Manastiri Srbije - Strana 6
Strana 6 od 11 PrvaPrva ... 45678 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 76 do 90 od ukupno 162
  1. #76

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Posle obilaska nakih manastira, još davno, uvideo sam da srpski pravoslavni manastiri predstavljaju svojevrsnu društvenu, kulturnu i istorijsku pojavu koja prevazilazi religiski značaj. Da bi se njihovo mesto, uloga i značaj razumeli mora se prethodno ponešto znati o vremenu, dogadjajima i okolnostima u kome su nastali postojali i igrali svoju ulogu.

    Pošto po struci nisam kompetentan za izlaganje i tumačenje istorije, ono što ovde iznosim treba primiti jedino kao ukazivanje na ono za šta ja smatram da je od značaja. Drugi problem je nemogućnost da se u ovako kratkom tekstu korektno obradi dug istoriski period sa mnoštvom dogadjaja i činilaca a sa vrlo kompleksnim medjusobnim odnosima i uticajima. Prema tome, preostaje jedino da se oni koji su zainteresovani sami pozabave i prouče ono što smatraju za potrebno.

    NEKI ISTORIJSKI ELEMENTI ZNAČAJNI ZA SREDNJOVEKOVNU SRPSKU DRŽAVU


    Dotaknuti su:

    - Vizantija, naseljavenje Slovena, krstaški ratovi;
    - Nastanak i raspad drugih velikih država (Bugarskog i Makedonskog carstva, Ugarske);
    - Borba u hrišcanskoj crkvi i raskol na pravoslavlje i katoličanstvo;
    - Nadiranje Osmanlija na Balkan i u Srednju Evropu;
    - Društvene prilike kod južnih Slovena u vreme nastanka i razvoja Srpske feudalne države;
    - Položaj zavisnog stanovništva u feudalnim državama,

    Zbog obimnosti nisu obradjene druge srpske zemlje koje su bile u sastavu Nemanjicke države (Hum i Duklja - Crna Gora i Hercegovina; Bosna) i koje su bile u sastavu srpske arhiepiskopije, odnosno patrijaršije, a i posle propasti države ostale u sastavu patrijaršije.

    Delimično je naznačen istorijat prostora severno od Save i Dunava pri kraju i posle propasti srednjovekovne Srpske države (period Despotovine), doseljavanje u Velikim seobama i borba za autonomiju i Srpsko vojvodstvo (Srpsku Vojvodinu) 1848. kao kontekst fruškogorskih i drugih severnih srpskih manastira.



    Sloveni su se počeli pojavljivati na Balkanu, jednom od ključnih delova Vizantije, u doba Velike seobe naroda. Prvi od detaljnih pisanih podataka je o napadu Avara i Slovena na Solun krajem 6. i početkom 7. veka.

    Posle ratnih pohoda Avari su se povukli, dok su Slovenska plemena trajno ostala na Balkanu.

    Od 700-te godine Sloveni su dominirali na skoro na celom Balkanskom poluostrvu, uključujuci i Peloponez, a stigli su i na Krit i time izmenili demografsku kartu regiona. Grčko i romansko stanovništvo se povuklo i koncentrisalo na obalama Egejskog i Jadranskog mora.

    Središnji deo Balkana je od 7. veka ostao trajno slovenski. .

    Znacaj Vizantije za srpske države

    Vizantija je dala Slovenima koji su naselili jugozapad Evrope, njihovim državama, kulturama i vladarima trajna obeležja.

    Sama Vizantija, kao istorijska pojava označena je:
    - rimskim državnim uredjenjem;
    - grčkom kulturom, i
    - hrišćanskom verom.

    Do spajanja ova tri elementa došlo je premeštanjem centra posrnulog Rimskog carstva na istok. Istočno Rimsko Carstvo trajno je zadržalo i sam izvorni naziv - Rimsko Carstvo (Romanija, Romejsko carstvo). Naziv Vizantija se javio kad je Konstantin Veliki od stare grčke varošice Vizantion na Bosforu, izgradio prestonicu na istoku Rimske imperije - Konstantinopolj, za Slovene - Carigrad, za Osmanlije - Istambul.


    Konstantin Veliki


    Latinski jezik je u Vizantiji zamenjen grčkim u 6. veku.

    Značaj Rima je brzo opadao, a rastao značaj nove prestonice.


    Prisna veza sa antičkim svetom bila je naročiti izvor duhovne i materijalne snage Vizantijskog carstva. Naslanjajući se na tradicije grčke kulture, Vizantija vekovima ostaje najveci svetski kulturni i prosvetni centar. U Konstantinopolju je 425. godine osnovan univerzitet.

    Celokupna zapadna civilizacija izgradjena je na osnovama na kojima je izgradjena i Vizantija, kao i na doprinosu same Vizantije civilizaciji kroz 12 vekova njenog postojanja.

    Još više i direktnije je Vizantija uticala na narode i države koje su oni izgradili na teritorijama pod vrhovnom vlašcu Vizantije ili u neposrednoj blizini. Nadirući na vizantijske teritorije i ostajući na njima, došljaci su prihvatali daleko napredniju i nadmoćniju kulturu, elemente državnog uredjenja i religiju.

    Stoga se ni srpske države ne mogu posmatrati izolovano od Vizantije i njenih uspona, posrtanja i pada; ne mogu se odvojiti od vizantijskog doprinosa civilizaciji.



    Pravci nadiranja varvarskih plemena pre pokretanja Slovena


    'Nastajanje' Vizantije pada u doba Velike Seobe Naroda. Dolazak Huna u Evropu 375. g. izazvao je razmeštanje germanskih i slovenskih naroda, a to je trajalo sve do kraja 9. veka. Pokrenuti narodi su u talasima nadirali, napadali celo Rimsko Carstvo, i često se trajno nastanjivali na novim prostorima.

    Pod naletima varvarskih plemena (Gota, Vandala, Germana i dr.) slabiji deo, Zapadno Rimsko carstvo, je prestalo da postoji 476. godine, a istočni deo Rimskog Carstva - Vizantija, ekonomski jači, uspeo je da opstane još 1000 godina.

    Rimsko carstvo opstaje još punih 1000 godina kroz život Istočnog Rimskog Carstva - Vizantije - ratujući, sklapajuci različite oblike saveza sa napadačima i uvlačeci ih u svoju sferu interesa, svoju superiornu državnu strukturu, kulturu i religiju sa razvijenim crkvenim institucijama.

    Time se menjala i sama Vizantija, ali još više i narodi koji su došli pod njeno okrilje.

    Napadi na Vizantiju bili su praktično stalni.

    Najznačajna je dugotrajna borba sa Persijancima, Arabljanima, i konačno sa Turcima - Osmanlijama sa istoka i juga; sa Avarima, Slovenima, Bugarima, Hunima, Ugarima, germanskim plemenima i dr. sa severa i zapada.

    Pored nadiranja raznih naroda u toku Velike seobe naroda u ranom srednjem veku, značajan momenat su i Krstaški ratovi u zrelom Srednjem veku.

    Krstaški ratovi su vodjeni pod zastavom Katoličke crkve.

    U 8 ratova od 1096. do 1270. god. izginulo je 2 mil. ljudi.
    Krstaški ratovi, iako vodjeni pod motom oslobadjanja Hristovog groba i 'Svete zemlje' od nevernika, bili su u stvarnosti osvajački pohodi feudalne klase Zapadne Evrope usmereni na bogata područja Bliskog Istoka i trgovačke puteve, ali i protiv same Vizantije koja je posle raskola hričcanske crkve 1054. postala centar pravoslavlja suprotstavljenog katolicizmu.
    Krstaši su u nekoliko navrata napadali i zauzimali i sam Carigrad.



    Krstaši - Saraceni


    Pored negativnih momenata po Vizantiju, Krstaški ratovi su Evropi doneli i upoznavanje sa grčkom kulturom i prenosili njene vrednosti u katoličke države koje su osnovali varvarski narodi na području razorenog zapadnog Rimskog carstva.

    Time je otvoran put Renesansi i Humanizmu.



    Doba Krstaških ratova


    Na Balkanskom poluostrvu, na kome su i srpska plemena osnovala svoje države, pored Vizantije, nastajale su i nestajale i druge države koje su imale znatan uticaj na dogadjaje.

    Bugarska država se javlja posle 7. veka a vrhunac je doživela kad se Simeon proglasio za cara 918.godine. To Carstvo je ubrzo i propalo posle Simeonove smrti.

    Drugo Bugarsko carstvo je postojalo od 1186. a borba za prevlast na Balkanu kulminirala je 1330. kada je u bitki na Velbuždu Dušan (tada još samo kralj Raške) porazio Bugare i time stvorio uslove za prerastanje srpske države u carstvo.

    Samuilovo (Makedonsko) carstvo bilo je na vrhuncu za vreme njegove vladavine (976 - 1014.) a posle propasti Prvog Bugarskog carstva. Prostiralo se od Korintskog zaliva do Dunava i Save; od Jadranskog do Crnog Mora, uključiv i Bosnu i sadašnju Bugarsku teritoriju.

    Ugarska država (madjarska) nastaje oko 1000-te god. i u vreme postojanja srpske države je najači severni sused koji često, ratovima ili diplomatski, ispoljava pretenzije na prostore srpske države.

    Na prostorima Balkana postojao je još čitav niz država raznih veličina i trajanja, koje nisu od tolikog značaja za nastanak i postojanje srednjovekovne srpske države. Delom su bile slovenskog porekla.

    U zadnja dve veka postojanja Vizantije na Balkan nadiru Turci boreći se protiv Vizantije i drugih država koje su im se našle na putu prodora u srednju Evropu.

    Austrija i Madjarska, pored Vizantije i potom Turske, imale su naneposredniji uticaj na istoriju Srba i njihovu državu.

    Austrija je nastala raspadom Franačke države Karla Velikog u 9. v. Od 996. nosi ime Osterreish - Istočna marka (Istočno carstvo - država) koje Sloveni koriste kao Austrija.

    Habsburgovci dobijaju Austiju 1276.

    Usled pretnje od nadiranja Turske, Madjarska i Hrvatska uzmaju Habsburgovce za svoje kraljeve čime Austrija postaje carstvo, a Madjarska nestaje kao samostalna država .

    Revolucionarni buržoasko - nacionalni pokret naroda u sastavu Austrije 1848. menja apsolutističku monarhiju i ona biva preuredjena 1867. u Austro-Ugarsku (dvojnu) monarhiju. Monarhija je podeljena izmedju Austrije i Madjarske kako bi se sprečilo njeno rušenje zbog nacionalnih težnji Madjara i drugih naroda. Hrvatska (koja je u sastavu Ugarske) je dobila ograničenu autonomiju. Time je monarhija zadovoljavajući nacionalne interese Nemaca, Madjara a delimično Hrvata, razbila napore ostalih naroda u sastavu Monarhije za njihovu samostalnost.

    Značaj Austrije za Srbe raste od Kosovskog poraza, a naročito posle pada Madjarske pod Tursku vlast 1526. Austrija nastoji da privuče Srbe davanjem privilegija i odredjene autonomnosti na granicu prema Turskoj sa ciljem da oni štite Austriju. Na tim novim teritorijama Srbi nastavljaju svoj verski, kulturni i nacionalni život uz već ili manja ograničenja.


    Turski strelac (XVII v.)


    Madjarska plemena prodrla su iz istočne Azije na panonske prostore, koje su naseljavali i Sloveni krajem, 9. veka.

    U 10. veku pobedili su oslabljene slovenske države i posle teškog poraza od nemačkog cara Otona 955. napuštaju nomadsko-pljačkasski način života, stalno se nastanjuju, počinju bavljenje zemljoradnjom i stočarstvom. Kralj Stevan (Ištvan) Prvi preveo je ceo narod u hrišcanstvo oko 1000-te godine. Da bi Madjare pridobio za saveznike u potčinjavanju hrišcanstvu pod papskom rukom, papa Stevanu daje krunu (poznatu kasnije kao Kruna Sv. Stefana koja simbolizuje madjarsku državnost). Potčinjavanje drugih naroda, pre svega Slovena, u cilju širenja rimske papske vlasti na Balkanu ostaje trajna karakteristika madjarske države. To se pokušavalo i u veme kada je Ugarska naseljavala Srbe na svoje granice prema Turskoj i kada je pri tom davala ili obećavala autonomnost.


    Turska čutura


    U Mohačkoj bitci 1526. Madjari su doživeli težak poraz i zemlja je pala pod 150-godišnju Tursku okupaciju kao Budimski pašaluk.

    Nakon austrijske pobede nad Turskom i Karlovačkog mira 1699. Habsburgovci su iskoristili priliku i Madjarsku zadržali kao svoj posed. Tome je doprinela i Rakocijeva buna protiv Austrije u kojoj su većina bili kmetovi. To je je poplašilo madjarsko plemstvo i ono je radi sopstvene sigurnosti prihvatilo austrijsku vlast koja je uzdrmana tek 1848. i što je dovelo do redefinisanja Monarhije i stvaranje Austro-Ugarske 1867. kao dvojne monarhije koja je kao takva postojala do kraja Prvog svetskog rata.

    Postojanje Vizantije okončano je 1453. kada je Mehmed Drugi zauzeo Carigrad koji postaje prestonica turske Otomanske imperije.

    Posebno je interesantno i značajno da je i Otomanska imperija (Turska) posmatrala sebe kao naslednika Rimskog carstva, i nasuprot uvreženom, nenaučnom shvatanju, nastojala je i uspela da očuva mnoge od istorijskih i civilazacijskih vrednosti koje je zatekla na tlu Vizantije.
    Turska nije nastojala da pokori samo Evropu i hrišcanski svet, nego je to činila i sa islamskim svetom (Arapima), Persijancima i svim drugima.

    Drugi pretendent na nasledje Rimskog Carstva i na sav hrišcanski svet je bio Karlo 5. ali ga Mehmed Osvajač (1451-81.) priznaje samo za Španskog kralja.

    Krajem 15. veka Osmansko carstvo igra sve značajniju ulogu u evropskoj politici: sklapa saveze sa jednim protiv drugih država sa ciljem da potencijalni suparnici Turske ne ojačaju previše. Medjusobni rivalitet austrijskih i francuskih dinastija i savez Turske sa Francuskom olakšava turska osvajanja i prodor u Srednju Evropu.


    Turski kožni sklopivi pehar za vodu


    Austrijanci 1541. osvajaju Ugarsku, a na to Turska uzvraća preotimajući je od Austrije i od Ugarske stvara svoju provinciju - Budimski pašaluk.

    Kao i u svim drugim feudalnim državama, i u Turskoj postoji stalan rivalitet centralne (sultanove) vlasti i feudalaca - plemstva (spahija, begova i td.). Neverstva vazala prema sizerenima su takodje bila stalna pojava, bez obzira da li su vazali bili Turci, Hrišćani ili islamizovani plemići država koje je Turska osvojila. Da bi učvrstio centralnu vlast i učinio je nezavisnom od feudalaca, sultan uvodi prvu stajaću plaćenu vojsku - janičare - kao svoju, carsku gardu.

    Kroz devširmu (danak u krvi), s namerom da budu odani sultanima, obezbedjuju se dvorski i drugi državni činovnici i janičari. Godisčnje je prikupljano 1000 - 3000 (s tim što su se na istom terenu deca uzimala svake pete godine) hrišćanske dece koja su prevodjena u Islam; posebno obrazovana u Carigradu i Jedrenu, a izuzetno sposobni stiču najviše vojne i političke položaje (npr. Mehmed-paša Sokolović - u rangu predsednika vlade).
    Hrišcanskim narodima je danak u krvi naročito tečko padao.

    U periodu svog uspona i zenita državna filozofija Osmanske imperije zasniva se na snažnoj vojsci i bogatstvu, a to zahteva da narod stalno napreduje i da zemaljski zakoni budu pravedni. Podanik mora biti zaštićen od nezakonitog oporezivanja u čemu sulatan - centralna vlast - ima posebnu dužnost.

    U osvojenim oblastima narod se deli na vojnu klasu (koja služi sultanu i nema druge sem vojne obaveze, ne plaća poreze) i ostale u koju spadaju svi koji plaćaju porez -i muslimani i pripadnici drugih religija - naroda (raja) .

    U poredjenju sa stanjem u drugim feudalnim državama istog perioda, položaj stanovništva je u Turskoj bio po pravilu primetno bolji. Iako se proizvodne klase dele na muslimanske i nemuslimanske podanike, bitnije za njihov društveni položaj je kom sloju pripadaju (zemljoradnicima, trgovcima, zanatlijama) nego kojoj veri pripadaju.

    Turska zadržava mnoge zakone nastale u zemljama koje je osvojila, a crkve zadržavaju u velikoj meri svoj položaj feudalca i prihode i duhovnu vlast, pa tako i Srpska. Sveštenici i dalje imaju sudsku vlast u odredjenim oblastima nad pripadnicima svoje vere, tj. na njih se ne primenjuje šerijetsko (islamsko) pravo već samo sultanovi propisi koji jednako važe za sve podanike.

    To sve objašnjava da je do sredine 17. veka (znači skoro 300 godina) srpski pravoslavni živalj bio u relativno podnošljivom položaju u Osmanskoj imperiji.

    "Austriski dvor nastavljao je stalno pregovore i obećavanja, a od 1606. god. pojačali su nešto svoju aktivnost (kod Srba) i Španci.

    Možda ce imati pravo Jovan Tomić, koji je mislio da ta stalna austriska pregovaranja i obećavanja nisu činjena bez izvesnog plana. Njima se, misli on, "išlo na to da se izazove pokret, koji ce zadržati Turke, da svu silu svoju ne odvlače u Ugarsku"

    O izmeni stava i položaja Srba u Turskoj nastavljam citatom iz 'Istorije srpskog naroda' V. Ćorovica:

    "Nesumnjiva je činjenica, da je krajem 16. i početkom 17. veka, pod uticajem hrišcanske zapadnjačke aktivnosti, srpski narod u Turskoj izmenio svoju politiku. Istina, još ne na celom području, ali ipak na više strana; i, što je najvažnije, u glavnom središtu srpskog duhovnog i političkog života, u Peći i njegovoj okolini, Makarijev (ne-neprijateljski prema Turskoj) pravac bio je napušten.



