Културни рат у Србији
Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 43
  1. #1

    Културни рат у Србији

    Генијалан чланак о томе како велике компаније, крупни капитал и транснационалне елите од света праве једно огромно стадо.
    Тему отварам у подфоруму друштво јер се овде термин култура користи у најширем смислу, као област духовних и друштвених вредности.

    Целокупан текст овде:
    http://www.nspm.org.yu/kulturnapolitika/20...ulturni_rat.htm

    Изводи:
    Slobodan Antonić (*)

    KULTURNI RAT U SRBIJI

    U ovom radu (1) se, najpre, određuje pojam kulturnog rata. To je rat koji jedna frakcija kulturne elite vodi protiv određenih vrednosti. Zatim se pokazuje kako on izgleda u SAD. Nakon toga, prelazi se na slučaj Srbije. Kulturni rat se ispituje kroz dramu Pad Biljane Srbljanović. Potom se objašnjava mehanizam uspostavljanja kulturne hegemonije u eliti koji ne spada u kulturni rat, ali vodi istom cilju. To je osmotski sistem oponašanja u kulturi. O njemu se govori u trećem delu rada. Konačno, u zaključku, ukazuje se na pojavu institucionalnog imperijalizma i zalaže se za stvarnu depolitizaciju srpskih kulturnih ustanova.
    (...)
    Oko kojih vrednosti se ratuje? Oko svih, najviše oko najvažnijih. U društvu postoji stalni sukob oko vrednosti. Ljudima je važna vera, dakle borba će se voditi – na ovaj ili onaj način – oko verskih simbola i religije (recimo, može li se postaviti krst na javnom mestu ili ne). Ljudima su važni brak i porodica, dakle, vodiće se borba oko braka i porodice (ko sve može da sklopi legalni brak i usvaja ili zadrži decu). Ali rat u kulturi je posebna vrsta rata zato što se ratuje oko simbola, i to simboličkim sredstvima. U kulturnom ratu predmet napada je znamenje, simbol određene vrednosti (ili skupine vrednosti). To znamenje nije predmet pravne ili telesne borbe, već predmet simboličkog poricanja kroz kulturu. Tome služi osobena estetika u kojoj se ono što je privatni ili grupni politički stav predstavlja kao umetničko delo par excellence.

    Ta estetika, koju brižljivo neguju radikali, ima četiri koraka. U prvom se umetnost tako redefiniše da se u nju praktično može uključiti svaki smisleni čin ili njegov proizvod samo ako su u stanju da pobude bilo kakvu reakciju publike. U drugom koraku se smisleni čin svede na “izazivanje šoka” kod “konzervativne”, “malograđanske” ili “tradicionalističke” publike. U trećem koraku pristupa se šokiranju i provociranju tako što se simboli najviših tradicionalnih vrednosti izlažu ponižavanju. Konačno, u četvrtom koraku se to delo ili performans proglašavaju umetničkim samo zato što se uspelo u šokiranju publike. Svi prigovori da to nije umetnost odbijaju se kao irelevantni, sa obrazloženjem da dolaze od neuke publike ili od “konzervativnih” i “retrogradnih” kritičara.

    Evo nekih primera. Andreas Serano (Andreas Serrano), koji uživa status umetničkog fotografa (9), izložio je, 1989, u jednoj galeriji (10) sliku koju je nazvao Popišajte Hrista (Piss Christ (11)). Slika prikazuje Raspeće u žutoj izmaglici, uz objašnjenje da je to žutilo nastalo potapanjem Raspeća u mokraću “umetnika”. Ova provokacija izazvala je negodovanje tradicionalista. Oni su se pobunili što je ovo “umetničko” delo plaćeno 15.000 dolara iz državnog budžeta (12). Zbog toga je čak otvorena i rasprava u Senatu (13). Ali sve se završilo pozivanjem na “umetničke slobode” i “modernu estetiku”.
    (...)
    Estetičari iz redova progresista tvrde da je u svim ovim slučajevima reč o “umetničkom izražavanju” koje nije u vezi s politikom ili ideologijom. Umetnici samo žele da šokiraju publiku, vele oni, pa biraju ono što će je najviše isprovocirati. Međutim, čak i ako ostavimo po strani problem da li je izazivanje šoka dovoljno da nešto bude okarakterisano kao estetski čin, postavlja se pitanje – zašto je umetnost isključivo napad na jedan tip vrednosti? Zašto se šokiranje publike postiže isključivo napadom na tradicionalne vrednosti, ali ne i na one do kojih drže progresivisti? Zašto je ponižavanje ili ismevanje hrišćanskih vrednosti umetnost, dok bi sadistički akt, recimo, prema nekoj feministkinji ili homoseksualcu bili s gnušanjem odbačeni kao “primitivan” i “politički nekorektan”?

    Takođe, ako je samo izazivanje šoka dovoljno da bi se neko delo vrednovalo kao umetničko, zar ne bi onda najveća umetnost bila ismevanje vrednosti koje su zajedničke i progresivistima i tradicionalistima? “Šta bi se dogodilo”, pita se Bjukenen, “kada bismo se rugali holokaustu predstavljanjem kompjuterizovanog foto kolaža nage Ane Frank kako se razuzdano igra sa SS trupama iz Aušvica?” (20). Zašto to ne bi nikako bila umetnost, a nabijanje drške od korbača u rektum Bogorodice po definiciji jeste? Zašto je samo i jedino izrugivanje hrišćanskim, tradicionalnim vrednostima umetnost, dok je sve ostalo divljaštvo i neumetnost?
    (...)
    Zašto se to radi – posebno je pitanje u koje ovde ne možemo previše duboko da uđemo. Samo ćemo reći da je reč o tipičnoj ideologiji (i estetici) tzv. transnacionalnog progresivizma (transnational progressivism) (22). Nju zastupa elita koja opslužuje globalni, “moderni”, “progresivni” sistem – transnacionalna elita i njena frakcija tzv. postnacionalna inteligencija (23). Taj sistem koče nacionalne države, koje ograničavaju “slobodnu tržišnu utakmicu”. Zato – dole nacionalizam, dole nacionalna država! Taj sistem koči tradicionalna kultura koja, propovedajući skromnost i uzdržavanje, ograničava potrošačke apetite lokalnog stanovništva. Zato – dole tradicionalizam, dole konzervativizam!

    Taj sistem koči i svaka druga ideologija koja je konkurentna i koja ne učvršćuje moderni sistem moći. Jer moć je dobrovoljna poslušnost (24). Zato je ideologija ključni aspekt modernog sistema. Ona nas preparira da verujemo u ono što treba, ona stvara poželjan sistem vrednosti iz koga automatski proizilazi naša poslušnost. Tu ideologiju oblikuje globalna transnacionalna elita, usađujući nam je u glave putem medija (25). Iz ugla elite, tradicionalne religije samo su konkurentske ideologije koje, čak i kad nisu neprijateljske, prosto smetaju. Religija, naime, kada je autentična i samosvojna, jeste alternativni sistem vrednosti. A oni koji su usvojili jedan sistem vrednosti teško da će lako usvojiti drugi. I zato – dole s religijom! A naročito dole s tradicionalnom religijom, s tradicionalnim hrišćanstvom!

    Tako se pokazuje paradoks moderne umetničke elite. Ona živi i stvara u uverenju da je pobunjenik protiv oveštalih struktura, da razvaljuje stege, da izaziva moćne i da juriša na nebo. Ali ta pobuna je samo lupanje na otvorena vrata. To je potplitanje i ismevanje starca (nacionalnih struktura) koji nekada jeste bio jak, ali koji je danas i sâm žrtva novog siledžije u kraju (globalističkih struktura). Umetnička elita “hrabro” kinji tog starkelju, da bi zatim u džep stavila novac koji joj je, zadovoljan i razveseljen, dobacio mladi siledžija. Svi ti “alternativci”, svi ti “heroji otpora”, svi ti “pobunjenici protiv sistema”, zapravo su samo njegove sluge. Oni su nedovoljno inteligentni čak i da shvate svoj lakejski položaj. Ili nedovoljno pošteni da ono što i sami naslućuju priznaju – makar samima sebi.

    (...)

    Pad Biljane Srbljanović

    Kulturni rat se vodi i u Srbiji. Njega vodi ovdašnja frakcija transnacionalne elite (26), koja izrazito dominira u kulturi i medijima. Kako taj rat izgleda može se videti na primeru Biljane Srbljanović (1970) (27) i njene drame Pad (2000). Ovaj slučaj smo izabrali zato što naša transnacionalna elita borbenija u pozorištu nego u likovnim umetnostima (28 ). Biljana Srbljanović je u tim krugovima uzdignuta u “kultnog pisca” (29). Njoj se, na B92, daje prvo mesto na listi VIP blogera, a uvek se ističe da je ona “najprevođenija i u inostranstvu najigranija srpska dramska spisateljica” (30).

    Ideja drame Pad, koju je prihvatio da igra direktor Bitef teatra Nenad Prokić, a režirao Gorčin Stojanović, najbolje se može videti iz desete scene. Njeno je štivo Biljana Srbljanović sa ponosom okačila na svoj B92 blog (31). Glavni junak ove drame, razume se onaj rđavi, jeste vladika Nikolaj Velimirović. Njega Srbljanovićeva zove “pop Nikolaj Stratimirović”. Ne samo da je ime dato tako da neposredno ukazuje na vladiku Nikolaja, već i sama spisateljica kaže da je u drami “u mnogo navrata citirala čitave pasaže tada još nekanonizovanog Nikolaja Velimirovića” (32).
    (...)
    No, preumljenje Srbljanovićeve i ostale kulturne elite manje je bilo posledica novih saznanja, a više spoljnog pritiska, i to ne samo političkog. Reč je o ideološkom, kulturnom, pa i materijalnom pritisku kome smo bili izloženi tokom devedesetih. Na jednoj strani se nalazio Miloševićev autoritarni nacionalizam, i materijalno i duhovno poniženje koje je on proizvodio. Na drugoj strani nalazile su se američke i zapadnoevropske kulturne i materijalne vrednosti kojima smo se svi iskreno divili. Srpska elita je, naime, tokom celog razdoblja komunizma visoko uzdizala upravo zapadni tip kulture i načina života. Stoga je za sve nas izbor – Milošević ili Zapad – bio lak. Problem je, međutim, nastao onda kada su se SAD i EU počeli prema Srbima i Srbiji ponašati ogoljeno nepravedno, bezobzirno i nasilno. To se videlo već 1995, tokom pada zapadne Slavonije i Krajine, a postalo je više nego očigledno tokom bombardovanja Srbije 1999. Pitali smo se: kako uopšte nepravda, bezobzirnost i nasilje mogu da dođu iz takvog oličenja svih naših želja? Bili smo paralisani tim paradoksom i tražili odgovor na njega.

    Neki od nas su shvatili svu naivnost svoje slike sveta i počeli istančanije da gledaju na stvari. Drugi su, međutim, poverovali da zbilja nešto dubinski nije u redu sa ovim narodom. Pred agresijom onoga koga su voleli i ko je imao moć da ih kazni ili nagradi, oni su se poistovetili sa agresorom, odvojivši se od drugih žrtava. Poverovali su da su zatvorenici zbilja krivi što su kolektivno, kao narod, utamničeni. Počeli su da mrze ostale zatvorenike. A ta mržnja je neke pretvorila u simboličke kapoe.
    (...)
    Oponašanje ima vid kapilarnosti (trickle effect) (36), što znači da se osmotski širi društvom. Ljudi sa nižih položaja oponašaju način oblačenja, češljanja, govorenja, stanovanja, prevoženja, letovanja itd. osoba sa viših položaja. Time oni ne žele nikoga da prevare u pogledu svog društvenog položaja (kao što često veruju snobovi na vrhu) (37). To se može shvatiti samo kao znak prihvatanja sistema vrednosti koji stvaraju viši društveni krugovi, znak nesvesnog prihvatanja njihovog prvenstva, njihove kulturne nadmoći. Oponašajući one gore, nižeplasirani sami sebi stvaraju iluziju o uzdizanju. Ali time priznaju i jačaju sistem. Tako kupuju loz za životnu lutriju, nadajući se dobitku. I premda je broj dobitaka neveliki, samo posedovanje loza ima umirujuću funkciju.

    Taj mehanizam oponašanja uspešnih deluje i u sferi umetnosti. Uzdizanje jednog tipa umetnika, sa tačno određenom vrstom političke ili društvene poruke, daje signal svima ostalima koji takođe žele da postanu uspešni umetnici. Nije važno da li je uzdizanje na koje se ugleda medijski projektovano – kao u slučaju Marka Vidojkovića (38 ), ili posledica delovanja sistema – kao u slučaju Biljane Srbljanović. Recept se brižljivo prepisuje i pokušava primeniti. Ako Biljana Srbljanović ima uspeha zato što se izruguje tradiciji i Crkvi – i mi ćemo to da radimo. Ako se Biljana Srbljanović izruguje telesnim manama živih srpskih vladika (i to niko ne smatra neuljudnim) (39), ako nas lepi i moderni novinari sa B92 svakodnevno podsećaju da su srpske vladike pedofili – onda je dozvoljeno kazati ili napisati sve što želimo na račun SPC-a i time ćemo i sami ući među “moderne” i “progresivne” (40).
    (...)
    Mehanizam oponašanja uopšte nije morao da deluje na svesnom, intencionalnom nivou. Jednostavno, negativni stereotipi o Srbima, o njihovoj kulturi i tradiciji, postali su deo sistema vrednosti i svetske i ovdašnje elite. Srbi su postali znak za “biti svetski gubitnik”, i svako ko drži do sebe ne želi taj znak (42). I pošto je sve na nivou znakova, Biljana Srbljanović obredno otresa sa sebe “srpski” prah u Bisanu i Beogradu, a Đorđe Milosavljević u Kragujevcu. A gledaoci, dok u Beogradu i Kragujevcu ovacijama ispraćaju “Pad” i “Kontumac”, takođe obredno stresaju sa sebe prah i misle – “Ne, ja nisam Srbin, nikako. Ja sam elita, jer – meni se ovo dopada. Meni ovo mora da se dopada. Ma, baš je lepo, baš je pametno. Kako je divno biti elita!”

    A onda naši kandidati za elitu, željni proboja i slave, gledaju šta radi Biljana Srbljanović i misle: “Pa to i nije tako teško, to mogu i ja”. Kada je Srbljanovićeva prenela deo iz “Pada” na svoj blog, znao sam da je samo pitanje trenutka kada će sledeći B92 bloger napisati svoju prvu dramu, po uzoru na “beskompromisni” Pad, služeći se istom “kapo-estetikom”. I dva meseca docnije, B92 bloger koji se potpisuje kao Queeria, pseudonimom iza kog čitaoci bloga prepoznaju Predraga M. Azdejkovića, objavio je “dramu u tri čina” pod nazivom Važno je biti Izdajnik (43).
    (...)
    I ti ljudi treba da im končano kažu: “Borićemo se! Nećemo više mirno posmatrati kako preuzimate instituciju po instituciju, stopu po stopu, sve dok ne okupirate celokupno društvo. Čerčil je, u sličnoj prilici, kada je trebalo pružiti otpor silnicima, rekao: ‘Borićemo se na plažama; borićemo se na poljima i na ulicama; borićemo se u brdima. Nikada se nećemo predati!' (48 ) I mi, gospodo, borićemo se sa vama svuda gde je to potrebno. Borićemo se po novinama, borićemo se po sajtovima, borićemo se po tribinama, borićemo se po knjigama, borićemo se po pozorištima, borićemo se po galerijama... Nikada se nećemo predati! Pokazaćemo da su naše vrednosti bolje od vaših! I sigurni smo da će, na kraju, i ova zemlja i ova kultura – pobediti!”
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  2. #2

    Odgovor: Културни рат у Србији

    Генијалан чланак о томе како велике компаније, крупни капитал и транснационалне елите од света праве једно огромно стадо.
    Тему отварам у подфоруму друштво јер се овде термин култура користи у најширем смислу, као област духовних и друштвених вредности.

    Yosso, jel imas ti neko konkretno pitanje u vezi ove teme? Ili bar napisi svoje misljenje pa da bar znamo o cemu zelis da diskutujemo.
    Umro je Ajnštajn, umro je Tesla...a i meni nešto nije dobro

  3. #3

    Odgovor: Културни рат у Србији

    Svako pisanje, razmišljanje, a koje se nepoklapa sa mišljenjem sagovornika, preti da se svrsta u teoriju zavere, u balkanskog špijuna ili u špijuna FBI-aja ili CIA-e. Ja ću rizikovati da budem svrstan u teoretičare zavere protiv Srbije. Naša svakodnevica je da se protiv Srbije vodi rat na više načina, srećom više ne oružjem, ali i ovi vidovi , ili drugi oblici su neki put mnogo gori od oružanog.Srbija se neuklapa u milje svetskog globalizma sada, ali i kroz istoriju se pokazalo da je uvek nešto bolo u oko jačeg i to bez izazivanja slabijeg. Pored kulturnog rata, vodi se verski:opšta hajka na SPC, postojećim klasičnim metodama, i veštom indoktrinacijom mladih, plasirajući naoko kulturne sadržaje sa veštom dozom huškanja.Kroz često i neprekidno omalovažavanje i pronalaženje tema koje će okaljati SPC kao instituciju i njene poglavare i vernike.Takođe se vodi i ekonomski rat koji ide po sistemu: uvezi sve što možeš-uništi proizvodnju;rezultat zavisnost i siromaštvo.Prodaj iznutra, kupi od spolja sve što je važno i vitalno za funkcionisanje jedne zemlje i nacije. Postavi visoke norme za izvoz i gledaj na svaki način da onemogućiš izvoz iz Srbije. Stvori finansijsku zavisnost u početku novcem za đžabe da bi ojačao poslušnike, pa onda zvizni nepovoljne kredite da bi očistio i ono malo zdravog što je ostalo. I mnogo mnogo toga još u svim vidovima, da neispričam sve odjednom. Ako neko želi da vidi sve te koji su skupljeni u "jedinstveni front", protiv Srbije neka pogleda sajt: "zamisli Srbiju"!
    In vinas veritas

  4. #4

    Odgovor: Културни рат у Србији

    Ne bi to nazvao ratom.
    Promene su se uvek desavale i desavat ce se i dalje. Svako povecanje kapitala, svaki razvoj (ili je zovite promena) prouzrokuje i promenu potreba ljudi.

    Odredjene narodne mase lakse prihvataju uticaj a odredjene teze drzanju tradicije.
    Ukoliko je pitanje da li prihvatiti kokakola kulturu ili se zadrzati na nivou Zikine dinastije, mogu reci samo to da kokakola kultura bar donosi materijalno blagostanje a protiv otudjenja cu se boriti svojom porodicom, nasom svescu.

    Cinjenica je da je najveci uticaj na nase drustvo igrala ``uvoz`` seksualne revolucije i da je bas taj uticaj zadao najveci udarac tradiciji.
    Znaci ko ce od vas da se odrekne seksa pre braka?

    Nadam se da nisam promasio temu.
    Ukoliko pak jesam a tema je trebala biti fanatizam u odbrani protiv stranog uticaja, mogu reci samo da ova kulturna sredina takodje tezi da ponisti (uglavnom nedefinisano, nesvesno) druge kulture u regionu, cemu se pak one opiru.
    Gospodine, vase dete se plazi na mene!

  5. #5

    Odgovor: Културни рат у Србији

    Slažem se ali samo delimično Biter.Ako hoćećemo diplomatskim rečnikom da kažemo, onda nije rat, ali po meni je to ipak opšti i sveobuhvatni rat protiv Srbije. Da međunarodni moćnici iz svih svera nemaju interes za nas, baš bi njih bolela briga za neku tamo tunguziju i "demokratiju" u njoj.Ovo pišem hladne glave i bez ikakve ostrašćenosti; mnogi su se putevi ukrstili iznad ove zemlje i ovog zaluđenog naroda, a svima je cilj isti: interes. Naš interes je da nam bude bolje, da živimo u jednoj normalnoj zemlji, ako uopšte na zemljinoj kugli postoji normalna zemlja. Srbi i svi drugi narodi i nacionalnosti polako gube svoj identitet, razbijaju se porodice, gubi se obrazovanje i vaspitanje, mi plutamo na ostrvu usred Evrope i zezaju nas i leptiri kad prolete pored nas. U takvom stanju i takvoj situaciji, a pod opštom hajkom zadnjih dvadesetak godina, većina nas nema ocenu gde, šta i kako, a pored psihičkih i medijskih pritisaka i navala, tu je i materijalna nemaština koja usled stalne borbe za preživeti i okusiti bar mrvicu šarenog kolača, nedozvoljava da stanemo, smirimo i ponovo krenemo loptu sa centra.A dotle rastu generacije koka-kole, asvaltnih mladića,zavisnika od droge, prodatih duša po sistemu sve za pare itd...
    Rastu i generacije normalnih, vaspitanih, obrazovanih i dobrih ljudi, a koji najčešće nemaju ni želju ni volju, da izlaze na ulicu i u politiku, a i da hoće na ulici vlada drugi zakon i druga pravila.
    Interesi onih izvana su jasno definisani i usmereni, mi zbunjeni i zaluđeni, najglasnije se čuju oni koji dobro žive i od njihove buke mi sitni se nemožemo ni čuti... nastaviću!
    In vinas veritas

  6. #6

    Odgovor: Културни рат у Србији

    Da, razumem sta zelis reci.
    Samo mislim da nema alternative. To je ekonomska zakonitost.

    Uporedimo zemlju jednom parcelom. Sta se desava?
    Imas na toj parceli oko 100 biljnih vrsta, pravu dzunglu. Nije anarhija jer svako zauzima neko svoje mesto. Svako se bori za vise svetla. Jaci potiskuju slabije.
    To je kapitalizam. Divlji, regulise ga samo novac.

    Dodje bastovan (nazovimo ga diktatorom, komunistom, fasistom, nije bitno).
    Bastovan pocupa mnoge biljke. Uniformise sistem. Nastaje monokultura, broj raznovrsnosti biljaka se drasticno smanjuje. Mozda sada postoje vrednije biljke ali korov nice. Potrebna je velika energija da se parcela odrzi cistim. Vremenom bastovan izgubi snagu. On odlazi. Nastaje anarhija, borba za svetlost. Korov nice i raste brze od svih ostalih biljaka. Uskoro prekrije parcelu, jedva da ostane vrednih biljaka jer ih korov prekrije i ubije.
    Ovo je sada nasa Srbija.

    Potrebno je mnogo vremena da iz parcele punog korova ponovo nastane biljna ravnoteza. Potrebne su godine i godine. Vremenom ce se pojaviti i plemenite trave koje sporije rastu. One ce vremenom istisnuti korov. Nastat ce ravnoteza i bez bastovana. Ali to je opet dzungla. Jaci dolaze do vise svetla. Dzungla je ipak bolje od korova!

    Sta moze tu drzava? Uz pomoc svojih svesnih gradjana moze da delimicno utice na pojave. Da tamani samo korov ili da neznatno utice na vrstu i raspored biljaka. Nikako ne sme da ponovo stvori monokulturu. Bolja je kultivisana dzungla (engleska basta) nego rizik ponovog masovnog pojavljivanja korova.

    Zelim samo reci da ono sto vi nazivate ratom je delimicno nesvesna pojava a delimicno uticaj jaceg. Ekonomske zakonitosti dovode do te pojave.
    Ako uticemo na to, postoji opasnost da se sve opet pretvori u anarhiju (pr. pada komunizma).
    Jakim otporom ostavit cemo sebe siromasnim i posle cemo doci u slucaj istocne nemacke (za jednu noc je cela zemlja pobegla na zapad).
    Resenje je pustiti razvoj, biti otvoren. Pustiti nestabilne slojeve da prime stranu kulturu (koliko nam samo kosta prisilno zadrzavanje od ne primanja te kulture?). A posle ekonomski jacim interesnim grupama finansirati grupe koje ce teziti odrzati tradiciju.

    Mesanje je neminovno. Zatvorena drzava se nece moci odrzati stolecima. Pre ili kasnije doci ce ovde i stranci da zive. Nasi ce odlaziti njima...
    Pre ili kasnije tradicija, kultura ce se delimicno menjati. Ali to se desava vec stotinama godina. Sadasnja nasa tradicija i kultura nije ista onoj od pre 100 godina. Ali ako smo ekonomski jaci, mozemo i mi dati nesto tom svetu!
    Gospodine, vase dete se plazi na mene!

  7. #7

    Odgovor: Културни рат у Србији

    Biter kaže:
    Šta tu može država!?
    Za sad vrlo malo, ali po mom mišljenju!
    Razlika između mene i tebe je vrlo bitna: Ti se možeš osećati ugroženim u ovoj zemlji u kojoj tvoja nacionalnost nije u većini, ali imaš negde tvoj narod, naciju koja je u većini.(ovo stvarno pišem u strogo pozitivnom kontekstu). A ja u Srbiji, kao Srbin nemam alternativu, Srbi su na granici istrebljenja, i zato je ovakav način pisanja o tome, mi više nemamo gde. A zašto je došlo do toga, ispisano je dosta! I pre nego što smo počeli da razmišljamo o očuvanju nacionalnog identiteta, stvorio se konglomerat "Srba", koji su spremni da budu sve samo ne Srbi, asimilirani, zaluđeni i zamlaćeni. Njima je svejedno šta su, već koliko i šta će da imaju i dobiju. I zato kad ja kažem da sam za očuvanje identiteta, a to kad kažem mislim i na očuvanje identiteta i svih drugih nacionalnosti, bez krajnje misli da će Hrvat da odcepi nešto za Hrvatsku, Mađar za Mađarsku, itd. kad kaže da je to što je. U isti momenat bastradi graknu na mene da sam velikosrbin koji hoće veliku Srbiju i slična kačenja. Nismo uspeli mi koji smo stvarno i iskreno bili za poštovanje svoje i tuđe nacionalnosti da izborimo uvaženo razumevanje. Sada se vraćamo nazad pokušavajući da dokažemo to plemenito što smo mislili i hteli, ali je to teška rabota, jer smo u manjini ili smo nečujni u odnosu na one koji glasno viču!
    In vinas veritas

  8. #8

    Odgovor: Културни рат у Србији

    Citat morrib kaže: Pogledaj poruku
    Biter kaže:
    Šta tu može država!?
    Za sad vrlo malo, ali po mom mišljenju!
    Razlika između mene i tebe je vrlo bitna: Ti se možeš osećati ugroženim u ovoj zemlji u kojoj tvoja nacionalnost nije u većini, ali imaš negde tvoj narod, naciju koja je u većini.(ovo stvarno pišem u strogo pozitivnom kontekstu). A ja u Srbiji, kao Srbin nemam alternativu, Srbi su na granici istrebljenja, i zato je ovakav način pisanja o tome, mi više nemamo gde.
    U sustini delim tvoje misljenje, delim ideju stvaranja jake drzave. Jedino jaka drzava moze zastititi interes gradjana.
    Smatram da ta drzava moze stvarno biti jaka ako je svi smatranu za svojim!
    Tradicija i kultura jeste ono sto je jedinstvena na svetu i naravno da je treba cuvati.
    Sto se tice toga da imam jos negde svoj narod, nazalost nije istina. Preko grane sam ja ``dodjos`` i to mi pokazuju na svakom koraku. Dugo odvajanje od maticne zemlje i dug suzivot sa okolnim narodima nas je promenio, imamo agresivniji (u pozitivnom smislu), istrajniji nastup, vise se drzimo tradicije i cesto imamo vece srce (ne gledamo toliko licni interes). Ja bi rekao samo da imam negde svoju kulturu koje se napijem kada predjem preko, ali sam svoj na svome jedino ovde. Cak nam se i recnik poprilicno razlikuje.
    Jedino ne smatram da su Srbi na granici istrebljenja. Problemi postoje ali bas moderna snazna drzava moze da Srbima vrati samopouzdanje, istrajnost i slavu.
    Mislim da je najveci problem da se ne poznajemo medjusobno, a cak ni Srbi raznih regija se ne znaju dovoljno. To bi trebalo prvo promeniti. Ipak, svi mi samo zelimo mesto pod suncem za nasu decu. Ni manje ni vise.
    Gospodine, vase dete se plazi na mene!

  9. #9

    Odgovor: Културни рат у Србији

    Slažem se sa vama obojicom, ali više sa biterlemonom. Mnogo problema se može rešiti jedino obrazovanjem. Obrazovanjem o drugima, o sebi, o prostoru na kojem živimo, i o drugim prostorima, obrazovanje o vremenu u kojem živimo, obrazovanje o polugama vlasti i ekonomiji...
    Ko rano poludi, ceo vek mu u veselju prođe!

  10. #10

    Odgovor: Културни рат у Србији

    Davno nisam bolji članak čitao (iako su ovo samo izvodi, a link ka članku nije više u redu, to jest, izgleda je članak obrisan, pa ga ne nađoh u celini).

    Ovo je stvar o kojoj se, naravno, ćuti, ili govori na marginama, poput ove. Ti ljudi, predvođeni Biljanom Srbljanović, Vladom Arsenijevićem, Markom Vidojkovićem, Jovom Bakićem i sličnima, ne samo što su zauzeli kulturnu vlast, nego polako u delo sprovode i kulturni holokaust, trpajući u njega sve koji misle svojom glavom, a drugačije od njih.

    Ne mogu se naslušati dovoljno pljuvanja po Dobrici Ćosiću, kom bi imalo štošta da se zameri, ali koji nikako nije, kao što govore ovi iz elite, nula od pisca. Što se tiče literarne vrednosti njegovih dela, on je zbir svih njih, iz elite, pa još tri nule iza toga.

    Ne mogu se naslušati kritika na račun Emira Kusturice. Na stranu uživanje u hladu koji su nam napravile njegove dve "Zlatne palme", ali kako iko ko pogleda bar jedan njegov film, čak i "Crnu mačku..." koji je objektivno najslabiji, može da ne prizna da je on, ako ne najbolji, ono jedan od najboljih naših reditelja svih vremena. "Uvijek, uvijek ista priča" o tome kako je pio viski sa Slobom dok je granatirano Sarajevo - pa šta je trebalo da radi, da pije votku s Alijom? Ne pravdam ga, mogao je da se ogradi od toga, ako je znao uopšte za to, ali dosta mi je te priče.

    Još kad pogledam mlade pisce koji se danas objavljuju - sve isto pljuvanje po Miloševiću (mora da imaju muda ko lubenice kad smeju tako da ga pljuju deset godina pošto je svrgnut i četiri nakon što je mrtav), pljuvanje po Titu (za to trebaju još veća muda, jer je ovaj mrtav trideset godina), priča o strahotama rata (za koje im je pričao kum prijatelja njihovog komšije koji je u ratu bio, jer su njih, pisce, njihove tate spasle vojne obaveze, dok su oni koji takve tate nisu imali išli da ginu, bili pacifisti ili ne), razaranje forme (jer talenta nemaju za Andrićevu rečenicu, pa onda moraju da kažu da je njihova iskidana, osakaćena rečenica namerna), odricanje od tradicije, ateizam i ostali hitovi modne kolekcije jesen-zima 2000. To mi samo govori o tome da su urednici i vlasnici izdavačkih kuća postali novinarčići i analfabete koji su izašli iz šinjela Verana Matića i Vladimira Arsenijevića.
    "All I got is a red guitar, three chords, and the truth."

  11. #11

    Odgovor: Културни рат у Србији

    За Базарова, а и остале, линк до целог текста с почетка тема:
    Komentari

    И нови текст:

    Политика идентитета | Прикази

    Политика идентитета
    Слободан Антонић
    субота, 03. април 2010.

    (Приказ књиге: Слика, звук и моћ: огледи из поп-политике, Миша Ђурковић, МСТ Гајић, Београд, 2009)

    Недавно је албанска полиција са Косова преузела од КФОР-а чување споменика косовским јунацима на Газиместану. О томе је писао Бојан Тончић, новинар листа Данас и Е-новина. Он је Косово поље назвао ирационалним местом и местом које симболизује српске поразе и моралне суноврате, затим је Ракићеву песму На Газиместану оценио као баљезгарију због којих су многе несрећне генерације губиле драгоцену енергију, а за сам Дероков споменик је рекао да подсећа на убиства, силовања, пљачке, паљевине, прогон, на лудило државног врха и подстицање необузданог насиља...[1] У коментарима уз овај текст читаоци Е-новина су, такође, написали: Толико злоупотребљен и употребљен топоним да би га привремено требало преорати или оградити огромном бодљикавом жицом; Дероков споменик није срушен, а сва је прилика, да ће бити; Ако неко сруши споменик на Газиместану, Срби ће бити саучесници, ако већ не буду сами учествовали у рушењу; `Ја ћу дати живот отаџбино моја` - Е, ја нећу!....[2]

    Можемо се само запитати како је могуће да се наша култура, у последњих двадесет година, толико променила да данас један део елите, заједно са делом грађана, без икаквог стида говори на овакав начин? Не само наши очеви и дедови, него смо и ми сами били васпитавани да будемо одани својој земљи и да ценимо слободу, јунаштво и пожртвованост. Косовска битка и чувена Ракићева песма На Газиместану били су симболи тих вредности. Сада се, међутим, као вредности проглашавају кукавичлук, издаја и цинизам, а Ракићева ода части и слободи назива се бељезгаријом. Очигледно, у Србији није у току промена само система вредности. У Србији је на делу промена читавог нашег идентитета.

    Управо о политици редефинисања српског идентитета преко културе, укључивши и ону намењену најширој публици, говори сјајна књига Мише Ђурковића Слика, звук и моћ: огледи из поп-политике [3]. Политика идентитета у нашој земљи директан је простор делатности великих сила, објашњава др Ђурковић (стр. 66), додајући да је у том смислу данашња окупација опаснија него она немачка 1941. Док је тада читав простор политике идентитета, дакле, вере, образовања, науке, симбола и културе у потпуности био препуштен домаћим властима које су га обликовале у складу са српском традицијом, данашњи окупатори су пре свега усмерени на тоталну реконфигурацију управо тог поља (стр. 66).

    Та борба за хегемонију у интелектуалној, културној и медијској сфери (стр. 67), почела је, по Ђурковићу, још у раним деведесетим. Тада је велесила која је победила у хладном рату, преко различитих транснационалних фондација и институција, искористила искрено незадовољство једног дела српске интелигенције стањем демократије у Србији. Циљ је био да се преузме контрола над целокупном области националног и културног идентитета. Ова структура је школовала интелектуалне и новинарске кадрове, ширила се ка прецизно одређеним секторским и културним сферама и тако правила један читав паралелни свет, заправо парадржаву (стр. 6. Као пример, Ђурковић наводи стварање НУНС-а, уз помоћ америчког Ирекса, холандске Прес Нау и других западних медијских организација преко којих је огроман број новинара идеолошки обликован, обучаван, слат на стипендије и на разне начине стављан под контролу (стр. 6. Основна метода увезивања новинара није била преко чврсте организације, већ стварањем једне специфичне атмосфере, система вредности, у коме је било нормално и пожељно сваки српски патриотизам изједначити са нитковлуком, а сваког верника са будалом. У таквом окружју, у коме је материјалним и симболичким наградама поткрепљивано тачно одређено понашање, формиран је и Бојан Тончић, који данас, вероватно сасвим искрено, верује да је Дероковљева кула споменик српским убицама, а Ракићева поема најобичнија националистичка баљезгарија.

    Слично преузимање контроле симболичког капитала вршено је, према Ђурковићу (стр. 69), и у сфери културне политике, преко Центра за културну деконтаминацију, као и у сфери савремене ликовне уметности преко Цента за историју и теорију културе (ЦИТОК). Док сви знају за ЦКД, за ЦИТОК је ретко ко изван уметничких кругова чуо. Али, кадрови из те установе суштински су утицали на уметничку сцену Србије после 2000. године. Током деведесетих, пише Ђурковић, ЦИТОК је институција која је била под управом Бранислава Димитријевића и његове супруге Бранке Анђелковић. Она је де факто успоставила монопол на алтернативној, односно опозиционој сцени сликарства и савремених визуелних уметности, намећући своје критеријуме вредног и значајног, захваљујући контроли новца, награда и стипендија. Преко ЦИТОК-а су се повезали са европском и глобалном мрежом институција и појединаца, носиоца и промотера савремене уметности, које су углавном финансирали исти извори (стр. 69).

    Након 2000, ЦИТОК је преузео и велики део званичног сектора уметности, односно неке од главних државних институција из области ликовне културе. Бранислава Анђелковић-Димитријевић је постала директорка Музеја савремене уметности, а Бранислав Димитријевић је догурао до помоћника министарства културе за међународне односе, европске интеграције и развој менаџмента у области културе", добивши још и функцију комесара павиљона Србије на Бијеналу у Венецији. Са тих позиција, брачни пар Димитријевић-Анђелковић је могао широко да промовише, као главну звезду српске ликовне уметности, Милицу Томић. Ова мултимедијална уметница се, објашњава Ђурковић, прославила својим уметничким перформансима, попут инсталације ХY Ungelost" која изражава сећања на убиство више од 30 Албанаца на демонстрацијама у Приштини, 1989, за шта је, наравно, одговоран београдски режим (стр. 72). И остале Томићкине инсталације, пише Ђурковић, углавном се своде на понављање уобичајене политичке нарације о томе како у Србији, након 1987, влада националистички-фашистички и ревизионистички систем, а чији је главни задатак да промовише српске фашисте (стр. 72).

    И као што је Тончићу, и осталим из екипе другосрбијанских новинара, захваљујући вишегодишњем поткрепљивању постало сасвим нормално да српску родољубиву поезију називају баљезгаријама, тако је и великом делу београдских концептуалних уметника, захваљујући једнако систематском поткрепљивању, постало савршено нормално да се уметнички изражава тако што патријарха Павла засипа камењем (Живко Грозданић[4]) или свештенике приказује као дембеланске блуднике (Биљана Цинцаревић[5]). А да је реч не о највулгарнијој политичкој пропаганди, већ о врхунским уметничким делима, задужени су да нам објасне управо цитокови ликовни критичари[6]. Тако је, каже Ђурковић, читава та екипа која је ушла у званичне структуре, данас дошла у положај да може суверено да преко домена политике идентитета (образовање, културна политика, медији, јавни рад, питања вере) плански и континуирано мења систем вредности у Србији (стр. 80).

    Ефикасност овог систематског поткрепљивања у добијању жељеног понашања културне елите види се и по успешном преумљењу једне групе млађих екстремних националиста у екстремне грађанисте. Реч је о читавој једној групацији млађих интелектуалаца као што су Биљана Србљановић, Милутин Петровић, Чедомир Јовановић и други који су доживели радикалну конверзију из својеврсног салонског фашизма у екстремни квазилиберализам (стр. 79). Реч је, објашњава Ђурковић, о деци из урбане, више-средње класе, која су, у раздобљу одрастања, током позних осамдесетих и раних деведесетих, лечила свој едипов комплекс тако што су се окретали именима и идеологијама које су највише могле да нервирају њихове родитеље. Отуд огромна фасцинација ових кругова пре свега Димитријем Љотићем (стр. 77-7. Та групација је распад Југославије и почетак ратних сукоба(...) дочекала са успламтелим националшовинистичким романтизмом и као прилику за реализацију својих артистичких идеја у условима граничних егзистенцијалних изазова, као што је рат (стр. 7. Ђурковић као пример једног перформанса тих помало блазираних и изгубљених младих интелектуалаца, наводи и читање Хајдегерових филозофских радова српским рањеницима у болницама у Босни, у којем је учествовала и Биљана Србљановић (стр. 79). Ђурковић подсећа и да је Биљана Србљановић својеврмено писала филмску критику у Погледима, одакле је избачена због претераног расизма према црнцима, који је испољила у својој критици једног од филмова Спајка Лија (стр. 79).

    Та групација, међутим, у другој половини деведесетих, доживљава радикално преумљење, али заузимајући опет једнако екстремну идеолошку позицију. Данас, иако су то зрели људи у својим четрдесетим годинама, интересантно је да су им ентузијазам, острашћеност, мржња према противницима, приврженост ауторитаризму и убеђеност у исправност својих ставова, идентичне као и пре две деценије (стр. 79-80). Објашњење ове необичне појаве, коју нуди Миша Ђурковић, првенствено је социјално-психолошко. Као млади, хтели су провокацију, идеје, побуну против мејнстрима, да би у четрдесетим, вођени потребом за пре свега новцем, статусом и положајима, кренули пут оне идеологије која то једино може да им обезбеди (стр. 80). Својим успехом у друштву, ова групација је јасно демонстрирала данашњим младим уметницима да једино прихватање идеологије транснационалног прогресизма[7] обезбеђује регрутацију у културну и уметничку елиту, као и статусне награде које уз то иду.

    Читав овај културни миље и његове производе од ТВ серија, преко музике до књижевне критике, Ђурковић анализира у овој занимљивој књизи. Читалац ће са уживањем читати поглавља посвећена настојањима да се, преко домаћих ТВ серија (какве су Лисице), редефинише систем вредности широке публике, моћи ће боље да разуме значај популарне музике за управљање идентитетом, а схватиће и како се под маском књижевне критике и науке може систематски спроводити пропаганда[8]. Такође, читаће оштроумне есеје о Влади Георгијеву, Лепи Лукић, Секи Алексић или Мирославу Илићу, и схватиће да се кроз њих прелама много тога важног не само за карактер овдашње поп-културе, већ и за судбину система вредности који сачињава национални идентитет.

    Зато, ову књигу свакако треба прочитати. Она нам показује зашто пука промена политичке власти, без дубоких промена у културним институцијама, неће донети бољитак Србији. Јер, на делу је борба за вредности, борба за то да ли ће наша деца о Ракићевој песми учити као о баљезгарији или као о поеми части, и да ли ће ова заједница славити идеју ропства, или идеју слободе. Од судбине те борбе зависиће много тога. А пре свега хоће ли ће нас уопште бити.

    [1] e-novine.com - Ja ću dati život otadžbino moja

    [2] e-novine.com

    [3] MСТ Гајић, Београд 2009, стр. 323.

    [4] remont-scai

    [5] e-novine.com - Gospode pomiluj!

    [6] О деловању Бранислава Димитријевића као помоћника министра види мој текст Да ли је Србија добила "Министарство за културну деконтаминацију"? | Политички живот, као и Наука о фашизму (по Браниславу Димитријевићу) | Полемике.

    [7] Види мој текст Komentari

    [8] У том смислу, од великог значаја је Ђурковићев оглед о Ивану Чоловићу (који се може прочитати и на: Између науке и пропаганде: дело Ивана Чоловића.
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  12. #12

    Odgovor: Културни рат у Србији

    Opet o dve Srbije. Postoji samo jedna i u njoj ljudi koji se nepovratno udaljavaju jedni od drugih, vođeni različitim interesima i instruirani različitim medijima. A, u osnovi, njihove boljke su povezane. Jedni su zaslepljeni buđenjem kvazinacionalizma spremni opravdati šta god njihovi sunarodnici urade, ne videvši da za ispoljavanje ljubavi prema svom narodu nije neophodno imati ljubav i prema njegovim najgorim predstavnicima.

    Oni drugi, o kojima yossa ovako vatreno piše, su otišli u drugu krajnost i postaju sve agresivniji. U želji da se po svaku cenu ograde od ponašanja ostalih sunarodnika, oni zauzimaju tako ekstremne stavove da su spremni osporavati čak i one delove istorije i tradicije koji ni u kom slučaju ne bi smeli biti sporni. Takav je i Gazimestan, i Ćosić... i mnoge druge istorijske ličnosti i okolnosti.

    Šta je izlaz iz situacije? Voleo bih reći da znam. Srbi su uvek bili narod koji slepo prihvata ideje i/ili vođe. Raspadom komunizma ostali smo bez jedne ideje koju bismo slepo sledili i čekamo da na njegovo mesto dođe druga. Voleo bih kad bi ta druga bila ljubav prema domovini, poštovanje njene istorije i tradicije, uz dozu racionalizma i poštovanja prema drugim ljudima. Nažalost, obe strane koje sam ranije pomenuo se (nadam se ne nepovratno, ali ubrzano) udaljavaju od te tačke. Jedni se približavaju šovinizmu i ksenofobiji, drugi mržnji prema sopstvenom biću, svom narodu i precima. Oba puta su jednako pogubna po nacionalne interese.

  13. #13

    Odgovor: Културни рат у Србији

    Ne valja ni jedna krajnost.
    Ali mi je nekako u secanju ova prva krajnost i gde nas je dovela i kakve posledice ostavila.
    I ne samo tokom devedesetih , vec se moze reci i kroz celu istoriju.
    Ova krajnost koju zastupaju Djordje Vukadinovic , Slobodan Antonic i svi drugi Slobodani.
    Srbija bi da moze, mozda rekla:
    "Nemojte me Slobodane Antonicu i svi drugi Slobodani.vise braniti.
    Nemojte me toliko voleti.

    Ako me volis , ne voli me, Slobodane.
    Boli me tvoja ljubav.
    Istopicu se od tvoje ljubavi.
    Nestace me .
    Nece me biti.
    Sto me vi vise volite , ja sve manja, praznija, siromasnija , ..
    Osramocena i ponizena, stacu pod jednu sljivu.
    Ali to nece biti kraj.
    Jer i vasoj ljubavi nema kraja..
    Nazalost.
    Hej Joe...Supercalifragilisticexpialidocious !

  14. #14

    Odgovor: Културни рат у Србији

    Citat bigrancer kaže: Pogledaj poruku
    Ne valja ni jedna krajnost.
    Ali mi je nekako u secanju ova prva krajnost


    i gde nas je dovela i kakve posledice ostavila.
    I ne samo tokom devedesetih , vec se moze reci i kroz celu istoriju.
    Целу, целу историју...

    Ova krajnost koju zastupaju Djordje Vukadinovic , Slobodan Antonic i svi drugi Slobodani.
    Srbija bi da moze, mozda rekla:
    "Nemojte me Slobodane Antonicu i svi drugi Slobodani.vise braniti.
    Nemojte me toliko voleti.
    О куку & леле... де си бигранцеру да нам причаш устима Србије, да нам свима објављујеш шта би Србија да може можда рекла...

    Морфео, мани се те лажне равнотеже, сви су исти, сви су лоши... није то објективност, објективност је истина.

    А истина је да су Србомрсци преузели културу и имају јако велики утицај на државу, и, што је можда и важније, на формирање вредности код омладине...
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  15. #15

    Odgovor: Културни рат у Србији

    podsmevanje i vredjanje kao put dobre komunikacije....

    no, srbomrsci....

    - da li su to oni koji pljuju pink i estradni turbEfolk i stide se shto su u "istom koshu" s tom felom?
    - ili su to oni koji ne uzzivaju u guchi?
    - a mozzda su to oni koji ne preferiraju svinjche nabijeno na kolac u svom dvorishtu?
    - a mozzda su to oni koji zzele da u svom rechniku i rechniku svoje dece imaju vishe rechi koje se ne tichu polnog odnosa s bliskim rodjacima
    - mozzda su to oni koji se ne slazzu da se prodaje u svetu slika srbije kakvu oni zzele da vide (balkan, balkan) samo da bi se prodavalo
    - ili su to svi oni obrazovani, inteligentni koji su utekli iz kukavichijeg gnezda tjekom devedesetih?
    - ili su to oni koji vole da znaju vishe od nekoliko stranih jezika da bi sa istima svuda u svetu mogli da nadju zajednichki jezik?
    - ili su to oni koji bi da nekako isplivaju iz govana i objasne da srbija nije samo sir kajmak i shljivovica?
    - ili su to oni koji ne vide da se srbija prostire do tokija?
    - ili su to oni kojima gejovi ne smetaju?
    - ili su to oni koji se stide podmichenih lekara, korumpiranih politichara, lopova pod maskom humanitaraca, prljavih pandura, nevaspitanih shalterskih radnika, bahatih konduktera, .....


    .... a najvishe me interesuje kako se treba obrachunati sa srbomrscima?
    & underpaid......

Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Срби и Други светски рат
    Autor yossarian u forumu Istorija
    Odgovora: 61
    Poslednja poruka: 11.05.2010, 12:23
  2. Odgovora: 24
    Poslednja poruka: 01.04.2010, 19:34
  3. Владимир Путин
    Autor Turkmenbashi u forumu Političari
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 01.01.2010, 21:11
  4. Журка, парти, забава, жур...
    Autor broj310 u forumu Muzika
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 24.10.2009, 22:22
  5. Срби и Аустроугарска
    Autor yossarian u forumu Istorija
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 29.12.2008, 10:30

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •