euridika kaže:
Zemun nije grad, Zemun je priča. Zemun ima Dunav i "Veneciju" i zemunski park i Zemunsku gimnaziju, i sinagonu Zemun ima (ne znam da li je u funkciji, ali je tamo), Zemun ima ostrvce Lido i jako posebne i zakonom ili UNESKO-m ili i jednim i drugim, zaštićene ptičurke, Zemun ima neke skrivene podrume gde se pije najlepše vino na svetu, i sluša neki usnuli bas ili možda lepršava tamburica, Zemun ima "Šarana" za one koji vole ribu, Zemun ima jedan oronuli šlep na kome su zarobljene neke najsvetije studentske uspomene i uz najslanije sardine na svetu i jako razređeno pivo ispredane neke najdublje filosofske rasprave, Zemun ima Gardoš o kome niko ne vodi računa, a jedna je od najlepših kula u nas, Zemun ima jednu kafančicu do koje se stiže nekakvim skrivenim stazama i u kojoj miriše Dunav i gde su se srele jednog marta dve priče i dugo i neposredno i prijateljski se slušale i pričale, Zemun ima zgradu opere, "Madlenijanum", ponos i lepoticu zemunsku, a i beogradsku čini mi se, Zemun ima Beograd i Beograd ima Zemun, dve prilično različite kulture i istorije, i takve dve, bogatije su i lepše nego samo jedna, Zemun je imao i mene, na neko vreme, i dobio me na uvek, jer se Zemun voli, zato što je takav kakav jeste, čaroban, dostojanstven, pomalo mističan, i uvek šćučuren uz onog šarlatana od reke...