    Posle Mohačke bitke


    Turci su bili iznenadjeni srpskim držanjem i ogoršeni; u ogorčenosti su uccinili i jedan postupak koji je bio čisto i neobično svetogrdje (spaljivalje moštiju Sv. Save). Ako su dotle Srbi bili orudje tudje propagande i radili, u najboljim težnjama, i nehotice protiv sebe, njihova je dalja borba bila razumljiva reakcija na tursko držanje. Posle meteža od petnaest godina i teških stradanja oni su na kraju došli do uverenja, da su se i suviše izložili bez ikakve stvarne koristi, a izmenili su svoje držanje. Novi srpski patriarh vratice se na staru liniju. Ali, mada u prvi mah besplodan, ovaj je pokret uneo u srpski život nova osećanja. Slobodarske težnje probudile su se u narodu i radile su od sad više pritajeno, ali stalno. Spaljivanje tela Sv. Save stvorilo je dublji jaz izmedju Turaka i srpskog sveštenstva, koji se više nije dao premostiti. Tim momentima došle su i socialne nevolje. Istrošena dugim ratovanjima i naporima Turska je sasvim poremetila svoje finansije i morala je da iznalazi sve nove izvore za državne prihode ...."


    Ceo 17. vek u Evropi, pa i u Turskoj karakterističan je po velikim nemirima uzrokovanih osiromašenjem stanovništva usled stalnih velikih ratova, epidemija, gladi. U nekim državama stanovništvo je smanjeno i za trećinu, naročito na selu. Nameti su rasli, a kmetovi masovno beže sa zemlje, što još više smanjuje proizvodnju i državne prihode.

    To je i vreme kada se Srbi primamljuju obaćavenje i davanjem povlastica na preseljavanja na obodne delove susednih hrišcanskih država s ciljem da budu vojna brana Turskim upadima (uskoci i Kninskoj krajini, vojne krajine u Slavoniji, i u južnoj Ugarskoj i td.) U puste predele Ugarske, često i silom (zarobljavanjem tokom vojnih upada) dovodi se i srpsko stanovništvo iz turskih teritorija.

    I Turska preživljava dvorske pobune, okretanje janičara protiv sultana, što slabi sultanov nadzor nad vazalima.

    Iako je Turska na vrhuncu svoje moći stigla nekoliko puta pod Beč, osvojila Ugarsku i stigla i do Poljske, nije trajno uspela da se održi na tim evropskim prostorima.

    "1689. austriski general Pikolomini, koji je dobio zadatak da napreduje iz Niša prema Jadranskom Moru, nije imao uza se ni punih 4.000 pravih vojnika. Prirodna je stvar da je on, kao i austriska vrhovna komanda, morao računati sa što većim učešcem Srba. I s toga je Pikolomini gledao da uhvati što više veza sa uglednim srpskim ljudima i da se prema Srbima pokaže što predusretljiviji. Srbi su Austrijance primali kao oslobodioce. Narod s Kosova dočekivao ga je s oduševljenjem, zajedno sa sveštenstvom, a mnogi su se pridružili austriskoj vojsci ili poveli akciju na svoju ruku. U svom prodiranju austriska vojska doprla je na jugu do Skoplja a na jugozapadu do Peći i Prizrena.

    Prirodna je stvar, da su Austrijanci u prvom redu hteli pridobiti patrijarha Arsenija kao glavnu ličnost medju Srbima." Na povratku iz Skoplja u kome je vladala kuga, Pikolimini je umro i nije uspeo da okonča pregovore sa patrijarhom."

    Austrijanci su se žurno povukli, a za njima i oko 30.000 duša predvodjenih patrijarhom Arsenijem Trecim - Čarnojevicem u strahu od odmazde zbog uccešća na austrijskoj strani i zbog obećanja da će u Austriji dobiti znatne privilegije. Pored toga, na prostorima sa kojih su Srbi krenuli, vladala je i teška glad izazvana kugom.


    Arsenije III Čarnojević


    Tako je došlo do Prve Velike Seobe (u suštini je to bila nepripremljena bežanija), a Turci su u osveti opustošili i teško osstetili skoro sve crkve i manastire i drugu imovinu Srba i drugog hrišćanskog stanovništva koje je učestvovalo uz Pikolominija u pohodu protiv Turske. Turci su povratili za samo sedam nedelja teritorije sve do Dunava i Save.

    Srbi nisu dobili privilegije od Austrije u očekivanoj meri, ali su stalno dobijali nova obećanja jer je Austrija bila raspoložena za novi pohod protiv Turske za šta joj je trebalo učešće srpskih trupa.


    Arsenije IV Šakabenta


    Poseban problem je bio što su Austrijanci naselili Srbe na ugarske teritorije, koja je opet nastojala da pridošle Srbe tretira kao kmetove. Uz to, sada dolazi nastojanje od katoličke crkve da se Srbi pokrste.

    Niz teških poraza Turske dovodi konačno do Karlovačkog mira 1699. kojim Turska gubi mnoge teritorije. To označava početak slabljenja Turske moći.

    (Nastaviće se)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 10.07.2008 u 23:11

  2. #77

    Odgovor: Manastiri Srbije

    NEKI ISTORIJSKI ELEMENTI ZNAČAJNI ZA SREDNJOVEKOVNU SRPSKU DRŽAVU

    Nastavak...

    Iz jedinstvene hrisscanske crkve koju su vodila tri poglavara (konstantinopoljski i aleksandrijski patrijarh i rimski papa) kroz 6-vekovne nesporazume i sukobe političkih interesa, došlo je 1054. do konaccnog raskola (šizme) na pravoslavnu i rimokatoličku hričcansku crkvu i veru.


    Istočna crkva je svoje korene nalazila u antičkoj grčkoj filozofiji, dok se zapadna oslanjala na rimsko pravo iz čega su se razvile, kasnije nepremostive, teološke razlike.

    Ne-teološki uzroci su bili u borbi za primat u hrišćanskom svetu.

    Pošto je i ranije dolazilo do raskida koji su ipak bivali (privremeno) prevazidjeni, raskol 'na terenu' nije trenutno sproveden. (Tako su npr. Stevan Nemanja i Sv. Sava bili prvo krčteni u katoličkoj veri, pa se potom kao odrasli krste u pravoslavnu veru. Dobri odnosi medju pravoslavcima i katolicima - poteklim iz iste vere - još dugo se održavaju, kao npr. u Kotoru.)

    Države nastale na Vizantijskom tlu prihvatile su pravoslavlje. To se nije dešavalo spontano, vec je Vizantija, ugradnjom pravoslavlja u narode koji su naselili njene teritorije i koji su vremenom na tim teritorijama formirali svoje državne tvorevine, na taj način vezivala te narode i države za sopstvene interese i koristila za sopstvenu bezbednost.

    Srednjovekovna Srpska država (a i mnoge druge na širokom prostoru zapadnog Balkana preko koga se prelivao uticaj pravoslavne ili katoličke crkve) često su se kolebale iz političkih, vojnih ili dinastičkih razloga i približavale se jednoj ili drugoj crkvi i državama pripadnicama te druge crkve u zavisnosti od razvoja situacije i potrebe savezništva protiv zajedničkog neprijatelja ili u cilju izvlačenja iz sfere dotadašnje zavisnosti od neke države.

    To je jasno vidljivo i kroz istoriju srednjevenjkovne Srpske države i kroz postupke njenih vladara.

    U vreme postojanja srednjovekovne srpske države širi se prva velika jeres koja ugrožava i pravoslavnu i katoličku crkvu - Bogomilstvo.

    Bogomili (naziv dobili po osnivaccu Bugarinu Bogomilu; patareni, babuni ...) su učili da je duh gospodnji a materija demonska, zbog čega ljudi treba da se trude da duhovno odnese pobedu na materijalnim. Odbacivali su kao nehrišćansko: sveštenstvo, Stari zavet, obrede, ikone, brak ... kao i nejdenakost medju ljudima.

    Socijalna strana ove jeresi je doprinela da se ona raširi po Raškoj (dok je Nemanja nije uspešno suzbio) preko Bosne (gde se najduže i zadržala - u nekim elementima čak do 19. veka) pa sve do Italije i Francuske.

    Odbacivanje jeresi od strane velikaša se verovatno odražavalo i kroz razne izraze privrženosti Crkvi - uvažavanje svesstenstva do deobe vlasti s njim, ktitorstava, davanje feudalnih poseda, i dr.



    Osnovne karakteristike srpske (rano) feudalne države

    Doseljavanje Južnih Slovena na Balkan trajalo je skoro pet vekova - počev od 6. veka. Oni nisu odmah formirali države. (A u Panoniju su se doselili i 3-400 godina ranije.)

    U prvim vekovima posle naseljavanja Sloveni su živeli u rodovskim i plemenskim zajednicama na čijem čelu su se nalazile izborne starešine sa slabom vlašću. Medju plemenima su bili stalni sukobi ili sklapani plemenski savezi.

    To je stadijum vojne demokratije u kojoj postoje vojskovodje, veca starešina, narodne skupštine... U tom prvom periodu još nije izvršeno stalno nastanjivanje na odredjenoj teritoriji.

    To su bila još uvek pretklasne - prvobitne zajednice.

    Ratovanje i pljačkasski pohodi su bili privredna delatnost isto kao i nomadsko stočarstvo.

    Početkom VII veka Sloveni joč uvek nisu trajno zadržavali zarobljenike kao robove jer nisu postojali uslovi - potreba za eksploatacijom radne snage.

    Kroz dugotrajna ratovanja i pljačke izdvajao se vojnički uspešniji a time i ekonomski jači sloj. Imajući moć da uzurpira najbolju zemlju, taj sloj je stekao interes za stalno nastanjivanje na jednoj teritoriji i bavljenje zemljoradnjom, a sticanjem privatnog vlasništva i imetka iz tog vlasništva, izrastao u klasu.

    Tako je nastao vladajući sloj - vlastela: župani, arhonti, vojskovodje i drugi glavari i, nasuprot njima, većina stanovništva - sebri.

    Pošto se ovo klasno raslojavanje dešavalo u okruženju koje je vec dobro ušlo u feudalni sistem, to doseljeni Sloveni 'preskaču' klasični robovlasnički i odmah ulaze u feudalni sistem - u ranofeudalnu fazu.

    Porodice koje su stekle vlasništvo na zemlji sada zadržavaju zarobljenike kao robove (serve) a i drugim načinima dolaze do neslobodne radne snage.

    Nametanje hričcanstva je bila jedna od ključnih karika uspostavljanja novih - feudalnih odnosa i feudalnog načina proizvodnje - jer je i sama Crkva bila jedan od najvećih feudalaca. To se poklapalo sa interesima novonastale više klase medju Slovenima i stoga su oni u sopstvenom interesu potsticali prihvatanje Hrišcanstva, jer Hrišcanstvo je svojim učenjem (držeci potčinjene u duhovnoj, pa time i stvarnoj pokornosti) podržavalo i pomagalo novi predak i interese novih vladajućih slojeva.

    Slovenske države bile su prelaznog tipa ka feudalizmu. Robovi još uvek postoje, ali je njihov položaj sličniji kmetovima nego klasičnim robovima.

    Znatan deo stanovništva su još dugo bili slobodni seljaci. Osiromašivanjem usled stalnih ratovanja i nesigurnosti oni su padali u kmetovsku zavisnost, ili su se sami stavljali pod zaštitu feudalaca (vlastele i crkve) i tako postajali kmetovi.

    Osnovno obeležje kmeta je da je pravno slobodan (tj. nije 'stvar' kao rob), ali je vezan za zemlju - ne može je napustiti. Kmet obradjuje zemlju i dužan je da vlastelinu daje odredjene dažbine, po pravilu u naturalnom obliku (deseti deo letine, stoke, rad - kuluk ...).

    Na vlastelinskim i crkvenim dvorovima zadržali su se robovi koji su obavljali, pored prostih, važne, pa i razne državne poslove.

    Plemstvo je nastalo iz dva izvora; iz sloja plemenskih -rodovskih starešina i od vojskovodjinih (kasnije vladaočevih) družina. Time postoje i dva dela plemstva sa različitim interesima:
    - rodovsko, koje se opire vladočevoj moci i teži samostalnosti, i
    - dvorsko, na koje se vladalac oslanja.

    Kad se ovo ima u vidu, mnogo je lakše shvatiti mnoge političke dogadjaje, saveze, izdaje, promene tabora, prelazak kod 'stranih' vladara, intrige, ubistva.

    Feudalni položaj plemstva karakterističan je po vazalnim odnosima. Vazalni odnos podrazumeva da viši plemić (sizeren) daje nižem plemiću (svom vazalu) odredjeni deo države na upravljanje i korišćenje, uz obavezu vazala da deo prihoda daje svom sizerenu; da vazal lično učestvuje s njim u ratovima i daje odredjeni broj ratnika, učestvuje u zidanju gradova, itd. i da priznaje sizerenovu vrhovnu vlast. Vazal je mogao da deo svog feudalnog poseda dalje da da još nižem plemiću, pa je tako istovremeno bio i vazal i sizeren. Ali, i taj niži vazal je morao da priznaje i vrhovnu vlast najvišeg sizerena. Najviši sizeren u nezavisnoj državi je bio kralj te države (odnosno car). Pravna maksima je bila: 'Vazal mog vazala je i moj vazal'.

    Feudalne države najčešće nisu bile u potpunosti nezavisne. Uobičajeno je bilo da manje države priznaju vlast jačih i da su dužne da ratuju na njihovoj strani, plaćaju danak, da vladari zavisne države traže dozvolu za brak i sl.

    Feudalne države nisu bile nacionalne. (Nacije se formiraju tek s buržuaskim državama.) Podanici - kmetovi mogu biti raznog porekla - iz istog plemena, zarobljenici i robovi iz drugih naroda, na nekoj teritoriji zatečeno ili pristiglo stanovništvo (npr. Vlasi - što pre svega označava da su stočari a ne kog su porekla; doseljenici Sasi - rudari, trgovci ...).

    Spoj vazalnih feudalnih odnosa i nenacionalnih država omogućavao je i političke odnose, saveze, sukobe, bračne veze vladara i vlastele koje nam danas ne izgledaju prirodno. Interesi pojedinih feudalaca često su bili sličniji sa interesima feudalca druge 'nacionalnosti' nego s interesom drugog feudalca iz sopstvenog naroda.

    Nacionalno obeležje države (npr. Srpska država) je dobijala pre svega po vladaru i vladajućem sloju prema plemenu porekla. Velike države, naročito carstva, su bila 'mnogonacionale'.

    Plemićke titule su bile ili nasledne ili dobijene za zasluge, a isto je bilo i sa feudom - lenom (pronija je bio nenasledni feud koji je sizeren u svakom trenutku mogao oduzeti, a baština nasledni feud u svojini baštinika). Bilo je i naslednih crkvenih titula, a samo sveštenstvo je bilo ili u plemićkom sloju ili su (naročito seoski popovi) bili sebri.

    Osnovno pravo feudalca je da na svom feudu drži sebre (kmetove) koji su bili pripadajući deo zemljišnog poseda i koji, su placajući dažbine u prizvodima i radu, predstavljali osnovni prihod feudalca. Feudalac je na svom feudu imao sudsku i svu drugu vlast, a on lično, kao vrhovni vladar na svom feudu je uživao imunitet.

    Sebri su bili zavisno stanovništvo: meropsi (zemljoradnici), vlasi (stočari), sokalnici (zavisne zanatlije koji nastaju od zemljoradnika koji obavezu u radu daju vrčenjem zanatskih poslova) i otroci (srednjovekovni robovi).

    Uobičajeno je bilo da neka država tog doba stekne samostalnost pribavljanjem priznavanja od strane države u čijem je sastavu bila u zavisnom položaju ili od tadašnjih 'velikih sila' kada je to protiv volje države u čijem sastavu je bila.

    Isto tako, ustoličenje vladara je bilo čvršće ako se sa tim saglašavaju značajni vladari i crkva.

    To znacci da neka apsolutna suverenost i samostalnost nije postojala. Samo vojno najsnažnije države i njihovi vladari su bili potpuno samostalni i suvereni.


    Raška - najstarija srpska država

    Formiranje državne vlasti pada u period izmedju 700-te i 800-te godine.

    Vladari (knezovi, veliki župani) više nisu izborne starešine već položaj dobijaju pravom nasledja.

    U toku 10. veka Vizantija je faktički priznala Rašku i druge južnoslovenske vladoce i državice, što znači da ih je time primila i u svoj hrićanski svet i kulturni svet onog vremena. (Ne treba gubiti iz vida da su ta priznavanja bila posledica problema u kjojima se Vizantija nalazila. Angažovana na drugoj strani bila je prisiljena da spreči otvaranje problema 'u kući' na šta su bila spremna vlastela videvši da u datom trenutku Vizantija ne bi bila u stanju da se im vojno suprotstavi.)

    Manastiri u srednjovekovnim srpskim državama su imali posebno mesto i ulogu.

    Pošto nisu postojale neke druge institucije, manastiri su igrali ulogu centara školstva, umetnosti, celokupnog duhovnog i intelektualnog života. (Osnovne škole, npr. se pojavljuju tek krajem XVIII veka.)

    Plemićki dvorovi bili su centri upravnog, vojničkog i 'uživalačkog' života, dok su malobrojni a mali gradovi bili centri trgovine i zanatstva. Trgovci, rudari, zanatlije su u počtku bili stranci pošto kmetovi nisu mogli da napuštaju zemlju.

    Izgradnja i uvećanje broja manastira znači razvoj intelektualnog i duhovnog života, ali i obrnuto.

    'Seoba' manastira zajedno sa stanovništvom predstavlja preseljenje nosilaca duhovnih bogatstava i nasledja u druge prostore i očuvanje stvorenih vrednosti na jednom prostoru na nekom novom.

    Izgradnja crkava i manastira je bilo i područje na kome su vladari i vlastela iskazivala svoju veličinu i moć, pa i obeležavale teritoriju kojom vladaju, isto tako i 'otkupljivala' svoje grehe, ali i očekivala nagradu (značajnu za njihove naslednike) u vidu kanonizovanja posle smrti. Svi vladari iz dinastije Nemanjića (s izuzetkom cara Dušana) su proglašeni za svece.

    Crkveni živopisi (freske i ikone) imale su i vrlo praktičnu ulogu: stanovništvo, uključiv tu i plemstvo, je bilo nepismeno, pa su likovno predstavljene scene iz svetih knjiga imale ulogu veronauke.

    Poseban i najveci značaj sremskih i drugih severnih manastira je u očuvanju duhovnih vrednosti nemanjićke države na novim prostorima na kojima se velikim delom našlo i izbeglo stanovništvo.

    Time manastiri, na novim prostorima na kojima se našlo stanovništvo izbeglo iz srpskih krajeva, simbolizuju kontinuitet sa nezavisnom srpskom državom.

    Nakon pada Despotovine 1459. najveći deo teritorije Srpske patrijaršije dospeo je pod neposrednu kontrolu Ohridske arhiepiskopije (pod vlašcu Grčke crkve). To je omogućilo da Srem, sa svojim mnogobrojnim pravoslavnim stanovništvom i sveštenstvom preuzme versku (a u mnogo čemu i nacionalnu) misiju medju srpskim pravoslavnim stanovništvom na prostorima različitih država.

    Nastaviće se ...

  3. #78

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Манастир РАКОВИЦА (Београд)



    Манастир Раковица Manastir Rakovica
    Настанак манастира са црквом посвећеном Св. архангелу Михаилу и Гаврилу, народно предање смешта у време владавине српских краљева Драгутина и Милутина. Међутим, савремена истраживања наводе на другачије закључке. Најстарији писани документ, у коме се помиње манастир Раковица, под именом Racauicense monasterium, налазимо у путопису Феликса Петанчића из 1502. године, а који је штампан у Бечу 1522. године. И турски извори га помињу у попису из 1560. године међу осталим црквама и манастирима у околини Београда. У многоме помаже решавању питања настанка манастира повеља влашког војводе Константина Бранковеана - Бесарабе издата манастиру Раковици, за који каже да је сазидан и из темеља подигнут од стране доброг хришћанина, почившег Радула војводе, који је протеклих година био господар ове земље (влашке). Током историје је постојало више влашких војвода са овим именом, тако да је дискутабилно ко је ктитор. Узевши у обзир историјске прилике и односе између Срба и Румуна, вероватно да је у питању био влашки војвода Радул 1. Црни (око 1377-1385), зет кнеза Лазара. Дакле, на основу овог податка можемо да изведемо закључак да је манастир настао током Лазареве владавине.

    Манастир Раковица Manastir Rakovica
    Манастир је крајем 16. века премештен на садашње место са првобитне локације изнад села Раковице. Неповољан положај манастира (поред насеља, у близини важне саобраћајнице) учинио га је лаком метом за турска пљачкања, тако да је пресељен на скровитије место, дубље у шуму.


    Манастир Раковица Manastir Rakovica
    Јула 2008. била је у току темељна обнова капије са звоником.

    Манастир се не помиње у црквеним изворима све до краја XVI века, када се јавља као активни учесник црквено-историјских дешавања. Ратне страхоте које су задесиле земљу уз сеобу Срба нису заобишле ни овај манастир. Монаштво га је напустило крећући се ка северу и носећи са собом црквене драгоцености и богослужбене књиге. Њихово кретање можемо пратити на основу записа на појединим књигама.


    Манастир Раковица Manastir Rakovica

    Манастир Раковица Manastir Rakovica
    Звона чекају да буду враћена на њихова места.

    Ангажовање раковичког калуђера Григорија, који се истакао као врсни дипломата у аустријско-турском рату, омогућило је манастиру повољнији положај у наредном периоду. Наиме, отац Григорије је посредовао при склапању Карловачког мира (1699), чињећи значајне услуге руској дипломатији. Руси су узвратили дарујући Григорију лично, али и манастиру новац, богослужбене књиге, одејања, сасуде и четири иконе које су биле намењене манастиру Ватопед. Захваљујући томе, манастир се економски опоравио до те мере да је финансирао обнову манастира Тресије (испод Космаја), који је у то време имао заједничку управу са Раковицом.

    Нова страдања манастир је претрпео избијањем Аустријско-турског рата (1737-1739). Монаштво је са турским надирањем страховало од одмазде, јер је помагало Аустријанце, тако да су спашавајући животе, побегли заједно са многобројним српским живљем и аустријском војском. Уточиште су нашли у Срему, у манастиру Велика Ремета, поневши са собом највредније црквене ствари. Упркос томе, манастир Раковица није дуго остао пуст, јер су Турци дозволили једној мањој групи калуђера да се врати у свој манастир. Са падом Београда у турске руке (6. августа 1730) и губитком наде за скори повратак, сачињен је 14. септембра 1739. године уговор о спајњу ова два манастира под једну управу. Тешко одржавање везе са Реметом, која се налазила у другој држави, неминовно је условило осамостаљивање Раковице.


    Манастир Раковица Manastir Rakovica
    Манастир поново страда током великог Аустријско-турског рата (1788-1790), и бива сурово кажњен због активности монаха на страни Аустрије. Био је опљачкан, спаљен, а игуман Софроније, који је Србе окупљао и подстицао на борбу, обешен је о брест пред манастиром.


    Манастир Раковица Manastir Rakovica
    По завршетку рата и потписивању Свиштовског мира (1791.), приступило се обнови Раковице уз велику подршку кнеза Милоша Обреновића, који је посебно ценио улогу манастира у народном животу. Његово нарочито старање о овој светињи је било подстакнуто и тиме што је његов син Тодор био сахрањен овде. Током 1822. године финансирао је изградњу троспратних манастирских келија са великом трпезаријом и кнежевим конаком.

    За положај манастира је било од изузетне важности везивање и осталих чланова породице Обреновић за њега. Осим Милоша и кнегиње Љубице (по којој се један манастирски део зове Љубичин конак), о манастиру су се касније усрдно старали кнез Михаило и Томанија Обреновић, супруга Јефрема Обреновића.

    Манастир Раковица Manastir Rakovica
    Она је заједно са мужем и децом и сахрањена у припрати цркве, а насупрот њихове породичне гробнице почива Миливоје Блазнавац, муж Јефремове унуке Катарине. Осим чланова породице Обреновић, у манастиру је сахрањен и јунак Првог српског устанка Васа Чарапић.


    Манастир Раковица Manastir Rakovica
    Гроб Васе Чарапића

    Црква је обновљена тек 1861-1862. године када је дозидана у горњем делу, изнад кордонског венца. Кровни покривач је замењен, постављањем плеха уместо црепа.


    Манастир Раковица Manastir Rakovica
    Црква је пројектована као једнобродна триконхална грађевина, са видљивим карактеристикама Моравске школе. Има два кубета. Спољне фасаде су покривене дебелим слојем малтера, тако да се не може судити о оригиналном изгледу фасада.

    Првобитан иконостас је био сачињен од зидне преграде са две престоне иконе Христа и Богородице, док су на осталим деловима биле обешене или причвршћене различите иконе рађене на дрвету или платну.


    Манастир Раковица Manastir Rakovica
    Нови дрвени иконостас мањих димензија постављен је 1862. године, а његову израду је финансирао кнез Михаило Обреновић. На њему уочавамо дуборезне украсне елементе који су рађени у духу барокног дубореза са елементима класицизма. Почетком XX века старе иконе су замењене новим, које је израдио Рафаило Момчиловић. До 1737. године, иконостас манастирске цркве красиле су четири иконе које је цар Петар Велики даровао Раковици 1701. године. Под најездом Турака, пренешене су у Валику Ремету, затим су их усташе током рата однеле у Загреб заједно са осталим српским драгоценостима, да би напослетку завршиле у Галерији Матице Српске.



    Манастир Раковица Manastir Rakovica
    Отварањем прве монашке школе у Србији при манастиру Раковици, почело је ново поглавље у животу манастира. Њен рад је на кратко прекинут Првим светским ратом али је убрзо обновљен. За потребе школе и црквене штампарије изграђена је нова зграда, такозвани Платонов конак, а залагањем руског Епископа Митрофана, новог старешине манастира, покренуто је издавање Раковичког народног листића који је садржао популарне чланке намењене ширењу православне духовности.


    Манастир Раковица Manastir Rakovica
    У вези Дома нисам ништа пронашао на Интернету, а вероватно би било интересантно знати нешто о томе.

    Школа је функционисала до 1932. године, када је премештена у Манастир Дечане. Просветитељска делатност манастира није прекинута ни у наредним годинама, јер је у периоду од 1949. до 1958. године у Раковици била смештена Београдска богословија.

    Манастир Раковица је одлуком Патријарха Германа 1959. године
    претворен у женски манастир.


    Манастир Раковица Manastir Rakovica
    Преко улице и потока је извор - чесма Св. Петке


    Манастир Раковица Manastir Rakovica
    Манастир Раковица 11 километара од центра Београда, на кружном путу, који уз Раковички поток скреће према Авали, стотинак метара од некадашњег фабричког сервиса Фабрике мотора 21. мај Београд.


    Манастир Раковица Manastir Rakovica
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 12:22

  4. #79

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir BANJA (Pribojska)



    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој
    Banja je manastir u naselju Pribojska Banja. Posvećen je Sv. Nikoli.

    Nije poznato kada je osnovan, ali je postojao u 12. veku kada se pominje u Studeničkom tipiku, kada je njegov iguman učestvovao u izboru studeničkog igumana, što znači da je bio jedan od šest najznačajnijih manastira.


    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој
    Od 1220. godine postaje sedište Dabarske episkopije, zbog čega dobija naziv Sv. Nikola Dabarski, a kasnije postaje sedište Dabrobosanske episkopije, koju je osnovao Sveti Sava.


    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој
    O značaju manastira sve do pada srpske države svedoče grobovi najistaknutijih vlastelinskih porodica iz vremena vladavine careva Dušana i Uroša, a jedno vreme crkva je bila mauzolej moćne vlastelinske porodice Vojnović.


    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој
    Današnju crkvu Sv. Nikole 1329. godine podigao je kralj Stefan Dečanski, a oko 1570. godine značajno je obnovljena usled turskih razaranja.


    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој
    Ostaci crkve Sv. Ilije, severno od crkve Sv. Nikole.

    Manastirski kompleks čine crkva Sv. Nikole, manja crkva Uspenja, dozidana uz južni zid crkve Sv. Nikole i temelji crkve Sv. Ilije.


    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој
    Južni zid naosa.

    Crkva Sv. Nikole ima osnovu u obliku upisanog krsta sa polukružnom apsidom i dve polukružne niše na istoku, pripratom i prostranim otvorenim tremom na zapadu. Konstruktivni sklop hrama čine dve kupole nad središnjim prostorom naosa i priprate.


    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој
    Preko oltarske pregrade naziru se freske o kojima je reč u donjem teksu.

    U oltaru i naosu sačuvana su dva sloja fresaka, stariji iz 14. i mlađi iz 16. veka, a u priprati postoji samo sloj živopisa iz 16. veka.


    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој

    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој

    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој
    Stariji živopis predstavlja onaj deo srpskog slikarstva nastalog napuštanjem klasicizma Paleologa. Mlađe freske delo su nepoznatih slikara pećke slikarske radionice i stilski i ikonografski ponavljaju stariji živopis.


    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој
    Priprata - severni zid.


    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој
    Priprata - južni zid.


    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој
    Priprata - istočni zid, iznad ulaz u naos.


    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој
    Ulaz u naos iz priprate.
    Pored su rekonstruisani svećnjaci pronedjeni u bolnici manastira Mažići, a za koje se smatra da su imali ulogu u lečenju bolesnika.



    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој
    Iz priprate se ulazi u riznicu a ove vitrine ispred ulaza riznice sadrže neke (za potencijalne pljačkaše) manje dragocene predmete. Svešteničke odore su sa prelaska iz XIX u XX v.


    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој
    U vitrini su i hirurški instrumenti i okvir za naočare iz prve polovine XVI v. pronađeni u bolnici manastira Mažići. O tom nalazu biće više reči kad Mažići stignu na red.


    Iz Muzeja SPC u Beogradu 2007. vraćeni se u predmeti iz riznice nastali od kraja 15. do kraja 17. veka. Crkveni predmeti su više od 280 godina proveli pod zemljom, a otkako su 1974. godine otkopani - na metar i po ispod poda s južne strane manastirske crkve, 33 godine proveli su u bunkerima Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Narodnog muzeja i Muzeja SPC.




    Ovo su jedine fotografije koje sam našao na Internetu a potiču iz knjige Mirjane Šakote u kojoj je obradjen ovaj nalaz blaga. Snimanje, naravno i riznici nije bilo dozvoljeno.

    Pošto se u opisima posebno mesto daje dvema zlatnim ripidama, a na slikama se ne vidi dovolnjo, pričam ono što sam ja zapazio u vreme kad sam istu pažnju poklanjao svim predmetima u riznici. Ripide su u ovom nalazu okrugle, sa 'drškama' tj. cevi u koju se uglavljuje drvena dršžalja; bez 'zraka' koji iz njih izlaze, kakve uobičajeno sada vidjamo, a na njima vise dragi ili poludragi kamenovi),


    Likovno i istorijski najreprezentativniji predmeti su dve ripide (koriste se u pravoslavnom crkvenom obredu) do čijeg otkrića su bile najstarije očuvane dečanske. Među dragocenostima su i darohranilica iz 1573. godine, dve kadionice, tri putira, čaše sa likom svetog Nikole, predmeti od gorskog kristala, više krstova, pa panagije, kandila...

    Navodi se da je riznica Banje bogatija od dečanske i da je urađen je niz mera zaštite, ugrađen alarmni sistem, a od policije zatražene nove mere.

    U knjizi Riznica manastira Banje Mirjana Šakota, koja ju je otkrila, piše da su vredni predmeti bili brižljivo zakopani u drveni kovčeg (koji je istrulio), sa gvozdenim okovima. Krajem 17. veka, u vreme austro-turskih ratova, gorele su svetinje, a kaluđeri su skrivali dragocenosti i bežali van ratnih domašaja.

    U manastiru smo zatekli arheologe i jednom sam se obratio sa polu-pitanjem polu obaveštenjem da ću ih slikati. Zadržali smo se s njim u razgovoru, a ispostavilo se da je i on iz NS, tj. Radovan Bunardžiić, iz Muzeja Grada, i da je ovde u ispomoći arheološkoj ekipi. Pričajući o blagu iz riznice rekao nam je da je pronadjeno više od predmeta koji su sada tu, a onako ironično kaza da su neki 'predmeti u transportu ispali ispod cirade kamiona'.

    Ovih četrdesetak predmeta izloženih u riznici manastira Banja su me impresionirali. Video sam kod nas a i van naše zemlje više muzeja i zbirki. Moj (nestručnjački) utisak je da su to predmeti kojih se ne bi postideli ni veliki svetski muzeji. Gledajući vrhunsku estetsku i zanatsko-umetničku obradu, bljesnula mi je misao koliko nam je u poimanju 'mračni srednji vek' i 'Balkan' kao negativno konotiran kulturološki i civilazacijski pojam daleko od ovoga. Naravno nije sve bilo kao u najznačajnijim manastirima svog vremena.

    U svakom slučaju, i da sam video samo riznucu, vredelo je skretanja sa puta ka moru.



    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој
    Na južnoj i zapadnoj strani su bili arheološki radovi.


    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој

    I u tremu, ispred glavnog, zapadnog ulaza u crkvu se radi, pa se koriste mala vrata za ulaz u crkvu kroz naos na severnoj strani.


    Arheolog iz NS - g. Bunardžić (okrenut je licem), u razgovoru koji je bio prekratak za temu, rako nam je da je Banja manastir sa mnogo većim značajem nego što se to van stručnih krugova zna. Pored ostalog, i da ovaj, a i mnogi dugi manastiri imaju dužu istoriju nego što se to uobičajeno smatra.
    Uostalom, iako nisam stručnjak ali smatram da o manastirima znam nešto više od prosečnih gradjana, za ovaj manastir sam se ozbiljnije zainteresovao tek pripremajući šta bi se moglo videti ne odstupajući previše sa puta do Crne Gore.



    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој
    Manastir nosi ime po lekovitim izvorima na manastirskom imanju koji su korišćeni za lečenje od davnina. Banjsko lečilište je odmah do manastirske ograde, a na slici se vidi potok koji izlazeći iz lečilišta teče kroz portu.


    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој
    Banjski objekti, iznad i desno od manastira, se ne vide od drveća.


    Manastir Banja Priboj Манастир Бања Прибој

    Osvetljena crkva i slučaj da smo izabrali da prenoćimo u Pribojskoj Banji u privatnom smeštaju omogućili su da napravim ove noćne fotografije. Snimajući sa ovog položaja, iskusio sam da Balkanski špijun nije književno-filmska fikcija i da još uvek radi.

    Manastir se nalazi u Pribojskoj Banji, mestu spojenom sa Pribojem na Limu.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 12:29 Razlog: Greke u kucanju

  5. #80

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir MAŽIĆI
    (Manastir Svetog Georgija u Mažićima)


    Manastir Svetog Georgija Mažići
    Za ruševine ovog manastira, ako se izuzmu stručnjaci koji se bave srpskim srednjim vekom, u široj javnosti nije se znalo.

    Ova bogomolja, čije se mesto gradnje u izvorima javlja pod tri imena Dabar, Orahovica i Mažići, svrstavala se, o čemu svedoči Studenički tipik, sredinom dvanaestog veka među šest najznačajnijih srpskih manastira. Studeničkim tipikom bilo je propisano da izboru studeničkog igumana prisustvuju igumani Đurđevih Stupova, Svetog Nikole u Toplici, Svete Bogorodice Gradačke, Svetog Nikole Končulskog, Svetog Nikole u Dabru (Pribojskoj Banji) i Svetog Đorđa iz Orahovice (Mažića) na Limu.


    Manastir Svetog Georgija Mažići
    Manastir je postradao, po svoj prilici, posle 1240. godine. Poharali su ga Kumani u svom pohodu na Balkan. Obnovio ga je kralj Milutin.

    U crkvi ispod amvona nađena su tri skeleta, a na ovom mestu sahranjuju se samo izuzetno važne ličnosti - crkveni velikodostojnici: episkopi i činom viši od njih ili ljudi vladarskog roda. Nije isključeno da su pokojnici koji počivaju u ovom grobu bili razlog što je kralj Milutin obnovio ovu crkvu. Inače, manastiri koje je tada obnavljao ili podizao kralj Milutin, uglavnom su se nalazili južno od linije Kosovo polje-Kosovska Mitrovica, a Mažići su dosta severnije.

    Hram iz vremena obnove kralja Milutina bio je i spolja omalterisan i oslikan. Ovo su potvrdili ostaci fresko slikarstva na zapadnom zidu crkve, koji su kasnije pokriveni zidanjem priprate.

    Poslednje razaranje manastir je doživeo sredinom osamnaestog veka kada su ga domaći Turci i opljačkali, a od tada je bio zapusteo.

    Manastir Svetog Georgija u Mažićima se gotovo dva veka nalazio u ruševinama a obnovljen i osveštan je 2007. Crkva ima onakav izgled kakav je imala polovinom trinaestog veka kada ju je obnovio kralj Milutin.


    Manastir Svetog Georgija Mažići
    Jednobrodna građevina sa karakterističnim okruglim kubetom predstavlja jednu od najstarijih bogomolja u ovim predelima. Po svojim arhitektonskim karakteristikama slična je obližnjem, nedavno obnovljenom manastiru Pustinji, Crkvi Svetog Ilije u Pribojskoj Banji, Žitinu, Kumanici... Što bi sve moglo da znači da je ona predstavljala graditeljski uzor mnogih bogomolja, neku vrstu obrasca za gradnju kasnije podignutih crkava u ovim predelima koje nose poseban pečat crkvenog graditeljstva starog raškog, ili limsko-drinskog sliva.


    Manastir Svetog Georgija Mažići
    Na mestu gde je podignut manastir otkriveni su ostaci neznabožačkog kultnog mesta iz ranog bronzanog doba, 1900 godina pre Hrista. Arheolozi su pored praistorijskih nalaza na ovom mestu otkrili i jedan rimski nadgrobni spomenik iz trećeg veka posle Hristovog rođenja. Ima dosta grobova iz jedanaestoga i dvanaestoga veka, što sve ukazuje na to da je i pre dvanaestoga veka ovde postojala bogomolja. U vreme podizanja crkve posvećene sv. Đorđu, već je na ovom mestu postojalo groblje sa položenim kamenim nadgrobnicima. Neki od tih nadgrobnika su prilikom gradnje hrama, i kasnije priprate, ugrađeni u njihove zidove.


    Manastir Svetog Georgija Mažići
    ''Manastir Svetog Georgija u Mažićima imao je velike posede, sve što pogled obuhvata naokolo bilo je manastirsko. Bio je čuven po svom bogatstvu, o čemu svedoči i Evlija Čelebija koji ga je posetio 1664. godine. Manastir je na svom prostranom posedu tada imao oko pet stotina monaha. Svojim kupolama prekrivenim olovom, bogatstvom i redom koji je u njemu vladao, na Evliju je ostavio snažan utisak: Manastir je bio ukrašen zlatnim i srebrenim kandilima, krstovima i umjetnički lijepo izrađenim skupocjenim lusterima. (...) Na jednom tronožnom krstu stoji Evanđelje. Okolo je tako ukrašeno raznovrsnim draguljima, da se sija kao svijetnjak, a vrijedi preko pedeset hiljada groša. U njemu (manastiru, prim. J. B.) ima, dalje, jedna ćelija, u koju sam takođe želio da uđem i da je razgledam, ali mi siromahu, jedan mladi duhovnik ne dade da uđem. ''

    Manastir Svetog Georgija Mažići
    ''OTKRIVENA SREDNjOVEKOVNA BOLNICA

    Manastir Svetog Georigija u Mažićima, što se ranije nije znalo, imao je bolnicu. Arheolozi su istražili deo zgrade na jugozapadnoj strani crkve, u kojoj je bila bolnica. Istražen je deo bolničkog zdanja, koji se posle otkopavanja urušio.


    Manastir Svetog Georgija Mažići
    Ovo bi, po lokaciji, trebao biti istraženi deo bolnice. Sada je provizorno zaštićen, verovatno do nastavka istraživanja.

    Drugi deo zgrade je na privatnom posedu i imovinski odnosi još nisu rešeni. Otkopane su prizemne prostorije zgrade koja je imala i sprat. Ta prostorija je ćerpičom bila podeljena na tri dela, jedna veća i dve manje prostorije u koje je mogao stati po jedan ležaj. Veća prostorija mogla je služiti za lekarske intervencije. Nađeni su i delovi maltera sa tih zidova na kome su pismeni bolesnici, pre lekarskih intervencija, oštrim predmetima zapisivali molitve: Bože pomozi!


    Manastir Svetog Georgija Mažići
    Instrumenti pronadjeni ovde su za sada smešteni u manastiru Banja u Pribojskoj Banji, gde sam i napravio ovaj fotos.

    Od izuzetnog je značaja što su u istraženom delu bolnice nađeni srednjovekovni hirurški instrumenti kojima su se služili tadašnji lekari, verovatno monasi, obavljajući i složenije hirurške zahvate.

    Neki od tih instrumenata, gledano u evropskim okvirima, prava su retkost. Nađen je jedan instrumenat za vađenje stranih tela iz rana (metala, drveta), ali je mogao da posluži i za otvaranje lobanja i intervencije na mozgu (to je onaj najduži instrument na slici). Samo još dva takva instrumenta čuvaju se u evropskim muzejima. Pronađen je i skalpel za sečenje dugih kostiju, zatim, što je izuzetno zanimljivo, jedna vrsta okvira za naočare gde se uočljivi urezi u kojima je bilo staklo, što je navodi na pomisao da su se lekari služili uveličavajućim staklima kako bi što bolje osmotrili mesta na kojima je bila rana, ali možda i za neku vrstu lečenja vida.


    Manastir Svetog Georgija Mažići
    Rekonstruisani stojeći svećnjaci se sada nalaze s obe strane vrata iz pripate u naos u manastiru Banja, odakle je i ovaj snimak.

    U ovom delu bolnice otkrivena su i dva svećnjaka iz trinaestog ili četrnaestog veka izrađena od studeničkog mermera. Oni su verovatno služili u terapiji. Nedaleko od bolnice otkrivena je jedna lobanja na kojoj su vidljivi tragovi hirurške intervencije koja je bila urađena, a zatim je sečena kost počela da zarasta, tako da bolesnik nije umro neposredno posle lekarske intervencije.''
    (Izvodi su iz članka u 'Pravoslavlju')


    Osnivanje bolnice pripisuje se Svetom Savi.


    Manastir Svetog Georgija Mažići

    Trinaest kamenih kugli, ponađene su pre dvadesetak godina u Pribojskoj Banji i selima Mažići, Kalafati, Čelice, Kratovo i Sastavci Najveća kugla nalazi se upravo u Mažićima, u neposrednoj blizini manastira. Teška je više od 17 tona i ima pravilan oblik diska, što je, kako stručnjaci smatraju, posledica prolaska kroz atmosferu i udara u Zemlju.


    Manastir Svetog Georgija Mažići
    Za kuglu u svom dvorištu rekoše nam dve srednjoškolke koje su nam otvorile crkvu. Rekoše da u potoku ima i jedna veća, ali sam tek naknadano, tragajući po Internetu našao više o njima pa i o onoj od 17 tona, tako da do nje nismo otišli.

    Vlada mišljenje da je reč o meteoritima, ali tek treba utvrditi njihovo poreklo. Moguće je i da su stvorene iznad magmatskih ognjišta, prilikom erupcije vulkana, pa ne mora da znači da su kosmičkog porekla. Najavljenim hemijskim analizama treba utvrditi sastav svake od njih. U tekstu o kuglama se dalje, izmedju ostalog, kaze da su slicne kugle pronalažene i u blizini i nekih drugih manastira. (Usput rečeno, i najveće muslimansko svetilište - Ćaba u Meki - je meteorski kamen.)


    Hramovna slava je sv. Georgije - Đurđic, 16. novembra.


    Manastir Svetog Georgija Mažići
    U manastirsku crkvu sveštenik dolazi jednom mesečno. Ključ od crkve drži domaćinstvo pored crkve i neko od članova otvara crkvu kad posetioci to zatraže.

    Manastir Svetog Georgija smešten je u najlepšem delu prostranog strmog živopisnog terasastog predela na kome se smestilo naselje Mažići, na levoj obali Lima (tj. veštačkog jezera), oko 14 kilometara severozapadno od Priboja.

    Sa puta Prijepolje - Priboj (može se i kroz Priboj dolazeći od Kokinog Broda) za Mažiće se skreće i prelazi preko brane Limskih elektana, odakle se ide još ćetiri kilometra.

    Posle dobrog brdskog asfaltnog puta, na mestu koje je na donjoj slici, skreće se na 1,5 km strmog puta od tucanika ili šljunka. Kad stignete do potoka, skrenite na levo prema manastiru. (Ovako detaljno uputstvo dajem jer teško da ćete biti u prilici da sretnete nekog i pitate za put.)

    Procenjujem da se za taj kilometar i po savlada visinska razlika od preko 300 metara. Na pojedinim delovima uspon je i preko 30%, pa nikako nemojete bez ispravnih kočnica i kvačila, ili ako niste vični takvoj vožnji. Vodite računa da ne zastanete na usponu jer će sa ponovnim kretanjem po pokretnom tucaniku ili šljunku biti problema.

    Raspitujući se za Mažiće u Pribojskoj Banji, uz objašnjenja gde je i kako se stiže, bilo je reči o Lada-Nivi ili drugom terenskom vozilu, jačem i višljem automobilu ... kako moj stari Golf ne spada u ta vozila, a po tragovima na početku puta se nije videlo da se put često upotrebljava, krenuli smo peške. Posle razgledanja manstira sam se vratio po kola i uverio se da je put strm, ali da se može proći. A dok sam pešačio do kola, imao sam vemena da ražmišljam o đacima koji svakodnevno idu ovuda u školu.


    Manastir Svetog Georgija Mažići
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 11:16 Razlog: Ispravke greaka u kucanju

  6. #81

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Манастир
    ЂУРЂЕВИ СТУПОВИ



    Manastir Đurđevi stupovi
    Манастир Ђурђеви Cтупови су један од најстаријих и најважнијих манастира српске Цркве. Место на којем је изграђен, Рас, помиње се већ у X веку, у делу византијског цара Константина Порфирогенита, а посебно у делу о српско - византијским сукобима.

    Manastir Đurđevi stupovi
    Саградивши манастир Светог Николе код Куршумлије, а недалеко од њега и цркву посвећену Богородици, без сагласности своје браће, Стефан Немања је био позван у Рас, где је и заточен. (Ово говори о Немањиним амбицијама. Изградња цркава и манастира имала је значај испољавања власти на неком простору.) По предању, Немања је био затворен у једној пећини код Раса, из које је могао да види само једно узвишење, брдо на којем ће касније саградити манастир. Ту се заветовао да ће Св. Георгију ту подићи манастир ако му помогне да се ослободи.


    Manastir Đurđevi stupovi
    Дошавши на власт, 1166/1167. године, испунио је завет и у Расу подигао манастир на врху оног брда које је из тамнице посматрао. Тако је, у славу Светог Георгија, настао први већи манастир у Расу, области која је постала средиште српске средњевековне државе у XII веку. Како Немањини биографи кажу, он се и у другим приликама обраћао Светом Георгију, свом моћном заштитнику.


    Manastir Đurđevi stupovi
    Према археолошким истраживањима, грађење је највероватније започето 1167. године, а завршено је у првој половини 1171. године. Црква, посвећена Светом Георгију, представља грађевину са којом започиње рашка школа у српском средњевековном црквеном градитељству.


    Manastir Đurđevi stupovi
    Прво сведочанство о овом манастиру даје нам Свети Сава у житију свог оца Светог Симеона, 1208. године. Поуздано се зна да су Ђурђеви Cтупови били веома угледан и значајан манастир у средњем веку. Потврду за то налазимо и у ''Студеничком типику", где се игуман Ђурђевих Ступова помиње на првом месту међу игуманима шест манастира који су учествовали у избору игумана манастира Студенице. У XIII веку, 1220. године, у ''Жичкој повељи" Стефана Првовенчаног, Ђурђеви Cтупови се појављују као ''краљевски манастир", што је значило да је потчињен непосредно архиепископу.


    Manastir Đurđevi stupovi
    Улазна северозападна кула и (у предњем плану) остаци старе трпезарије из Немањиног доба

    Други ктитор манастира био је краљ Драгутин, последњи владар из лозе Немањића који је столовао у Расу. Он је владао од 1276. до 1282.године, када је, због болести препусттио престо млађем брату - Милутину. Касније се опоравио и управљао северним деловима из ког периода је познат као Сремски краљ. У његово време краљевања Рашком су извођени обимни радови на манастиру.


    Manastir Đurđevi stupovi
    Улазна северозападна кула (на слици изнад) је претворена у цркву - капелу и украшена је фрескама.


    Manastir Đurđevi stupovi



    Manastir Đurđevi stupovi

    Manastir Đurđevi stupovi

    Manastir Đurđevi stupovi
    На левој страни композиције је ктитор - краљ Драгутин (са моделом улазне куле - капеле у рукама).

    Такође је саграђена и нова трпезарија са кухињом (Драгутинова трпезарија). Колико је краљ Драгутин поштовао Ђурђеве ступове види се и по томе што је тражио да после смрти буде тамо пренет из сремске земље, где је владао. То је и учињено, али је гробница у XVIII веку опљачкана.


    Manastir Đurđevi stupovi
    Празан Драгутинов гроб у кули - капели.

    Године 1597. се спомиње гроб краља Драгутина, као и то да се у манастирској ризници налази велика вредност - рука Светог Јована Дамаскина.

    Највећа рушења манастир је доживео после аустријско-турских ратова, 1689. године када су рушене и друге цркве и манастири у знак одмазде због активног учешђа Срба на страни Аустрије. Међу страдалима су и оближња Петрова црква и црква манастира Сопоћани. Петрова црква обнављана је почетком XVIII века, црква манастира Сопоћани тек у првој половини XX века, док су Ђурђеви Cтупови остали у рушевинама изложени и каснијим рушењима.

    Положај Ђурђевих Ступова, једна од особености и вредности манастира у време грађења, постао је разлогом његовог страдања, будући да је на том положају организовано војно упориште турске војске ( у XVII и XIX веку ), као и одбрана Новог Пазара у борбама за ослобођење 1912. године. Разлози разарања били су у вези са одношењем камена за зидање утврђења у Новом Пазару и околини. Таква намера постојала је почетком XVIII века, али су црквене власти интервенцијом код Турака спречиле да се камен са Ђурђевих Ступова преноси и користи за грађење тврђаве у новом Пазару. Међутим, за време II светског рата окупаторске власти су сличну намеру оствариле. Тада је организовано рушење већ обрушене цркве и камен је употребљен за зидање утврђења у околини Новог Пазара. Тада је порушен јужни зид цркве са делом куполе као и делови припрате са кулама које су порушене до темеља. Један део фресака са цркве тада је неповратно уништен.


    Ваздушни снимак је, судећи по опису рушења, из времена пре Другог светског рата.

    После свих тих разарања и рушења од манастирског комплекса Ђурђевих Ступова преостaли су само поједини делови цркве, у великом степену у рушевинама, са незнатним делом куполе и остацима фресака на сачуваним зидовима. Сачувана је и капела краља Драгутина, једина грђевина над којом је постојао и кров, док од осталих манастирских зграда-трпезарија, цистерни и конака - није било видних остатака.


    Manastir Đurđevi stupovi
    Јужна фасада цркве сликана кроз остатке врата на старој трпезарији.


    Manastir Đurđevi stupovi

    Manastir Đurđevi stupovi
    Стара трпезарија. Улаз јужно од цркве (горња слика) и 'житна јама' - силос за жито (на доњој слици је то део на коме је уграђен прозор.
    Manastir Đurđevi stupovi

    Manastir Đurđevi stupovi
    Остаци конака из Немањиног доба су лево од главног, западног улаза у цркву.

    Њихове рушевине биле су прекривене земљом и цео простор је био пошумљен непосредно после Другог светског рата.


    Manastir Đurđevi stupovi

    Manastir Đurđevi stupovi

    Manastir Đurđevi stupovi
    Манастирски конак је изнад некадашње кухиње коју је подигао краљ Драгутин, а обновљена је и трпезарија из истог периода.

    Манастирски конак који је завршен 2002. године (на прославу 830 година постојања манастира) представљао је кључни тренутак за обнову манастира. Нови конак је омогућио да се манастир обнови и у литургијском смислу и да се након више од три века у њему васпостави општежиће и монаштво врати. Изграђен и реконструисан под руководством академика др Јована Нешковића, руководиоца пројекта обнове и једног од наших највећих стручњака за Ђурђеве ступове, конак представља најзначајнији корак ка оживљавању ове прастаре српске светиње.


    Manastir Đurđevi stupovi
    Док смо разгледали, мајстори су завршили с ручком и вратили се послу.

    Пројекат комплетне обнове манастира још увек је, међутим, далеко од завршетка. Тренутно се прикупљају средства и ради пројекат комплетне обнове цркве и кула - ступова Светог Ђорђа. (Са сајта манастира Ђурђеви ступови.)

    ''На врху шумовитог узвишења што доминира панорамом Новог Пазара, налазе се рушевине манастира Ђурђеви Ступови, задужбине великог жупана Стефана Немање. Комплекс – који чине црква Св. Ђорђа, трпезарија, конаци, цистерне и зидине са улазном кулом – подигнут је у осмој деценији XII века. Једнобродни храм са троделним олтарским простором, наосом са бочним вестибилима и припратом фланкираном двема кулама, у свом спољном изгледу одаје дух западног, романског градитељства. Фреске, данас највећим делом оштећене, а делом пренете у Народни музеј у Београду, изведене су у најбољим традицијама комнинског стила и вешто прилагођене архитектури храма, што је посебно дошло до изражаја у јединственој куполи елипсасте основе. Улазна кула је доградњом апсиде на источној страни 1282/83. претворена у капелу и гробно место краља Драгутина. Осим што је унутрашњост капеле осликана фрескама историјске садржине, радови изведени у манастиру крајем XIII века обухватили су и изградњу нове трпезарије, конака као и живописање припрате католикона. Пропадање комплекса започето је у турско време, а кулминацију доживело у ратовима XX века. Археолошки и рестаураторски радови извођени су 1960–1982, а манастирски живот је обновљен крајем прошлог века. Као део целине Стари Рас са Сопоћанима налазе се на Листи Светске баштине од 1979.'' (Споменичко наслеђе Србије, Завод за заштиру споменика културе РС.)

    Манастир је споменик културе од изузетног значаја.



    Manastir Đurđevi stupovi
    Манастир Ђурђеви Cтупови подигнут је изнад долина река Рашке и Дежеве.


    Долина Дежеве сликана са паркинга испод манастира ...


    Manastir Đurđevi stupovi
    ... и долина реке Рашке са Новим Пазарем који се проширио и далеко на север - сликано са половине пута од манастира.

    До манастира се иде пролазећи кроз Нови Пазар. Кад се нађете северно од центра (то је у правцу Рашке), идући према западу долазите до периферије од које почиње нови пут (3 км) до манастира. Пут почиње (а ту је и први путоказ који сам уочио) у близини ватрогасног дома. Одатле је и Петрова црква врло близу. Пошто кроз град нема путоказа (или их ја нисам приметио) некилоко пута сам питао мештане и врло предусретљиво добио упутства.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 01.09.2010 u 00:11 Razlog: Грешке у куцању, ispravka materijalne grešeke

  7. #82

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Манастир ВИСОКИ ДЕЧАНИ




    Manastir Visoki Dečani
    Задужбина је краља Стефана III Дечанског и цара Душана. Градња је завршена 1335. године, а фреске су завршене око 1350. године. Манастир је посвећен Христу Пантократору и Вазнесењу Господњем - Спасовдану.



    Фотос са Интернета

    Манастир Високи Дечани налази се у једној удолини поред речице Дечанска Бистрица југозападно од Пећи, испод планинског масива Проклетије.

    По легенди, сам Стефан Дечански је изабрао место на којем манастир сада лежи. Он је у ту сврху доста места обилазио, а онда је изненада наишао на ово место које га је очарало својом лепотом.
    "А сам, поставивши шаторе, ту пребиваше дивећи се красноме месту, јер лежи на највишим местима, сачишћено сваким дрвећем, многогранатим и многоплодним, а уједно равно и травно, а одасвуд теку најслађе воде. Ту извиру велики извори и напаја га бистра река, чија вода пре укуса даје велико руменило лицу, а после укуса велико добро растворење телу, тако да се нико не може наситити насладе воде. Са западне стране затварају га највише горе и њихове стрмине, и отуда је тамо здрав ваздух. Са источне стране овоме се приуподобљава велико поље, наводњавано истом реком. Такво је дакле место часно и достохвално за подизање манастира" (Григорије Цамблак).


    Manastir Visoki Dečani
    Изградња цркве Христа Пантократора (Сведржитеља) почела је 1327. године ктиторством српског краља Стефана Уроша Трећег Дечанског. Главни мајстор био је фра Вита из Котора, иначе католички монах, а радове је надгледао архиепископ Данило Други који се трудио о "саздању и утврђењу" цркве скупивши "велико мноштво уметничких и вештих мајстора". Сам Стефан Дечански је сазидао угаони камен на овој цркви а још 1330. године издао је ктиторску повељу којом је богато обдарио своју задужбину. После смрти краља Стефана, његово дело наставио је његов син Стефан Урош Четврти Душан и окончао градњу Дечана 1335. године. У време турског робовања ова царска лавра је опстала, али у врло тешким околностима.


    Осликан је знатно касније 1347-1348 године. Саме пропорције овог манастира (дуг 36 метара, а висок 30 метара), за оно време потпуно неуобичајене допринеле су да се овај манастир назива "Високим" (Високи Дечани). Племенито једноставан, складних пропорција овај манастир представља највећи српски средњовековни споменик.






    У време обнове Пећке патријаршије, у другој половини 16. века, настају боља времена. У то време, па и кроз цео 17. век, манастирска ризница, библиотека и остала манастирска здања су обогаћена вредним драгоценостима. Посебно је значајан рад манастирске скрипторије где су преписиване богослужбене и богословске књиге. У време Велике сеобе Срба под патријархом Арсенијем Чарнојевићем, манастир су опљачкали Турци. Поново су настала тешка времена за манастир Дечане и његово братство које се тих година једва одржало.






    Кнез Милош подиже 1836. године један конак, а кнез Александар 1849. године поклања ћивот за мошти светог краља Стефана Дечанског. Током 19. века обновљена су манастирска здања.






    Фотографије унутрашљости су са интернета - аутор је Никострат Саронски.

    Дечанска црква Христа Пантократора спада међу највеће грађевине средњовековне Србије. Црква манастира Дечана грађена је од мермерних квадара у две боје. По својој градитељској сложености црква представља складно прожимање елемената западног - романике и готике, и источног - византијског стила са већ постојећим традицијама српске уметности. Сликање дечанског храма трајало је од завршетка градње 1335. па све до 1350. године и радило је неколико група најбољих сликара Душановог царства. По броју ликова и сцена, као и укупној осликаној површини, дечанске фреске предњаче у српском сликарству средњег века.

    УНЕСКО је прогласио манастир Дечани за место светске културне баштине 2004, наводећи да су његове фреске "једно од највреднијих примера тзв. ренесансе Палеолога у Византијском сликарству" и "драгоцен запис о животу у 14. веку".

    Постове три косовометохијска манастира посвећујем успомени на Гаврила Грујића - Гавру.

    Знали смо се као деца, сретали касније у вези с послом, а друговали задњих година његовог живота.

    Гаврило Грујић (1946-2006.) је био новосађанин, уметнички фотограф, фоторепортер, члан УПИДИВ-а од 1971. Имао је 37 самосталних и учешће у 110 групних изложби у земљи и иностранству са којих има 48 награда и признања.

    Фотографије су из његове заоставштине. На жалост, слике скениране са папира нису оног квалитета какве би требале бити да су скениране са дијапозитив-филма.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 11:24

  8. #83

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Манастир ДАВИДОВИЦА



    Manastir Davidovica
    Манастир Давидовица потиче из XIII века (1281. или 1282.године) и задужбина је жупана Дмитра Немањића, најмлађег сина Вукана Немањића који је узео монашко име Давид по чему је манастир и добио назив Давидовица.


    Manastir Davidovica
    Манастирска црква је посвећена празнику Богојављење, а сам манастир је крајем XVII веку разорен и напуштен и налазио се у рушевинама све до 1998.године када је обновљена манастирска црква.


    Пред почетак обнове. Снимак са Интернета.


    Манастирска црква Богојављања у Давидовици подигнута је на темељима византијске базилике из VI века о чему сведоче археолошка истраживања којима су откривени темељи базилике и остаци некрополе из византијског доба.


    Manastir Davidovica
    Манастир је подигао Дмитар (Димитрије) Немањић,брат ктитора манастира Мораче Стефана,најмлађи син Вукана Немањића и унук Стевана Немање,као своју задужбину која је по његовом монашком имену Давид и добила име Давидовица.Он је управљао пределима око Бродарева,а био је један од имућнијих жупана о чему сведоче подаци како о његовим ктиторским активностима у Светој Земљи,тако и позајмице које давао краљици Србије Јелени.


    Manastir Davidovica
    Иза манастира пролази пруга Београд - Бар.

    У другој половини XX века у архиву Дубровачке републике откривен је уговор о градњи манастира који је закључио Дмитар са дубровачким мајсторима Десином и његовим сином Блажом.На уговору стоји датум 03.08.1281.године и цена градње од 150 солида.Манастир је завршен за мање од годину дана(1281. или 1282.године),а релативно ниска цена градње (за 150 солида се тада могло купити 15 коња) објашњава се бесплатном радном снагом односно обавезним кулуком становништва према властелину.


    Manastir Davidovica
    Претпоставља се да је монах Давид (Дмитар) сахрањен у манастиру,али за то,за сада,нема потврде у археолошким истраживањима. Међутим у порти манастирске цркве се налази надгробна плоча Дмитровог сина и наследника жупана Вратка (Вратислава) који је био отац кнегиње Милице.


    Manastir Davidovica
    На основу историјских података,сматра се да се у близини Давидовице налазио двор Дмитра и Вратка (Југ Богдана из народне традиције) у коме се родила кнегиња Милица и њена браћа (Девет Југовића из народне традиције),ако их је имала.Археолошка истраживања показала су да је био један од средишта српске духовности у средњем веку.
    Манастир је прво пустошење доживео у XV веку,највероватније у исто доба када су Османлије први пут похарале и Милешеву која се налази код Пријепоља,неколико десетина километара узводно уз Лим од Давидовице.У једном османлијском дефтеру из 1530.године помиње се: манастир Давида у бихарској нахији који је увек припадао тимару... који је плаћао 50 ахчи,односно 200 ахчи колико се спомиње и у дефтеру из 1667.године.После овог времена више нема помена манастира,а претпоставља се да су га Османлије похарале и опљачкале после велике сеобе Срба крајем XVII века под Арсенијем III Чарнојевићем.


    Manastir Davidovica
    Манастир после тога није обнављан,а његови остаци су били изложени повременим пљачкама муслиманског становништва.Током тог периода манастирска црква је остала без кровне конструкције и оловног крова,а последња разарање Давидовица је претрпела 1907.године у доба комитске борбе у овим крајевима када су муслимани из Сјенице преорали и прекопали простор манастира у неуспешној потрази за благом Дмитра Немањића. Народна традиција у овом крају је очувала предање да су манастирске књиге и благо сакривени у једној пећини у неприступачним стенама недалеко од манастира чији је улаз зазидан.


    Manastir Davidovica
    Током својих путовања Полимљем 1931.године,чувени српски архитекта Александар Дероко је посетио простор манастира Давидовица и снимио њене остатке,указавши на њен значај,али су тек током 1960.године изведени конзерваторски радови.Крајем `90 покренута је иницијатива локалног становништва и директора музеја у Пријепољу Славољуба Пушице да се манастир обнови.Радови су отпочели 1998.године када су прикупљена средства за његову обнову,коју је између осталих помогло и министарство културе републике Србије.Већи део манастирске цркве (изузев нартекса) је реконструисан,а у самом манастиру је обновљен монашки живот.


    Manastir Davidovica
    Током археолошких истраживања која су претходила реконструкцији,откривени су,између осталог,темеље византијске базилике на којима је подигнута манастирска црква.

    Давидовица припада манастирима рашке стилске групе уз Студеницу,Жичу,Милешеву,Сопоћане,Градац и друге.

    Манастирска црква је једнобродна црква са апсидом и кубетом.Она са стране има капелице са куполама уместо певничких трансепта,које се могу видети у Жичи,Милешеви,Сопоћанима и Градцу. Дебљина зидова се креће од 80cm до 100cm,а укупна дужина цркве са припратом је 17м. Већи део цркве је обновљен,а остављена је јасна граница између аутентичних остатака и реконструисаног дела.

    Од црквеног животописа остало је врло мало фрагмената,али се могу назрети прикази из живота светог Димитрија Солунског, имењака ктитора манастира, у северном делу,док је на једном фрагменту на северозападном делу приказан највероватније првобитни изглед манастирске цркве (без бочних капелица).


    Manastir Davidovica

    Народна традиција је очувала сећање на Југ Богдана и његових девет Југовића који је био отац царице Милице. Историјски подаци потврђују да је облашћу око Давидовице управљао отац кнегиње Милице жупан Вратко, што указује на могућу повезаност Давидовице са легендарним сродницима царице Милице. У прилог овоме иде и предање које се чува међу најбројнијим становницима села Гробнице,крај кога се манастир налази, који се презивају Богдановићи и тврде да потичу од Југ Богдана.

    Током археолошких истраживања,на простору манастира откривен је већи број скелета,као и један број лобања без скелета за које народна традиција сматра да припадају легендарним девет Југовића и десетом старом Југ Богдану.

    Само име села Гробнице односно Гробаре указује на постојање некрополе на том простору,а највероватније је назив добило по византијској некрополи која је постојала око базилике и чији су остаци пронађени у склопу манастира.


    Manastir Davidovica
    Поред манастира је недавно подигнут мањи конак, а у току је изградња од твдог материјала.

    Манастир Давидовица налази се недалеко од Бродарева које је гранични прелаз на путу Београд - Подгорица, поред реке Лим.


    Manastir Davidovica


    Сликано по изласку из села Гробнице.

    Манастир се налази у близини села Гробнице (некада Гробаре) на јужним обронцима Јадовника, недалеко од Бродарева и реке Лим. У Бродареву се прелази Лим, а потом треба скренути лево (возити паралелно с реком, низводно). Село Гробнице неупућенима пре изгледа као део Бродарева него као посебно место. Ту се скреће десно, у брдовити предео. Укупна дужина пута пута од центра Бродарева до манстира је око 2,5 км.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 11:28

  9. #84

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Царска лавра
    МАНАСТИР ЖИЧА



    Manastir Žiča Манастир Жича
    Žička crkva posvećena Hristovom Vaznesenju, zadužbina je Stefana Prvovenčanog, podignuta kao središte arhiepiskopije i krunidbena crkva srpskih kraljeva.

    Citat 19.04.2007. ZOE kaže: Pogledaj poruku
    Žiča



    Manastir Žiča sagrađen je početkom trinaestog veka (1205-1208.) ali joj istorija zapravo počinje onog trenutka kada je sedamnaestogodišnji Rastko Nemanjić odlučio da napusti dvor svoga oca i postane monah na Sv. Gori Atonskoj, u manastiru Sv.Pantelejmona, sa imenom Sava.
    Kao smerni monah svojim podvizima zadivljivao je atonske monahe. Imao je takav podvig u telu da je i mrtve vaskrsavao, a blagodaću koja mu je bila data, uspeo je da preporodi celu srpsku zemlju i to kako u duhovnom tako i u politickom pogledu. Uprkos cinjenici da je postao izabrani cacud Duha Svetog, sebe je nazivao lenjivim, gresnim i slabim za duhovna podvizavanja ali u njegovom zitiju zivotopisac o njemu zapravo govori: "A sta bi drugo bilo dokaz krotkog i smirenog srca, ako ne hrabro podnositi svaku nevolju i sebe prekorevati u svemu."
    Providevsi u njemu veliku ogromnu duhovnu snagu Gospod ga je iz Sv.Gore vratio u Srbiju i zalutalom srpskom narodu postavio pastira - Arhiepiskopa Savu.
    Sv.Gora je tada bila orosena suzama ovog mladog podviznjaka koji je neizmerno zalio za zivotom neprestanog molitvenog uznosenja uma Bogu. Presveta Bogorodica ga je svojim javljanjem utesila i poslala na propoved u Srbiju. I tako sa ovim svetiteljem u Srbiju stize i obilje duhovne radosti...Jos pre konacnog povratka u Srbiju, Sv.Sava je uz pomoc svoga brata Stefana Prvovencanog, zapoceo izgradnju manastira Zice sa namerom da to bude mesto gde ce ce krunisati kraljevi i postavljati arhiepiskopi srpske pravoslavne crkve.
    Mesto na kome je izgradjena crkva nije birano igrom slucaja. Arhiepiskopija je trebalo da bude podjednako udaljena od vizantijskog Carigrada i latinskog Rima. Priroda u kojoj se nalazi crkva nije bila samo lepa vec i bogata, s toga i samo ime Zica oznacava kraj koji je veoma bogat zitom.
    Crkva je posvecena Vaznesenju Gospodnjem, a uzgradnja i zivopis trajali su po prilici oko 10 godina.
    1219.godine Sv.Sava odlazi sa svojim ucenicima u Nikeju da tamo trazi samostalnost srpske crkve. Tako on postaje prvi srpski arhiepiskop, a Zica sediste novoosnovane arhiepiskopije.
    1221.godine Sv.Sava u Zici krunise svoga brata Stefana za prvog srpskog kralja.
    "Kralj se toga dana neiskazanom radoscu radovase, ne radi venca kraljevskog, vec radi toga sto se sa svih strana skupilo mnostvo naroda koji su dosli da vide kako je njegova crkva krasna. Crkva je bila velicanstvena tako da je svaki koji ju je video, mislio da je to zemaljsko nebo". Kralj je tada bogato obdario Zicu.
    Najstariji istorijski izvori o Zici su dve povelje kralja Stefana i njegovog sina Radoslava, iz druge i trece decenije XIII veka, prepisane u XIV veku na zidove prolaza, ispod kule na ulazu u crkvu. Zahvaljujuci kralju Stefanu, Zica je tada imala najbogatiju riznicu skoro na celoj jugoistocnoj Evropi. Riznica je sadrzala i deo Casnog Krsta, rizu i pojas Presvete Bogorodice, desnu ruku i deo glave Sv.Jovana Pretece, mosti apostola, proroka, mucenika, ikone, zlatne sasude, odezde idr. na zalost od svega toga danas apsolutno nista nije ostalo.
    Zici je tada darovano preko 57 sela, sto znaci vise hiljada hektara zemlje i nekoliko hiljada ljudi koji su zemlju obradjivali i bavili se zanatom. Dobila je Zica tada 8 planina i 217 porodica. Vremenom je stekla posed cak i na Kosovu.
    Manastir je dakle, dobio ogromna imanja i ogromne privilegije, ali izvan svega neboceznjivog Savu koji se nastanio u samoj crkvi i odatle nadgledao manastirski zivot i poucavao narod.
    Na zalost, crkva na kojoj se sa toliko napora, a pre svega ljubavi radilo nije imala srece da ostane netaknuta. Iskonski neprijatelj ljudskog roda, uvidevsi da nikakva zla ne moze da nanese Svetom arhiepiskopu, pokusao je da unisti njegovo delo, valjda sa namerom da na taj nacin unisti i duhovnost koja je u to vreme cvetala ovim prostorima.
    Vec krajem XIII veka Zica je u toj meri stradala da vise nikada nije imala onu lepotu i ono bogatstvo koje je imala isprva. Ne zna se pouzdano, ali se smatra da je bio u pitanju napad brace Romana i Kudelina, gospodara Braniceva, koji su u to vreme pustosili po Srbiji, ili nesto kasniji rat sa vidinskim knezom Sismanom. Manastir je bio zapaljen i opustosen, a arhiepiskopija je bila prebacena u Pec.
    Bilo je mnogo onih koji su se trudili da obnove Zicu, ali je ona tek sto godina posle razaranja imala sve zidove crkve ukrasene, krov zasticen i riznicu popunjenu, ali prvobitni sjaj i lepotu vise nikada nije imala.
    U toku cele svoje istorije Zica je stalno bila u razaranju i izgradnji. Za vreme petstogodisnje vladavine Turaka preko 150 godina bila je bez krovnog pokrivaca. Kisa je nesmetano padala u crkvu i freske su bile izlozene atmosferskim nepogodama. Bilo je i vremena kada su ovce nesmetano ulazile u crkvu, kada se sluzilo samo dva **** godisnje. Iz jednog zapisa iz 1829.godine vidi se da je Zica samo jedna velika rusevina. Kako i za srpski narod, tako i za Zicu, najtezi period je bio doba II svetskog rata. 1941.god. Zica je bombardovana. Deo severnog dela zida bio je do temelja porusen i svi objekti koji su se nalazili oko crkve (konaci, stamparija) bili su zapaljeni. U isto vreme bila su i masovna streljanja ljudi, na hiljade, u Kraljevu, Kragujevcu... Sve se to desavalo kada je duhovni zivot u Srbiji bio veoma razvijen zahvaljujuci vladiki zickom Nikolaju Velimirovicu, a Zica bila puna monaha.
    Jos za vreme II svetskog rata Zica je obnovljena ali se 1987.god. zapocelo sa obnovom .


    Anđeo



    Да упозорим освајаче охоле
    нека се Богу и Врагу моле
    док руше наше борове
    цркве и школе

    Да узмогну снаге стећи
    кад се Срби
    са огњем и мачем врате
    да злотворима дугове наплате



    Manastir Žiča Манастир Жича

    Hram je podignut verovtno pre 1217/18. godine, kada je Stefan Nemanjić krunisan.

    Drugi ktitor hrama bio je Radoslav, sin Stefanov, koji je 1228. godine u Žiči krunisan za kralja, a podigao je spoljnju pripratu.


    Manastir Žiča Манастир Жича

    Žiča je dobila još veći ugled kada je sveti Sava oko 1230. godine u nju preneo mošti Stefana Prvovenčanog, i tu se tada zasniva kult svetog Prvovenčanog kralja.


    Manastir Žiča Манастир Жича


    Manastir Žiča Манастир Жича

    Pogled kroz kapiju ispod kule na manastirskom zidu.

    Ovaj manastir po svom značaju izdvaja se od ostalih srpskih crkava i manastira jer je osnovan sa namerom da bude sedište arhiepiskopije, gde će se krunisati kraljevi i postavljati arhiepiskopi srpske crkve. (Lavra, u prvobitnom smislu označava monašku keliju, ali se kasnije taj naziv upotrebljava da označi sedište arhiepiskopa, odnosno označava manastir sa najvišim rangom među manstirima.)


    Manastir Žiča Манастир Жича
    Zasvodjeni glavni, zapadni ulaz u hram, koji je ispod tornja, oslikan je freskama.


    Manastir Žiča Манастир Жича
    Pogled na manastirsku kapiju kroz glavna vrata crkve.

    Kao ni jedan drugi srpski manastir, Žiča je doživela tragična razaranja. Prvo veće razaranje bilo je u poslednjoj deceniji XIII veka od strane Kumana (tatarskog naroda), a obnovio ga je Milutin početkom XIV veka. Zatim je rušen pod najezdom Turaka. Podizana i rušena, Žiča danas malo liči na onu iz vremena kralja Stefana Prvovenčanog i arhiepiskopa Save.


    Manastir Žiča Манастир Жича
    Velika manastirska crkva nosi sve odlike zrelog Raškog graditeljskog stila čiji je rodonačelnik Sv. Sava.


    Manastir Žiča Манастир Жича

    Manastir Žiča Манастир Жича
    Monahinja mi je odobrila da slikam naos bez blica, pa snimci nisu dovoljno oštiri zbog nedovoljne osvetljenosti za fotografisanje.

    Hram je bio ukrašen freskama tek posle sticanja crkvene samostalnosti 1219. Najstarije freske u Žiči, izvedene neposredno po Savinom povratku u zemlju, sačuvane su samo u pevničkim prostorijama. U ostalim delovima crkve - u oltarskom prostoru, naosu i staroj priprati, one su kasnije, zbog oštećenosti, zamenjene novim slojem. I pevnice su, medjutim, sačuvale živopis samo na donjim površinama zidova. Na istočnim stranama, u zoni gde su se po pravilu nalazile samo pojedinačne figure, sačuvane su scene Raspeća Hristovog i Skidanje sa krsta. Na ostalim prostorijama pevničkih prostora bili su prikazani likovi apostola, od kojih je u južnom sačuvano šest figura, dok su u severnom, u većoj meri ostećenom, vidljive samo dve. Istom, najranijem periodu pripadaju i poprsja Arhanđela u polukružnim poljima iznad ulaza u bočne kapele. Preostali delovi prvog sloja pokazuju, zajedno sa zidnom dekoracijom, glavne studeničke crkve, početne oblike monumentalnog stila srpskog slikarstva XIII veka.


    Manastir Žiča Манастир Жича
    Žiča u našem narodu ima veliki ugled. Naziva se "sedmovrata Žiča" zato što je u njoj krunisano sedam srpskih kraljeva. (Za svako krunisanje otvarana su nova vrata, a odmah potom i zazidavana - da se kralj ne bi 'vratio' medju nekrunisane glave.).


    Manastir Žiča Манастир Жича

    Manastir Žiča Манастир Жича
    Sa istočne strane su konaci, a kapija označava prolaz u konake samo za monahinje.


    Manastir Žiča Манастир Жича
    Када се почетком XIII века Свети Сава вратио са Свете Горе у Србију са моштима светог му родитеља Симеона мироточивог, српска држава је била потрешена сукобом између Стефана и Вукана. Помиривши завађену браћу Свети Сава је заједно са Стефаном одлучио да сагради манастир Жичу као српску царску лавру. Место на ком се градио манастир било је подједнако удаљено и од Цариграда и од Рима, што је Божијом помоћу значило да је Србија на раскршћу између православног Истока и римокатоличког Запада.


    Manastir Žiča Манастир Жича
    Као архимандрит манастира Студенице Свети Сава је кренуо 1219. године у Никеју, тадашњу престоницу васељенског патријарха и византијског цара. Патријарх Манојло Сарантен Харитопул и цар Теодор I Ласкарис додељују архимандриту Сави "Акт о аутокефалности српске цркве", хиротоничући га на Цвети 1219. године за првог српског архиепископа. Манастир Жича постаје седиште српске архиепископије.

    У манастиру Жичи је већ 1220. године архиепископ Сава хиротонисао осморицу епископа, да би 1221. године на Сабору духовне и световне властеле крунисао свог брата Стефана за првог српског краља. "Краљ се тога дана неисказаном радошћу радоваше, не ради венца краљевског, већ ради тога што се са свих страна скупило мноштво народа који су дошли да виде како је његова црква красна. Црква је била величанствена тако да је сваки који ју је видео, мислио да је то земљско небо."


    Manastir Žiča Манастир Жича
    У трећој деценији XIII века црква је премалтерисана и обојена у црвено. Верујући да црква почива на крви мученика, што је на Светој Гори било оживотворено у црвено обојеном лицу храмова као што су Лавра и Ватопед, Свети Сава је захтевао од мајстора да Цркву Светог Спаса обоје на исти начин. Црвена боја је симболисала краљевство.

    Повеље краља Стефана Првовенчаног (1196-1228.) и његовог сина, краља Радослава (1228-1234.), спадају у најстарије историјске изворе о манастиру Жичи. Надаље у другој, односно трећој деценији XIII века ове повеље су преписане у XIV веку на зидове пролаза, испод куле и на улазу у цркву.


    Manastir Žiča Манастир Жича
    Улаз у цркву - натпис о коме је реч у тексту изнад.


    Manastir Žiča Манастир Жича
    Осликани пролаз испод улазне куле. Ако загледате, уочићете мноштво светаца у делу према своду пролаза.

    Повељама благочестивих и христољубивих српских краљева манастиру Жичи је даровано преко 57 села, 8 планина и 217 породица. Благодарећи краљу Стефану Првовенчаном Жича је имала једну од најбогатијих ризница у којој су се налазили риза и појас Пресвете Богородице, део Часног Крста, десна рука и део главе Светог Јована Претече, мошти светих апостола и мученика, иконе, златне сасуде и одежде.


    Manastir Žiča Манастир Жича
    У припрати се завршава постављање мермерног пода.

    У једном запису из 1829. године говори се да је Жича само једна велика рушевина. Обнова запуштеног манастира започиње од 1855. године захваљујући трудољубивом епископу Јоаникију Нешковићу. Већ 1882. године у Жичи је крунисан краљ Милан Обреновић. Највеће страдање Жича је доживела за време Другог светског рата када су немачки окупатори бомбардовали манастир.


    Manastir Žiča Манастир Жича
    Део северног зида је до темеља порушен а сви објекти који су се налазили око цркве били су запаљени. Бомбардовање манастира Немцима није било довољно, већ су и владику жичког Николаја Велимировића одвели у ропство, у логор Дахау.


    Manastir Žiča Манастир Жича
    У периоду 2006 - 2008. године обележава се осам векова постојања манастира Жиче низом културних догађаја, а планирано је да се у том периоду заврши и уређивање манастирског комплекса и објеката. Између осталог, измештен је пут који је пролазио непосрено пред манастира, изграђен велики паркинг који омогућује да истовремено велики број аутобуса може да довезе посетиоце (посебно ђаке на екскурзији). Радови око манастира су били у завршној фази кад само га посетили почетком октобра 2008.


    Manastir Žiča Манастир Жича
    Манастир је седиште епископа Жичког. Део Епископског двора је на левој страни слике.

    До манастира се долази из Краљева (што је погодније уколико се долази из правца Крагујевца или Врњачке Бање) или из долине Ибра, кроз Матарушку Бању (што је погодније уколико се иде Ибарском магистралом).

    ________________________________________

    Citat 15.10.2008. zmax kaže: Pogledaj poruku
    Evo još koja slika,kao skroman prilog.










    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 11:35 Razlog: Spajenje postova o istom manastiru - dogovorena saradnja

  10. #85

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir KUMANICA



    Манастир Куманица Manastir Kumanica
    Manastir je posvećen je Svetom arhistratigu Gavrilu.


    Манастир Куманица Manastir Kumanica
    Prvo pisano pominjanje manastira vezuje se za 1514. godinu. U ruševinama su sačuvani delovi ploča za koje se pouzdano tvrdi da potiču iz razdoblja od kraja 13. do sredine 15. veka, ali je prostor na severnoj strani manastira uništen pri gradnji železnice, pa je pouzdanije datovanje prvobitne crkve onemogućeno.


    Манастир Куманица Manastir Kumanica
    Pretpostavlja se da je zlatno doba života manastira bilo u drugoj polovini 16. i tokom 17. veka. Pretpostavlja se takođe da je manastir doživeo urušavanje i zapuštenje u drugoj polovini 18. veka.


    Манастир Куманица Manastir Kumanica
    Konaci su prilično novi. Pre nekoliko godina, vraćajući se s mora, namerili smo da svratimo do Kumanice. Stigli smo do samog manastira kad se spustio pljusak, pa smo odustali. Tada još konaci nisu ovako izgledali.


    Dugo vremena je bio razrušen i napušten. Obnovljen je i osvećen 12. novembra 2000. godine.


    Манастир Куманица Manastir Kumanica
    Aleksandar Deroko (naš poznati istoričar umetnosti, arhitekta) je 1926. godine zatekao manastirsku crkvu u ruševinama. Tada su izvršena prva snimanja i napravljen je crtež osnove crkve, a kasnije je (1933. godine) dopunio Đorđe Bošković, pretpostavljajući da crkva potiče iz 16-17 veka.


    Манастир Куманица Manastir Kumanica
    I česma je nedavno napravljena.


    Poreklo imena manastira nije najjasnije. Prema nekima potiče od monaha pobeglih iz Kumanova, dok je Deroko smatrao da potiče od imena Kumanaca, Bugara. Međutim, najrasprostranjenije je mišljenje da je ovaj toponim vezan za vlastelinsku porodicu Kumanci ili Kumaničići, koja je poticala iz ovih krajeva, a kasnije se pominju u oblasti Rudnika.


    Манастир Куманица Manastir Kumanica
    Projektom pruge Beograd-Bar je trebalo da trasa pruge ide preko dela manastira, ali je ipak prilagođenjem pomeren potporni zid na 5 metara od crkve. Tokom 1971. godine je izvršeno čišćenje, iskopavanje i delimična obnova.


    Манастир Куманица Manastir Kumanica
    Prostor za paljenje sveća sagradjen je uz južni zid crkve i 'ledjima' oslonjen na liticu.


    U njemu se čuvaju mošti Svetog Grigorija Kumaničkog. Nepoznato je ko je bio Grigorije, sem da se u jednom zapisu pominje kao srpski prosvetitelj i bivši arhiepiskop, pa čak da potiče od svete i bogoizabrane loze Nemanjića. Ovo nije moguće istoriografski potvrditi i veruje se da je odraz legende.


    Манастир Куманица Manastir Kumanica
    Kult Svetog Grigorija je veoma snažan kod vrenika ovog kraja. Na ceduljice ispisuju imena onih kojima namenjuju molitve i ceduljice ostavljaju pored kivota sa moštima Sv. Grigorija da bi ih sveštenik u molitvi pomenuo.


    U vreme letnjeg sabora, u okviru manastirske slave 26. jula, u njemu se okupi na desetine hiljada vernika, a veoma je cenjen i među vernicima ostalih veroispovesti.


    Манастир Куманица Manastir Kumanica
    Žena koja je (ili ima ulogu kustosa) nam je rekla da u manastiru sveće pale i nepravoslavci, i da je to tradicija koja se održala od davnine, te da to svedoči o velikom poštovanju manastira. Moja pretpostavka je da su nekadašnji pravoslavci, nakon prelaska u Islam, nastavili tako da neguju poštovanje svetinje koja pripada religiji iz koje su potekli.

    Na ostacima zidova priprate vidi se istopljeni vosak koji je kapao sa mnoštva sveća. Na dan pomenutog sabora nema dovoljno mesta da bi se sveće palile na za to odredjenom mestu.



    Манастир Куманица Manastir Kumanica
    U dugom periodu kad je manastir bio samo ruševina, na ostacima zidova su se palile sveće.



    Манастир Куманица Manastir Kumanica
    Pomenuvši domaćinima u selu Mileševa (koje je oko 40 km. od Kumanice) da ćemo obiđi i taj manastir, rekoše nam za sabor i da se na njega sjati ceo kraj. Oveći plato ispod Manastira, izmedju pruge i Lima ispuni se narodom.



    Манастир Куманица Manastir Kumanica
    Manastir je na desnoj, a put (Jadranska magistrala) na levoj obali Lima. Ovaj, jedini most je 'jednosmeran' - preuzak za mimoilaženje pa je u dan sabora dugi red za prelazak vozilima.

    Na slici je i jedan interesantan detalj: tabla da ulazite u Republiku Srbiju. Naime, koji kilometar posle Brodareva izlazite iz Srbije i put je na teritorji Crne Gore. Preko ovog mosta, desna obala Lima je ponovo teritrija Republike Srbije.



    Манастир Куманица Manastir Kumanica
    Sa dužine veće od kilometra povremeno imate pogled na Manastir i železničku stanicu na drugoj obali Lima.



    Манастир Куманица Manastir Kumanica
    Manastir Kumanica se nalazi između Prijepolja i Bijelog Polja, 13 km. od Brodareva. Nalazi se u selu Vrbnica (koje nismo primetili) u dolini reke Lim uz samu železničku prugu.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 11:39

  11. #86

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Манастир Градац је подигнут 1268. године. Задужбина је краљице Јелене Анжујске, принцезе француског порекла, а жене краља Уроша.

    Jelena Anžujska


    Na freski u manastiru Gračanica.



    Jelena Anžujska (1230. - 1314.), supruga srpskog kralja Stefana Uroša I (vladao 1243-1276) i majka kraljeva Dragutina i Milituna.

    Njeno poreklo nije tačno utvrđeno, ali je poznato da je u srodstvu sa Karlom I, kraljem Napulja i Sicilije, koji je u pismu iz 1273. naziva rođakom.

    Prezime Anžujska je posledica pogrešnog prevoda imena Anđelina, koje je ponela po vizantijskoj vladarskoj porodici Anđela.

    Engleski istoričar Gordon mek Denijel utvrdio je da je ona unuka sestre Boduena II, latinskog cara Konstantinopolja.

    Po ovoj teoriji, Jelena Anžujska (1237 – 1314), pravim imenom Jelena Anđelina, je kći mađarskog plemića Jovana Anđela (Angelo Jnos), vojvode Srema, i francuske plemkinje: Matilde de Vjanden, vojvotkinje Požege i Kovina. Jelenin otac, Jovan Anđeo, bio je sin vizantijskog cara Isaka II Anđela i Margarite Mađarske, koja je bila kći kralja Bele III i Anjes de Šatijon.


    Jelena je oko 1250. udata za Uroša.
    Sa kraljem Urošem je imala bar četvoro dece:

    - Dragutin (1251-1316), srpski kralj 1276-1282
    - Milutin (1253-1321), srpski kralj 1282-1321
    - Stefan (?)
    - Brnča (?), kćerka udata za župana Đorđa

    Jedno vreme vladala je oblastima: Zeta, Trebinje, Plav i Poibarje, u periodu kada je država bila podeljena na tri dela i preostalim delovima upravljali Dragutin i Milutin.

    Jelena se zamonašila u crkvi sv. Nikole u Skadru; tu je kao monahinja i umrla 8. februara 1314. Osnovala je prvu žensku školu (za plemkinje) u tadašnjoj Srbiji. Organizovala je prepisivanje knjiga na dvoru i tako proizvedene knjige je kasnije poklanjala. Korice su izrađivane kod zlatara u Kotoru .

    Njen dvor nalazio se na samom rubu današnjeg Kosova i Metohije u mestu Brnjaci, na severnoj strani planine Mokra Gora, četiri kilometra uz Brnjačku reku (oblast gornji Ibar). Tu se nalazila njena čuvena škola gde su siromašnije devojke iz plemićkih porodica učile vez i ostale poslove, ali i pismenost i muziku. Osim dvorca u Brnjaku, Jelena Anžujska imala je i grad Jelač na Rogozni.


    Kao i drugi Nemanjići zidala je zadužbine, najpoznatija njena zadužbina je manastir Gradac (krajem XIII veka) gde je i sahranjena, kao i crkva svetog Nikole u Skadru gde je zamonašena. Obnavljala je veliki broj svetinja, među njima i manastir svetih Sergija i Vakha na obalama reke Bojane kod Skadra. Pomagala je puno i katoličke svetinje.

    Legenda kaže da se posle tri godine od svoje smrti javila u snu jednom monahu, te kada su otvorili njen grob telo je nađeno celo i očuvano „kao u rosi“. Od te 1317. ona se slavi kao svetiteljka 30. oktobra po crkvenom kalendaru odnosno 12. novembra po novom kalendaru. Njeno prvo žitije napisao je srpski arhiepiskop Danilo II kao žitije prve srpske kraljice koja je postala svetiteljka.

    Francuska princeza, a srpska kraljica Jelena Anžujska bila je jedna od najsrećnijih žena u našoj istoriji. Živela je srećno i zdravo preko 80 godina, što je u ono vreme bilo skoro nemoguće.

    Pri tom, Jelena je jedina naša kraljica koja, uz vladare iz dinastije Nemanjić, ima svoje žitije, jer je ostvarila svoju misiju - izgradila je mnoge crkve, škole i bolnice i rodila je izuzetnog kralja Milutina, koji je u svakoj godini svoje vladavine podigao po jednu crkvu. (Gornji tekst je prema odrednici na Vikipediji)

    ''Druga kraljica, koju ne vide jednako Jiriček i Ćorović je Jelena Anžujska, Francuskinja. Konstantin Jiriček piše kao da je posthumno zaljubljen u nju, otprilike kao Tolstoj u Natašu Rostov. Jiriček kaže da je Jelena Anžujska rodila Dragutina i Milutina, da je sigurno carske ili kraljevske krvi, oštroumna, dobra, darežljiva, visokomoralna i kako smo ranije na jednom mestu rekli, nadživela muža, a izgleda i jednog sina, Dragutina. Navodno je bila jednako popularna kod Srba i Latina u primorju, poštovana od obe crkve, ostavila trajnu supomenu u Duklji, obnovila čuveni grad Drivast ili Drivost. Grad su razorili Mongoli u jednom svom naletu. Podigla je katoličke crkve u Kotoru, Baru, Ulcinju i Skadru; manastire franjevačkog reda i samo jedan srpski manastir Gradac na Ibru. Darivala katoličke manastire kod Bara, ostala do kraja života u latinskoj veri. Nagovarala muža da primi uniju sa Rimom. Uopšte, Jiriček piše o njoj kao o katoličkoj svetici.

    Ćorović i drugi srpski izvori nisu skloni da Jelenu Anžujsku dižu u nebo. Vide u njoj samo jednu od bezbroj katoličkih misionara, da preobrati "šizmatičke Srbe" u jedinu spasavajuću katoličku veru. (Opet moramo da se čudimo skromnom znanju mnogih naših umnika: crkve su se zanavek razdvojile u XI veku (1054), ali ako je neko šizmatik, onda je to Rim, koji je osamstote godine (800) pored živog vizantijskog cara, krunisao Karla Velikog za cara (Englez i protestant, Vels, kaže hladno u svojoj umnoj "Istoriji sveta": "Grčko pravoslavlje je dublje i starije od latinskog katolicizma") Uzgred, car Dušan pravilno kaže u Zakoniku za katolike ("latinska jeres"). Ćorović niti Jelenu Anžujsku, niti njenog muža, Uroša I nevidi kao velike ličnosti.'' ( citat iz teksta mr Simo Živković: Politika u kraljevim ložnicama, sa sajta SRPSKO NASLEĐE
    ISTORIJSKE SVESKE, 1998. )



    Sasvim je moguće da su romantične legende privlačnije od istorijskih činjenica, pa i danas Jelena Anžujska izaziva veliku pažnju.


    ''A kada je sredinom trinaestog veka stigla u kraljvinu Srbiju, njen budući muž, Uroš prvi, je u njenu čast jorgovanima posadio celu dolinu reke Ibar. Bio je to kavaljerski potez, bez premca čak i u kraljevskim krugovima.

    U čast Jelene Anžujske - francuske princeze i srpske kraljice (13.vek), naslednik francuske krune NJKV princ Šarl Filip od Orleana (po krvi), počasni Vojvoda od Anžuja (po tituli), zajedno sa verenicom vojvotkinjom Dajanom de Kadavalj iz Portugala, NJKV knezom Aleksandrom Karađorđevićem (sinom kneza Pavla), kao i vitezovima Humanitarnog reda svetog Lazara od Jerusalima, predvođenim švajcarskim grofom Filipom Pikapjetrom, praćeni i primljeni od visokih crkvenih velikodostojnika SPC - došli su (2007.) u misiji obnove Doline jorgovana. Tada je zasadjeno prvih 100 sadnica, a to će predstavnici evropskog plemstva nastaviti i narednih godina .

    Dolina jorgovana predstavlja ljubavno zaveštanje kralja Uroša iz 13. veka, njegovoj supruzi Jeleni Anžujskoj, francuskoj princezi i srpskoj kraljici. Jelenu Anžujsku, svoju buduću suprugu, kralj Uroš je dočekao sa rascvetalom dolinom jorgovana ispred zamka Maglić, sa željom da je svakog jutra budi miris njenog omiljenog cveća.

    Ali, nakon osam vekova, u Dolini jorgovana je nestalo jorgovana! Zato je ova svečana povorka rešila da zasadi prvih sto sadnica ...“ (Odlomci teksta sa sajta 'Studentski Svet' 2007.)


    -----

    Post NSdjanke o Jeleni Anžujskoj na forumu 'Istorija'
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 11:42

  12. #87

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir RAČA



    Manastir Rača Манастир Рача
    Prema predanju, manastir je sagradio srpski kralj Dragutin (1276-1316). Dragutin je na presto došao 1276.god. da bi zbog zdravstvenih prolema bio prinuđen da presto ustupi 1282.god svome mlađem bratu Milutinu. Nakon toga je na upravu dobio severni deo tadašnje srpske države (Srem, područje znatno veće a koje se ne poklapa sa današnjim Sremom), a kao zet tadašnjeg ugarskog kralja za miraz je dobio 1284.god. i mačvansko-bosansku banovinu, a Beograd je po prvi put bio pod upravom jednog srpskog vladara. Dragutin je iz tog perioda poznat kao 'Sremski kralj'.


    Manastir Rača Манастир Рача
    Hram je posvećen Voznesenju Gospodnjem, a to je i manastirska slava -Spasovdan.

    Manastir je više puta uništavan i ponovo iz pepela građen.


    Manastir Rača Манастир Рача
    Po turskom osvajanju srpske depotovine hram je najverovatnije opustošen i u njemu je monaški život zamro, jer se ne pominje u prvom sačuvanom turskom defteru Smederevskog sandžaka iz 1476. Obnavljanjem Pećke patrijašije 1557. god. po svoj prilici kaluđeri manastira Rače uz podršku naroda obnavljaju hram Hristovog Vaznesenja.


    Manastir Rača Манастир Рача
    Za vreme turske vladavine, manastir je bio značajan centar prepisivačke škole.

    Istorija srpske književnosti najveći deo stvaralaštva u 17. i prvim decenijama 18. veka određuje pojmom "Račanska prepisivačka škola"

    U XVII veku počinje opšti rad u prepisivanju i umnožavanju knjiga, a tome su se pridružili i monasi manastira Rače. Osnovana je prepisivačka škola koja je radila u skitu (odeljenju za monahe gde su prepisivali knjige, nedaleko od manastira) Sv.Đorđa u Banji. U podnožju Banje teče rečica Rača, pored samog svetilišta, iz dubine planine izvire vrelo koje se zove Lađevac koje ima lekovita svojstva te se zbog toga lokalitet i naziva banjom. Pominju se do1690. godine prepisivači: Ćirjak, Hristofor, Simeon, Teodor, Silvestar, Prohor, Arsenije, Isak, Josif i drugi. Blagodareći njihovoj molitvenoj predanosti pisanju, nastala je posebna škola srpske pismenosti i kulture, a boljih i većih pisaca u ono vreme nije bilo. Do sada je otkriveno 40 zapisa i oko 15 bogoslužbenih knjiga koje su nastale u Rači odnosno u skitu Sv.Đorđa. Izvarednom kaligrafijom i iluminacijom izdvajao se posebno Hristifor Račanin. Račanski rukopisi rastureni su po muzejima širom Evrope. Prepisivački rad prekinut je 1690.god.kada su se račanski monasi pridružili seobi koju je poveo patrijarh Arsenije III.


    Manastir Rača Манастир Рача
    Ove bogoslužbene knjige izložene u manastirskoj riznici štampane su u Moskvi krajem XVIII veka. Mala (sa potamnelim srebrnim koricama, u sredini) je Jevanjđelje arhimandrita Hadži Melentija.

    Turski putopisac derviš Zulih poznatiji kao Evlija Čelebija je 1630. godine zapisao da je skriptorija imala 300 kaluđera-prepisivača, koje je opsluživalo 400 čobana, kovača, ekonoma i druge posluge. U obezbeđenju je bilo 200 stražara.

    Račanska prepisivačka škola se nalazila na oko 40 minuta hoda uz rečicu Raču, blizu vrela Lađevac. Račanski kaluđeri-prepisivači su ovo mesto još u 17. veku nazivali Banja jer je teperatura vode 17 stepeni cele godine. U neposrednoj blizini Lađevca, kome se do izgradnje pešačke staze vrlo teško pristupalo, se nalazi isposnica posvećena Svetom Đorđu. Ostaci srednjovekovne skriptorije još postoje i u fazi istraživanja su.

    Račanin je ubrzo postalo ime ne samo za one koji su živeli u manastiru već i za one koji su se osećali pripadnicima jedne književne i prepisivačke škole.


    Manastir Rača Манастир Рача
    Česma, uređena u skorašnje vreme, uz južni zid ograde.


    Pošto su Srbi, inače u Turskom ropstvu, u ratu Austrije protiv Turske 1683-1699 učestvovali na austrijskoj strani i posle austrijskog poraza kod Kačanika, Srbi su počeli da se sele na sever. Za vreme velike seobe pod Patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem (1690) godine i mnogi kaluđeri iz manastira Rače su stigli čak do Sent Andreje kod Budimpešte. I njima zahvaljujući Sent Andreja je postao uskoro kulturni centar Srba u Mađarskoj.

    Posle izvesnog vremena ovi kaluđeri su se povukli na jug u manastir Beočin u podnožje Fruške Gore. I u ovom manastiru su kaluđeri nastavili da se bave prepisivanjem crkvenih knjiga. Među ovim kaluđerima naročito su se istakli:
    Jerotej Račanin, koji je napisao "Putašastvije gradu Jerusalimu" - jedan od najstarijih sačuvanih putopisa u srpskoj književnosti; Kiprijan Račanin, koji je u Sent Andreji sastavio "Bukvar slovenskih pismen" i Gavril Stefanović Venclović.


    Manastir Rača Манастир Рача
    Na samom kraju XVIII stupanjem na snagu sultanovih fermana, kojima su znatno poboljšani uslovi života srpskog naroda, počinje i rad na obnovi hrama u manastiru Rači. Važan udeo imao je Hadži Melentije Stefanović koji je po povratku sa hadžiluka svratio u Carigrad i uz pomoć Vaseljenskog patrijarha dobio dozvolu od sultana Selima III da obnovi maastir. Početne troškove obezbedili su Hadži Ruvim Nešković iguman manastira Bogovođe, koju je nešto pre toga i obnovio, i Stefan Jovanović arhimandrit manastira Tronoše.Tako je 1795.god. počela obnova hrama u Rači uz pomoć priloga, ali i zajma koji je podignut sa zelenaškom kamatom. Hram Hristvog Vaznesenja podignut je za fantastično kratko vreme do kraja 1796.god. posebno ako se imaju na umu uslovi za građenje u to vreme. Manastirski kompleks je u potpunosti dovršen uz velike finansijske probleme do 1799.god. kada pada i povratak janičara u Beogradski pašaluk i početak teškog perioda za srpski narod. Hram se počinje opasavati masovnim zidovima kao načinom da se zaštite od napada Turaka iz obližnjeg Pljeskova. Veoma su retki natpisi koji govore o manastiru iz ovog perioda jer je posle obnove hram oskudevao u bogoslužbenim knjigama. Na obnovi manastira radili su Osaćani o čemu se slažu svi istraživači.

    Manastir je spalio 1813. godine Memiš-aga, ajan srebrenički.

    Nova obnova manastira pokrenuta ponovo od strane Hadži Melentija podržana je i od strane kneza Miloša time što je on oslobodio seljake poreza u zamenu da pomognu obnovu svetinje. Postoji i legenda da je obnovu pomogao i paša Vidajić poturčenjak iz Istočne Bosne koji je učestvovao u borbama na Drini 1813. god. Interesantno je što Haži Melentije u svojoj poslanici za prikupljanje pomoći za obnovu hrama ne pominje rušenje manastira 1813.god. Postoji tumačenje da nije želeo da uvredi bogatog muslimanskog donatora.


    Manastir Rača Манастир Рача
    Vinova loza iz jednog starog trsa vodjena po zidu crkve. Ako zagledate ovaj lep detalj videćete sazrele, tamne grozdove.


    Sadašnja Crkva je građena 1826.

    Hadži Melentije Stefanović (1766-1824). Iguman Hadži Melentije je bio jedan od vođa u Prvom srpskom ustanku protiv Turaka i bio vrlo uspešan u oslobađanju Užica.


    Manastir Rača Манастир Рача
    Barjak je izložen u riznici.


    Hadži Melentijev barjak iz 1807. godine se i danas čuva u manastiru.

    ''Сто година после смрти архимандрита Хаџи Мелентија, 1924. године, тадашњи старешина манастирa Рача игуман Захарије (Здравко) Поповић (Милекић), родом из села Заовина на Тари, учесник ратова 1912. 1918., са својим парохијанима повео је акцију за подизање споменика Хаџи Мелентију.


    Manastir Rača Манастир Рача
    Spomenik Hadži-Melentiju je na južnoj fasadi crkve.


    Израду споменика, игуман Захарије поверио је академском сликару и вајару Михаилу Миловановићу из Ужица. Имајући у виду да није имао на располагању никакву фотографију, нити пак цртеж лика Хаџи Мелентија (прва илустрација лика овог духовника и војводе објављена је две године касније, 1926.'' вајар је морао да на основу казивања сачини дело које ће оличавати духовника, борца и истакнутог народног вођу.


    Manastir Rača Манастир Рача
    За време боравка (1924.) вајара са породицом у манастиру Рача везан је један узбудљив догађај, који се спомиње. Наиме, једне ноћи неко од сељака дојавио је игуману Захарију да ће хајдуци напасти манастир Чим су добили обавештење, игуман Захарије, калуђери, сликар Миловановић и његов сестрић Грујица, спремили су се за одбрану од хајдука. Михаило Миловановић, који је поред гусли у Рачу понео и свој ратни трофеј карабин, заузео је положај иза манастирских зидина, очекујући наилазак хајдука. Игуман Захарије, који је својевремено и сам био хајдук и комита у Првом светском рату, одмах је спремио једну велику ранију са врелим зејтином да са зидина изручи на хајдуке. У свему томе најтеже је било Вали и њеној мајци Марији, које су цвокотале од страха. Но, на срећу, обавештење је било лажно, од хајдука није било трага, па су после данима збијали шале на рачун хајдука и њихове одбране. (Из текста Ђорђа Пиличевића на сајту Баштина Бајине Баште).

    Овај детаљ, за историју манастира скоро без значаја, ставио сам да нас потсети да су, не тако давно - 1924. - још постојали хајдуци, али не у онако јуначком и романтичном светлу као у народним песмама и код Јанка Веселиновића.


    Manastir Rača Манастир Рача
    Старији конак је на југоистоку од цркве.

    Manastir je obnovljen 1818. pri čemu je značajnu pomoć dao knez Miloš Obrenović.


    Manastir Rača Манастир Рача
    Ikonostas u hramu Vaznesenja Hristovog u manastiru Rači uradio je slikar iz Šapca Georgije Bakalović 1840 godine za 450 talira kako se pogodio sa Užičkim vladikom Nikiforom, a ikone koje su do tada postojale u hramu podeljene su okolnim crkvama.


    Manastir Rača Манастир Рача

    Manastir Rača Манастир Рача
    U opisima manastira se kaže:Može se reći da ovaj ikonostas spada među najlepše u Srbiji.


    Manastir Rača Манастир Рача
    Godine 1854. završeno je oslikavanje unutrašnjosti hrama. Sa Dimitrijem Posnikovićem radio je živopis Milija Marković slikar iz Požarevca. (Dok u drugom izvoru stoji da je živopis je uradio Dimitrije Avramović 1853-4.god.)


    Manastir Rača Манастир Рача

    Manastir Rača Манастир Рача
    Zvonik je završen 1849 godine


    Prema zapažanju poznatog putopisca (verovatno je reč o Feliksu Kanicu) iz 1890.god. manastir Rača je bio jedan od najbogatijih manastira u Srbiji u to vreme. Parohija mu je zbog nedostaka drugih crkava bila jako velika i brojala je 4700 duša. Do 1885.god. crkava brvnara u Dubu bila je metoh ovoga manastira i te godine ona se osamostalila i dobila svoju parohiju. Manastirska imovina bila je impozantna jer je posedova 30 ha oranica, 35 ha livada, 8 ha voćnjaka, 416 ha šume, 8 kuća, vodenicu, strugaru, dve mehane, 113.000 dinara u stoci i gotovinski kapital od 26.000 dinara.


    Manastir Rača Манастир Рача
    Portret Hadži-Melantija izložen u riznici.

    U Rači je za vreme Drugog svetskog rata čuvano Miroslavljevo jevanđelje najveći i najvažniji dokument srpske književnosti iz 12. veka. Za vreme Drugog svetskog rata iguman Platon Milojević ga je sačuvao ispod kamenih ploča u oltaru crkve i to ga je spaslo od bugarske kaznene ekspedicije koja je 1943. spalila sve manastirske objekte.


    Manastir Rača Манастир Рача
    Otvoreni deo riznice manastira Rača je savremeno uređen izložbeni prostor.

    Najveći deo liturgijskih predmeta koji su do danas sačuvani, a potiču iz manastira Rače iz perioda pre Velike seobe Srba, danas se čuvaju u Muzeju Srpske pravoslavne crkve. Predmeti potiču iz manastira Beočina, a iz njega su odneti u Zagreb u toku Drugog svetskog rata. Ove predmete kao i druge opljačkane predmete riznica fruškogorskih manastira u vreme NDH u Beograd je vratio prof.dr Radoslav Grujić, prvi upravnim Muzeja Srpske pravoslavne crkve. Od knjiga posebno treba istaći Pomenik manastira Rače koji je 2005.god. trudom Fondacije Račanska baština objavljen.


    Manastir Rača Манастир Рача
    Srbljak (bogoslužbena knjiga sa službama srpskim svetiteljima) iz 1762.


    Manastir Rača Манастир Рача
    Antimins (plaštanica ili tkanina sa slikom polaganja Hrista u grob, i ušivenom česticom nekog svetitelja - obavezna prilikom liturgije) osvećana 1770. od Jovana, prvog arhiepiskopa Karlovačkog.


    Manastir Rača Манастир Рача
    Od vrednijih eksponata u manastiru i riznici danas možete videti : deo moštiju sv.Teokstita ( kralja Dragutina ), predmete Hadži Melentija Stefanovića : ustaničku zastavu iz 1807.god., vojvodsku kasu, oružje i zlatan krst s lancem koji je Hadži Melentije dobio od ruskog cara...


    Manastir Rača Манастир Рача

    Manastir Rača Манастир Рача
    Patrijarh srpski gospodin Pavle je bio jedno vreme monah u Manastiru Rača. Zahvaljujući njemu, deo svetih moštiju kralja Dragutina, osnivača i ktitora manastira, ( monaško ime Teokstit ) od skora se mogu videti u manastiru.


    Manastir Rača Манастир Рача
    Manastir se nalazi oko 6 km od Bajine Bašte. Na izlasku iz Bajine Bašte, sa puta ka Kaluđerskim Barama, tj. putu ka Zlatiboru preko Tare, skreće se na put za Manastir.


    Manastir Rača Манастир Рача

    Manastir Rača Манастир Рача
    Sa uspona na Taru, na dužini od nekih pedesetak metara, imate pogled na manastir Raču. Procenjujem da je u pravoj liniji ta razdaljina oko 2 km.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 11:46

  13. #88

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir sv. Kozme i Damjana
    PLEŠ



    Манастир Плеш Manastir Pleš
    Podizanje manastira se smešta u početak XV veka, a predanje ga pripisuje lozi Nemanjića.

    Po predanju, velika poplava obližnje Rasine 1901. je oštetila konak i crkvu, pa manastir ostaje bez monaštva.


    Манастир Плеш Manastir Pleš

    Godine 1939. meštani sela Pleš su, na temeljima stare crkve, podigli manju crkvu.


    Манастир Плеш Manastir Pleš

    Манастир Плеш Manastir Pleš

    Манастир Плеш Manastir Pleš

    Манастир Плеш Manastir Pleš

    Манастир Плеш Manastir Pleš
    Sadašnja crkva i konak izgradjeni su izmedju 1996. i 2003. Od tada je manastir ponovo aktivan.

    Manastirska slava su Sveti Vrači (14-1. jul)


    Манастир Плеш Manastir Pleš

    Манастир Плеш Manastir Pleš

    Манастир Плеш Manastir Pleš


    Grad Koznik slikan sa puta za Jošaničku Banju.

    Manastir se nalazi u predelu nad kojim dominira grad Koznik, srednjevekovno utvrđenje u narodu još poznato kao Jerinin grad, teško pristupačano jer se nalazi na 922 metra nadmorske visine. Predanje za ovaj grad, koji dominira i kontroliše širok prostor i vezu izmedju Župe i Ibarske doline, vezuje ime Radiča Postupoviča.

    Cela oblast oko grada se naziva Rasina zbog čega se Koznik povezuje sa Radičem Postupovićem kome je na Rasini despot Stefan 1405. godine izdao dve povelje. U narodnoj epskoj poeziji Postupović je nazivan i Rade Oblačić ili pak Rajko od Rasine, zbog čega se i ova dva imena vezuju za Koznik. Sve to čini mogućim da se i podizanje manastira u Plešu poveše s tim vremenom i velikašem.


    Манастир Плеш Manastir Pleš
    Manastir je u gornjem toku Rasine, pored sela Pleš. Do njega se dolazi od pravca Vrnjačke Banje, Aleksandrovca, Kruševca ili Brusa ka putu koji ide preko Jošaničke Banje za dolinu Ibra.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 11:50

  14. #89

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir PRIDVORICA



    Manastir Pridvorica Манастир Придворица
    U blizini Studenice nalaze se Isposnica Sv. Save i crkva Pridvorica. Legenda kazuje da je ovu crkvu podigao sluga (verovatno plemić - vazal) Stefana Nemanje oko 1195. g. u isto vreme kada je Nemanja završavao Studenicu. Ispitivanja su potvrdila starost crkve koja je obnovljena u 16. veku. O tome svedoče neznatni ali vredni ostaci fresaka otkriveni u gornjim zonama ovog hrama posvećenog Preobraženju Gospodnjem. Ikonostas, postavljen 1835.g., oslikao je Sreten Protić Molerović. O tome je ostavio zapis na carskim dverima.


    Manastir Pridvorica Манастир Придворица
    Zvonik je novijeg datuma.


    U početku ovo je bio ženski manastir, zatim vekovima pomesna crkva, da bi od 2007. godine bio ponovo proglašen manastirom, muškim. U manastiru žive nastojatelj manastira i dva iskušenika.


    Manastir Pridvorica Манастир Придворица

    Manastir Pridvorica Манастир Придворица
    Na jug i zapad od crkve, na drugoj obali rečice koja je tridesetak metara udaljena od crkve, je pogon za preradu drveta. Nastojao sam da ga nemam u slikama jer nikako ne bi doprineo njihovom izgledu.

    Crkva manastira Pridvorica posvećena je Preobraženju Gospodnjem. Manastir je jedan od retkih koji imaju svoj grb.


    Manastir Pridvorica Манастир Придворица

    Manastir Pridvorica Манастир Придворица

    Manastir Pridvorica Манастир Придворица
    ''Građevina crkve je tokom srednjeg veka doživela dve obnove što je u velikoj meri izmenilo njen spoljni izgled. Do prve obnove je došlo, izgleda u prvoj polovini XVI stoleća, možda odmah posle 1557. a ktiror i majstor zaslužni za tada izvedene radove sahranjeni su uz crkvu. Njihovi nadgrobni spomenici, sa reljefno predstavljenim glavama i natpisima, sekundarno su uzidani u zidove hrama tokom druge obnove sredinom XIX veka. Konzervacija i delimična restauracija pridvoričke crkve završeni su 1988.'' (Tekst u navodnicima iz: Spomeničko nasleđe Srbije, Zavod za zaštiru spomenika kulture Srbije, 1998.)

    Isposnica Sv. Save nalazi se na obroncima planine Radočelo (najviši vrh 1.643 mnv), udaljena nekih 12 kilometara od manastira Studenica. Isposnica predstavlja ozidani pećinski kompleks u okomitoj stenovitoj litici, do koga se stiže uskim drvenim mostićem priljubljenim uz samu liticu. Odmah do isposnice nalazi se i crkva Pridvorica iz 12. veka. posvecena sv. Đorđu.



    (Slika isposnice je sa sajta Klub putnika)


    Manastir Pridvorica Манастир Придворица
    Manastir Pridvorica je neodovljno poznat iako se nalazi blizu Studenice.

    Do Pridvorice smo stigli nehotice. Pripremajući put u kome je cilj za to popodne bila Studenica po popodnevnom miholjdanskom suncu, za tu starinu nisam ni znao. Vozeći kroz lepote Golije iz Ivanjice putem koji je povremeno bio u lošem stanju stigli smo do putokaza koji nije delovao logično: Tamo gde je poluizokrenuti putokaz pokazivao smer za Studenicu put nije delovao kao da je za automobilski saobraćaj - pošli smo njime i posle pola kilometra se vratili. U drugom smeru, koji je pokazivao ka Pridvorici, je bio pristojan asfaltni put. Posle jednog kilometra stigli smo do mesta sa koga nam se ukazalo selo i crkva.



    Manastir Pridvorica Манастир Придворица

    Manastir Pridvorica Манастир Придворица

    Manastir Pridvorica Манастир Придворица
    Dok smo bili u blizini crkve naišla je jedna grupica meštana i od njih smo doznali da je sveštenik otišao u selo, negde gore. Tako u crkvu nismo ušli a i o manastiru sam naknadno pronašao samo ovo što sam ovde izneo.


    Nastavili smo ka Studenici onim putem sa koga smo prvobitno odustali. Povremeno smo nailazili na radove na putu a na jednom sektoru na utvrdjivanje klizišta zbog koga je put 'upadao' u reku Studenicu.

    Izgleda da radovi napreduju, tako da će se i do Pridvorice i Studenice kroz lepote Golije, lakše stizati.


    Pridvorica je podjednako udaljena od Ušća (na Ibarskoj magistrali) i Ivanjice, po 24 - 25 km.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 11:54

  15. #90

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir KONČUL
    - Manastir Nikoljača u Končulu kod Raške -




    Manastir Končul Nikoljača
    Manastir Končul, posvećen Svetom Nikoli, prvi put se pominje između 1207 i 1215 godine.


    Manastir Končul Nikoljača
    ''...Манастир Кончул нa Ибру код Рашке, који је обновио Стефан Немања, такође би могао бити и из рановизантијског доба.'' (Са сајта ''Пројект Растко')

    Manastir Končul Nikoljača
    Nije poznato kad je osnovan ibarski manastir Svetog Nikole. Prvi put se pominje u Studeničkom tipiku, napisanom između 1207. i 1215. godine, i od tada izvori donose povremene vesti o njemu. Končulski manastir uživao je veliki ugled što dokazuju podaci da je njegov iguman učestvovao u izboru studeničkih starešina i arhiepiskopa Nikodima 1318. godine. Jedno vreme Končul je bio sdište episkopije a u vreme Đurđa Brankovića izgleda i sedište mitropolije. U XIV i XV veku Končul je imao svoj najveći uspon. Iz te epohe potiču mnogi nađeni predmeti i največi broj otkrivenih nadgrobnih ploča. Sve su načinjene od dobrog kamena, a odlikuje ih i izvrsna obrada.

    Manastir Končul Nikoljača

    Manastir Končul Nikoljača
    Kada smo stigli u prepodne miholjskog leta do manastira, niski oblaci - magla iz doline Ibra, u su prelazili preko njega, ali se polako prosunčavalo. Sunce je prevladalo kada smo već bili na odlasku.

    Pretpostavlja se da su manastir i crkva porušeni u austrijsko-turskom ratu, 1689. godine. U svakom slučaju , crkva je bila dugo u ruševinama pre nego što je obnovljena 1861. godine. Ovo poslednje je zabeleženo nad ulazom u postojeću bogomolju.


    Manastir Končul Nikoljača

    Manastir Končul Nikoljača

    Manastir Končul Nikoljača
    Danas su u manastiru obnovljeni i konaci.

    O manastiru Koncul nema mnogo podataka. V. Petkovic u svom Pregledu crkava kroz povesnicu Srpskog naroda o njemu pise:,,Koncul, manastir na Ibru blizu Raske sa crkvom Sv. Nikole (isto sto i Sv. Nikola u Kazanovicima). Zove se i Nikoljaca. Spominje se u doba Nemanjino kao stari manastir, koji je, nesumnjivo, Nemanja obnovio. U njemu se postrigao potonji Arhiepiskop Danilo II. Za vrema kralja Milutina bio je sediste novo-ustanovljene episkopije Konculske, koja se spominje samo u prvoj cetvrti XIV veka. Pri izboru arhiepiskopa Nikodima g. 1316-1318 ucestvovao je njegov iguman Evstatije, koji je zauzimao osmo mesto.


    Manastir Končul Nikoljača

    Manastir Končul Nikoljača

    Manastir Končul Nikoljača

    Manastir Končul Nikoljača
    Oko crkve, u polukrug sa istočne strane se vide ostaci manastirskih objekata.

    Za vreme Turaka manastir je zapusteo i porusen je. G. 1861 podignuta je na njegovim rusevinama sadasnja crkva, koja je mirska. U crkvi se nalazi kameni sarkofag, na cijem mermernom poklopcu ima urezan zapis, koji nije mladji od XIV veka, da tu počiva ,,Stefan, zvani Hrelja". (Nemanja Simovic)

    Manastir Končul Nikoljača
    ''Jedna od bitnih crta velikih licnosti u srednjem veku, to je ne mala raznovrsnost njihovih darova. Isti covek je znao upravljati drzavom i crkvom, razumevao se u slike i oruzje, umeo pisati i pevati, drzati govore u saboru i cutati u isposnici. Od takvih ljudi je kod nas bio arhiepiskop Danilo II, crkveni upravljac, drzavnik i pisac. Na prostoru od Jadranskog do Jegejskog i Crnog Mora, i u vremenskom trajanju za vise od pola veka, arhiepiskop Danilo II bio je stalno u pokretu i u poslu, medju dvoranima, monasima, velikasima, kraljevima, umetnicima ratnicima, od celije do bojista, od isposnice do vlastelinstva i od dvorca do manastira. Ni promene na prestolu, ni intrige, ni neprijateljske zasede i opsade, ni povremeni neuspesi, nista ga nije omelo da ide svojim putem. Ogromne energije i strpljenja, bio je isto toliko pokretan koliko ucen, i isto toliko istrajan i savitljiv koliko sujetan i mudar. U prve cetiri decenije XIV veka, nema vladara kome on nije savetnik, ni drzavnih, crkvenih i kulturnih poslova u kojima on ne ucestvuje - njemu, poverljivom i diskretnom, bilo je, i u javnom i u privatnom zivotu, kako njegovzivotopisac kaze, poznato ,,sve tajno" ."(Milan Kašanin - Srpska knjizevnost u srednjem veku- Beograd 1990.)

    Manastir Končul Nikoljača
    ''NA MESTU STRAŠNOG POSTOJANSTVA I STRADANJA
    Koncul 24.09.2000.- "Vladicin dan" na koji se u Konculu kod Raske od 1861. godine svake prve nedelje koja padne posle praznika Rodjenja Presvete Bogorodice (Male Gospojine) tradicionalno odrzava narodni sabor, 24. septembra ove godine obelezen je i svecanim proglasenjem obnove srednjevekovnog manastira Svetog Nikole i centralnom proslavom jubileja 2000 godina hriscanstva u Eparhiji rasko-prizrenskoj.... poglavar Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Pavle sa cetvoricom vladika molio se Bogu pred svetinjom u Konculu..." (Nemanja Simovic)


    Manastir Končul Nikoljača
    ''Levo, s one strane Ibra, pruža se, u zaravni, selo Gnjilica. Iznad njega dižu se obronci planine Rogozna. To je ta planina na čijem se vrhu u srednjem veku nalazio veliki i dobro utvrđeni grad Jelač. A na jednom bregu, u koga pravo udara Ibar i pravi duboki vir zvani Veliki Krš, nalazi se manastir Končul, u narodu poznat kao Nikoljača. Ne zna se tačno ni kada je ni ko je podigao manastir. U narodu kruži priča da je sagrađen na desnoj obali Ibra, u Kaznoviću (čak se i vide temelji), ali da je , uz molitvu kaluđera, prilikom jedne opsade pljačkaša, preleteo na drugu obalu. Tako se, bar za jedno vreme (jer i on je razaran), spasao od stradanja i rušenja, jer napadači nisu mogli da pređu nabujali Ibar.


    Manastir Končul Nikoljača
    Ibar se nalazi neposredno ispod manastira, ali se sa platoa na kome smo, ne vidi od rastinja.

    Ali ono što se pouzdano zna o manastiru jeste da je u njemu Rastko, najmlađi sin Stefana Nemanje, prenoćio prvu noć po svom bekstvu iz Rasa na putu za Hilandar. Jedan njegov imenjak pesnik Rastko Petrović, piše da su budućeg srpskog pisca i svetitelja tu na Ibru, možda baš kod Velikog Krša, jednog đurđevdanskog jutra opčinile mlade, gole kupačice koje je on, loveći, slučajno video. Ni one ga, bestidno lepe, nisu zaustavile na putu prema Hilandaru.

    Manastir Končul Nikoljača
    Tu u Nikoljači živeo je i jedan od najvećih srpskih srednjevekovnih pisaca, arhiepiskop Danilo. Možda je i tu napisao svoja čuvena žitija srpskih vladara i duhovnika, ako ne sva ono bar jedno. Raški kraj iz doba Nemanjća niko bolje ne poznaje od Danila.


    Manastir Končul Nikoljača
    Oko crkve je desetina nadgrobnih spomenika s kraja XIX i početka XX veka. Ovaj, podignut vojniku dečačkog lika, je iz ratova 1912 - 18.

    U manastiru je, sudeći po sačuvanoj ploči, sahranjen i jedan od junaka iz narodne pesme. Relja Krilatica ili Relja od Pazara. To je onaj junak koga pesma s Markom Kraljevićem i Milošem Obilićem ubraja u tri *ljute* (najhrabrije) srpske vojvode. Ni za jednog drugog junaka narodne pesme ne znamo gde je sahranjen. Da je Relja birao mesto za večni počinak, lepšeg ne bi našao.* (Milisav Savić)
    (Tekst iznad postavio 'zoljas' na sajtu Eko klub 'Zeleni putokazi' Raska)


    Manastir Končul Nikoljača
    Prosle godine - 29. maja 2007. god. Njegovo Preosvestenstvo Episkop rasko-prizrenski i kosovsko-metohijski G. Artemije uz sasluzenje svog vikarnog episkopa Teodosija i 22 svestenosluzitelja sluzio je Svetu Arhijerejsku Liturgiju u manastiru Sv. Nikolaja u Konculu, kod Raske.

    Nakon osvecenja slavskog kolaca vladike Artemije i Teodosije osvetili su novi manastirski konak, koji je gradjen u poslednjih 5-6 godina velikim trudom sestrinstva sa igumanijjom manastira Mati Katarinom i brojnih donatora.


    Manastir Končul Nikoljača
    Vladika Artemije, obracajuci se vernicima u besedi podsetio je da se Praznik Sv. Trojice od skora slavi u manatiru Konculu kao manastirska slava, jer je to ranije bila slava razorenog manastira Sv. Trojice kod Suve reke, odakle je mati Katarina sa sestrama prognana 1999. godine. Tada je kosovometohijski manastir do temelja zapaljen, a sestre su nakon kraceg boravka u Gracanici obnovile manastir Koncul, koji se sada razrastao u jedan od najvecih centara zenskog monastva u Eparhiji rasko-prizrenskoj. Pored brojnih monaskih poslusanja sestre u Konculu se posebno bave crkvenim vezom i sivenjem svestenickih odezdi.

    У Kончулу се чува чудотворна икона Пресвете Богородице "Кикутиса" и део моштију Светог Јакова Персијанца. (Са сајта СПЦ)


    Manastir Končul Nikoljača

    Manastir Končul Nikoljača
    Odlazeći iz manastira okrenuo sam na suprotnu stranu tražeći mesto sa koga se vide manastir i Ibar. Uz malo provlačenja kroz trnovite živece uz put, posrećilo mi se i za nagradu imam ove slike s lepim pogledom.


    Manastir Končul Nikoljača

    Ove slike načinjene su sa magistralnog puta Raška - Kosovska Mitrovica, oko 1 km od kontrolnog punkta gde se ulazi na Kosovo i Metohiju i skreće u Kopaonik preko Rudnice. Tu se Ibar ne vidi a nalazi se izmedju mesta sa koga je slikano i manastira.

    Do manastira se stiže iz južnog dela Raške. Proširenjem periferije sada je manstir udaljen ne više od 1 km. od zadnjih kuća, pa se može reći da je u Raški.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 10:34

Strana 6 od 11 PrvaPrva ... 45678 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Stari srpski manastiri van Srbije
    Autor Crazy Angel u forumu Kulturna baština
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 26.10.2013, 10:12
  2. Fudbalski kup Srbije
    Autor DarkRed u forumu Spomenar
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 03.12.2010, 00:30
  3. Decentralizacija Srbije?
    Autor Shumadinac u forumu Politika
    Odgovora: 44
    Poslednja poruka: 13.10.2010, 21:05
  4. Odgovora: 70
    Poslednja poruka: 12.06.2009, 16:27
  5. Požari širom Srbije
    Autor Lady S u forumu Spomenar
    Odgovora: 11
    Poslednja poruka: 30.07.2007, 00:51

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •