...cijeli dan, gledajući snijeg, razmišljam o jednoj zimi, o jednom čekanju...
Usrećilo bi me da je zima baš ovakva kakva jeste, da se ništa ne mijenja, ali da mi se vrati jedna osoba....da ugledam jedan sivi, pažljivo preklopljen šal, jedan kačket...i osmijeh sa snježno bijelim zubima koji se krije ispod tog kačketa.
Usrećilo bi me da u 00h čekam autobus iz Novog Sada...da cupkam po snijegu na autobuskoj stanici u Doboju...s mamom i sestrom, da ga željno iščekujemo, jer je otišao sam do ravnice...da se mi ne cimamo po zimi...da vidi svoje i da nam donese plodova panonskog mora...
Usrećilo bi me da čujem taj hrapavi glas koji je prećutao cijeli put, jer je bio mrgud u putu, jer nije htio da ga neko davi...
Usrećilo bi me da počne priču o dešavanjima iz ravnice...sa nakratko vraćenim naglaskom...a nas tri da se cerakamo..da dajemo komentare...
Usrećila bi me ta porodična ...naša atmosfera, na kojoj su nam mnogi mogli pozavidjeti...
Usrećio bi me minut toga više nego sati ovoga što imam sada. . .