ РАТА

    Црногорци!

    Тужни вапај, који допире из Старе Србије од тамошње наше потлачене браће, не може се даље подносити,

    Онамо немилосно кољу не само људе, него жене и нејаку дјецу српску. Гладно, јадно и плијењено српско се робље потуца по горама и око гаришта својих домова, кликујући ве да га заштитите и избавите.

    Дужност и љубав рода налажу ви да похитате браћи у помоћ. Знам да бисте ви то и досад учинили са урођеном ви одважношћу да ме нијесте слушали и ишчекивали исход мојих мирољубивих напора за заштиту мученика испреко границе.

    Моје наде да ће се наћи начин да се без проливања крви Срби у Турској ослободе мука, не остварише се, те сад, колико год је мојем срцу тешко нарушити тишину европскога мира, не остаје ми до латати се сабље - оне сабље коју су ваши очеви неустрашиво сљедовали на Вучјем долу, Никшићу, Бару и Улцињу.

    Црногорци,

    Уз нас је правда, а коцка је бачена, па шта бог да и срећа јуначка.

    За мном, јунаци, да руку пружимо браћи у невољи. као и витешкој Малесији, која се ево двије године лавовски бори за своје право, слободу и сједињење са Црном Гором.

    Нијесмо сами. С нама је бог, с нама су балканске хришћанске краљевине, са којима смо удружени у заједницу, за којом сам вазда чезнуо и коју су све од навале азијатског освајача жељно очекивали толики пасови балканских народа.

    Имам тврду наду у мишице, ред и послушност синова мојих старих војника да им ништа неће бити немогуће, но да ће сад височије него икад уздигнути углед драге домовине и прослављено црногорско оружје новим сјајем обасјати.

    Смјелост је ухватити се у коштац са једном великом царевином, али то баш приличи мојем витезу, мојем Црногорцу, утолико прије, што му је најмилије уложити се за браћу. Пратиће нас симпатије свега образованог свијета, свега нашега српскога рода и осталог Словенства, а витешке руке са мачевима пружају ни краљеви Србије, Бугарске и Грчке, чији су народи у своме светоме предузећу с нама збратимљени. Ми ту царевину не затичемо из обијести, већ из најплеменитијих побуда, да спријечимо коначно уношење своје прекограничне браће.

    Црногорци!

    Ваши.м мушким кроком похитајте онамо гдје се страда, гдје се мучи, гдје се плаче. Нека повезана браћа Старосрбијанци час прије утледају ваше славне барјаке; нека рекну: "Ево браће, ево осветника испод Ловћена, Кома и Дурмитора; ево синова Црне Горе, гдје долијећу у наш загрљај, и сад нијесмо више ми ни сираци ни робови!'' Та.мо ћемо се срести са нашом драгом браћом из Србије, коју предводи њен витешки краљ, мој љубљени зет, да се с њиме жељно загрлимо, заједно носећи потлаченима слободу.

    Нека се благословом божјим и св. Петра Цетињског и свих наших светаца остваре снови из ране моје младости, кад сам пјесмом наговјештавао овај знаменити дан и загријевао српске груди вјером да оружани морамо поћ' онамо, 'намо, за брда она!

    Живјели Црногорци!

    Живио Балкански савез!


    Цетиње, 26. IX/7. Х 1912."

    Da li je potreban komentar?

Slične teme

  1. Albanske zastave mogu se pojaviti preko Crne Gore
    Autor Kardaxos u forumu Politika
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 07.12.2018, 13:57
  2. CERN - Život posle crne rupe
    Autor Morpheus u forumu Nauka i tehnologija
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 30.03.2010, 19:47
  3. Crne rupe
    Autor HLEBmaster u forumu Astronomija
    Odgovora: 14
    Poslednja poruka: 05.03.2010, 21:59
  4. Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 05.02.2009, 17:25
  5. Češka ukinula vize za građane Crne Gore
    Autor irnik u forumu Spomenar
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 02.09.2006, 02:00

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •