Jazz - Bleferski Vodič - Strana 3
Strana 3 od 7 PrvaPrva 12345 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 100
  1. #31

    Odgovor: Jazz - Bleferski Vodič

    Sving

    Generalno se prihvata mišljenje da je reč sving u džez ušla iz sveta seksa, droge i hamburgera. Izvesna gospođa Delija „Šećer“ Braun, koja je prva, u jednom delikatnom trenutku, uzviknula svom čoveku, koji je tada plesao go – golcat,: „Ooooh, ljuljni ga malo!!!“, nije u stvari mislila na muziku (to swing, eng. – zaljuljati, ljuljati), već na nešto sasvim drugo (ili u stvari prvo). A ako se pri tome zna da su u jugozapadnoj Alabami privilegiju da ga „ljuljnu“ imali samo oni, na ovaj ili onaj način, izuzetno obdareni muškarci. Bilo kako bilo, taj izraz se počeo primenjivati na vrstu muzike koja mogla da stavi stvari u pokret. Konačno, to se odnosilo i na vrstu džeza koju su svirali veliki orkestri koji su posebnu pažnju obraćali na pokretački ritam.

    Obično se smatra da je Djuk Elington uveo sving na velika vrata kada je komponovao kontraverznu melodijicu sa naslovom Nema veze što ne mogu tako da ga ljuljnem, 1931. g. To je, naravno, veoma uzrujalo one kojima je i bez svinga sasvim dobro išlo nekoliko decenija, i mnogi su smatrali da je dolazak svinga kraj pravoga džeza.

    Ime su postepeno posle toga preuzimali i veći orkestri koji su želeli neku reč koja bi opisala ono što su radili, a ne samo obezbeđivala podloga z plesanje i zgrtanje para. Na sving orkestre su rani džez entuzijasti gledali sa prezirom, ali ih je starost u međuvremenu učinila prihvatljivim.

    Benija Gudmena je za „Kralja svinga“ krunisao njegov menadžer (koji je dobijao 25 %) i on je bio prvi džezer koji je privlačio gomile pubertetlija, kasnije poznatih kao „soknaši“.

    Sam sving, pošto je sahranjen negde oko 1946, postao je cenjen i vredan sakupljanja, pa se mnogo prodavao u formi piratskih snimaka skinutih sa radija...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  2. #32

    Odgovor: Jazz - Bleferski Vodič

    Njuorleanski džez I

    Preferiranje njuorleanskog džeza ekvivalentno je naklonosti prema zvuku horne, leuta i srednjovekovnih gudačkih instrumenata u klasičnoj muzici, ili uživanju u bistrenju epa o Beovulfu u književnosti. Najčistiji od svih čistunaca na polju džeza jeste upravo nepokolebljivi pobornik njuorleanskog džeza.

    Imajući u vidu očigledni napredak u tehnikama, do kojeg je u međuvremenu došlo, takvo stanovište nije lako braniti. Ali, u osnovi, načela su sledeća:

    1.Sve treba da se svira u B duru (sa mogućom diverzijom s vremena na vreme u F ili E, ali bez preterivanja);

    2.Sve treba da se svira, i to bez odstupanja u 2/4 taktu;

    3.Treba da postoji samo po jedan od svih instrumenata, a to su kornet, klarinet i tromblon (u prvoj borbenoj liniji; bendžo, tuba i bubnjevi (ritam sekcija); i klavir (pod uslovom da zvuči grubo i pomalo raštimovano).

    Nota bene: to mora biti kornet (što više izubijan), a nikako truba. To je prvi zakon koji se ne sme kršiti, dok drugi i treći glase da tu mora biti bendžo, ne gitara, i tuba, a ne kontrabas.

