Sving
Generalno se prihvata mišljenje da je reč sving u džez ušla iz sveta seksa, droge i hamburgera. Izvesna gospođa Delija „Šećer“ Braun, koja je prva, u jednom delikatnom trenutku, uzviknula svom čoveku, koji je tada plesao go – golcat,: „Ooooh, ljuljni ga malo!!!“, nije u stvari mislila na muziku (to swing, eng. – zaljuljati, ljuljati), već na nešto sasvim drugo (ili u stvari prvo). A ako se pri tome zna da su u jugozapadnoj Alabami privilegiju da ga „ljuljnu“ imali samo oni, na ovaj ili onaj način, izuzetno obdareni muškarci. Bilo kako bilo, taj izraz se počeo primenjivati na vrstu muzike koja mogla da stavi stvari u pokret. Konačno, to se odnosilo i na vrstu džeza koju su svirali veliki orkestri koji su posebnu pažnju obraćali na pokretački ritam.
Obično se smatra da je Djuk Elington uveo sving na velika vrata kada je komponovao kontraverznu melodijicu sa naslovom Nema veze što ne mogu tako da ga ljuljnem, 1931. g. To je, naravno, veoma uzrujalo one kojima je i bez svinga sasvim dobro išlo nekoliko decenija, i mnogi su smatrali da je dolazak svinga kraj pravoga džeza.
Ime su postepeno posle toga preuzimali i veći orkestri koji su želeli neku reč koja bi opisala ono što su radili, a ne samo obezbeđivala podloga z plesanje i zgrtanje para. Na sving orkestre su rani džez entuzijasti gledali sa prezirom, ali ih je starost u međuvremenu učinila prihvatljivim.
Benija Gudmena je za „Kralja svinga“ krunisao njegov menadžer (koji je dobijao 25 %) i on je bio prvi džezer koji je privlačio gomile pubertetlija, kasnije poznatih kao „soknaši“.
Sam sving, pošto je sahranjen negde oko 1946, postao je cenjen i vredan sakupljanja, pa se mnogo prodavao u formi piratskih snimaka skinutih sa radija...