Postoji ljubav
Postoji ljubav,
Koju ne primjećuješ, zato što ona tako nežno dodiruje našu hladnu svakodnevnicu, da ne bi mogla da je promeni, sve dok joj ne pružimo ruku.
Postoji ljubav,
Koja vitla kao tornado i posle koje ostaju samo razbijene mašte i ostaci života.
Postoji ljubav,
Koju čekaš, danima, mesecima, nedeljama i godinama, a ona nikad da dođe, zarečena na nepostojanje.
Postoji ljubav,
Koja okleva da li da pređe preko praga sadašnjosti. Ponekad to i čini. A nekada prosto ostaje u budućnosti. Vrlo često zauvek.
Postoji takva ljubav,
Koja bilo da se desi ili ne, menja svest, ruši stene, čini čudo za čudom.
Ta ljubav ponekad zna jako da boli, a ponekad jako da usreći. Ponekad te vodi, a ponekad je slepa. Ponekad te i ubije, ali samo da bi se ti ponovo rodio. A ponekad da te i zauvek pogubi.
Takvu ljubav ne možeš da stvoriš; ne možeš da je tražiš. Prema takvoj ljubavi ne možeš biti ni ravnodušan.
Kada se desi, ti ćeš prosto znati da je to ONA. Znaćeš, da je pred tobom neki novi životni put. Znaćeš, da više neće biti kao pre. Znaćeš, da čak i kad si sam, nećeš biti isti kao pre.
To je prava ljubav ona koja ostaje. Čak i ako te napusti jednoga dana, jedan deo nje ostaće u pukotinama tvoga srca i s' melanholijom te podsećati na nju.
Ostaje u pogledu i u suzama u očima. Ostaje u snovima noću, u uspomenama danju.
Ostaje istovremeno i u prošlosti, i u sadašnjosti, i u budućnosti.
Zato što to samo LJUBAV može.