Prelazim u pameti svu svoju prošlost i nehotice se pitam: Zašto sam živeo? U kakvom sam se cilju rodio? A cilj je taj zacelo postojao, i zacelo mi je bio odredjen neki visoki zadatak, jer osećam u svojoj duši neizmernu snagu...
Ali ja nisam pogodio taj zadatak, mene su zaveli mamci praznih i niskih strasti; iz ognja tih strasti iskovao sam se tvrd i hladan kao čelik, ali sam zauvek izgubio žar plemenitih težnji - najbolji cvet života.
I od tada koliko sam puta već igrao ulogu sekire u rukama sudbine! Kao orudje smrtne kazne padao sam na glave nesrećnih žrtava, često bez mržnje, uvek bez sažaljenja...
Moja ljubav nije donela nikom sreće, zato što nisam ništa žrtvovao za one koje sam voleo. Ja sam voleo sebe radi, za svoje zadovoljstvo; zadovoljavao sam čudnovatu potrebu svog srca, žudno gutajući njihova osećanja, njihovu nežnost, njihove radosti i patnje, i nikad se nisam mogao zasititi.
Kao kad čovek mučen gladju, iznemogao zaspi i vidi u snu divna jela i penušava vina: on guta s oduševljenjem vazdušaste darove uobrazilje i čini mu se da mu je lakše; ali čim se probudi, prividjenja nestaje...
Ostaju udvojena glad i očajanje.
A možda ću sutra umreti!... I neće ostati na zemlji nijedno stvorenje koje bi me potpuno razumelo.
Jedni me smatraju za goreg, drugi za boljeg nego što sam u stvari.
Jedni će reći: bio je dobar čovek, drugi - loš.
Ni jedno ni drugo neće biti istina.
Ljermontov
"Junak Našeg Doba"