nesh sam u asexualnoj fazi pa mi ni kuhanje ne ide ... osushila mi se kichmica.... dok se malo oporavim i vratim u formu kad me potera teranje biti che i kuhanja
ochu neshto fascinantno da podelim sa vama a ne znam de da turim... pa evo ovde.. tu je najbezbednije ....
18 December 2009
Forbidden City ’89
I was late for something but couldn’t remember what. I took solace in knowing that by the time I remembered it would be too late anyhow. I had an appointment later to interview this professional protestor from California. It was a family business. You know how in some families all the men serve in the armed forces or become cops or firemen, well this guy came from a long lineage of professional protestors dating back to the famous Boston Tea Party in 1773. This guy was even at İT when they stood up against the American Navy Sixth Fleet arriving at Istanbul port. Random protests, he was there. Underground these guys were known as “Flints”; they were professional fire starters; mercenaries or “dissidents of fortune”. They traveled the world writing rhyming slogans and organizing uprisings. It was good work if you could get it. There’s always someone upset about something somewhere. In fact, that was their somewhat unofficial motto; passion for a price. The history of the Flints is shrouded in mystery and controversy, due in part to the fact that various individuals have been solely attributed to its founding, and also due in part to a very strict code of secrecy and what can be construed as a practice of deliberate mythologizing by some Flints. Flints don't use last names, even with one another. They just use a first name and a number or a color – think “John 3” or “Bobby Green” (Yes, that’s where Quentin Tarantino got the idea from in Reservoir Dogs). Due to the colorful history of the Flints and the confirmed links of some of its members to organized crime, the Illuminati and various “shadow governments”, speculation and rumor about both the history of Flints and their activities are rife. These guys were practically unionized unlike most rogue protesters who tend to be a bunch of colicky college kids with rich parents up on Society Hill. There were other groups of failed street theatre players, actors and mimes but they weren’t as organized and didn’t have the clout to land themselves on the guest lists for the bigger, high profile protests. Some protests, you see, were, behind the scenes, just as competitive as getting into Studio 54 for Bianca Jagger's 27th birthday. Take Tiananmen Square for instance. That was huge. Tiananmen Square on your rsum was like having a Wharton MBA on Wall Street. If you were there for Forbidden City ’89, it meant you were a player; a real “Flint”. Tiananmen Square was like Woodstock for hippies or Altamont for The Red & White. Do you remember “Tank Man” – the “anonymous man” who stood defiantly alone before a line of Type 59 battle tanks? He was a Flint. He retired after Tiananmen and started his own firm of professional dissidents. True story.
... trazzim na drugom forumu jednu prichu koju sam kopipejstovala s neta daaavno daaavno... pa nadjem i ovo... i ne znam gde da ga posadim.....
Pijanci pišu najbolje romane
Kako god okrenuli, klišej o književnosti i alkoholu kao pobratimljenim pojmovima potvrđen je u biografijama najvećih pisaca. Ili su bili pijanci ili su piće glorifikovali u svojim djelima
Slavljenje i konzumiranje raznih opijata teško da će umjetnicima iko uzeti za zlo. Dok su obijali pragove kafana, istovremeno su književnost zaduživali svojim umjetničkim dostignućima, ali i bili protagonisti nezaboravnih anegdota koje danas imaju status legendi.
Skoro svakog klinca iznenadi poročnost pisaca koji se nalaze na popisu lektire. A među svjetskim klasicima, pa i u pijančevanju, pri vrhu je američki pisac Ernest Hemingway. U dvadesetim godinama prošlog vijeka Hemingway je izjavio: 'Ponekad poželim da sam kroz ta vremena prošao trijezan da ih se mogu sjećati, ali opet, da sam bio trijezan, ona ne bi bila vrijedna sjećanja.'
Uspomene na njegove dogodovštine čuvaju zaista mnogi barovi. U njujorškom je baru Costello's nakon pijančenja s društvom susreo pisca Johna O'Haru. Budući da se O'Hara hvalio svojim štapom za hodanje, načinjenim od najtvrđeg i najfinijeg drveta, Hemingway mu je ponudio 50 dolara rekavši da će ga prepoloviti golim rukama. Uzeo je štap i slomio ga na - vlastitoj glavi.
Osim za ovu zgodu, Hemingway je zaslužan i za odlično poslovanje koktel barova. Proslavio je koktel Mojito, izvoran proizvod havanskog kafića La Bodeguita del Medio.
MOJITO - U visoku čašu od oko 2 dcl stavite pola limete narezane na kockice, dodajte nekoliko listića mente, tri ka[ike šećera i sve dobro zgnječite da menta i limeta puste sok. Zatim dodajte usitnjeni led i 1, 5 dcl bijelog ruma. Čašu do vrha napunite sodom ili tonikom i dobro izmiješajte. Stavite slamčicu i uživajte kako je to Hemingway činio u Havani
'Civilizacija počinje destilacijom', rečenica je Williama Faulknera kojeg većina ljubitelja knjiga poznaje po romanu 'Krik i bijes'. Za razliku od mnogih kolega, Faulkner je od samog početka svoje karijere pio dok je pisao. Faulkneru su noć i alkohol davali inspiraciju: 'Obično pišem noću. Svoj viski držim nadohvat ruke', rekao je.
Kada ga je Howard Hawks pozvao da napiše scenarij za film 'Put do slave' (The Road to Glory), Faulkner se u Hollywoodu pojavio noseći papirnu vrećicu. Iz nje je izvukao bocu viskija i slučajno se porezao dok ju je otvarao. Ako je Hawks i pomislio da će ta nezgoda obeshrabriti Faulknera, gadno se prevario. Pisac je potegnuo iz boce i na kraju uspješno odradio svoj posao.
Faulkner je među piscima bio pravi autoritet što se tiče upućenosti u alkoholna pića, tako da mu je i slavni losanđeleski Musso & Frank Grill dozvolio da sam osmisli jedan koktel.
I Edgar Allan Poe volio je zaviriti u čašicu. Njegov školski kolega potvrdio je da je počesto ispijao žestoka pića na eks, a glasine kažu da je umro upravo od trovanja alkoholom.
Slično je yavr[io i slavni američki pisac F. Scott Fitzgerald. Poznat po slaboj toleranciji na alkohol, Fitzgerald je ostao zapamćen po stavu da miris džina, koji je preferirao, nije moguće osjetiti. Kako bilo, i mala bi ga količina tog pića obarala s nogu, a vjerna pratiteljica u alkoholisanju bila mu je supruga Zelda. Njih su dvoje često iznenađivali društvo kada bi mrtvi pijani izvodili striptiz, a na jednoj su zabavi u Plazi skuhali satove gostiju u čorbi od paradajza.
Nemoguće je izostaviti Charlesa Bukowskog koji je scenarijem za 'Barsku mušicu' potvrdio svoju književnu slavu i ostao zapamćen kroz svoj alterego, lik Henryja Chinaskog, koji živi da bi pio i pije da bi pisao. Toliko se znao oblokati da bi i tuče kojima je bio sklon obično završavale njegovim premlaćivanjem, jer se, prije od alkohola nego od batina, rušio na tlo.
Iako se čini da među književnicima odanim alkoholu nije bilo žena, što možemo opravdati time da su one nepravedno izostavljane s lista najboljih autora, domišljatošću se ističe Amerikanka Carson McCullers koja je voljela piti vrući čaj u koji je dodavala šeri. Tu je mješavinu nazvala simpatičnim imenom Sonnie Boy, a često je isticala da je čaj jedino što pije dok piše. Večeri bi pak dočekivala uz koktele, a omiljeni joj je bio Long Island.
Jesu li muze zakazale u dugim noćima dok su književnici stvarali, pa im je čaša bila pomoćna inspiracija, ili je riječ o njihovom stilu života, teško je suditi. Činjenica je da su mnoga među najvećim djelima svjetske književnosti proizašla iz pera dokazanih pijanaca.
... osushila mi se kichmica.... dok se malo oporavim i vratim u formu kad me potera teranje biti che i kuhanja
Citat
