Posle obilaska nakih manastira, još davno, uvideo sam da srpski pravoslavni manastiri predstavljaju svojevrsnu društvenu, kulturnu i istorijsku pojavu koja prevazilazi religiski značaj. Da bi se njihovo mesto, uloga i značaj razumeli mora se prethodno ponešto znati o vremenu, dogadjajima i okolnostima u kome su nastali postojali i igrali svoju ulogu.
Pošto po struci nisam kompetentan za izlaganje i tumačenje istorije, ono što ovde iznosim treba primiti jedino kao ukazivanje na ono za šta ja smatram da je od značaja. Drugi problem je nemogućnost da se u ovako kratkom tekstu korektno obradi dug istoriski period sa mnoštvom dogadjaja i činilaca a sa vrlo kompleksnim medjusobnim odnosima i uticajima. Prema tome, preostaje jedino da se oni koji su zainteresovani sami pozabave i prouče ono što smatraju za potrebno.
NEKI ISTORIJSKI ELEMENTI ZNAČAJNI ZA SREDNJOVEKOVNU SRPSKU DRŽAVU
Dotaknuti su:
- Vizantija, naseljavenje Slovena, krstaški ratovi;
- Nastanak i raspad drugih velikih država (Bugarskog i Makedonskog carstva, Ugarske);
- Borba u hrišcanskoj crkvi i raskol na pravoslavlje i katoličanstvo;
- Nadiranje Osmanlija na Balkan i u Srednju Evropu;
- Društvene prilike kod južnih Slovena u vreme nastanka i razvoja Srpske feudalne države;
- Položaj zavisnog stanovništva u feudalnim državama,
Zbog obimnosti nisu obradjene druge srpske zemlje koje su bile u sastavu Nemanjicke države (Hum i Duklja - Crna Gora i Hercegovina; Bosna) i koje su bile u sastavu srpske arhiepiskopije, odnosno patrijaršije, a i posle propasti države ostale u sastavu patrijaršije.
Delimično je naznačen istorijat prostora severno od Save i Dunava pri kraju i posle propasti srednjovekovne Srpske države (period Despotovine), doseljavanje u Velikim seobama i borba za autonomiju i Srpsko vojvodstvo (Srpsku Vojvodinu) 1848. kao kontekst fruškogorskih i drugih severnih srpskih manastira.
Sloveni su se počeli pojavljivati na Balkanu, jednom od ključnih delova Vizantije, u doba Velike seobe naroda. Prvi od detaljnih pisanih podataka je o napadu Avara i Slovena na Solun krajem 6. i početkom 7. veka.
Posle ratnih pohoda Avari su se povukli, dok su Slovenska plemena trajno ostala na Balkanu.
Od 700-te godine Sloveni su dominirali na skoro na celom Balkanskom poluostrvu, uključujuci i Peloponez, a stigli su i na Krit i time izmenili demografsku kartu regiona. Grčko i romansko stanovništvo se povuklo i koncentrisalo na obalama Egejskog i Jadranskog mora.
Središnji deo Balkana je od 7. veka ostao trajno slovenski. .
Znacaj Vizantije za srpske države
Vizantija je dala Slovenima koji su naselili jugozapad Evrope, njihovim državama, kulturama i vladarima trajna obeležja.
Sama Vizantija, kao istorijska pojava označena je:
- rimskim državnim uredjenjem;
- grčkom kulturom, i
- hrišćanskom verom.
Do spajanja ova tri elementa došlo je premeštanjem centra posrnulog Rimskog carstva na istok. Istočno Rimsko Carstvo trajno je zadržalo i sam izvorni naziv - Rimsko Carstvo (Romanija, Romejsko carstvo). Naziv Vizantija se javio kad je Konstantin Veliki od stare grčke varošice Vizantion na Bosforu, izgradio prestonicu na istoku Rimske imperije - Konstantinopolj, za Slovene - Carigrad, za Osmanlije - Istambul.
Konstantin Veliki
Latinski jezik je u Vizantiji zamenjen grčkim u 6. veku.
Značaj Rima je brzo opadao, a rastao značaj nove prestonice.
Prisna veza sa antičkim svetom bila je naročiti izvor duhovne i materijalne snage Vizantijskog carstva. Naslanjajući se na tradicije grčke kulture, Vizantija vekovima ostaje najveci svetski kulturni i prosvetni centar. U Konstantinopolju je 425. godine osnovan univerzitet.
Celokupna zapadna civilizacija izgradjena je na osnovama na kojima je izgradjena i Vizantija, kao i na doprinosu same Vizantije civilizaciji kroz 12 vekova njenog postojanja.
Još više i direktnije je Vizantija uticala na narode i države koje su oni izgradili na teritorijama pod vrhovnom vlašcu Vizantije ili u neposrednoj blizini. Nadirući na vizantijske teritorije i ostajući na njima, došljaci su prihvatali daleko napredniju i nadmoćniju kulturu, elemente državnog uredjenja i religiju.
Stoga se ni srpske države ne mogu posmatrati izolovano od Vizantije i njenih uspona, posrtanja i pada; ne mogu se odvojiti od vizantijskog doprinosa civilizaciji.
Pravci nadiranja varvarskih plemena pre pokretanja Slovena
'Nastajanje' Vizantije pada u doba Velike Seobe Naroda. Dolazak Huna u Evropu 375. g. izazvao je razmeštanje germanskih i slovenskih naroda, a to je trajalo sve do kraja 9. veka. Pokrenuti narodi su u talasima nadirali, napadali celo Rimsko Carstvo, i često se trajno nastanjivali na novim prostorima.
Pod naletima varvarskih plemena (Gota, Vandala, Germana i dr.) slabiji deo, Zapadno Rimsko carstvo, je prestalo da postoji 476. godine, a istočni deo Rimskog Carstva - Vizantija, ekonomski jači, uspeo je da opstane još 1000 godina.
Rimsko carstvo opstaje još punih 1000 godina kroz život Istočnog Rimskog Carstva - Vizantije - ratujući, sklapajuci različite oblike saveza sa napadačima i uvlačeci ih u svoju sferu interesa, svoju superiornu državnu strukturu, kulturu i religiju sa razvijenim crkvenim institucijama.
Time se menjala i sama Vizantija, ali još više i narodi koji su došli pod njeno okrilje.
Napadi na Vizantiju bili su praktično stalni.
Najznačajna je dugotrajna borba sa Persijancima, Arabljanima, i konačno sa Turcima - Osmanlijama sa istoka i juga; sa Avarima, Slovenima, Bugarima, Hunima, Ugarima, germanskim plemenima i dr. sa severa i zapada.
Pored nadiranja raznih naroda u toku Velike seobe naroda u ranom srednjem veku, značajan momenat su i Krstaški ratovi u zrelom Srednjem veku.
Krstaški ratovi su vodjeni pod zastavom Katoličke crkve.
U 8 ratova od 1096. do 1270. god. izginulo je 2 mil. ljudi.
Krstaški ratovi, iako vodjeni pod motom oslobadjanja Hristovog groba i 'Svete zemlje' od nevernika, bili su u stvarnosti osvajački pohodi feudalne klase Zapadne Evrope usmereni na bogata područja Bliskog Istoka i trgovačke puteve, ali i protiv same Vizantije koja je posle raskola hričcanske crkve 1054. postala centar pravoslavlja suprotstavljenog katolicizmu.
Krstaši su u nekoliko navrata napadali i zauzimali i sam Carigrad.
Krstaši - Saraceni
Pored negativnih momenata po Vizantiju, Krstaški ratovi su Evropi doneli i upoznavanje sa grčkom kulturom i prenosili njene vrednosti u katoličke države koje su osnovali varvarski narodi na području razorenog zapadnog Rimskog carstva.
Time je otvoran put Renesansi i Humanizmu.
Doba Krstaških ratova
Na Balkanskom poluostrvu, na kome su i srpska plemena osnovala svoje države, pored Vizantije, nastajale su i nestajale i druge države koje su imale znatan uticaj na dogadjaje.
Bugarska država se javlja posle 7. veka a vrhunac je doživela kad se Simeon proglasio za cara 918.godine. To Carstvo je ubrzo i propalo posle Simeonove smrti.
Drugo Bugarsko carstvo je postojalo od 1186. a borba za prevlast na Balkanu kulminirala je 1330. kada je u bitki na Velbuždu Dušan (tada još samo kralj Raške) porazio Bugare i time stvorio uslove za prerastanje srpske države u carstvo.
Samuilovo (Makedonsko) carstvo bilo je na vrhuncu za vreme njegove vladavine (976 - 1014.) a posle propasti Prvog Bugarskog carstva. Prostiralo se od Korintskog zaliva do Dunava i Save; od Jadranskog do Crnog Mora, uključiv i Bosnu i sadašnju Bugarsku teritoriju.
Ugarska država (madjarska) nastaje oko 1000-te god. i u vreme postojanja srpske države je najači severni sused koji često, ratovima ili diplomatski, ispoljava pretenzije na prostore srpske države.
Na prostorima Balkana postojao je još čitav niz država raznih veličina i trajanja, koje nisu od tolikog značaja za nastanak i postojanje srednjovekovne srpske države. Delom su bile slovenskog porekla.
U zadnja dve veka postojanja Vizantije na Balkan nadiru Turci boreći se protiv Vizantije i drugih država koje su im se našle na putu prodora u srednju Evropu.
Austrija i Madjarska, pored Vizantije i potom Turske, imale su naneposredniji uticaj na istoriju Srba i njihovu državu.
Austrija je nastala raspadom Franačke države Karla Velikog u 9. v. Od 996. nosi ime Osterreish - Istočna marka (Istočno carstvo - država) koje Sloveni koriste kao Austrija.
Habsburgovci dobijaju Austiju 1276.
Usled pretnje od nadiranja Turske, Madjarska i Hrvatska uzmaju Habsburgovce za svoje kraljeve čime Austrija postaje carstvo, a Madjarska nestaje kao samostalna država .
Revolucionarni buržoasko - nacionalni pokret naroda u sastavu Austrije 1848. menja apsolutističku monarhiju i ona biva preuredjena 1867. u Austro-Ugarsku (dvojnu) monarhiju. Monarhija je podeljena izmedju Austrije i Madjarske kako bi se sprečilo njeno rušenje zbog nacionalnih težnji Madjara i drugih naroda. Hrvatska (koja je u sastavu Ugarske) je dobila ograničenu autonomiju. Time je monarhija zadovoljavajući nacionalne interese Nemaca, Madjara a delimično Hrvata, razbila napore ostalih naroda u sastavu Monarhije za njihovu samostalnost.
Značaj Austrije za Srbe raste od Kosovskog poraza, a naročito posle pada Madjarske pod Tursku vlast 1526. Austrija nastoji da privuče Srbe davanjem privilegija i odredjene autonomnosti na granicu prema Turskoj sa ciljem da oni štite Austriju. Na tim novim teritorijama Srbi nastavljaju svoj verski, kulturni i nacionalni život uz već ili manja ograničenja.
Turski strelac (XVII v.)
Madjarska plemena prodrla su iz istočne Azije na panonske prostore, koje su naseljavali i Sloveni krajem, 9. veka.
U 10. veku pobedili su oslabljene slovenske države i posle teškog poraza od nemačkog cara Otona 955. napuštaju nomadsko-pljačkasski način života, stalno se nastanjuju, počinju bavljenje zemljoradnjom i stočarstvom. Kralj Stevan (Ištvan) Prvi preveo je ceo narod u hrišcanstvo oko 1000-te godine. Da bi Madjare pridobio za saveznike u potčinjavanju hrišcanstvu pod papskom rukom, papa Stevanu daje krunu (poznatu kasnije kao Kruna Sv. Stefana koja simbolizuje madjarsku državnost). Potčinjavanje drugih naroda, pre svega Slovena, u cilju širenja rimske papske vlasti na Balkanu ostaje trajna karakteristika madjarske države. To se pokušavalo i u veme kada je Ugarska naseljavala Srbe na svoje granice prema Turskoj i kada je pri tom davala ili obećavala autonomnost.
Turska čutura
U Mohačkoj bitci 1526. Madjari su doživeli težak poraz i zemlja je pala pod 150-godišnju Tursku okupaciju kao Budimski pašaluk.
Nakon austrijske pobede nad Turskom i Karlovačkog mira 1699. Habsburgovci su iskoristili priliku i Madjarsku zadržali kao svoj posed. Tome je doprinela i Rakocijeva buna protiv Austrije u kojoj su većina bili kmetovi. To je je poplašilo madjarsko plemstvo i ono je radi sopstvene sigurnosti prihvatilo austrijsku vlast koja je uzdrmana tek 1848. i što je dovelo do redefinisanja Monarhije i stvaranje Austro-Ugarske 1867. kao dvojne monarhije koja je kao takva postojala do kraja Prvog svetskog rata.
Postojanje Vizantije okončano je 1453. kada je Mehmed Drugi zauzeo Carigrad koji postaje prestonica turske Otomanske imperije.
Posebno je interesantno i značajno da je i Otomanska imperija (Turska) posmatrala sebe kao naslednika Rimskog carstva, i nasuprot uvreženom, nenaučnom shvatanju, nastojala je i uspela da očuva mnoge od istorijskih i civilazacijskih vrednosti koje je zatekla na tlu Vizantije.
Turska nije nastojala da pokori samo Evropu i hrišcanski svet, nego je to činila i sa islamskim svetom (Arapima), Persijancima i svim drugima.
Drugi pretendent na nasledje Rimskog Carstva i na sav hrišcanski svet je bio Karlo 5. ali ga Mehmed Osvajač (1451-81.) priznaje samo za Španskog kralja.
Krajem 15. veka Osmansko carstvo igra sve značajniju ulogu u evropskoj politici: sklapa saveze sa jednim protiv drugih država sa ciljem da potencijalni suparnici Turske ne ojačaju previše. Medjusobni rivalitet austrijskih i francuskih dinastija i savez Turske sa Francuskom olakšava turska osvajanja i prodor u Srednju Evropu.
Turski kožni sklopivi pehar za vodu
Austrijanci 1541. osvajaju Ugarsku, a na to Turska uzvraća preotimajući je od Austrije i od Ugarske stvara svoju provinciju - Budimski pašaluk.
Kao i u svim drugim feudalnim državama, i u Turskoj postoji stalan rivalitet centralne (sultanove) vlasti i feudalaca - plemstva (spahija, begova i td.). Neverstva vazala prema sizerenima su takodje bila stalna pojava, bez obzira da li su vazali bili Turci, Hrišćani ili islamizovani plemići država koje je Turska osvojila. Da bi učvrstio centralnu vlast i učinio je nezavisnom od feudalaca, sultan uvodi prvu stajaću plaćenu vojsku - janičare - kao svoju, carsku gardu.
Kroz devširmu (danak u krvi), s namerom da budu odani sultanima, obezbedjuju se dvorski i drugi državni činovnici i janičari. Godisčnje je prikupljano 1000 - 3000 (s tim što su se na istom terenu deca uzimala svake pete godine) hrišćanske dece koja su prevodjena u Islam; posebno obrazovana u Carigradu i Jedrenu, a izuzetno sposobni stiču najviše vojne i političke položaje (npr. Mehmed-paša Sokolović - u rangu predsednika vlade).
Hrišcanskim narodima je danak u krvi naročito tečko padao.
U periodu svog uspona i zenita državna filozofija Osmanske imperije zasniva se na snažnoj vojsci i bogatstvu, a to zahteva da narod stalno napreduje i da zemaljski zakoni budu pravedni. Podanik mora biti zaštićen od nezakonitog oporezivanja u čemu sulatan - centralna vlast - ima posebnu dužnost.
U osvojenim oblastima narod se deli na vojnu klasu (koja služi sultanu i nema druge sem vojne obaveze, ne plaća poreze) i ostale u koju spadaju svi koji plaćaju porez -i muslimani i pripadnici drugih religija - naroda (raja) .
U poredjenju sa stanjem u drugim feudalnim državama istog perioda, položaj stanovništva je u Turskoj bio po pravilu primetno bolji. Iako se proizvodne klase dele na muslimanske i nemuslimanske podanike, bitnije za njihov društveni položaj je kom sloju pripadaju (zemljoradnicima, trgovcima, zanatlijama) nego kojoj veri pripadaju.
Turska zadržava mnoge zakone nastale u zemljama koje je osvojila, a crkve zadržavaju u velikoj meri svoj položaj feudalca i prihode i duhovnu vlast, pa tako i Srpska. Sveštenici i dalje imaju sudsku vlast u odredjenim oblastima nad pripadnicima svoje vere, tj. na njih se ne primenjuje šerijetsko (islamsko) pravo već samo sultanovi propisi koji jednako važe za sve podanike.
To sve objašnjava da je do sredine 17. veka (znači skoro 300 godina) srpski pravoslavni živalj bio u relativno podnošljivom položaju u Osmanskoj imperiji.
"Austriski dvor nastavljao je stalno pregovore i obećavanja, a od 1606. god. pojačali su nešto svoju aktivnost (kod Srba) i Španci.
Možda ce imati pravo Jovan Tomić, koji je mislio da ta stalna austriska pregovaranja i obećavanja nisu činjena bez izvesnog plana. Njima se, misli on, "išlo na to da se izazove pokret, koji ce zadržati Turke, da svu silu svoju ne odvlače u Ugarsku"
O izmeni stava i položaja Srba u Turskoj nastavljam citatom iz 'Istorije srpskog naroda' V. Ćorovica:
"Nesumnjiva je činjenica, da je krajem 16. i početkom 17. veka, pod uticajem hrišcanske zapadnjačke aktivnosti, srpski narod u Turskoj izmenio svoju politiku. Istina, još ne na celom području, ali ipak na više strana; i, što je najvažnije, u glavnom središtu srpskog duhovnog i političkog života, u Peći i njegovoj okolini, Makarijev (ne-neprijateljski prema Turskoj) pravac bio je napušten.
Posle Mohačke bitke
Turci su bili iznenadjeni srpskim držanjem i ogoršeni; u ogorčenosti su uccinili i jedan postupak koji je bio čisto i neobično svetogrdje (spaljivalje moštiju Sv. Save). Ako su dotle Srbi bili orudje tudje propagande i radili, u najboljim težnjama, i nehotice protiv sebe, njihova je dalja borba bila razumljiva reakcija na tursko držanje. Posle meteža od petnaest godina i teških stradanja oni su na kraju došli do uverenja, da su se i suviše izložili bez ikakve stvarne koristi, a izmenili su svoje držanje. Novi srpski patriarh vratice se na staru liniju. Ali, mada u prvi mah besplodan, ovaj je pokret uneo u srpski život nova osećanja. Slobodarske težnje probudile su se u narodu i radile su od sad više pritajeno, ali stalno. Spaljivanje tela Sv. Save stvorilo je dublji jaz izmedju Turaka i srpskog sveštenstva, koji se više nije dao premostiti. Tim momentima došle su i socialne nevolje. Istrošena dugim ratovanjima i naporima Turska je sasvim poremetila svoje finansije i morala je da iznalazi sve nove izvore za državne prihode ...."
Ceo 17. vek u Evropi, pa i u Turskoj karakterističan je po velikim nemirima uzrokovanih osiromašenjem stanovništva usled stalnih velikih ratova, epidemija, gladi. U nekim državama stanovništvo je smanjeno i za trećinu, naročito na selu. Nameti su rasli, a kmetovi masovno beže sa zemlje, što još više smanjuje proizvodnju i državne prihode.
To je i vreme kada se Srbi primamljuju obaćavenje i davanjem povlastica na preseljavanja na obodne delove susednih hrišcanskih država s ciljem da budu vojna brana Turskim upadima (uskoci i Kninskoj krajini, vojne krajine u Slavoniji, i u južnoj Ugarskoj i td.) U puste predele Ugarske, često i silom (zarobljavanjem tokom vojnih upada) dovodi se i srpsko stanovništvo iz turskih teritorija.
I Turska preživljava dvorske pobune, okretanje janičara protiv sultana, što slabi sultanov nadzor nad vazalima.
Iako je Turska na vrhuncu svoje moći stigla nekoliko puta pod Beč, osvojila Ugarsku i stigla i do Poljske, nije trajno uspela da se održi na tim evropskim prostorima.
"1689. austriski general Pikolomini, koji je dobio zadatak da napreduje iz Niša prema Jadranskom Moru, nije imao uza se ni punih 4.000 pravih vojnika. Prirodna je stvar da je on, kao i austriska vrhovna komanda, morao računati sa što većim učešcem Srba. I s toga je Pikolomini gledao da uhvati što više veza sa uglednim srpskim ljudima i da se prema Srbima pokaže što predusretljiviji. Srbi su Austrijance primali kao oslobodioce. Narod s Kosova dočekivao ga je s oduševljenjem, zajedno sa sveštenstvom, a mnogi su se pridružili austriskoj vojsci ili poveli akciju na svoju ruku. U svom prodiranju austriska vojska doprla je na jugu do Skoplja a na jugozapadu do Peći i Prizrena.
Prirodna je stvar, da su Austrijanci u prvom redu hteli pridobiti patrijarha Arsenija kao glavnu ličnost medju Srbima." Na povratku iz Skoplja u kome je vladala kuga, Pikolimini je umro i nije uspeo da okonča pregovore sa patrijarhom."
Austrijanci su se žurno povukli, a za njima i oko 30.000 duša predvodjenih patrijarhom Arsenijem Trecim - Čarnojevicem u strahu od odmazde zbog uccešća na austrijskoj strani i zbog obećanja da će u Austriji dobiti znatne privilegije. Pored toga, na prostorima sa kojih su Srbi krenuli, vladala je i teška glad izazvana kugom.
Arsenije III Čarnojević
Tako je došlo do Prve Velike Seobe (u suštini je to bila nepripremljena bežanija), a Turci su u osveti opustošili i teško osstetili skoro sve crkve i manastire i drugu imovinu Srba i drugog hrišćanskog stanovništva koje je učestvovalo uz Pikolominija u pohodu protiv Turske. Turci su povratili za samo sedam nedelja teritorije sve do Dunava i Save.
Srbi nisu dobili privilegije od Austrije u očekivanoj meri, ali su stalno dobijali nova obećanja jer je Austrija bila raspoložena za novi pohod protiv Turske za šta joj je trebalo učešće srpskih trupa.
Arsenije IV Šakabenta
Poseban problem je bio što su Austrijanci naselili Srbe na ugarske teritorije, koja je opet nastojala da pridošle Srbe tretira kao kmetove. Uz to, sada dolazi nastojanje od katoličke crkve da se Srbi pokrste.
Niz teških poraza Turske dovodi konačno do Karlovačkog mira 1699. kojim Turska gubi mnoge teritorije. To označava početak slabljenja Turske moći.
(Nastaviće se)