    Njuorleanski orkestri provodili su polovinu svog vremena u nastupima po ćumezima, dok su drugu polovinu marširali ulicama kao pogrebna muzika. Na putu prema groblju su, kao što to i dolikuje, svirali lagano i žalostivo, dok bi na povratku svirali brzo i veselo, kako ne bi gubili vreme pri povratku u kafanu…..
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  3. #33

    Odgovor: Jazz - Bleferski Vodič

    Njuorleanski džez II

    Ne zna se koje bio u bednijem stanju, da li svirači njuorlenskog džeza ili njihovi instrumenti. Muzičari su bili ili notorne pijandure, ili su duvali marihuanu ili su bili oboje, što je njuorleanskom džezu davalo aromu prženih čizama. Njegova opšta propast bi možda bila proglašena tokom 40-ih godina prošlog veka, da nije došlo do oživljavanja interesovanja za pravu stvar i sada već drevne muzičare, kojima su nedostajale tako korisne stvari poput zuba i pamćenja, što nije smetalo zainteresovanima da im tutnu u ruke adekvatno izubijane i raštimovane instrumente, što je potpalilo fantastično zanimanje za tradicionalni zvuk.

    Svako ko ne zna navedene zahteve njuorleanskog džeza, poželi da vrati kupljene ploče sa takvim rivajval bendovima, u zabludi da sa njima tehnički nešto nije u redu. Znalac će, s druge strane, uživati u napuklim tonovima, upijati retku sposobnost da se svira tek malčice van tonaliteta (što je teško izvesti namerno) i diviti se slonovskom ritmu sa jedinstvenom aromom koja potiče od mešanja čupkanog bendža i lupkanog basa.

    Kada su se prvobitni njuorleanski džez muzičari konačno totalno upropastili i iščezli, preostalo je samo da se načine verne imitacije. To su retko pokušavali mladi crni muzičari koji su se okrenuli cerebralnijim stvarima, a mnogo češće podnapiti beli muzičari čija je glavna sličnost sa originalima što su i oni mogli da poloču kriglu – dve na eks.

    Amerikanci su imali fina imena poput Jerba Buena Džez Bend i Stejt Strit Stompers, dok su Britanci, kojima su doduše nedostajale te asocijacije, ali su nekako naslutili da su reke od suštinske važnosti za džez, pa su smišljali imena poput Džez orkestra reke Krejn i Zagrevači tabana iz Kenta&Ejvon Kanala.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  4. #34

    Odgovor: Jazz - Bleferski Vodič

    Čikaški džez

    Pošto bi ih, već pominjani, Fejt Marabl ošišao za zaradu uzvodno, većina džezera iskrcala bi se sa broda negde oko Sen Luisa; obično bi kupili po hamburger od onoga što im je preostalo, pa krenuli autostopom za Čikago. U Čikagu je duvalo toliko muzičara da je taj grad u vreme, 20-ih godina prošlog veka, postao poznat kao Grad Vetrova.

    Crne muzičare uglavnom je upošljavao izvesni Džo Oliver, poznat kao „Kralj Oliver“, zato što je tamo stigao prvi. Oliver je oformio grupu koju je nazvao svojim Kreolskim džez orkestrom (mada su se obavešteni kleli da u njemu nije bilo niti jednog kreolca) i pozvao je mladog i perspektivnog kornetistu po imenu Luj Armstrong da im se pridruži.

    Prva velika džez inovacija viđena je kada se orkestar koji je svirao njuorleanske stvari, pojavio sa dva korneta. Čistunci su to videli kao prvi korak u sunovratu džeza prema nesrećnom preterivanju koje je donela era svinga.

    Druga sorta čikaškog džeza bila je ona koju su izvodili beli muzičari, i to:

    a) izvesni profesionalci koji su kopirali Olivera i sebe nazivali Njuorleanskim kraljevima ritma, ili

    b) izvesni momci koji tek što su izašli iz kratkih pantalona da bi kopirali Njuorleanske kraljeve ritma i zvali sebe Čikagoancima.

    Pošto beli čikaški muzičari nisu posedovali fizičke kapacitete onih regularnih svirača, zbog zahtevnosti njuorleanskog stila, sviranja u kojem su svi svirali iz sve snage, izmislili su čikaški stil gde su se smenjivali u solo deonicama, dok su ostali pijuckali ili „duvali“, kombinujući svirku samo nakratko na početku ili kraju numere.

    Neki od njih, poput Pivija Rasela, razvili su vrlo ekonomičan stil sa minimumom nota. Pošto su većina mesta gde se svirao džez bile jazbine za alkoholisanje pod upravom kontraverznih biznismena kao što je bio Al Kapone, džez muzičarima je išlo dobro dok god su nastavljali da sviraju i ignorisali pucnjavu.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  5. #35

    Odgovor: Jazz - Bleferski Vodič

    Njujorški džez

    Iz različitih razloga, kao što je neslaganje sa metodama kontraverznog biznismena Al Kaponea, džez muzičari su se postepeno selili ka gradu poznatom kao Velika Jabuka (svako je imao šansu da odgrize po malo), Nju Jorku. Stiglo je toliko mnogo crne raje, i ona je zauzela najveći deo severnog Menhetna, koji se zvao Harlem – i tamo je džez počeo (u zavisnosti od stava koji zastupate) da propada ili da sazreva. Ne samo što su sada orkestri imali po dva korneta već su sada svirali i trube, ponekad i po tri ili četiri odjednom, kao i (što je jako bolelo ljubitelje čistoga džeza) saksofone. Saksofon je postepeno postao epitoma (skraćena verzija) džeza i stekao lošu reputaciju u konzervativnim krugovima. Saksofoni ne samo što su duvali i u njih se duvalo, već su trubili, zavijali i uznemiravali sav taj pravilno opredeljen narod.

    Razuzdani ansambli iz Nju Orleansa i neurotični amaterizam Čikagoanaca bili su ispeglani u Njujorku. Crni muzičari svirali su neku vrstu džeza „glavnog toka“ pre nego što je takav izraz i izmišljen. Bila je to profesionalnija vrsta muzike gde su svi muzičari svirali vešto (tj. koristili su više od tri osnovna akorda) i veoma brzo. Neko iz Kanzas Sitija naišao je i pokazao im šta je to rif, pa su svi bili srećni. Kolmen Hokins, čuveni tenor saksofonista, kasnije je rekao da ne misli da postoji ikakav izraženi njujorški stil, a bar kada je u pitanju ono što se sviralo u Harlemu, imao je pravo.

    Ali, postojala je jedna druga vrsta njujorškog džeza koji su svirali mladi beli muzičari koji su došli iz Čikaga kolima Frenka Trumbauera. Ovo je bila nešto luđa forma čikaškog džeza sviranog na neki grčeviti način koji su mnogo kopirali britanski plesni orkestri. Njujorški bendovi imali su imena kao Krtica Mif i njegovi mali krtičići, Crveni Nikols i njegovih Pet Penija i, samo da bi još više zbunjivali urednike Džezera, Originalni Memfis Kvintet, Čarlstonski tragači, Kraljevi ritma iz Luizijane, Tenesi trubači, Sekstet iz Savane i Berači pamuka. Da i ne pominjemo Huzijere Džina Fozdika, jer ih ne pominju ni drugi koji se bave džezom...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  6. #36

    Odgovor: Jazz - Bleferski Vodič

    Džez iz Kanzas Sitija

    Ovaj džez je prilično ličio na njujorški džez, osim što su se tamo svi zakačili za rifove. Rif je kada nađete frazu koja vam se dopadne, pa je obično odsvira čitava sekcija ili čitav bend, te nastavite da je svirate na kompulzivno pokretački način tokom čitave kompozicije. Ta zamisao se javila jednog dana kada se igla zaglavila u rilni, pa su pomislili da je to pravi novitet od efekta, ne shvatajući da, što bi mi rekli, preskače ploča.

    Džezom iz Kanzas Sitija uglavnom je upravljao tip po imenu Ben Moten, koga će kasnije naslediti Kaunt Bejzi, očuvavši tradiciju rifa tokom mnogih unosnih godina. Jedan kasniji orkestar vodio je Džej Mek Šan, koga je istorija džeza upamtila zato što je Čarli Parker, baš u njegovom bendu imao svoje nevolje sa piskom.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  7. #37

    Odgovor: Jazz - Bleferski Vodič

    Kod Mintona I

    Mintonova kockarnica (koju ćemo sažeto pominjati kao mesto „Kod Mintona“) bila je nekadašnje skladište porcelana u Zapadnoj 118. ulici u Harlemu. Jedna hrišćanska sekta (vernici izvesnog gitariste Čarlija Hristijana) počela je tamo da se sastaje oko 1940, pošto je došla do ubeđenja da je najzad odzvonilo onoj vrsti džeza koju su ljudi mogli lako da shvate i uz nju igraju i uživaju; a i bilo je krajnje vreme da se nešto po tom pitanju uradi.

    Da budemo pošteni, to nije bila lična filosofija Čarlija Hristijana, koji se zadovoljio i time da naprosto bude najbolji džez gitarista koji je ikada postojao i da svira za sopstveno zadovoljstvo u svakoj mogućoj prilici, pa čak i sa velikim, komercijalnim orkestrom. Zbog toga se rešio svih nevažnih stvari, uključujući i spavanje, pa je umro već 1942., omogućivši da se u istoriji džeza povuče još jedna velika granica – P.H.Pre Hristijana.

    Sve posle toga je naravno, P.D. što je skraćenica od – Posle Dizija, jer je Dizi Gilespi bio jedan od možda najvažnijih Mintonovih nameštenika. Drugi je bio Keni Klark koji je umeo da treska po bas bubnju u trenucima kada su ljudi to najmanje očekivali. To ga je učinilo veoma slavnim, a, pošto je rat upravo ponovo ulazio u modu, ta praksa je postala poznata kao bacanje bombi.

    Osim što je to izazvalo bum (u drugom smislu) u prodaji i popravci pedala za bas bubanj, starije muzičare je izbacilo iz takta (ili ritma), tako da neki istoričari tvrde da je to zapravo i bio jedini cilj tih sesija kod Mintona. Bacanje bombi Kenija Klarka i veoma složene harminije i akordi koje su Dizi Gilespi i Telonijus Monk smišljali, zajedno sa frenetičnim tempom u koji su se upuštali svi ti mlađi muzičari , sve je to navodno bilo deo smišljenog plana da se neprogresivni muzičari (poput Luja Armstronga i svih onih belih muzičara kao što je Gudmen, a koji su zarađivali brdo para na džezu) zguraju sa pijadestala. Upravo činjenica da su to veoma često poricali svi uključeni u celu stvar, daje veliku težinu i čini tu teoriju jako mogućom...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  8. #38

    Odgovor: Jazz - Bleferski Vodič

    Kod Mintona II

    Telonijus Monk je bio tako uvrnuti mačor, da su to primećivali i drugi uvrnuti mačori. Njegovo ime, za početak, kao da je delimično bila njegova lična tvorevina, jer postoje dokaz koji sugerišu da mu je kum na krštenju, ipak, dao ime Telijus, što je već samo po sebi neobično, a da je srednje ime, Sfera, u potpunosti sam smislio i pridodao ga postojećem. Imao je veoma pristupačan, krajnje obmanjujući i prilično duhovit stil sviranja koji bi povremeno poprimio karakteristike starog dobrog pijanina sa izvesnim hramanjem.

    Mnogi akademskije korektni i muzički obrazovaniji džez klaviristi govorili su da Monk nije umeo da svira, što samo ukazuje da je bio stvarno izuzetno dobar i značajan. Nosio je čudne šešire, imao ženu po imenu Neli, koja mu je podsecala nokte i koristila reči kao što je „praskozorje“, što opet ukazuje na taj neizbežni seks.

    Čarli Parker je često uskakao u svirku kod Mintona, ali nije bio u strogom smislu te reči Mintonijanac pošto mu se stil razvijao krajnje nezavisno, prevashodno u šupama raznih ljudi, uz slušanje usporenih ploča Lestera Janga. Bez obzira na to, Parkerovo prisustvo na sceni bilo je velika prednost zato što je svakom muzičaru koji se u to vreme tu muvao omogućeno da tvrdi kako je on nekada delio sobu sa Čarlijem Parkerom.

    I da završimo: „Kod Miltona“ je bilo mesto gde je izmišljen moderan džez. Činjenica da je od tada prošlo 50 godina znači da on u strogom smislu uopšte nije moderan. Ali, baš kao što ni istorija Srednjeg veka nije ni blizu sredine, tako i džez nomenklatura povremeno omane. To je svakako interesantno, pošto nudi neograničene mogućnosti za raspravu o tome kako nazvati sve ono što se izdogađalo posle toga.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  9. #39

    Odgovor: Jazz - Bleferski Vodič

    Kuliranje I

    Ono što je Kol Porter izjavio za kreo suzet važi i za džez – bio je previše vreo da se ne bi ohladio. U stvari, pravo je čudo da je džez uspeo da ostane vruć toliko dugo. U Nju Orleansu su ga držali neprekidno na 86 stepeni po Farenhajtu (34 po Celzijusu). Zatim, prilikom svog putovanja uzvodno, džez je uvek bio blizu brodskih kotlarnica, a Braća Strekfas i, već pominjani, Fejt Mrarabl su, u zajedničkom naporu, trpali u brodove toliko putnika, igračica, kockara i drugih veseljaka da su ta fantastična plovila, kako to slikovito kaže istoričar Misisipija, Maršal Sternvel, „pre bila ploveća pazuha nego parobrodi zadovoljstva“.

    Čak i kada je stigao u grad vetrova, Čikago, džez je ostao vruća stvar u svakom smislu. Još jedan od razloga da Čikago nazovu Gradom Vetrova bio je to što se većina njegovih žitelja plašila gangstera, naročito Ala (kratica od Alkohol) Kaponea. Suprotstavljene bande, koje su u svakoj prostoriji instalirale vruća i hladna špiritusna pića, pravile su džin u kadama, pivo u garažama, a italijansko domaće vino po imenu „Mafieto“ u posudama sa vojnog otpada.

    Cilj svake bande bio je da drži monopol u snabdevanju tim nezakonitim, ali hranljivim pićima. U tom cilju su ubijali jedni druge, ali i sve ostale za koje im se samo i učinilo da poznaju tajnu fermentacije, pa da bi ostali u životu, morali su da budu mete u neprestanom pokretu. Zbog tog ni oni, a ni muzika nisu imali priliku da se smire ni za jedan minut. Zato je čikaški džez ostao vreo i poprimio taj svoj uzburkani karakter...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  10. #40

    Odgovor: Jazz - Bleferski Vodič

    Kuliranje II

    Temperatura džeza se nije snižavala čak ni kada je dospeo severoistočno, u Nju Jork. Svako ko je ikada gledao neki film sniman u Nju Jorku zna da čak i iz najmanje pukotine na njujorškom pločniku izbija para. Podrumi u kojima je džez cvetao tokom 30-ih i 40-ih (Tri soka, Sardoniks, Čikori Haus, da pomenemo samo neke) zbog toga su bili zagušljivi i džez je, ponovo, imao vrlo malo mogućnosti da se ohladi do tačke da se može preneti na sto.

    Godine 1949. zaključeno je ukoliko džez (koji su zvali „vrućom“ muzikom i pre nego što je Dželi Rol Morton odsanjao da ga je izmislio 1902.) ne misli sam da se povinuje zakonima termodinamike (pošto je vrelina muzike obrnuto proporcionalna zainteresiranosti svirača), onda na to mora biti nateran.

    Rezultat je bila jedna od dve stvari u istoriji sveta koje je ikada uspešno izglasao neki komitet. Prva je bila Biblija kralja Džejmsa, a druga uveravanje javnog mnjenja da se džez, poput oporog šerija (kako bi mi rekli špricera), treba servirati rashlađen.

    Slede imena koja u razgovorima o ovom aspektu džeza svakako treba pomenuti: Džil Evans (rođen u Kanadi – sjajan podatak i kec u rukvu); Džon Luis (koji će kasnije izmisliti Moderan džez kvartet i koji se karakteristično oblačio); Džeri Maligen (koji je kasnije izmislio Kvartet Džerija Maligena i oblačio se kao Hamlet) i Džon Karizi (trubač za koga ranije niko nije čuo i koga niko posle toga nije video). Oni su bili Komitet za hlađenje. Tu su za pridruženog člana uzeli i Majlsa Dejvisa koji je smesta preuzeo stvar u svoje ruke i postao dominantni element 9-očlanog orkestra specijalno oformljenog za Operaciju Frižider...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  11. #41

    Odgovor: Jazz - Bleferski Vodič

    Kuliranje III

    Pomenuti orkestar je bio angažovan da svira na mestu koje se zvalo Kraljevska pećnica. Imajući u vidu deklarisane ciljeve, to ime je moglo da bude neka vrsta zlog znamenja i uprava je bila nagovorena da ime promeni u Kraljevsko gnezdo, što objašnjava kako se ovo inače neobjašnjivo ime našlo u istorijskim knjigama. Nonšalantno nazvanim bendom Kraljevskog gnezda, obavili su nekoliko snimanja i kada su rezultati skupljeni na jednom mestu, album je nazvana Kuliranje, kako ne bi došlo do apsolutno nikakve greške po pitanju onoga šta su pokušavali da urade.

    Tako je osnovana „kul“ škola, pa su učenici pohrlili da se upišu. Jedan od njenih domara je bio slepi klavijaturista po imenu Leni Tristano, koji je podučavao direktore škole, alt-saksafonistu Lija Konica i tenor saksafonistu Vornija Marša, čije je ime bilo sofisticirani amalgam prideva „prazan“ i „istrošen“ a upravo je tako i zvučao.

    Ubrzo posle toga, ta „kul“ škola otvorila je filijalu u Kaliforniji, paradoksalno, pošto je tamo klima toplija. To su nazvali Džez Zapadne obale pa su džezisti dobili zanimljivu temu za diskusiju o tome da li je džez Zapadne obale „kulerskiji“ i intelektualniji od džeza Istočne...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  12. #42

    Odgovor: Jazz

    Citat birdland kaže: Pogledaj poruku
    Ima li ovde poklonika JAZZ-a?
    Ima nas,ima.Thnx na temi.Williamsov Jailbait uvek.Evo i sada.I more...

  13. #43

    Odgovor: Jazz - Bleferski Vodič

    Kuliranje IV

    U međuvremenu, neizbežno, došlo je do reakcije, pa je počeo da se svira mnogo veseliji „kul“ džez po imenu „teški bop“, zato što je bio težak za sviranje, a za neke ljude, još teži za slušanje. Među muzičarima teškog bopa bio je i bubnjar Art Blejki, koji je imao metalne nitne zakovane za đonove čizama. One su potom ime dobile po njemu. Bio je to začetak muzike koja je išla đonim.

    Kako je vreme prolazilo, tako je postojalo očiglednije da su mnogi kul svirači u stvari prilično vrući, dok su neki od teških bopera stvarno „kul“ i obavešteni. To je bilo prilično pametno od njih. U stvari, što se više udaljavate od 50-ih i 60-ih, teže je uvideti čemu služi sva ta frka; tako da možete još jednom da se zapitate da nisu zapravo pisci bili začetnici najvećeg dela džez istorije, kako bi predupredili eventualnu izlišnost i ponavljanje.

    Međutim, treba pomenuti da je prvi „kul“ muzičar zapravo bio Biks Bajderbeke, krajem 20-ih, ali svi su bili suviše zauzeti uživanjem u muzici i izbegavanjem Ala Kaponea da bi to tada primetili.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  14. #44

    Odgovor: Jazz - Bleferski Vodič

    Britanski džez I

    Džezu je kao što se lako moglo očekivati – trebalo prilično dugo da uhvati korena na Britanskim ostrvima. I dan danas postoje izvesne oblasti u ekstremno keltskim rubnim predelima gde on u stvari nije stekao uporište niti nadmašio muziku domorodaca. Za to nije kriva crna boja džeza, jer mora se priznati da su Viktorijanci oduvek veoma voleli muzičke predstave i sa dobrodošlicom su na svojim obalama primali sledbenike velikog Kristija. Ali, džez je prvo morao da savlada jednu snažnu tradiciju oličenu u mnogo ukorenjenih ideja i plemenskih običaja. Stvari poput promenadnih koncerata, prskalice sa bazenima i vrtovi palmi, orkestar grenadirske garde i sve te bleh – orkestre koji su svirali na severu, Mjuzik Hol, Džilberta & Salivana, kao i himne kako drevne, tako i moderne...

    Zatim, ispostavilo se da je džez pomalo orijentisan ka nižim klasama. Ispostavilo se da su američki praktikanti koji su prešli Atlantik bili neotesani i pijanice. Rani britanski džez svirali su jevrejski momci iz radničke klase Vajtčepela i okoline, a oni su još više pili. Među njim se isticao trubač po imenu Nat Gonela, koji čak nije umeo da izgovori slovo „r“...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  15. #45

    Odgovor: Jazz - Bleferski Vodič

    Britanski džez II

    Bilo je i onih koji su pokušavala da malo izglancaju stvar, poput Henrija Hola, koji se odevao i govorio besprekorno (znao je da kaže i „r“), i momka po imenu Federstono. Međutim, uvaženo britansko društvo, mahom vikari i advokati, bili su užasnuti zvukom koji je proizvodio džez. Naročito ih je uznemiravao saksofon. Gospodin Klutsam, koji je bio veliki autoritet zato što je napisao Vreme jorgovana, obradovao je čitavo društvo predviđanjem da džez nikada neće opstati; dok je gospodin Džordž Robi (kojeg je iznervirao nastup Originalnog diksilend orkestra) izjavio da džez šteti porodičnom životu.

    Negde krajem četrdesetih, džez je polako počeo da hvata koren, iako je imao kratak period nazadovanja kada je jedan od vodećih rivajvalista po imenu Džordž Veb primećen kako svira klavir tako da mu se vide proteze. Upravo u tom trenutku, međutim, štampa je otkrila da jedan od vodećih džez trubača, Hamfri Litelton, ne samo što je bio oficir Garde, već da je pohađao i Iton. Tako se brigada polucilindraša zaklela na vernost džezu zahvaljujući identičnim kvalifikacijama. Od tog trenutka pa nadalje, džez je postao uvažen kao jedna od umetnosti. Mnoštvo knjiga je napisano o njemu. S vremena na vreme dolazilo je do zastoja, kao u vreme nereda u Boliju i Džordža Melija, ali uopšte uzevši, britanski džez je bio pristojan i veoma nalik na pravu stvar.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

Strana 3 od 7 PrvaPrva 12345 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Deseti Novosadski jazz festival
    Autor silvia u forumu Spomenar
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 15.11.2008, 11:31
  2. Bonton na vodi
    Autor Lady S u forumu Lov i ribolov
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 28.01.2008, 08:47

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •