Tacno, pod uslovom da je razumnom coveku (verniku/manje verniku/ neverniku) jasno da su i njegovi odgovori na ista pitanja samo jedna mogucnost iz sijaset mogucnosti, a ne apsolutnost (dok se apsolutnost nepobitno ne dokaze jelTe). U suprotnom pricamo o iskljucivosti pod motom "ja mogu biti u pravu samo ako ti nisi u pravu!" Iliti moja vera je prava vera, tvoja je pogresna. Ja sam vernik, ti si nevernik. Ja sam pravi vernik, ti si krivi vernik etc pp.
Moja vera (koja je za tebe mozda nevera) vredi koliko i tvoja vera (koja je za mene mozda vera u neveru).I dok god ti meni dozvoljavas da verujem u ono u sto JA hocu da verujem bez da mi nameces TVOJ vid vere kao jedini/pravi & apsolutni, dozvolicu i ja TEBI da verujes u TVOJU veru, iako TVOJA vera nije MOJA vera. Kada bi svako religiju (svoju licnu) shvatao na taj nacin, ne bi imali o cemu da raspravljamo. Ovako, nazalost svako je dao kaparu na "apsolutnu istinu" i svako je izgradio temelje svoje vere upravu kroz negiranje drukcijeg vida od sopstvenog. Svaka svetska religija nam prvo kaze sta vera nije, ko pravi vernik nije i koji Bog nije pravi Bog, a uglavnom ni jedna ne daje validne i definitivne odgovore na vecita pitanja za sebe iskljucivo kroz sebe.Zasto nekome smeta vera?
I zato: "Sve sto je ljudsko, nije mi strano...