Poučne priče - Melem za dušu - Strana 25
Strana 25 od 27 PrvaPrva ... 152324252627 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 361 do 375 od ukupno 399
  1. #361

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    Ljudi sa crvenom ruzom

    "Dozvolite mi da vam ispricam jednu pricu.Uostalom, treba da znate da ja mnogo volim da pricam price zato sto imam tako dobre citaoce kao sto ste vi. Danas cu vam pricati pricu o ljudima sa crvenom ruzom a vi cete, verujem, i iz ove price moci da izvucete neki koristan zakljucak.
    Ne znam da li ima medju vama onih koji dobro poznaju Njujork jer dogadjaj se zbiva u Njujorku negde kada je rat, II svetski rat zavrsen. Dogadjaj se dogadja na Glavnoj Centralnoj Stanici u Njujorku. O cemu se ustvari radi? Radi se o jednom mladicu, mladom coveku koji je na Glavnoj Centralnoj Stanici u Njujorku trazio osobu koju nikada nije video a koju je voleo. Naime, o cemu se radi: ovu pricu sam procitala u jednoj knjizi i toliko je zanimljiva pa bih je kvarila i oduzimala od drazi ako bih to ispricala. Zato, dozvolite mi da taj deo procitam. Osoba, mladic je oficir i njegovo ime je Dzon Blanckort.

    "Ustao je, kaze, sa svoga sedista sa klupe na kojoj je sedeo na Glavnoj Centralnoj stanici u Njujorku , zategao svoju vojnicku uniformu i poceo da pazljivo posmatra masu ljudi koja se kretala kroz veliku Glavnu Centralnu Stanicu u Njujorku. Trazio je devojku koje je njegovo srce poznavalo ali ciji lik nije mogao da zna. Devojku sa crvenom ruzom. Njegovo interesovanje za ovu devojku pocelo je 13 meseci ranije u jednoj biblioteci na Floridi. Kad je sa police uzeo jednu knjigu, zainteresovao se ne za onim sto je bio sadrzaj te knjige, sa tekstom u toj knjizi, vec sa zabeleskama koje su se nalazile na margini skoro svake stranice. Bio je to vrlo lep rukopis i on je zakljucio da iza tog rukopisa stoji jedno bice koje je promisljena dusa i jedan duboki um. Na prvoj strani knjige nasao je cak ime i prezime prethodnog vlasnika. To je bila gospodjica Kolis Mejhel. Potrosio je dosta vremena i truda i pronasao je cak i njenu adresu. Zivela je u gradu Njujorku. Napisao joj je pismo u kojem se pretstavio i pozvao je da se dopisuju. Sledeceg dana, dogodilo se, da je bio stavljen u brod i odvezen u Evropu kao vojnik na front Drugog svetskog rata. Sledece cele godine i jos jednog meseca, dakle 13 meseci, dvoje se dopisivalo i upoznavalo preko pisama. Svako slovo padalo je na plodno tlo. Zapocela je romansa. Blancard je u jednom pismu, pri kraju 13 meseci zatrazio sliku ali devojka je odbila da je posalje. Njemu je to bilo jos privlacnije. Ona je smatrala da, ako je on zaista zainteresovan, nece puno znaciti za njega kako ona izgleda. Kad je dosao konacni dan da se vrati iz Evrope sa fronta, dogovorili su se za njihov prvi sastanak. 7 sati uvece na velikoj Glavnoj Centralnoj Stanici u Njujorku.

    " Prepoznaces me", - pisala je devojka" - po crvenoj ruzi koju cu nositi na mom reveru."

    I tako, u 7 sati uvece on je bio na stanici i trazio ocima devojku koju je njegovo srce volelo ali cije lice nikada do tada nije video.

    I sada, autor knjige, "Ljudi sa crvenom ruzom" kaze, dopusticu da sam Blancard prica sta se na stanici dogodilo prilikom susreta.

    "Mlada osoba isla je prema meni; bila je visoka i vitka . Njena plava kosa padala je u uvojcima na ramena , njene oci su bile plave kao neki cvetovi. Crte lica bile su besprekorne i njene usne su odrazavale cvrstinu ali i odlucnost. Obucena je bila u svetlozeleni kostim i izgledala je kao prolece koje je ozivelo. Krenuo sam ka njoj potpuno zaboravivsi da ona na reveru svog odela nema crvenu ruzu. Dok sam joj prilazio mali provokativni osmeh je presao preko njenih usana i rekla je samo:

    "Mornaru, da li ti i ja idemo u istom smeru".

    "Skoro nekontrolisano, - pise mladic dalje, - nacinio sam jos samo jedan korak ka njoj a onda, tacno iz nje , ugledao sam Polis Mejhel, osobu koja je na svom reveru imala crvenu ruzu. Stajala je upravo nekako iza ove prekrasne devojke.

    Na sebi je imala prosedu kosu koja je bila sakupljena i pritisnuta vec iznosenim sesirom. Bila je okruglog lica a i tela, isto tako. Na nogama su bile cipele sa niskim potpeticama. Devojka u zelenom kostimu odlazila je vrlo brzo.Osetio sam se u tom trenutku kao da sam se razdvojio na pola. Tako me je zelja vukla da sledim devojku u zelenom kostimu ali ipak moja teznja za zenom ciji je duh tako bio spojen s mojim i buzeo moj, bila je tako duboka. I ona je tu stajala. Njeno bledo i okruglo lice bilo je plemenito i osecajno; njene sive oci su imale svetlucavi i svetli sjaja.

    Nisam oklevao. Podigao sam u svojoj ruci knjigu sa sivim koricama - to je bio znak prepoznavanja sa moje strane. I sada sam shvatio da to i ne treba da bude ljubav vec nesto posebno, nesto cak i bolje od ljubavi. Prijateljstvo za koje sam bio i morao biti uvek zahvalan. Ispravio sam se kao pravi vojnik , otpozdravio i pruzio knjigu zeni a,i ako dok sam govorio, osecao sam neku gorcinu razocarenja.

    Ja sam porucnik Dzon Blancard a vi biste morali biti gospodjica Mejhel. Tako mi je drago da smo se nasli ovde na ovoj stanici.Da li biste prihvatili da vas izvedem na veceru?" Zenino lice se rasteglo u prijatan osmeh.

    "Ja ne znam sta sve ovo treba da znaci, mladicu" - odgovorila je. " Ali mlada dama u zelenom kompletu koja je upravo ovuda otisla, zamolila me je da stavim ovu crvenu ruzu na moj kaput. I rekla je da ako me pozovete na veceru, da vam kazem da vas ona ceka u velikom restoranu preko puta. Ona je kazala da mene upotrebljava kao neku vrstu testa."

    Nije tesko razumeti mudrost ove devojke, gospodjice Mejhel.Prava vrednost ljudske duse se vidi u odgovoru na neprivlacno. Neko je napisao: "kazi mi koga volis i ja cu ti kazati ko si".

    Ko nosi crvenu ruzu? Obicno oni koji nisu za primecivanje.Obicno oni za koje mislimo da ne treba da nose crvenu ruzu. Da li ste se ikada pitali kako postupamo sa njima, u nasim svakodnevnim kontaktima. Da, sa onima koje svaki dan srecemo sa crvenom ruzom na reveru ".

    preuzeto sa neta

  2. #362

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    ALHEMIČAR

    Mudrac je pažljivo saslušao razloge mladićeve posete, ali mu reče da u ovom trenutku nema vremena da mu objasni šta je to Tajna Sreće. Preporučio mu je da se prošeta po njegovoj palati i da se vrati kroz dva sata.
    U međuvremenu bih te nešto zamolio dodade Mudrac, pružajući mladiću kašičicu za čaj u koju je kanuo dve kapi ulja. Dok budeš hodao, nosićeš ovu kašičicu i nastojaćeš da se ulje ne prospe.
    Mladić je počeo da se penje i silazi stepenicama palate stalno motreći na kašičicu. Posle dva sata vratio se pred Mudraca.
    Dakle upita Mudrac jesi li video persijske ćilime u mojoj trpezariji? Jesi li video vrt koji je najveći Majstor među baštovanima punih deset godina uređivao? Jesi li primetio prekrasne pergamente u mojoj biblioteci?
    Mladić je posramljeno priznao da nije video ništa. Njegova jedina briga bila je da ne prospe one dve kapi ulja koje mu je Mudrac poverio.
    Onda se vrati i upoznaj čudesa mog sveta reče Mudrac. Ne možeš imati poverenja u čoveka, ukoliko ne poznaješ njegov dom.
    Sada već smireniji, mladić uze kašičicu i ponovo krenu u šetnju palatom, ovog puta obraćajući pažnju na sva umetnička dela koja su visila sa tavanice i po zidovima. Razgledao je vrtove, okolne planine, primetio nežne cvetove i ukus s kojim je svako umetničko delo postavljeno na pravo mesto. Vrativši se kod Mudraca, potanko mu je prepričao sve što je video.
    Ali gde su one dve kapi ulja koje sam ti poverio? upita mudrac.
    Pogledavši u kašičicu, mladić primeti da ih je prosuo.
    Eto, to je jedini savet koji mogu da ti dam reče Najmudriji od Mudrih. Tajna sreće sastoji se u tome da posmatraš sva čuda ovoga sveta, ali da nikad ne zaboraviš ni na one dve kapi ulja u kašičici.
    Mladić je ćutao. Shvatio je priču starog kralja. Pastir voli da putuje, ali nikad ne zaboravlja svoje ovce.

    Paulo Coelho
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  3. #363

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    Ne znam baš mnogo priča,ali znam da bi mi mudrost,pa makar stala na samo jedan dlan dobro došla.
    I znam da ona leži u nekoj od onih priča do kojih sam došla crpeći iskustvo iz događaja koji su me uvukli u svoj kovitlac i preneli u neke predele bez ikakve sigurnosti,bez ičega što bi se moglo nazvati mojim.
    Ovo naravno uopšte ne nudi nikakav melem i da budem iskrena,što sam starija,sve mi je teže da iznalazim taj čudotvorni lek u nekoj od priča,ali ako iz žuči izvučem suštinu njegove gorčine, izolujem je i razlučim na sastjoke koji je čine tako gorkom,znam da sam uspela da izbegnem njen smrtonosni ubod.

    Ne znam zaista mnogo priča,ali znam da se u njima možete sakriti,izgubiti privremeno i onda,rešivši njihov lavirint,pohraniti u sebe sve njegove istine i izboriti se sa samim sobom.
    Možda je ta borba,a odmah zatim i pomirenje sa onim što jesmo ono što se u naslovu ove teme naziva melemom.

    Svakako ono malo mudrosti koja je stala na moj dlan i koja možda liči na melem drugim ljudima jeste prihvatanje samoga sebe,izmirenje sa svojim nemirima kako bi se oni konačno ograničili na male iskoke iz stvarnosti i sveli na što manje bolne pustolovine.

    Čovek mora da nauči da prihvati sva svoja ''iskakanja iz šina'',jer samo će tako shvatiti tuđa prekoračenja zamišljene,crvene linije čovečnosti i dobrote i samo tako će ostati ono što jeste od samog početka-čovek.
    Poruku je izmenio kohili, 03.05.2010 u 00:31 Razlog: slovca+ortografija
    od sveg voća koje sam probala,najbolji ukus imala je dobrota

  4. #364

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    od jutros uz kafu ponovo čitam neke delove....OSLUŠKIVANJE SRCA-Jan-Filip Zendker

    „Ja? Slep? Izgubio sam vid pre četiri godine, to je tačno. Ali zbog toga nisam slep. Vidim, samo drugačije.“ Posle kraće stanke, učitelj upita : „ A ti?“
    Tin Vin je razmišljao. „Mogu da razlikujem svetlost od tame, drugo ne.“
    „Zar nemaš nos da mirišeš?“
    „Imam.“
    „Imaš li ruke da dodiruju?“
    „Naravno.“
    „Nemaš uši da čuju?“
    „Naprotiv, imam.“ Tin Vin se trgnu. Da li da priča doživljaj učitelju? Bilo je to pre nedelju dana i više nije sigura da li se radilo o njegovoj mašti. Radije je prećutao.
    „Šta ti više treba?“, upita U Maj. „Najbitnije stvari su nevidljive.“ Ćutao je dugo, a onda nastavi: „Naša čula vole da nas zavedu. Vid je najvarljiviji. Navodi nas da mu verujemo najviše. Ubeđeni smo da vidimo okolinu, ali to je samo površina, a mi je prihvatamo kao stvarnost. Moramo naučiti da dokučimo srž stvar, njihovu suštinu. U tom slučaju, oči su prepreka. One nas skreću s tog puta. Zaslepljuju nas. Ko se suviše oslanja na njih, zapostavlja druga čula. Time ne mislim samo na uši i nos. Govorim o organu koji je u nama, ali nemamo ime za njega. Nazovimo ga kompas našeg srca.“
    Tin Vin nije razumeo šta U Maj hoće time da kaže. Rado bi pitao nešto, ali starac mu ne dade da dođe do reči. Pružio mu je ruke i dečaka iznenadi njihova toplina. „Nauči da misliš o tome“, nastavi U Maj. „Ko je bez vida, mora biti uvek na oprezu. Zvuči jednostavnije nego što uistinu jeste. Moraju se pratiti pokreti i disanje. Ako bih bio nepažljiv, čula bi me prevarila. Pigravala bi se sa mnom kao bezobrazna deca koja traže pažnju. Na primer, ako sam nestrpljiv, želim da sve ide brzo. Požurim i, naravno, naletim na čaj ili činiju supe. Ili ne čujem šta drugi govore, jer su moje misli ko zna gde. Dešava se isto ako u meni ključa bes. Naljutio sam se jednom na nekog mladog monaha i odmah nakon toga ugazio u ognjište u kuhinji. Nisam čuo pucketanje, niti sam namirisao vatru. Bes je potisnuo moja čula. Tin Vine, nije problem u očima i ušima. Bes nas čini gluvim i slepim. Strah, ljubomora i sumnja takođe. Kada se plašiš ili si ljut, preokrene ti se svet i izbačen si iz ravnoteže. Dešava se isto i ljudimo koji vide, ali oni nisu svesni toga.“

  5. #365

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    Bila jednom jedna devojka koja je samu sebe mrzela zbog toga što je slepa. Ona je mrzela svakog, osim svog voljenog momka. On je uvek bio tu za nju. Rekla mu je: "Kad bih samo mogla da vidim svet, udala bih se za tebe."

    Jednog dana, neko donira par očiju za nju.
    Kada su joj skinuli zavoje, mogla je da vidi svet, uključujući i svog momka.

    On je upita: "Sada kad vidiš svet, hoćeš li se udati za mene?"

    Ona ga pogleda i uoči da je on slep. Prizor njegovih zatvorenih očnih kapaka je šokira. Nije to očekivala. Sama pomisao da ih mora gledati čitav svoj život, naveo je da odbije da se uda za njega.

    Njen momak ode u suzama i nekoliko dana kasnije napisa joj pismo:

    "Dobro čuvaj svoje oči, draga moja, jer pre nego što su postale tvoje, te oči su bile moje."

  6. #366

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    Grupa bivših studenata, sada već uspešnih poslovnih ljudi, okupila se kako bi posetili jednog starog profesora s faksa. Razgovor je ubrzo prerastao u pritužbe o umoru, iscrpljenosti, stresu na poslu, u porodici i na svakom životnom koraku.

    Profesor ih je slušao s punom pažnjom i saosećanjem. "Čini mi se da vam treba šoljica dobre kafe", rekao je i povukao se u kuhinju.

    Vratio s velikim loncem iz kojeg se pušila kafa i celim asortimanom šoljica. Svaka je bila drugačija. Bilo je tu porculanskih, plastičnih, staklenih, papirnatih, kristalnih, keramičkih... Neke su izgledale skupoceno, kao da su stigle s dvora poslednjeg kineskog cara, druge su izgledale sasvim obično, treće su bile okrnjene i polupane ...

    "Poslužite se."

    Merkanje tuđe šoljice.

    Kad su svi bivši studenti imali šoljicu u ruci, profesor je primetio: "Lepe i skupocene začas su planule." Na stolu su ostale, nedirnute, ružne, obične i jeftine šoljice. Nastavio je: "Za sebe želite samo najbolje. Što vam je ujedno i izvor stresa."

    "A ipak, izgled šoljice ne dodaje ukusu. Lepša posuda obično je samo skuplja, a katkad i zamagljuje ono što ispijamo. Svima vam je uistinu trebala dobra kafa, a ne šoljica. Ipak ste posegnuli za najboljom. A onda ste nastavili merkajući tuđe šoljice."

    "Kad se uhvatite u vrtlog stresa i nezadovoljstva, setite se da je kafa poput života. A posao, novac i položaj u društvu... - poput šoljice. Alati za održavanje života. Šoljica ne definiše, niti menja kvalitet života koji živimo."

    "Ponekad, fokusirajući se samo na šoljicu, propustimo da uživamo u kafi. Pijete kafu, a ne šoljicu. Najsretniji ljudi nemaju sve najbolje, oni izvuku najbolje od svega. Žive jednostavno. Govore ljubazno. Vole velikodušno."

  7. #367

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    Priča jednog muškarca:

    Pričao sam sa poznanicom.

    Požalila mi se da je nepravda, da se za muškarca koji spava svake nedelje sa
    drugom devojkom, kaže da je veliki frajer, a za devojku koja ima više od dva
    momka godišnje, da je kurva.

    Odgovorio sam joj:

    "Ključ koji otvara veliki broj ključaonica, je odličan ključ. Ako istu
    ključaonicu otvaraju različitu ključevi, onda je to loša ključaonica!"

    Potom je zaćutala.
    Poruku je izmenio Night, 21.05.2010 u 22:08

  8. #368

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    U Crnoj Gori je došlo do nepredviđenih komplikacija u poslu, koje su dovele do toga da je brat izvisija za neke pare, a šta je opet rezultiralo time da je dva dana bija doslovno gladan i žedan.

    Naime, šef mu je javija da je posla nekog tipa koji će mu donit pare, ali tip je kasnija ni više ni manje nego dva dana, što je značilo da je tribalo preživit dva dana bez cigareta, hrane i bez svega. Kad je tip na kraju stiga, brat je bija u stanju akutne izgladnjelosti i očaja.

    Dobivši pare napokon, uputija se malo do Budve da se nagradi nekom hranom i pićem, nakon dva dana posvemašnje patnje. Kaže, šetaš kroz Budvu a sa svih strana zvuci hrvatskih glazbenih hitova, klapa, i, za razliku od Splita, nigdi nije čuja niti notu turbo folka.

    Nije se moga odlučit u koji kafić sist, a onda iz jednog od njih dopre glas Erica Claptona, i on se odluči.

    Pisma na pismu, piće na piće, vlasnik opet neki dobar i susretljiv čovik, brat naručuje naizmjenično muziku i piće, uvatila ga, kaže, neka tugica i nostalgija, iznaručiva svu muziku iz svoje mladosti, izraznježiva se na muziku i na vlastitu sudbu, a takvu navalu emocija se ne može izdržat bez Jack Danielsa, to svako normalan zna.

    U neku uru iztetura on iz kafića i za volan. Nije baš toliko puno popija, koliko ga je puklo, jer inače baš i nije sklon žestokim pićima, u svakom slučaju, na prvoj okuci ga zaustavi prometna.

    - Večer.
    - Večer - raznježeno će brat, još pod utjecajem "Tears in Heaven" i "Wonderful tonight".

    Prometni ga pozorno promatra.

    - Jes' ti pio što, ha?
    - Daštasan - bezbrižno će brat
    - A jel' bi ti malo duvao, ha?
    - Daštabi - odvrati brat , pomišavši duvanje i duvanje, valjda.

    I napuše on balun. 0,9.

    - Hajd', ideš na trežnjenje u stanicu.


    U stanici ga smistilo u neku ćelijicu. Iz ćelije do neko se oglasi:

    - Brate!
    - E?
    - Kolkos' ti naduvao, ha?
    - 0,9 - odgovori brat utučeno.
    - Ja bogami 1,9! I kol'ko su ti dali trežnjenja?
    - Šest sati - stoički će brat.
    - I meni isto šest!
    - Kako to - začudi se brat - ja napuva 0,9 i dobija 6 sati, a ti 1,9 i isto dobija šest sati?
    - Na znam, brate. Nego, jel' ti žao sad?
    - Šta jel' mi žaj?
    - Pa, što nisi više popio, avetinjo!!!!

    Tekst ukradJen odavde
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  9. #369

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    Čovek je gledao decu koja su na obali zidala kulu od peska.
    Kada su završila zamišljenu kulu za koju su potrošila mnogo vremena i strpljenja,
    veliki talas je poravnao kulu sa plažom. Čovek je očekivao suze i bes.
    Deca su sela, uhvatila se za ruke i počela da se smeju!
    Uskoro su počela da grade novu kulu.
    Rekao je sebi: "Od dece sam naučio veoma važnu životnu lekciju.
    Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije,
    stvorene su od peska. Trajni su samo naši odnosi s ljudima.
    Pre ili kasnije doći će talas i odneti ono što smo sagradili sa tolikim trudom
    Kada se to dogodi, moći će da se smeju samo oni, koji budu imali s kim da se drže za ruke!!!"
    Lako cu,ako je do mene.........

  10. #370

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    PREKRASNA PRIČA

    Pročitaj do kraja!!!!!!!!!!!!!!!!!!



    Jednog dana, kad sam bio prva godina srednje škole, video sam jednog dečaka iz mog razreda kako ide kući. Zvao se Kyle. Izgledalo je, kao da nosi kući sve knjige.
    Pomislio sam: "Zašto bi neko nosio sve svoje knjige kući u petak? Ovaj zaista mora da je štreber."
    Sam sam imao lepo isplaniran vikend (slavlja i fudbalska utakmica s prijateljima sutra popodne), zato sam samo slegnuo ramenima i produžio dalje.
    Hodajući, video sam da prema onom dečaku ide grupa dece. Potrčali su k njemu, srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu, tako da je pao u blato. Njegove naočare su odletele i video sam kako se zaustavljaju desetak koraka od njega. Pogledao je prema gore i video sam mu tugu u očima. U srcu sam saosećao s njim. Potrčao sam prema njemu, i dok je puzeći tražio svoje naočare, ugledao sam suzu u njegovim očima. Dodajući mu naočare, rekao sam: "oni dečaci su budale. Zaista bi već morali da odrastu."
    Pogledao me i rekao: "Hej, hvala!" na njegovom je licu bio velik osmeh, jedan od onih koji izražavaju iskrenu zahvalnost. Pomogao sam mu da pokupi knjige i upitao ga gde živi.
    Pokazalo se da živi blizu mene, pa sam ga upitao, kako to da ga nisam ranije viđao.
    Rekao je, da je pre išao u privatne škole. Pre toga se ne bih nikada družio s nekim, ko je pohađao privatnu školu. Celim putem do kuće išli smo peške i pomogao sam mu da nosi deo knjiga. Pokazalo se da je zanimljiv dečak. Upitao sam ga bi li hteo s mojim prijateljima da igra fudbal. Rekao je da želi.
    Družili smo se celi vikend, i što sam bolje upoznavao Kyle-a, sve više mi se sviđao. Moji
    prijatelji bili su istog mišljenja.
    Došao je ponedeljak jutro i tamo je opet bio Kyle s ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao: "Ti ćeš zaista da nabildaš mišiće s tom hrpom knjiga, koje nosiš svaki dan!"
    Samo se nasmejao i dao mi polovinu knjiga.
    Kroz sledeće četiri godine Kyle i ja postali smo najbolji prijatelji. Na poslednjoj godini počeli smo da razmišljamo o faksu. Kyle se odlučio za Georgetown a ja za Duke.
    Znao sam da ćemo zauvek biti prijatelji i da kilometri nikad neće biti problem.
    On je hteo da postane lekar, a ja sam ciljao u poslovne vode uz pomoć fudbalske stipendije.
    Kyle je bio zadužen za oproštajni govor u našem razredu. Celo vreme zezao sam ga da je
    štreber. Morao je da pripremi govor za maturu. Radovao sam se što ja nisam morao da idem na binu i govorim. Na dan mature video sam Kyle-a. Izgledao je fenomenalno. On je bio jedan od onih koji su zaista pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao sa naočarima. Imao je više sudara nego ja i devojke su ga obožavale, tako da sam ponekad bio ljubomoran.
    Danas je bio jedan od tih dana. Video sam kako je nervozan zbog svog govora. Zato sam ga lupio po leđima i rekao: "Hej, veliki čoveče, bićeš odličan!"
    Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda i nasmejao se. "Hvala", rekao je.
    Nakašljao se i počeo govor. "Matura je vreme da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali tokom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima, braći, sestrama, možda treneru ... ali najviše svojim prijateljima. Ovde sam, da vam kažem, da je biti nekome prijatelj, najveći dar koji toj osobi može da se da. Ispričaću vam priču."
    Gledao sam u svog prijatelja u neverici, dok je on pričao priču o danu našeg prvog susreta.
    Preko vikenda je nameravao da se ubije. Govorio je o tome, kako je ispraznio ormarić, da posle njegova mama ne bi morala da dođe i nosi kući njegove stvari. Duboko me pogledao i uputio mi mali smešak. "Hvala bogu, bio sam spašen. Moj prijatelj me je spasao od smrti."
    Čuo sam uzdah, koji je putovao kroz masu, dok je taj zgodni, popularni dečak pričao o svom
    najgorem trenutku. Video sam njegovu majku i oca kako me gledaju i smeše mi se onim istim
    zahvalnim osmehom.
    Tek sam tada shvatio pravu dubinu svega toga.
    Nikad ne potcenjuj moći svojih dela. Jednim malim gestom možeš nekome da promeniš život. Na bolje ili na gore. Bog nas "pušta" u naše živote, da na neki način utičemo jedni na druge.
    Tražite Boga u drugima.
    Lako cu,ako je do mene.........

  11. #371

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    БАБАМАРИНА ПРИЧА


    Сваке године у дане раног лета, као да излази из заседе у којој је чекала,походи ме једна прича. Извире и надолази из сећања, јединог раја из којег не можемо бити прогнани.
    Причала је наша бака, Зеленуша Мара са Михољача, питоме висоравни повише Гатачког поља, чак и онда када смо помишљали да више неће моћи јер је почела да заборавља губећи се под слојевитим наслагама година, у талогу старости.
    Све мање је волела оно што је близу.
    Заборављала је бол брже него радост.
    Била је шесто, најмлађе дете у кући Ђорђа Зеленовића па је зато послаше у Автовац, у школу. Постала је најбољи, први ђак. А Херцеговци, са поносом, такве школују даље, у Мостар, Сарајево или неки још већи град.
    Када је завршила четврти разред, као и сваке претходне године, са књижицом у руци, истрчала је на пут који од горњег моста пролази Автовачком чаршијом. Војници и официри из оближње касарне, трговци, комшије све три вере, чашћавали су ђаке. Најбољи су добијали највише. Повремено застајкујући журила је до пољане испод доњег моста где је био велики сабор. Никада није била срећна као тог дана.
    И сунце на небу, високо изнад Гата, журило је за њом.
    Није стигла.
    Жандари на коњима, са пушкама дугих цеви, уз псовке, пуцајући у вис, ниско и високо, разгонили су народ који се беше окупио. Жамор гласова, крици и јауци, тупи одјеци примљених и узвраћених удараца.
    Док је корачала кући очи су јој биле пуне суза јер је разумела шта се догађа.
    Био је Видовдан 1914 године! Крај детињства.
    Осамдесет година касније, почетком маја, добио сам телеграм. У Српску Црњу, у стару кућу у Његошевој улици, стигох истог дана, увече. Ушао сам у ону собу до улице. Око ковчега, на клупама, седеле су жене и понеки старији мушккарац.
    Пришао сам полако, са свећом руци.
    Видиш ли нешто? упитао ме је стриц.
    На увелом старачком лицу мировао је осмех једанаестогодишње девојчице.
    У последњем, самртном часу испричала је ону причу не изоставивши ниједну реч, ниједан детаљ. Причајући све док се сјај Видовданског сунца 1914. године није угасио у њеним очима.
    Прекрстио сам се и упалио свећу.
    Многе свеће у њеној младости биле су сунце. А сада је и најјаче сунце постало, најпосле, свећа.
    Дођи!, позва ме стриц, Живот јесте сличан пламену ових свећа. Али у том животу, у тој борби, никада не умире пламен него свећа! Ја сам то видео!

    Писао сам ову причу последње недеље јуна 2009. године гледајући кроз прозоре како низ степениште наше школе журе, повремено застајкујући, дечаци и девојчице са ђачким књижицама отврених, плавих корица.
    И Видовданско сунце на небу, високо изнад Букуље, журило је за њима.
    Они ће стићи.
    Они су стигли.
    У баба-Марину причу која се, ето, наставља.

    Милорад Шуковић
    Hej Joe...Supercalifragilisticexpialidocious !

  12. #372

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    Elegija po Olegu



    Oleg je dobar momak. Pouzdan, ozbiljan, lojalan. A i temeljan. I posle četiri godine me je zasmejavao istom lakoćom kao što je to činio kada sam ga upoznala. Sećam se, razmišljala sam- tek je ušao u moj svet, proći će izvesno vreme i on će istrošiti kompletan arsenal pošalica koje su se u njegovom životu taložile pre nego što smo se sreli. Pogrešila sam- delovalo je kao da je njegov fond nepresušan. Nije bilo situacije u kojoj nije mogao da izvede neki gaf. Umeo je i da pretera, pokušavajući da svađe savlada ponekad neumesnim i gotovo uvek neprimerenim gegovima. Najviše su me nervirali oni kojima je oponašao moj hod ili neke pokrete, poštapalice ili rđave navike. Mislim, nisam imala ništa protiv toga generalno, ali je umeo da ih izvlači u najgorim trenucima.

    Sa njim nisam imala većih potresa , bar ne onih na koje se moje prijateljice obično žale- niti je visio po kladionicama, niti je ravnodušno, sa flašom piva u ruci, sedeo ispred ekrana očekujući neke glupe utakmice i pomirljivo češkao svoj sve veći stomak( da im bar muda rastu od landranja , pa da ima neke koristi od njih, govorila je jedna moja drugarica) Zaista me je slušao kada sam mu pričala o svojim problemima, u svim ozbiljnijim životnim situacijama bio bi odmah pored mene. Bio mi je od neprocenjive pomoći kada mi je umrla baka- danas mislim da bez njega ne bih izdržala, jer sam tu ženu volela najviše na svetu. Na sahrani me nije ispuštao iz vida ni na trenutak, vodio je računa o tome da li sam jela, imam li pored sebe flašicu vode i maramice i da li me cipele možda previše žuljaju. Sećam se da sam mu rekla da je sve u redu, ali je on skoknuo do auta i doneo mi druge, udobnije cipele, za koje nisam ni znala da ih je bio poneo. Umeo je, nekim svojim potezima, da obara s nogu.

    Nikada nisam posumnjala u njega. Znam da je to užasno nezahvalno, ali spremna sam da tvrdim da ni u jednoj prilici nije pomislio na to da bude sa drugom devojkom. Onoliko koliko sam sigurna u sebe ( a to je, u ovom slučaju, ravno 100 procenata) spremna sam da garantujem i za njega. Ne, nije ono što će mnogi prvo da pomisle- Oleg nije neki lepotan, ali nije ni neko mutavo, neugledno tocilo. Štaviše, drugarice su mi za njega uvek govorile da je šarmantan, da ima u sebi neku nit koja ga čini veoma privlačnim, a njegova urođena elokvencija samo je pojačavala solidan umetnički dojam. Kada malo bolje razmislim, nikada mi nije davao povoda za ljubomoru, mada sam ja često umela da mu priredim nepotrebne scene. U početku se zbog toga nervirao, posle mu je bilo smešno. Vremenom sam se i ja navikla na to da će ga druge žene svakako primećivati i da sa tim moram da se pomirim, jer zaista nemam razloga za brigu- razmenjivali smo sms-ove svakodnevno i on bi odmah, čim završi s poslom, išao kući, u naš zajednički iznajmljeni stan. Gledao je da što više vremena provodimo zajedno, a neretko se dešavalo da tek kasnije saznam šta je on to sve odložio da me ne bi ostavio samu ili iz puke želje da bude sa mnom.

    I onda sam počela sam da osećam nešto čudno. Nije se on promenio, ali mi se činilo da me je to najviše nerviralo. I dalje je bio onaj isti- pouzdani, lojalni, predani i uglavnom brižni muškarac, s kojim s vremena na vreme imam poneku temperamentniju svađicu ili svađetinu . Kao da mi je smetalo što je takav, mada stvarno nemam nijedan racionalan razlog za to. Da se bar negde zapije sa drugarima, ode na neki striptiz ili napravi neku tipično mušku svinjariju. Bilo šta. Kako sam intenzivnije razmišljala o tome, počela sam da shvatam gde se nalazi generator moga nezadovoljstva, mada to sebi nisam želela da priznam. Uplašila sam se. Videla sam kuda sve ovo vodi i osetila strah- možda je malo prerano da napravim svoj konačni odabir, možda bi trebalo malo pažljivije pogledati oko sebe i naći nekog ko mi više odgovara. Oleg je odjednom počinjao da mi biva manje zanimljiv. Primetila sam da mu iz ušiju vire velike dlake. Kao da je preterivao sa provlačanjem ruke kroz moju kosu. Kako li su mi samo promakli onoliki čukljevi na njegovim nogama? Jede previše sporo, odugovlači sa svakim zalogajem. Uvek pre mene pročita moje omiljene rubrike u novinama i ispresavija mi stranice. Ljubazan je čak i sa onim ljudima za koje sam mu jasno stavila do znanja da me nerviraju. Čini mi se da njegov otac ima previše uticaja na njega. Nekada mi smeta čak i njegovo prisustvo u sobi. Još samo da u onim situacijama počnem da se vadim na glavobolju pa da zaokružim taj proces.

    O svemu sam pričala Leni, jednoj od mojih najboljih drugarica. Lena je u dugogodišnjoj vezi koja bi trebalo da se zapečati brakom ( ona je upotrebljavala taj izraz, ne znam zašto baš taj glagol) . Od nje nikada nismo čule nikakvo kukanje u vezi sa Lukom. Znale smo da ima dosta novca i da Leni može da obezbedi sve što ona poželi, a viđale bismo ga samo kada bi po nju dolazio posle posla . Ponekad bi me nazvala sa njegovog mobilnog telefona jer je, kao i većina ljudi u Srbiji, često kuburila sa kreditom. Lena me je pažljivo slušala i na moje pitanje da li je ona imala sličnih problema i kriza, odsečno odmahnula glavom. Rekla je da je njoj Oleg ipak nešto malo sumnjiv i da mi to do sada nije govorila, ali da bi na mom mestu ipak pripazila. Pričala mi je ono što mi je prijalo, samo potvrđujući moje sumnje- da sam ja zaista posebna devojka i da bi mi možda više odgovarao neko...nije znala kako ga nazvati, kao ni ja, pa smo se dogovorile oko izraza prikladniji. Oleg nije nimalo ambiciozan, nastavila je Lena sa argumentima, pod plaštom dobrote dopušta da ga iskorišćavaju svakakve budaletine ( da, i to mi je smetalo) i vrlo verovatno bi brzo došao trenutak kada on jednostavno ne bi mogao da prati moje ambicije. Rekla je da me zamišlja u nekoj malo drugačijoj situaciji, a ne u stančiću od četrdesetak kvadrata gde jedva sastavaljam kraj sa krajem. Kako je ona govorila, tako je meni pred očima bivalo sve jasnije- Lena mi je rekla ono što ja nisam umela da povežem , pogodivši dosta stvari. U meni se nataložilo nezadovoljstva mnogo više nego što se to na prvi pogled videlo, pa me Lenina žestoka rafalna paljba po Olegu uopšte nije uzbudila- u drugačijoj situaciji verovatno bih ga branila, ali mi je sada izgledalo da su njeni argumenti neoborivi.

    Da se ne bih zaletela, morala sam da pribavim i famozno second oppinion. Našla sam se sa Olgom, prijateljicom koja je u braku već desetak godina. Ne znajući o čemu želim da razgovaramo, ona je odmah raspalila po žalopojkama, govoreći da ima silnih problema i da misli da bi za nju najbolje bilo da se razvede. Nagrdila je muža toliko da je i meni bilo neprijatno, ali mi je tako žestokim uvodom samo olakšala iznošenje pripremljenig elaborata. Pažljivo me je saslušala i samo klimala glavom, neprestano potvrđujući sva moja zapažanja:

    -Da, da, naravno, jasno. I kod mene je počelo isto tako- od sitnih mana, preko nekih osobina koje nisam primećivala, ali smo dobili decu, pa se sve dodatno zakomplikovalo. Sada ga više trpim nego što živim sa njim i ne znam koliko dugo ću izdržati. Ti nemoj da dođeš u moju situaciju- beži dok još možeš, ne daj nikome da te zarobi. Ti si bar uvek bila jaka, znaš kako smo ti se svi divili zbog toga.

    Možda je baš ta poslednja rečenica delovala kao okidač i ja sam donela odluku. Oleg je sve podneo prilično teško, ali mi nije pravio probleme. Ćutke se iselio, upitavši me samo jednom da li sam sigurna u svoju odluku. Ne znam, osećala sam se jakom i moćnom dok sam ga gledala onako skupljenih ramena, sa teškim rancem na leđim i torbama u rukama. Samo sam klimnula glavom. On je progutao knedlu, zaustio nešto da kaže ali je ostao nem. Pogledao me je, okrenuo se , rekao dobro, to je onda to i izašao. Čudno, sećam se svakog detalja, i onog malog pauka koji je ispleo mrežu iznad dovratka , tankih niti koje su se zanjihale kada je Oleg zatvorio vrata. Dosta je vode zagađeno u našim rekama od tada, a opet pamtim i monotoni zvuk njegovih koraka niz stepenice , trenutak tišine koji kao da je nagoveštavao da želi da se vrati nazad , i moj pogled kroz zavesu, dok je on dole, ispred zgrade, ubacivao stvari u automobil. Nije se okrenuo, nije pogledao ka gore, niti je sebi dozvolio neki od onih plačljivih patetičnih pogleda muškaraca žestoko uzdrmanog ega. Bio je, čak i tada, isti onaj čovek kojeg sam oduvek poznavala. Makar spolja. Kako se osećao iznutra, teško mi je da zamislim.


    U poslednje vreme često razmišljam o njemu. Sećam se onog osećaja slobode neposredno po prekidu, drugarica koje su me tapšale po ramenu hvaleći moju bodrost i duh u tako teškoj situaciji, čudeći se kako gotovo nikada ne pominjem Olega. Kada bi ga neka od njih pomenula, oprezno, da me ne uznemiri, ne bih se oko toga potresala. Ubrzo su došli neki drugi muškarci i Oleg je polako tonuo u zaborav. Sve dok nisam počela malo bolje da upoznajem te druge. Bila sam besna na sebe kada bih nekog od njih uporedila sa Olegom, ali to je izgleda bilo neizbežno. Živela sam sa njim, valjda mi je trebalo izvesno vreme da se razmagnetišem. Oslanjala sam se na vreme, to je uvek najsigurnije. Prvi veći problemi nastali su kod sledećeg raskida- bilo je tu suza, moljakanja, plača, opsedanja sms porukama, zaklinjanja na to da on bez mene neće moći i svih onih neprijatnih stvari koje uz to idu. Reakcija moje cimerke na četrdeset šesti poziv toga dana žestoko me je uzdrmala. Rekla je:

    -Oleg ovo sebi nikada ne bi dozvolio. Ovaj tvoj se pred društvom pravi muškarčina, a ponaša se kao poslednja pičkica, nije u stanju ni da se pomiri sa činjenicama.

    Nisam želela da se raspravljam sa njom pa sam izašla. Napolju sam srela Feđu, Olginog muža. Nisu se razveli, mada je u vreme dok sam ja raskidala sa Olegom to delovalo kao gotova stvar. Srela sam se sa Olgom još nekoliko puta posle toga i samo sam je jednom pitala šta bi sa njenom nepokolebljivom voljom da iz braka izađe. Vadila se da to baš nije tako jednostavno, da je iza nje i Feđe toliko toga, i dobrog i lošeg, i da u svakom braku postoje krize koje se mogu prevazići. Kada sam je upitala zašto meni nije dala sličan savet ( prećutala sam njen skoro presudan uticaj na moju odluku) ona me je začuđeno pogledala i kroz smeh mi odgovorila a što si ti mene slušala?. Razmišljala sam o tome dok sam se pozdravljala sa Feđom, razmenjujući uobačijane ljubazne fraze i raspitkujući se za Olgu i klince. Kada smo se već rastajali, Feđa je spustio ruku na moje rame, možda malo prenisko i pogledao me nekako čudno. Ne, ne, samo mi se učinilo, ne verujem.

    Cimerka se preselila kod svog momka u stan, pa sam ostala sama. Na sreću, dobila sam unapređenje na poslu, pa sam imala dovoljno novaca za taj luksuz. Evo me, inokosna u četrdesetak kvadrata, ogroman je to korak napred . Lena bi svakako bila ponosna na mene, jer sam stvarno napredovala u životu- sada raspolažem duplo većom kvadraturom (svih četrdeset samo za mene!) , a to što nedostaje jedino muškarac- bože moj, njih ionako ima koliko hoćeš. Eto, baš me je i muž jedne od najboljih prijateljica poželeo, tako da za mene nema straha. Da, zaboravila sam taj detalj- posle našeg sureta na ulici, usledio je telefonski poziv, od Feđe naravno. Rekao je da je Olga sa decom otišla kod svojih i da bi voleo da navratim kad budem imala vremena. Odgovorila sam mu, otprilike, da se najede gnuovog izmeta i opsovala nekoliko najfamilijarnijih stvari i nebeskih tela kojih sam se u tom trenutku mogla setiti. Naravno da sam to prenela Olgi, čim smo se videle, ne sluteći da je to naš poslednji suret. Vrištala je na mene da sam sve izmislila , da njen Feđa nikada ne bi uradio tako nešto i da nije ni čudo što sam sama u ovim godinama, jer neprestano smišljam spletke i upropaštavam tuđe živote. Tako ona meni.

    Malo sam plakala- šta malo, nekoliko dana, i onda sam stavila još jedan krst preko imena u adresaru. Dok sam olovkom pritiskala papir, neuporedivo više me je zabolelo ono neprekriženo Oleg , tik iznad tek preškrabanog Olga. Gledala sam dugo u četiri slova njegovog imena i broj telefona pored njega, shvativši da ću tu kombinaciju cifara verovatno pamtiti celoga života. Usred tog vizuelno- reminiscentnog transa začuo se signal koji označava taze pristigli sms. Dok sam bila sa Olegom, to mi se dešavalo često- kada bih najviše mislila na njega, on bi mi poslao sms, ili bih, češće nego što to slučaj dozvoljava, dobila poruku od njega u istom trenutku kada bih je slala. Zato sam bila toliko uzbuđena da sam poruku otvorila ni ne videvši od koga je, jer sam se očajnički nadala da je Oleg. Posle prve rečenice srce mi je ludački lupalo. Pisalo je nemogu da prestanem da mislim na tebe. Zanemarila sam nepravilno napisanu negaciju pripisujući je žurbi, mada su njegove poruke bile uvek takve da je i na interpunkciju pazio. Otkucaji su naglo usporili već kod sledeće rečenice, a suze radosnice pretvorile su se u suze očajnice. " Idem u Makarsku na nekoliko dana, pa bi mogla i ti, sjajno ćemo se provesti!". Ne, ovo sigurno nije Oleg. Vratila sam se dva koraka unazad u meniju telefona i pogledala ono što sam propustila. Poruka je stigla sa broja koji nije memorisan, ali mi je odnekud bio poznat ( zanimljivo je da svi mi pomislimo isto u takvim momentima, mada se često ispostavi da to nije tačno). Srećom, imala sam sačuvane pozive u poslednja skoro dva meseca i onda sam ih izlistala . Tamo sam našla ovaj broj. Mene je neko zvao sa njega, i razgovor je trajao oko dva minuta. Pogledala sam datum i vreme i skamenila se. Bilo je subotnje veče i Lena me je zvala da mi kaže da će dobiti auto od Luke i da se dogovorimo oko odlaska na koncert. Zvala me je sa Lukinog broja. Jebem ti. Ne sad i ovo. Šta da radim?


    Iskustvo sa Olgom je bilo takvo da me je teralo na oprez. Naravno da na poruku nisam odgovorila, morala sam samo da smislim način kako da kažem Leni. Ili da joj ne kažem, pa da onaj kreten pomisli da se ložim na njega? Težak izbor. Ipak, nisam imala previše manevarskog prostora. Našla sam se sa njom već sutra, rešena da joj kažem na što diplomatskiji način. Od prve rečenice sam shvatila da govorim pravo u zid. Delovala je kao žrtva lobotomije ili maestralnog spinovanja. Tupo je zurila u mene, o nju se odbijala i najmanja mogućnost da joj se govori istina. Podsećala sam je na to kako mi je njena pomoć bila dragocena kada sam prolazila kroz raskid sa Olegom i da je ovo što je uradio Luka strahovito loše za nju i da to nikako nisam mogla da prećutim, jer smo super drugarice celoga života. Kada sam napravila pauzu da srknem gutljaj kafe, ona je ustala , energičnim pokretom vratila svoju stolicu pod sto i krenula da se udaljava . Nisam verovala šta se dešava, ustala sam, potrčala za njom , moleći je da se smiri, da razmisli o svemu. Ona se okrenula prema meni, crvenog i zajapurenog lica i rekla samo:

    - Nema tu o čemu da se razmišlja. Moj dečko se zove Luka, a tvoj?

    Još jedan udarac groma u čeonu kost. Uzdrmana, slomljena, isceđena i jebeno tužna, dovukla sam se do stana. Legla sam na krevet i gledala u plafon. Ne, neću da plačem ovaj put. Ne mogu, nemam snage. Uhvaćena u zasedu nostalgije, sa ozbiljnim emotivnim ranama, uradila sam nešto što u normalnim okolnostima ne bih- poslala sam sms. Običan, jednostavan, bez velikih reči ili konkretnih predloga. Olegu. Činilo mi se da mi je u tom trenutku najvažnije samo da ugledam slova njegovog imena na displeju, mada sam bila gotovo sigurna da se to neće dogoditi. Pogrešila sam- kroz nekoliko minuta telefon je zavibrirao. Ono malo preostale nade razbijeno je čitanjem poruke:

    - Nemoramo u Makarsku, možeš i kod mene, imam dosta zanimljivih igračaka. Nebrini zbog Lene, to ću ja da rešim.

    Isključila sam telefon i bacila ga daleko od sebe, mislim da je završio u sudoperi. Zajedno sa velikim komadima mraka, u sobu se uvlačila neka čudna , a opet prijatna atmosfera, najviše nalik čistoj olegovštini. Vladala je nenametljiva olegarhija. San koji je usledio bio je prepun stopala sa čukljevima i dlaka koje nekontrolisano vire iz ušiju. Nekom drugom bi to možda bio košmar, pa bi sa čuđenjem gledao u osmeh koji nije silazio sa mog usnulog lica.

    IZVOR
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  13. #373

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    DOBRO DRVO

    Bilo jednom jedno drvo, Dobro drvo, puno ljubavi za jednog malog Dječaka. Dječak je dolazio svakog dana i vrijedno sakupljao opalo lišće. I isplevši lisnatu krunu, zamišljao je da je šumski kralj. Peo bi se uz stablo Dobrog drveta i njihao se na njegovim granama. Jeo je njegove slatke plodove, jabuke. Dobro drvo i Dječak bi se ponekad igrali žmurke i kad bi se umorio, Dječačić bi zaspao u sjenci drveta. Mali Dječak je puno volio drvo. I Dobro drvo bilo je srećno. Ali, vrijeme je neumitno prolazilo i Dječak je odrastao. Dobro drvo je sada često ostajalo samo. A onda, jednog dana, Dječak ponovo dođe i Dobro drvo mu reče:

    Hajde, Dječače, popni se na mene i poljuljaj se na mojim granama, najedi se mojih jabuka i odmori se u mojoj sjenci. I budi srećan.

    Ali, suviše sam veliki da bih se peo na tebe i igrao se s tobom, odgovori Dječak Dobrom drvetu. Želim da kupim toliko stvari i da se zabavljam Ali, znaš, potreban mi je novac. Možeš li mi dati malo para?

    Žao mi je, odgovori Dobro drvo ali para nemam. Sve što imam jesu lišće i jabuke Ipak, Dječače, mogao bi da ubereš moje jabuke i prodaš ih u gradu Tako ćeš doći do para i biti srećan.

    I Dječak se uzvera na drvo i pobra njegove jabuke, potom ih odnese sa sobom. I Dobro drvo se opet osjeti srećnim. Dugo je vremena opet prošlo, a Dječak nije navraćao.
    I Dobro je drvo bilo jako tužno.

    A onda, jednoga dana, Dječak ponovo stiže i drvo radosno zašumori.
    Hajde, Dječače, reče mu ono popni se uz moje stablo i poljuljaj se na mojim granama.
    I uživaj!

    Nemam vremena za to, imam previše posla, Odgovori Dječak.
    Želim kuću, u kojoj će mi biti toplo, objasni on, Želio bih da imam ženu i djecu i zato mi je potrebna kuća. Možeš li mi ti nabaviti jednu kuću?

    Ni ja nemam kuću, odgovori drvo. U stvari, čitava šuma je moja kuća. Ali, evo možeš posjeći moje grane i od njih sebi sagraditi kuću. I tako ćeš biti sretan.

    I tako Dječak posiječe grane Dobrog drveta i odnese ih, i od njih sagradi sebi kuću.
    I Dobro drvo ponovno se osjećalo jako srećnim.

    Još podosta vremena prođe, ali Dječak nije navraćao. I kada se ponovno pojavio, Dobro drvo je bilo toliko srećno da je jedva bilo u stanju riječ izustiti.

    Hajde, Dječače, pozove ga drvo šaptavim glasom, dođi i poigraj se.


    Previše sam star i tužan da bih se igrao, Odgovori Dječak. Ali želio bih jedan čamac, koji bi me odvezao daleko, daleko odavde. Možeš li mi naći jedan čamac?


    Pa, posijeci moje stablo i načini sebi čamac, odgovori Dobro drvo. Tako ćeš moći odjedriti daleko, daleko odavde i biti srećan.

    I tako Dječak posiječe stablo Dobrog drveta, napravi čamac i odjedri daleko, daleko.
    I Dobro je drvo bilo srećno ali ne i presrećno.

    Dosta je vremena minulo i Dječak se najzad ponovno pojavi.

    Žao mi je, Dječače, dočeka ga drvo, ali zaista nemam ništa više što bih ti mogao dati. Znaš ne rađam više jabuke.

    Zubi su mi se već davno istrošili i ne mogu više jesti jabuke. reče Dječak.

    Nemam više ni grana nastavi Dobro drvo, na kojima bi se mogao ljuljati.


    Previše sam star za takve stvari, mislim za ljuljanje na granama. primijeti Dječak.


    Nemam više ni deblo, reče Dobro drvo na koje bi se mogao popeti.

    Suviše sam umoran da bih se pentrao po drveću. zaklima glavom Dječak.

    Žao mi je, uzdahnu Dobro drvo. Volio bih da ti mogu bilo što dati, ali ništa mi više nije ostalo.
    Sad sam ti samo jedan stari panj. Žao mi je, zaista.

    Pa više mi mnogo ni ne treba uzdahnu Dječak. Tek neko mirno mjestašce gdje mogu
    mirno sjesti i predahnuti. Znaš jako sam umoran.

    U redu onda odvrati Dobro drvo, istežući se što mu je više bilo moguće: stari panj je pravo mjesto da se na njemu sjedi i odmara. Dođi Dječače, i sjedi. Sjedi i odmori se.


    I Dječak postupi kako mu je rečeno.
    I Dobro drvo se osjeti beskrajno srećnim.

    Šel Silverstajn
    Hej Joe...Supercalifragilisticexpialidocious !

  14. #374

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    NA OBALI REKE PJEDRE SEDELA SAM I PLAKALA

    "Jedan mladić i devojka zavoleli su se ludo" - govorio je mamin glas, izmedju groznice i sna.
    "I rešili da objave veridbu. Kao što obično biva, verenici tom prilikom jedno drugo daruju. Ali mladić je bio siromašan. Njegova jedina dragocenost bio je džepni sat koji je nasledio od dede. Misleći na divnu kosu svoje drage, odlučio je da proda sat i da joj kupi skupocenu srebrnu dijademu.
    Devojka, takodje, nije imala čime da kupi vereniku poklon. Zato je rešila da najboljem vlasuljaru u gradu proda svoju kosu.Tim novcem kupila je zlatni lanac za sat svog dragog.
    Kad su se sreli, na dan veridbe, ona je njemu predala lanac za prodati sat, a on njoj dijademu za odsečenu kosu"

    Paulo Coelho
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  15. #375

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    BRUNO ŠULC

    JULSKA NOĆ


    Letnje noći sam prvi put upoznao u godini moje mature, za vreme raspusta. U našoj kući kroz koju su preko celog dana kroz otvorene prozore duvali lahori, šumovi, bleskovi vrelih letnjih dana, nastanio se novi gost, malo, ljutito, kmezavo stvorenjce, sinčić moje sestre. On je u našoj kući doveo do povratka primitivnih odnosa, vratio unatrag socijalni razvoj do nomadske i haremske atmosfere matrijarhata sa logorištem posteljine, pelena, večito pranog i sušenog rublja s nemarnošću ženske toalete koja teži ka obilnim obnaživanjima vegetativno nevinog karaktera, s kiselkastim mirisom odojčeta i grudi nadošlih mlekom.

    Sestra je posle teškog porođaja bila otputovala u banju, šogor se pojavljivao samo u vreme kad se jelo, a roditelji su do kasno u noć boravili u radnji. U kući je bila raširila svoju vlast detinja dadilja, čija se ekspanzivna ženstvenost još uvećavala i crpla sankcije iz svoje uloge majke-hraniteljke. U majestetu tog dostojanstva ona je svojim širokim i važnim postojanjem celoj kući udarila pečat ginekokratije koja je istovremeno bila vlast site i bujne telesnosti raspoređene u mudroj postepenosti između nje same i dve sluškinje, kojima je svaka delatnost dozvoljavala da rašire, kao paunov rep, celu skalu autarhične ženstvenosti. Na tiho cvetanje i dozrevanje vrta punog šuštanja lišća, srebrnog sjaja i senovitih zamišljenosti naša kuća je odgovarala mirisom ženstvenosti i materinstva koji se uzdizao iznad belog rublja i cvetajućeg mesa, i kada bi se u strašno svetli sat podneva preplašene podizale sve zavese na širom otvorenim prozorima i sve pelene razapete na uzicama ustajale u sjajnom špaliru kroz taj beli alarm svile i platna teklo je perjasto semenje, prašina, izgubljene pahuljice i vrt je sa tokom svojih svetlosti i senki, s putovanjem šumova i zamišljenosti lagano prolazio kroz sobu, kao da su se u taj sat Pana podigle sve pregrade i zidovi i kroz ceo svet u oseki misli i osećanja prolazio drhtaj sveobuhvatnog jedinstva.

    Večeri tog leta provodio sam u bioskopu gradića. Napuštao sam ga posle poslednje predstave.

    Iz crnine bioskopske dvorane razderane panikom uznemirenih svetlosti i senki, ulazilo se u tihi svetli vestibil, kao iz beskraja burne noći u tihu gostionicu.

    Posle fantastične jurnjave po stranputicama filma umorno srce se umirivalo posle ekscesa ekrana u toj svetloj čekaonici, zatvorenoj zidovima od pritiska velike, patetične noći, u tom bezbednom pristaništu, gde je vreme odavno prestalo, a sijalice uzajamno ispuštale jalovo svetlo, talas za talasom, u ritmu jednom zauvek ustaljenom gluvom lupom motora, od koga je lako podrhtavala kabina blagajnice.

    Taj vestibil, utonuo u dosadu kasnih sati kao železničke čekaonice kasno posle odlaska vozova, na trenutke je ličio na poslednje tle života, ono što će ostati kad prođu svi događaji, kad se iscrpe žagor množine. Na velikom šarenom oglasu Asta Nilzen se teturala već zauvek s crnim pečatom smrti na čelu, jednom zauvek njena usta su bila otvorena u poslednjem kriku, a oči natčovečanski napregnute i krajnje lepe.

    Blagajnica je odavno otišla kući. Sigurno se sada vrtela u svojoj sobici oko razmeštenog kreveta koji je čekao na nju kao čamac, da je odnese među crne lagune sna, u haos sanjivih doživljaja i avantura. Ona što je sedela u kabini, bila je samo njena maska, varljivi fantom koji je gledao umornim, svetlo obojenim očima u prazninu svetlosti, besmisleno trepćući trepavicama da bi stresao zlatan prah sanjivosti, koji se neprestano prosipao sa električnih lampi. Ponekad se blago osmehivala na vatrogasnog narednika koji je i sam davno napušten od svoje realnosti stajao naslonjen na zid, zauvek nepokretan u svojoj sjajnoj kacigi, u jalovom blesku epoleta, srebrnih gajtana i medalja. Iz daljine su u ritmu motora zvečala okna staklenih vrata koja su vodila u kasnu julsku noć, ali je refleks električnog pauka zaslepljivao staklo, negirao noć, krpio kako je mogao iluziju bezbednog pristaništa neugroženog stihijom ogromne noći. Na kraju je čar čekaonice ipak morao da nestane, staklena vrata su se otvarala, crvena zavesa na vratima se nadimala od daha noći, koja je naglo postajala sve.

    Osećate li tajanstveni, duboki smisao toga događaja, kad bolešljivi i bledi maturant izlazi kroz staklena vrata iz bezbednog pristaništa sam samcit u bezmernost julske noći? Da li će ikada preći te crne močvare, kaljuge i ponore beskrajne noći, hoće li se jednog jutra iskrcati u sigurnoj luci? Koliko desetina godina će trajati ta crna odiseja?

    Još niko nije napisao topografiju julske noći. U geografiji unutrašnjeg kosmosa ti listovi su nezapisani.

    Julska noć! S čim bi se mogla uporediti, kako opisati? Da li da je uporedim sa unutrašnjošću ogromne crne ruže koja nas pokriva stokratim snom hiljada baršunastih latica? Noćni vetar razvejava do dna njenu mekoću i na mirisnom dnu doseže nas pogled zvezda.

    Da li da je uporedim sa kao set dugim, noćnim vozom koji je išao beskrajnim crnim tunelom? Ići kroz julsku noć, to znači probijati se s naporom iz vagona u vagon, između pospanih putnika, kroz tesne hodnike zagušljivih kupea i vozova koji se ukrštaju.

    Julska noć! Tajanstveni fluid mraka, živa, osetljiva i pokretljiva materija mraka, koji je stalno nešto pravio iz haosa i odmah ostavljao svaki oblik! Crna građa koja oko sanjivog putnika gomila pećine svodova, udubljenja i nizine! Kao dosadni brbljivac prati ona usamljenog putnika, zatvarajući ga u krug svojih priviđenja, neumorna u izmišljanju, buncanju, fantaziranju halucinirajući pred njim zvezdane daljine, bele mlečne puteve, lavirinte beskrajnih koloseuma i foruma. Noćni vazduh, taj crni Protej koji zabave radi pravi baršunaste gustoće, trake jasminovog mirisa, vodopade ozona, iznenadne gluvoće bez vazduha koje kao crni mehuri rastu u beskraj, strašne grozdove mraka, narasle od tamnog soka. Probijam se kroz te tesne arkade, saginjem glavu pod te lukove i svodove nisko spuštene i evo tavanica se naglo kida, sa zvezdanim uzdahom se za trenutak otvara beskrajna kupola, da bi me odmah opet dovela među tesne zidove, prolaze i arkade. U tim zatišjima bez daha, u tim zalivima mraka još stoje odlomci razgovora ostavljeni od noćnih putnika, fragmenti natpisa na plakatima, izgubljeni taktovi smeha, trake šapata, koje nije razvejao noćni povetarac. Ponekad me noć zatvara kao u tamnoj sobi bez izlaza. Obuzima me sanjivost, nisam svestan da li mi noge još idu, ili već odavno spavam u toj hotelskoj sobici noći. Ali evo čujem baršunasti strasni poljubac mirisnih usta izgubljen u prostoru, otvaraju se neki kapci, visokim korakom prekoračujem prozorsku dasku i idem dalje pod parabolama zvezda koje padaju. Iz lavirinta noći izlaze dva putnika. Brbljaju zajedno, izvlače iz mraka neku dugu beznadežnu pletenicu razgovora. Kišobran jednoga od njih monotono lupa o pločnik (takvi kišobrani se nose za slučaj kiše zvezda i meteora), vuku se kao pijane, velike glave u okruglim polucilindrima. Drugi put me za trenutak zadržava konspirativni pogled razrokog oka i velika koščata ruka istaknutih čvorova hramlje kroz noć na štaki, stisnuta oko držka od jelenjeg roga (u takvim štapovima bivaju sakrivene duge tanke špade).

    Najzad, na kraju grada noć ostavlja svoje nestašluke, zbacuje zavesu, otkriva svoje ozbiljno i večno lice. Više nas ne ograđuje varljivim labirintom halucinacija i priviđenja, otvara pred nama svoju zvezdanu večnost. Firmament raste u beskraj, sazvežđa gore u svojoj veličanstvenosti na večnim položajima, crtajući magične figure na nebu kao da su htele da nešto prorokuju, da objave nešto poslednje svojim groznim ćutanjem. Od dalekog treperenja tih svetova dopire kreketanje žaba, srebrni zvezdani žagor. Julska nebesa seju neobični mak meteora, koji se tiho utapa u kosmos.

    U neki sat noći konstelacije su sanjale na nebu svoj večiti san opet sam se našao na svojoj ulici. Neka zvezda je stajala na njenom otvoru mirišući stranim mirisom. Promaja je prolazila kroz nju kao kroz tamni hodnik kad sam otvarao kućnu kapiju. U trpezariji je još gorelo svetlo, dimile su se četiri sveće u bronzanom svećnjaku. Šogora još nije bilo. Od sestrinog odlaska kasnio je na večeru, dolazio je kasno u noć. Budeći se iz sna, često sam ga viđao kako se svlači sa tupim i zamišljenim pogledom. Zatim je gasio sveću, skidao se go i dugo bez sna ležao na hladnom krevetu. Nemirni polusan nije se odmah spuštao na njega, postepeno savlađujući njegovo veliko telo. Još je nešto gunđao, dahtao, teško uzdisao, natezao se s nekim teretom, koji mu je pritiskivao grudi. Dešavalo se ponekad da iznenada brizne u tih, suv jecaj. Preplašen pitao bih ga u mraku: Šta ti je, Karole? Ali je on za to vreme putovao dalje svojim teškim putem sna, penjući se vredno na neku strmu goru hrkanja.

    Kroz otvoren prozor je u laganom pulsu disala noć. U njenoj velikoj, neformiranoj masi presipao se hladni mirisni fluid, u njenim tamnim komadima su slabili spojevi, proticali tanki potočići mirisa. Mrtva materija mraka je tražila oslobođenje u nadahnutim uzletima jasminovog mirisa, ali neobuhvaćene mase u dnu noći i dalje su ležale još neoslobođene i mrtve.

    Pukotina na vratima susedne sobe svetlela je zlatnom strunom, zvučnom i osetljivom kao san odojčeta, koje je tamo teralo svoje ćudi u kolevci. Odande je dopirao cvrkut tepanja, idila između dadilje i deteta, bukolika prve ljubavi, ljubavnih patnji i durenja, koju su odasvud pritiskivali noćni demoni, koji su zgušnjavali mrak iza prozora, primamljeni tom toplom iskricom života koji je tamo tinjao.

    S druge strane naše nalazila se prazna i mračna soba, a iza nje roditeljska spavaonica. Naprežući uho, čuo sam kako moj otac obešen o grudi sna pušta da u ekstazi bude odnet na njegove vazdušne puteve, svim bićem predan tom dalekom letu. Njegovo otegnuto i daleko hrkanje pričalo je istoriju tog putovanja po nevidljivim stranputicama sna.

    Tako su duše lagano klizile u tamni apohelijum, u kraj života bez sunca, čije oblike niko živi nije video. Ležali su kao mrtvi, krkljajući strašno i plačući, dok je crna pomrčina ležala kao gluvo olovo na njihovom duhu. A kad su najzad prolazili pored crnog nadira, sam najdublji Orkus duša, kada su u samrtnom znoju savladali njegove čudne rtove, mehovi pluća su ponovo počinjali narastati drugom melodijom, rastući nadahnutim hrkanjem prema osvitu.

    Gluvi gusti mrak je pritiskivao zemlju, njene telesine su ležale ubijene kao crne nepomične životinje sa ispalim jezicima, ispuštajući slinu iz nemoćnih njuški. Ali neki drugi miris, neka druga boja mraka nagoveštavala je daleko približavanje osvita. Od otrovanih fermenata novog dana naticao je mrak, kao na kvascu je raslo njegovo fantastično testo, bujalo u oblike ludila, presipalo se preko svih korita i naćava, žurno kisnulo, u panici, da je zora ne bi zatekla u toj razvratnoj plodnosti i zauvek prikovala tu bolesnu bujnost, tu nakaznu decu što se rađaju bez oplođenja, izraslu iz hlebnih čabrova noći kao demoni koji se kupaju u pari dečjih kadica. To je trenutak kad na najtrezniju, na budnu glavu za trenutak pada sanjivo pomračenje. Bolesni, jako tužni i nesrećni imaju tada trenutke olakšanja. Ko zna koliko traje taj momenat, za koje vreme noć spušta zavesu na to što se dešava u njenoj dubini, ali taj kratki antrakt je dovoljan da se scena preuredi, da se ukloni ogromna aparatura, da se likvidira velika priredba noći sa celom njenom tamnom, fantastičnom pompom. Budiš se preplašen, sa osećajem da si nešto zakasnio a u stvari na horizontu vidiš svetlu prugu svetla i crnu masu zemlje koja se konsoliduje.



    Preveo s poljskog Stojan Subotin

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

Strana 25 od 27 PrvaPrva ... 152324252627 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •