Manastiri Srbije
Strana 1 od 11 123 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 162
  1. #1

    Manastiri Srbije

    Nenad.bds:Приказ манастира Крушедол је први постављен, вома сиромашно у односу на касније развијен вид представљања манастира, а ни извор текста није био наведен. У међувремену је 'крпљењем' додат већи број слика да би се приказ приближио већини приказа манастира. Сада постављам нови приказ (уз део већ виђених фотографија) и текстове из идентификованих извора.

    Ime: Manastir Krušedol (21).JPG Pregleda: 3603 Veličina: 80.3 KB

    МАНАСТИР КРУШЕДОЛ

    Ime: 00DSC_4276.JPG Pregleda: 3242 Veličina: 52.9 KB

    ''Што је за средњовековну Србију био манастир Студеница, то је за Србе у Подунављу био манастир Крушедол или 'друга Студеница", маузолеј сремских деспота Бранковића, чији култ за време Турака чак превазилази стари култ Срба светитеља из дома Немањића.

    За разлику од других фрушкогорских манастира чији су ктитори и време оснивања покривени велом тајне, за Крушедол се поуздано зна да су га основали деспот Ћурђе Бранковић, у монаштву назван Максим, и његова мајка, замонашена деспотица Ангелина. Настанивши се у Срему 1508/1509. године, владика Максим добија од својих рођака Јакшића место Крушедол и у њему уз материјалну подршку влашког војводе Јована Њагоја Басарабе оснива мушку обитељ у којој као београдско-сремски митрополит живи до 1516. године. Недалеко од манастира Крушедола, деспотица Ангелина између 1512. и 1516. подиже женску обитељ, данас Сретењску цркву у селу Крушедолу, новчаном помоћи руског кнеза Василија, где до 1520. проводи своје последње године као монахиња. Сахрањена у припрати своје задужбине, њено нетљено тело се после неколико година преноси у синовљеву Благовештенску цркву и похрањује у ћивот сина Јована, док се мошти њеног мужа Стефана и сина Максима полажу у други ћивот и излажу на троновима испред иконостаса главне цркве. После спаљивања манастира Крушедола и моштију светих Бранковића 1716. године, од стране Турака, сачувала се само лева рука мајке Ангелине чије су честице похрањене у посебан кивот у манастирској капели.
    Ime: Manastir Krušedol (2).JPG Pregleda: 3237 Veličina: 62.3 KB

    Будући да се на сремске Бранковиће гледало као на легитимне наследнике некадашњих деспота, и сама породица прихвата водећу улогу међу српским живљем у Угарској.

    Династичка светородност Бранковића, заснована на неговању култа родоначелника Ђурђа Бранковића као ''господара Срба", била је од пресудне важности не само за учвршћивање њиховог угледа у Срему и Угарској, него и на територији некадашње (Деспотовине) Србије. После преране смрти слепог деспота Стефана и изненадног краја деспота Јована, замонашени Максим се, уместо политичким амбицијама, предаје остварењу планова везаних за организацију верског живота православног живља и успостављању црквене самосталности на угарско-влашким територијама изван власти надируће Турске империје. Деспоти Бранковићи су последњи феудални владари које је канонизовала Српска православна црква, па непосредно после смрти добијају свој култ, службу и житија. Њихове чудотворне мошти имале су исцелитељску моћ, а после турског освајања Београда 1521. они се призивају и моле за мир као народни заштитници.

    Ime: Manastir Krušedol (19).JPG Pregleda: 2306 Veličina: 49.1 KB

    ...Саграђен сасвим у духу времена, крушедолски храм поштује старо српско градитељско наслеђе и истиче идеју повезаности са српском културом у доба државне самосталности. Од изворног старог иконостаса сликаног око 1512. године, сачуван је Деизис са апостолима, рад влашких мајстора, који је владика Максим вероватно добио на поклон од Деспине и Јована Њагоја.

    Ime: Manastir Krušedol (3).JPG Pregleda: 2641 Veličina: 95.8 KB

    Део новоосноване манастирске библиотеке потицао је из старе дворске библиотке деспота Ђурђа Бранковића и имао готово сва дела класичне византијске књижевности ...

    И непосредни наследници владике Максима, под чијим је руководством завршено украшавање манастирске цркве, неговали су идеју о Крушедолу као породичном маузолеју и митрополијском средишту. ...Према пандански сликаним ликовима Светог Саве и светог владике Максима у доњој зони стубаца, може се закључити да је већ средином 16. века устројена замисао о подударности њихових делатности, а београдско-сремска митрополија прихватила и наставила светосавску идеју о самосталности српске црквене организације. Како је у време живописања манастирске цркве деспот Максим већ био проглашен за светог, на сводовима крушедолске припрате били су насликани Васељенски сабори, који се уобичајено срећу на сводовима припрата и других митрополијских средишта.... Идеја о крушедолском манастиру као култном и митрополијском средишту није замрла, него је негована кроз цео 16. и 17. век и постала основа препорода до којег долази после Велике сеобе (1690).

    Ime: Manastir Krušedol (5).JPG Pregleda: 3649 Veličina: 76.4 KB
    Кивот са сачуваним делом моштију мајке Ангелине.

    И велика фреско-композиција Страшни суд на спољњем зиду западног прочеља крушедолске благовештењске цркве потиче из средине 17. века. На овом доста оштећеном живопису вероватно домаћих мајстора.. Из 17. века потичу и 72 медаљона светих и мученика на потрбушјима прислоњених лукова на певничким апсидама.

    Ime: Manastir Krušedol (6).JPG Pregleda: 3370 Veličina: 85.4 KB
    Архијерејски трон је ослоњен на југозападни стуб који држи куполу и окренут ка олару (десна слика).

    ...И по Великој сеоби у Хабсбуршку монархију под патријархом Арсенијем Трећим Чарнојевићем (1690), крушедолски монаси су у избеглиштву у Сент Андреји, одакле се враћају седам-осам година касније. После оснивања Крушедолске митрополије (1708.), у манастиру су одржана још два црквено-народна сабора, 1710. и 1713. године, када се митрополијска резиденција премешта у Сремске Карловце. Пошто је патријарх Чарнојевић 1706. сахрањен у манастирској цркви, у њу је 1710. пренесен и покопан митрополит Исаија Ђаковић. После спаљивања манастира 1716. године, од Турака, Крушедол обнавља београдски митрополит Викентије Поповић Хаџилавић 1721, да би 1725. у њему био и сахрањен. Манастир је нарочито обогатио његов пострижник и сабрат Никанор Мелентијевић сазидавши конаке и обновивши храм и капелу светог Максима у конаку између 1722. и 1725. године.

    Током 18. и 19. века у манастирском храму се непрекидно похрањују земни остаци знаменитих Срба и националних хероја: грофа Ћорђа Бранковића, Арсенија Четвртог Јовановића Шакабенте, Мојсија Петровића, Јована Георгијевића, Никанора Мелентијевића, оберкапетана Атанасија Рашковића, војводе Стевана Шупљикца, кнегиње Љубице, жене кнеза Милоша Обреновића, београдског митрополита Петра и краља Милана Обреновића. Између моштију светих деспота, оснивача манастира, чуваних у ћивотима испред иконостаса и посмртних остатака великана сахрањених у припраги главне манастирске цркве никада није престала да се прави разлика. Будући да су у гробници владике Максима од времена Арсенија Чарнојевића сахрањивани карловачки митрополити, а у гробници Ћорђа Бранковића представници световне власти, у крушедолској припрати била су формирана два места за сахрањивање: једно духовних, а друго световних српских поглавара. У капели на спрату посвећеној светом владици Максиму током двадесетих година 18. века учвршћује се посебно поштовање замонашеној деспотици Ангелини, и од средине века она почиње да се назива ''малом црквом преподобне мајке Ангелине", када постаје и средиште посебне побожности које су неговале жене. Њен култ постаје све присутнији и у приватном и у јавном животу (оснивање пештанског интерната''Ангелијанума" за српске девојке 1898.), а деспотичино мајчинство и јавно деловање преко супруга и деце постаје углед свима мајкама и женској чељади у патријархалном српском друштву све до почетка 20. века.

    Ime: Manastir Krušedol (13).JPG Pregleda: 2261 Veličina: 74.2 KB

    Ime: Manastir Krušedol (14).JPG Pregleda: 2285 Veličina: 79.2 KB
    Призори изнад северне и јужне апсиде.

    Крајем 17. и у првој половини 18. века српско сликарство се постепено саображава западноевропским уметничким токовима. У Крушедолу се истовремено уочавају и остаци дуговеке традиције балканске позносредњовековне културе и најсмелији русофилски искорачаји нових барокних схватања. За свега неколико година, између 1750. и 1756. године, крушедолска припрата, олтар и наос добијају сасвим нови изглед украшен барокним сценама, како по изгледу тако и по садржају... Уљане зидне слике у припрати и олтару приписују се руским иконописцима Јову Василијевичу и Василију Романовичу уз могуће учешће новосадских сликара Василија Остојића и Јанка Халкозовића. Раскошне композиције барокног ансамбла у наосу, пак, доводе се у везу са домаћим мајстором Стефаном Тенецким, дворским сликаром арадског епископа Исаије Антоновића школованог у Кијеву. Као његови помоћници помињу се Димитрије Бачевић и Никола Нешковић, придворни сликар вршачког епископа Јована Георгијевића. Међу историчарима уметности још се ломе копља да ли је средином 18. века у српској средини било толико школованих, вештих и искусних домаћих мајстора који су могли са својим сарадницима брзо, уиграно и дорасло да изведу тако јединствен и аутохтон сликарски посао монументалних размера. Шта год показала будућа истраживања, остаје неспорно да је на овом споменику са питомих падина Фрушке горе пресудну улогу у живописању манастирског храма имало угледање на бакрорезе из западноевропских сликарских приручника, међу којима је предњачила немачка Вiblia Есtура Кристофа Вајгла из 1695. године. Истовремено, једна друга књига, Жефаровићева Стематографија из 1741. године, уочена је као основни иконографски предложак у процесу барокизације владарског портрета светих Срба у доњој зони крушедолске припрате. Врхунац ове уметничке симбиозе почивао је у саображености разиграног ритма барокног декоративног стила једном још увек монолитном унутрашњем средњовековном простору који није успело да наруши накнадно проширивање прозора и улаза ради обезбеђивања више природног светла у храму.

    Ime: Manastir Krušedol (18).JPG Pregleda: 2575 Veličina: 67.5 KB
    Западна фасада са приказом Страшног суда (лева слика) и прозор изнад кога је сунчани сат.

    Садржај живописа из крушедолске припрате показује несвакидашњи спој традиционалних образаца са морализаторским духом барокних сцена.
    ...Тако се кроз причу о светим Бранковићима као ,,стубовима побожности" и ,,живим мученицима", њихово просветљење духовним очима после дуге трпељивости и страдалништва у туђини предочава као поучан пример за духовну обнову поробљеног српског народа.

    Ime: Manastir Krušedol (12).JPG Pregleda: 2051 Veličina: 75.9 KB
    У наосу

    Галерији старих српских владара у првој зони крушедолске припрате од светих Симеона и Саве до светих царева Лазара и Уроша, придружују се свети Максим архиепископ српски, свети деспоти Стефан и Јован, као и преподобна мати Ангелина. Стереотипни низ фигура нарушава барокна узнемиреност којом посветовљени ликови губе свој ранији типизовани аскетизам. Идеализовани ликови светих су у свечаном ставу и посматрачу окренути трочетвртински, а имају и лепршаве костиме са плаштом као ветром завијорене. Свеприсутан је и изражени осећај за тактилне вредности материје и детаљ (лице, брада, тканина) којим се илузионистички продубљује сликани простор (пејзаж, архитектура). Привидно поштујући традицију, придворни сликар патријарха Арсенија Четвртог Јовановића Шакабенте, Јов Василијевич већ у крушедолској припрати суштински осавремењава српску позновизантијску уметност, уводећи представе светих у првој зони у ред репрезентативних барокних портрета.

    Ime: Manastir Krušedol (15).JPG Pregleda: 3165 Veličina: 80.7 KB
    У припрати. У кивоту од црвеног мермера су мошти патријарха Арсенија IV Шакабенте (лева слика).

    За разлику од припрате, у олтару, за чији се живопис сматра да са овим чини јединствену целину, ликови светих архијереја и ђакона због ограничености расположивог простора нису приказани како се у поворци причешћују, него како појединачо или у пару стоје у строго фронталном ставу. Четири сцене у полукалоти апсиде посвећене су старо-заветним жртвама: Каин убија Авеља (Каинова и Авељева жртва) и Авраамова, Нојева и Илијина жртва. Овде није реч само о композицијама нетипичним за средњовековну православну уметност, већ о сценама које је западноевропска барокна иконографија користила за илустровање црквених проповеди и антитеза Старог и Новог завета, погодних префигурација Силаска Светог Духа или ,,Присно Дјеве" која рађа Месију. Уз Распеће и сцене које су му непосрердно претходиле или уследиле, издвојена су и два анђела са знацима Христовог страдања (крст, копље, сунђер, стуб, бич, уже) као наглашено подсећање на Спаситељева страдања. Антитетичке су и композиције Првог греха и Рођења Христовог, сцене човековог пада и искупљења кроз веру, којима се кроз позив на покајање потврђује кажњавање греха и награђивање врлине. Дочаравању илузионистичке унутрашње архитектуре овде доприносе сликане нише и шкољке, коринтски капители, мраморирани стубови и тешке драперије. Следећи идеје митрополита Павла Ненадовића, Јов Василијевич је стварио јединствену илузионистичку целину која није имала правих настављача у српској барокној уметности друге половине 18. века. Ипак, потоњи наручиоци и иконописци пренеће нешто од идејног програма крушедолског олтарског простора, ако не на зидове храмова, а оно на све развијеније барокне иконостасе на којима ће се остварити нова схватања црквених реформи у тежњи да се богослужење визуелно приближи верницима.
    Врхунац моралних поука јављају се у средишњем делу храма, у илустрацијама Девет блаженстава, до сликарство манастира Крушедола сасвим непознатих целокупној српској монументалној уметности. Као слике будућег Царства небеског на који је указао Христос у својој Беседи на гори, композиције девет хришћанских врлина (нишчи духом, плачушчи, кротки, гладни и жедни, милосрдни, чистог срца, миротворци, прогнани правде ради и страдајући Божјег имена ради) у своду наоса, биле су намењене подсећању верника како ће њиховим поштовањем на земљи за њих отпочети нови и вечити живот у Христу. Осим сцена из Христовог живота, у поткуполном простору и наосу представљен је и велики број Христових парабола и поука (о трну и брвну; о добром сејачу; о удовичиној лепти; ко тебе каменом, ти њега хлебом), као и алузија о великој награди коју ће на небу добити сви који сада плачу, гладни су, сиромашни су духом и људи их мрзе или прогоне, од којих се неке простиру и у више сцена (Милосрдни Самарјанин). Северна и јужна апсида обилују и представама Христових чуда (исцељење слепог, раслабљеног, крвоточиве жене, изгнање нечистог духа из човека) којима се још једном подсећа на чудотворне мошти светих деспота Бранковића чијим су додиром или целивањем оздрављали и неизлечиви болесници.

    Ime: Manastir Krušedol (6).JPG Pregleda: 3370 Veličina: 85.4 KB
    До недавно тронови нису били у цркви. На слици је стуб на који је био 'леђима' ослоњен један од два трона са моштима Бранковића.

    Ime: Manastir Krušedol (8).JPG Pregleda: 2337 Veličina: 89.7 KB
    Тронови за мошти Бранковића ослоњени су на источне стубове куполе и окренути ка западу.

    За излагање ћивота са моштима, Димитрије Бачевић јс 1759. израдио два трона за манастирску цркву, а само неколико година касније, 1765, и трећи, централни, архијерејски, по наруџбини митрополита Павла Ненадовића. Тронови светих Бранковића, светог деспота Максима и мајке Ангелине, и деспота Стефана Слепог и Јована имали су, осим обостраних икона светих у владарским костимима, и по једну новозаветну (Благовести, Сусрет Марије и Јелисавете) и засебну старозаветну представу из књиге пророка Јоне: Јона под усахлом тиквом и Кит избацује Јону. Првобитно наслоњени о поткуполне ступце, тронови светих су, после откривања првобитних фресака, једно време били скло-њени у сеоску Сретењску цркву, да би после тога били пренети у манастирску трпезарију. Осим иконе Христа под балдахином, трећи архијерејски трон је иза седишта имао у српској уметности сасвим ретку представу ждрала који у једној подигнутој нози држи камен као амблем архијерејске будности и правде. И ова представа је припадала барокној иконографији западноевропског порекла.

    Ime: Manastir Krušedol (9).JPG Pregleda: 2053 Veličina: 84.7 KB
    Стицајем околности рестауриране тронове сам, пре њиховог враћања у Крушедол, видео и сликао у Галерији Матице српске. Тамо је била и ова слика са описом рестаурације и текст који сатављам испод ове слике.

    ''Чување и поштовање светих моштију имало је у ширим оквирима православног света посебну улогу. На подручју Карловачке митрополије култ светих реликвија углавном је везан за фрушкогорске манастире и истицање њиховог значаја могуће је пратити од XVI века. У фрушкогорским манастирима равноправно су неговани култови хришћанских светитеља и историјских личности српског порекла. Из круга српских светитеља посебно је негован култ деспота Бранковића, затим светог цара Уроша, светог цара Лазара и светог Стефана Штиљановића. Статус и углед манастира је у великој мери зависио од поседовања светих моштију.

    На почетку XVIII века, порастом побожности везаних за култове светих моштију српских светитеља и истицањем њихових, не само историјских заслуга, него и заштничке улоге, уочава се потреба за подизањем репрезентативних тронова у манастирским црквама. Тронови на којима су излагане свете мошти, као део црквеног мобилијара, имају специфична појавна, обликовна и значењска својства. Појавни образац барокног трона за излагање светих моштију дефинисан је након појаве трона за мошти светог Теодора Тирона у Новом Хопову и након израде за свете мошти сремских деспота Бранковића у манастиру Крушедолу 1759. године.''
    (Текст уз рестаурине тронове у Галерији матице српске 2009.)

    Ime: Manastir Krušedol (17).JPG Pregleda: 2364 Veličina: 83.8 KB

    Манастир Крушедол је имао највреднију ризницу међу фрушкогорским манастирима. Пошто је опљачкана од Усташа почетком Другог светског рата, њен највећи део је однет у Загреб, да би по ослобођењу био враћен и похрањен претежно у Музеј Српске православне цркве при Патријаршији у Београду. Да су предмети враћени манастиру, у данашњој обновљеној ризници и библиотеци највише би се нашло старих рукописних и штампаних књига, икона, уметничких слика и предмета примењене уметности од 16. века до 19. века везаних за династије Бранковића и Обреновића.

    У данашњем скромном манастирском Музеју налазе се пет обострано сликаних целивајућих икона рад Стефана Тенецког и више једнострано сликаних целивајућих икона...
    На јужном зиду некадашње гостинске трпезарије манастира Крушедола - данас манастирској ризници - очуване су две уљаним бојама сликане нише са сценом Благовести, односно, Светим деспотима куће Бранковића из 1829. године. Свим представљеним светима оштећене су очи из веровања у чудотворну исцелитељску моћ зидног праха на месту насликаних очију светих Бранковића...

    Многи предмети: иконе, црквене сасуди, књиге (руконисне и штампане), одежде и друге драгоцености из манастира Крушедола, чувају се данас у Музеју Српске православне цркве, пошто су враћени Цркви а били су опљачкани од Усташа у Другом светском рату из фрушкогорских манастира.
    ---------
    ( Већи изводи из чланка Др Љиљане Стошић ''500 година манастира Крушедол'' од 11. август 2009. на сајту Календар СПЦ Црква 2009.Српскa Православнa Црквa [Званични сајт ))

    ''Манастир Крушедол са црквом посвећеном Благовештењу, смештен на југоисточном делу Фрушке горе, изграђен је између 1509. и 1516. Задужбина владике Максима Бранковића, сина деспота Стефана, подигнут је као маузолеј породице Бранковић. Претрпео је многа разарања, од којих је најтеже било 1716. када је спаљен, а мошти Бранковића растурене. Садашњи барокни изглед добио је у обнови која је започела 1722. и трајала до средине XVIII века. Црква је триконхална, са полукружним апсидама засведеним полукалотама, издуженим простором наоса и припратом. Сводови су полуобличасти, а осмострано кубе почива на четири ступца. Изградња високог барокног звоника северозападно од цркве започета је 1726, а 1745. западном прочељу придодат је простран отворен трем. Од 1750. до 1756. осликани су припрата, наос и олтар. Претпоставља се да је аутор живописа у припрати и олтару украјински сликар Јов Василијевич, а у наосу Стефан Тенецки. Фрагменти живописа из средине XVI века сачувани су на западној фасади и ступцима. Иконостасна преграда, на којој доминира монументални крст са Распећем, већим делом припада времену пре обнове. У Крушедолу су сахрањени многи знаменити људи српске историје, као књегиња Љубица Обреновић, краљ Милан Обреновић и Арсеније III Чарнојевић. Свој највиши ранг међу фрушкогорским манастирима Крушедол потврђује и богатством ризнице.'' (Споменичко наслеђе Србије; Завод за заштиту споменика културе РС)
    Манастир је споменик културе изузетног значаја.


    Ime: 0Krusedol_man-2004 22.JPG Pregleda: 2000 Veličina: 297.8 KB

    ГРОБ АРСЕНИЈА ТРЕЋЕГ - ЧАРНОЈЕВИЋА
    ''Велики део свог богатог живота је прото- синђел проф. др Стефан Чакић посветио напорима да се отклони дилема о вечном почивалишту легендарног патријарха Арсенија III Чарнојевића, вође Велике сеобе Срба 1690. Чакићева непреки дна трагања почела су да дају прве резултате када је дошао до записа Димитрија Руварца из 17. века. У њима пише да је у првој половини XVIII века тадашњи митрополит карловачки образовао црквену комисију, на челу са митрополитским секретаром Павлом Беницким, која је имала задатак да обиђе све фрушкогорске манастире и попише сав њихов инвентар. Беницки у извештају, поред осталог, износи да се са источне стране конака манастира Крушедола налази капела светог владике Максима, оснивача и ктитора тог манастира. Описујући капелу, наводи да се у њеном олтару, са десне стране, налазе гвоздена врата кроз која се спиралним степеништем стиже у склониште у које су крушедолски калуђери пренели мошти патријарха Арсенија III Чарнојевића, из бојазни да их Турци не оскрнаве или униште.

    Полазећи од питања како се могло догодити да почивалиште патријарха Чарнојевића толико дуго остане у тајности, Чакић је указао на једну околност: Беницки је цео извештај написао нашим тадашњим црквеним писмом, док је део који говори о крипти у којој су почивали патријархови посмртни остаци написао на немачком. Али, како наводе Беницког проверити? Уместо гвоздених врата, др Чакић је наишао на омалтерисан зид. Пажљивим осматрањем може се уочити да је део зида, где су се некада налазила гвоздена врата, накнадно подигнуг.

    Чакић је 1965. предложио тадашњем епископу сремском Макарију Ђорђевићу да се, уз помоћ меродавних стручњака, испитају наводи из извештаја Павла Беницког. Међутим, није наишао на разумевање ни епископа Макарија ни Патријаршије у Београду.

    Обележавањем јубилеја три века од Сеобе Срба, 1990. године, поново је анимирана јавност како би ово, без сумње велико откриће, било адекватно испитано. Формирана је комисија, састављена од званичника и стручњака, која је подржала иницијативу за отварање крипте. И тадашњи патријарх Герман је показао интересовање за то, инсистирајући на максималној стручности при подухвату.
    Међутим, патријарх Герман убрзо умире, а новоизабрани патријарх Павле потврђује да је реч о драгоценом открићу, али сматра да са радовима треба мало причекати, очекујућу смиривање прилика у којима се наша земља налазила (рат, санкције). Протосинђел проф. др Стефан Чакић преминуо је децембра 2000, тачно на 35-годишњицу овог, по много чему сензационалног, али, нажалост, још неиспитаног открића, којим би се знаменити крушедолски пантеон украсио још једним светитељским именом.

    ... На првом српском Народно-црквеном сабору У Крушедолу 1708. донета је одлука да српски врховни митрополити под аустријском влашћу''имају становати у манастиру Крушедолу". Одлуком Народно-црквеног сабора одржаног у Сремским Карловцима 1713, митрополитска резиденција премештена је у Карловце. Од тог времена се назива Карловачком митрополијом.

    За Србе преко Саве и Дунава манастир Крушедол је вековима био културни, политички и верски центар. Манастирска црква је маузолеј црквених и других знаменитих личности српске историје. Овде су сахрањена два патријарха - Арсеније III Чарнојевић и Арсеније IV Јовановић Шакабента, вође двеју великих сеоба, као и митрополит Јован Георгијевић. Овде такође почивају: књегиња Љубица, жена кнеза Милоша Обреновића (умрла 1843. у Новом Саду), и краљ Милан Обреновић, београдски митрополит Петар Јовановић, војвода из времена мађарске буне Стеван Шупљикац, гроф Ђорђе Бранковић, те погранични официр и командант Петроварадинске тврђаве у XVIII веку, пуковник Атанасије Рашковић.'' (Синиша Ковачевић - део текста у поседбном прилогу листа 'Дневник' Манастири Фрушке горе /прилог није означен датумом - вероватно 20078.год/)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 10:24 Razlog: Nakon dogovora o spajanju i ujedanačavanju postva o istom manastiru 26.II 2011. postavljen je potpuno obnovljlen prikaz

  2. #2

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Prikaz manastira koji je prvobitno postvio Hlebmaster obnovio je Nenad.bds 5. III 2010. g. uz zadržavanje prvobitnog osnovnog teksta.

    Manastir Grgeteg
    Ime: ge.JPG Pregleda: 2178 Veličina: 220.2 KB
    Manastir Grgeteg
    Manastir GRGETEG


    Ime: ge (14).JPG Pregleda: 1829 Veličina: 265.2 KB
    Manastir Grgeteg

    Tvrdi se da je manastir podigao Vuk Grgurević (Zmaj Ognjeni Vuk) za svog slepog oca Grgura Brankovića (monaha Germana), ali istoričari to smatraju više legendom nego činjenicom.
    Manastir Grgeteg
    Ime: ge (1)_1.jpg Pregleda: 2213 Veličina: 80.4 KB Ime: ge (2).jpg Pregleda: 1910 Veličina: 158.3 KB
    Vrata kroz istočno krilo konaka. Nedavno napravljeni mozaik je na zidu crkve.

    Grgeteg - legenda o Zmaj Ognjenom Vuku

    Kao i kod većine manastira ne zna se pouzdano ko je bio graditelj manastira Grgeteg kao što nije poznato ni vreme njegove izgradnje. Legenda tvrdi da je ovaj manastir podigao despot Vuk Grgurević (Zmaj Ognjeni Vuk) ne bi li smestio svoga slepog oca Grgura Brankovića, slepog hilandarskog monaha Germana. Navodi se čak i 1471. godina kao godina njegovog podizanja. No, kako je Grgur Branković umro 1459. godine to se ova priča oduvek smatrala samo legendom. Pretpostavlja se da je manastir sagrađen između 1459. (pad Despotovine), ali pre turskog osvajanja Srema (1521. godine). Čini se da je manastir bio dobrostojeći jer je, u vreme "otkupa" od Turaka, svoje vinograde, bašte, livade i njive otkupio za iznos od 6000 akči, dok su mu godišnja davanja na ime ušura od vina, žitarica i košnica bila povećana na 500 akči. Manastir je očigledno dobro stajao pa opat Bonini navodi da je u 1702. godini imao ukupno 4 mlina, 200 jutara oranica i livada (u njemu je tada boravilo 25 monaha), a po jednoj austrijskoj povelji iz 1706. godine vidi se da je imao ukupno deset vodenica.

    Stradanje i preporod
    Tokom 1739. godine Grgeteg je bio pribežište za kaluđere iz manastira Slanci u Srbiji koji su se bežeći pred Turcima sklonili u Grgeteg donoseći sa sobom stvari, odežde i knjige. Po prolasku opasnosti oni su se tamo vratili. Iste te godine iz pridvorne kapele beogradske mitropolije u Grgeteg su prenete i njihove prestone ikone. U vreme tursko-austrijskog rata (1683-99.) manastir je paljen 1688. godine, a onda je i napušten, ali od 1691. godine kada je od strane austrijskog cara Leopolda poklonjen Isaiji Đakoviću (episkopu Jegarskom), počela je i njegova obnova. Manastir je ponovo naseljen, a crkva i konaci su obnovljeni. Isaija Đaković je sagradio crkvu od kamena koja je imala dva kubeta (veće nad malom pripratom i manje nad pevnicom). Pod crkve je bio popločan opekama, a zidovi su samo okrečeni. Postojao je i ikonostas za koga se danas ne zna ni kako je izgledao, ali se čini da je rezbarski rad imao umetničku vrednost. Ikone već nisu bile iste vrednosti jer "Opis" za 12 ikona sv. Apostola jednostavno kaže da su "proste molerie". Možda je i to bio razlog što je 1774. godine Jakov Orfelin preuzeo izradu novih ikona. Postoji tvrdnja da je ceo ikonostas izgoreo u velikom požaru iz 1841. godine, međutim čini se da nije tako. Pronađena je fotografija sa kraja XIX veka gde se ikonostas vidi u sasvim dobrom stanju, što znači da tada nije stradao. Iz nekog razloga on je zamenjen novim koji i danas tamo stoji. Stari ikonostas na sebi ima ukupno 85 ikona, ali od njega je malo šta do danas sačuvano. To stoga što je ikonostas bio zidan tako da su i ikone slikane na zidanoj podlozi. Sačuvane su samo prestone ikone sv. Nikole i sv. Jovana (rađene na drvetu). Današnji oblik manastir Grgeteg duguje arhimandritu Ilarionu Ruvarcu , poznatom istoričaru koji je dao da se 1899. godine u potpunosti izvrši restauracija crkve i konaka. Novi ikonostas je sagrađen (kombinacija kamena i metala) i živopisan između 1902. i 1904. godine od strane akademskog slikara Uroša Predića.
    Manastir Grgeteg
    Ime: ge (3).JPG Pregleda: 1854 Veličina: 309.5 KB
    Manastir Grgeteg
    Ime: ge (4).JPG Pregleda: 1882 Veličina: 340.3 KB
    Manastir Grgeteg

    Na ikonostasu je samo 21 ikona. Na prvi pogled ih je malo, ali je zato njihov format povećan. Istovremeno, Predić je podigao prestone ikone iznad carskih dveri (u drugu zonu) nasuprot dotadašnjem običaju da budu u nivou carskih dveri. Osim toga od scena praznika izabrao je samo dva najvažnija : Rođenje i Vaskrsenje Hristovo.

    Ime: ge (8).JPG Pregleda: 2166 Veličina: 299.6 KB
    Na južnom krilu zapadnog zida uz nedovoljno svetla sam video da je tu neka ploča ali nisam mogao razaznati o čemu govori. Na slici se vidi da je posvećena obnovi o kojoj je reč u tekstu ispod.

    Nova crkva je obnovljena između 1898-1901. godine po projektima zagrebačkog arhitekte Hermana Bolea. Svečano osvećenje manastira je obavljeno 10. juna 1901. godine. Prisustvovali su mitropolit Georgije Branković , Antonije Hadžić, pesnik Laza Kostić, bački episkop Mitrofan (Šević, 1900-18 ), nastojatelji svih fruškogorskih manastira i mnogi drugi.

    Ime: ge (10).JPG Pregleda: 1831 Veličina: 343.3 KB
    Manastir Grgeteg

    Arhimandrit Ilarion Ruvarac nakon ovog svečanog osvećenja nije još dugo živeo i umire 1905. godine. Njegov grob (sa skromnim spomenikom) danas se nalazi na brežuljku više manastira, na jednom divnom mestu sa kojeg se pruža izvanredan pogled na celokupnu okolinu. Odmah u blizini, pod starim borovima, nalazio se otvoreni zvonik jer je tokom II svetskog rata srušen manastirski zvonik, pa je do obnove 2002. obavljao njegovu ulogu zvonare.

    Manastir Grgeteg
    Ime: ge (9).JPG Pregleda: 1697 Veličina: 313.5 KB

    Biblioteka
    Sve ovo je veoma stradalo tokom II svetskog rata tako da su osim uobičajenih oštećenja manastirski objekti doživeli i rušenje zvonika. .. Na svu sreću ikonostas nije stradao. Za ovaj manastir je vezano nekoliko interesantnih događaja. U njemu je 1730. godine umro arhimandrit Teodosije Pećanin u 108. godini. Od 17 arhimandrita Grgetega (do II svetskog rata) čak ih je 11 izabrano za episkope, a German Anđelić za patrijarha (1881-88 ). Ono što je danas najlepše u manastiru jeste ikonostas sagrađen uglavnom od mermera (gipsa i kovanog gvožđa) tako da su jedino carske i dvoje sporednih dveri od drveta.
    Unutrašnjost crkve nije živopisana, ali su zidovi, svodovi i unutrašnjost kupole ukrašeni mnogobrojnim floralnim ukrasima koji već sami po sebi privlače veliku pažnju. Možda nemaju veliku umetničku vrednost, međutim ne može im se odreći lepota i skladnost.

    Ime: ge (5).JPG Pregleda: 2628 Veličina: 328.8 KB
    Hristov grob
    Manastir Grgeteg

    Ime: ge (7).JPG Pregleda: 1830 Veličina: 242.3 KB
    Na Hristovom grovu: prizori stradanja Isusovog na središnjem delu Groba.

    Ime: ge (6).JPG Pregleda: 1924 Veličina: 296.8 KB
    Prikaz vaskrsenja na donjem delu Hristovog groba

    U središtu ikonostasa nalazi se velika ikona na kojoj je prikazana Tajna večera sa Isusom u sredini čiji lik apsolutno dominira. Prestonih ikona ima ukupno 4 (sv. Nikola, Bogorodica, Isus, Jovan Krstitelj) i one se nalaze u drugoj zoni (u prvoj nema ikona - izuzev na carskim dverima). U gornjoj zoni nalazi se velika ikona Svetog Trojstva, a sa strane Hristovo vaskrsenje i Hristovo rođenje. Na vrhu ikonostasa je veliki krst sa raspećem, a oko njega su dve manje ikone. Dragocenosti manastir nije imao mnogo, ali su one bile veoma vredne. Pred rat u njemu se nalazio epitrahilj kojeg je radila Jelena Crnojević (1533. godine) od crvene svile. On se danas ne nalazi u Grgetegu, već u muzeju Pravoslavne crkve u Beogradu. Vez na njemu je goblenski rad rađen više svilom nego metalnom žicom (kod ostalih epitrahilja na Fruškoj gori je obratno). Na epitrahilju su izvezeni Deisis i apostoli. Čini se da je vezilja pokušala da upotrebom raznih boja imitira boje zografa na ikoni. On je danas dosta oštećen. Manastir je takođe posedovao veliku biblioteku koja najvećim delom potiče od arhimandrita Ilariona Ruvarca. U vreme kad je on preuzimao manastir biblioteka je posedovala 904 knjige (svrstane u 414 naslova) od kojih je dobar deo rukopisnih. Tu biblioteku je on nazvao "Starija biblioteka", a on sam formirao je "Noviju biblioteku" koja je brojala 819 knjiga (u 460 naslova).
    Manastir Grgeteg
    Ime: ge (12).JPG Pregleda: 2080 Veličina: 254.8 KB
    Ograda sa spoljnom i unutrašnjom kapijom napravljena je 2005-2006.

    Mesto Ilariona Ruvarca
    Ilarion Ruvarac - izuzetan istoričar i možda još i veći polemičar je i umro u Grgetegu. Njegov grob se nalazi na manastirskom groblju koje je smešteno na malom proplanku iznad manastira (u neposrednoj blizini velikog belog krsta). Na ovom groblju, okruženom hrastovom šumom, ima desetak kamenih nadgrobnih spomenika među kojima onaj posvećen Ilarionu Ruvarcu ima posebno mesto. Nalazi se na pomalo uzdignutom mestu, usamljen, sa jednostavnim granitnim spomenikom na kojem pišu samo najosnovniji podaci.
    Manastir Grgeteg
    Ime: ge (13).JPG Pregleda: 1812 Veličina: 193.5 KB

    U II svetskom ratu manastir je teško stradao, a od 1953. godine se postepeno obnavlja. 1988. godine vršeni su konzervatorsko-restauratorski radovi.

    Slava manastira Grgeteg je Prenos moštiju Svetog oca Nikolaja - 22. (9.) maj.

    Ime: ge (15).JPG Pregleda: 1868 Veličina: 286.4 KB

    ''Obnovom manastirskog hrama, započetom 1987, crkva je građevinski sanirana, a dekoracija u njoj rekonstruisana. Tokom 1994. su obnovljeni i manastirski konaci. Novcem Ministarstva kulture Srbije i Eparhije sremske, te godine je izmalterisana i obojena fasada južnog i istočnog krila konaka, uz obnovu malterskog ukrasa, dok je kasnije (na zvoniku stoji godina 2002.)obnovljen manastirski zvonik.''

    Ime: ge (16).JPG Pregleda: 1963 Veličina: 322.4 KB

    ''Manastir Grgeteg sa crkvom posvećenom sv. Nikoli, smešten na južnoj padini Fruške gore, prema legendi sazidao je sredinom XV veka despot Zmaj Ognjeni Vuk za svoga oca Grgura Slepog. Prvi istorijski podaci o manastiru sreću se u turskim defterima sredinom XVI veka. Napušten pre Velike seobe, obnovljen je početkom XVIII veka trudom mitropolita Isaije Đakovića. Barokizacija crkve izvedena je između 1766. i 1771, za vreme mitropolita Pavla Nenadovića. Opsežnom obnovom iz vremena igumana Ilariona Ruvarca, s kraja XIX veka, rukovodio je zagrebački arhitekta Herman Bole. Na mesto starije zidane ikonostasne pregrade, koju je oslikao Jakov Orfelin, postavljena je manja, mermerna, sa ikonama Uroša Predića, izrađenim u maniru akademskog realizma. Grgeteška crkva je jednobrodna građevina sa polukružnom oltarskom apsidom i pravougaonim pevničkim prostorima. Kupola, izgrađena u XVIII veku, uklonjena je u poslednjoj obnovi, kada je insistirano na pregledanosti i simetričnosti kako u unutrašnjosti hrama tako i na fasadama. Konaci, koji okružuju crkvu sa četiri strane, potiču iz vremena mitropolita Pavla Nenadovića kao i visoki zvonik, srušen za vreme II svetskog rata. Tada je nastradao i ikonostas kapele u zvoniku, rad Pjera Križanića.'' (Izvor: Spomeničko nasleđe Srbije, Zavod za zaštitu spomenika kulture RS)

    Manastir Grgeteg je spomenik je kulture od izuzetnog značaja.
    Manastir Grgeteg
    Ime: ge (17).JPG Pregleda: 1899 Veličina: 231.1 KB

    Ime: ge (18).jpg Pregleda: 1771 Veličina: 154.2 KB
    Iz pravca Krušedola (gornji deo zvonika se vidi levo od sredine slike).
    Manastir Grgeteg
    .
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 10:25 Razlog: Obnovljen prikaz

  3. #3

    Odgovor: Manastiri Srbije

    NOVA RAVANICA - VRDNIČKI MANASTIR


    Ime: 0.JPG Pregleda: 2330 Veličina: 271.8 KB

    Ravanica - duh kneza Lazara

    Godine 1811, na Vidovdan, kada je završena manastirska crkva, u nju su prenete mošti kneza Lazara. Manastir je u svakom pogledu jedan od najznačajnijih na Fruškoj gori.

    Kao i kod većine fruškogorskih manastira prošlost manastira Ravanica u Vrdniku ostaje nejasna. Prvi podatak o njemu ide iz turskih dokumenata gde se u popisu iz 1566. godine navodi njegovo imanje i odrećuje suma od 3000 akči za njegov otkup. Monasi iz manastira nisu uspeli da sakupe potrebnu svotu pa su se, plašeći se turske osvete, razbežali na sve strane. Na svu sreću pojavio se jedan meštanin Kupinika (Kupinova) po imenu Pejo koji je isplatio Turcima traženi iznos. Sasvim je otvoreno pitanje vremena izgradnje manastira. Postoje samo pojedinačni spomenici koji mogu tek nešto da nagoveste. Jedan od njih je minej iz 1589. godine koji je ostavio monah Georgije i koji govori da je manastir delovao u to vreme. Tu je i beleška iz zapisnika vođenog 1753. godine u kojem se navodi da je stara manastirska crkva bila posvećena Jovanu Krstitelju i da je sagrađena u vreme beogradsko-sremskog mitropolita Serafima. Kako se ne zna tačno kada je živeo ovaj mitropolit (neki izvori tvrde da je živeo u vremenu između 1548. i 1589. godine) taj podatak može tek okvirno da pomogne u otkrivanju približne godine kada je manastir stvarno sagrađen. Iz toga vremena potiče podatak da je u Vrdniku patrijarh Pajsije ( I Janjevac, 1614-47) 1627. godine dobio "Čatovnik s obrazi", tzv. Minhenski psaltir iz Privine Glave i dao ga uvezati.

    Nepoznati osnivači

    Zbog svega je veoma teško reći kada je manastir stvarno podignut. No, bez obzira na sve sasvim je sigurno da je osnovan u vremenu između kraja XV i početka XVI veka. Budući da se ne zna vreme njegove gradnje to se još manje zna ko ga je sagradio. Opis fruškogorskih manastira iz 1753. godine pravi dodatnu zabunu navodeći da je "Zdatelj že jego sv. knez Lazar serbski", odnosno navodi da je osnivač ovog manastira knez Lazar. No, to je netačan podatak. O manastiru Vrdniku se veoma malo zna sve do 1697. godine kada su se u njega naselili prebegli monasi iz Ravanice u Srbiji. Nakon boravka u Sent Andreji (od 1690), ravanički monasi dobijaju dozvolu da se presele u manastir u Vrdniku koji je u to doba bio napušten i po svemu sudeći razoren. Uskoro ravanički monasi na čelu sa kir Dimitrijem dolaze u Vrdnik i imaju šta da vide. Tamo gde je nekada bio manastir sada je bujala šuma čak u tolikoj meri da je nad svodovima oštećene crkvene građevine naraslo drveće. Ovakvo teško stanje nije obeshrabrilo ravaničke monahe i oni su za relativno kratko vreme osposobili manastir.

    No, ni to ne treba preuveličavati. Crkva i konaci su bili veoma primitivno građeni - od pletera i drveta koje je oblepljeno blatom. No, to je bilo dovoljno da manastir bude osposobljen za svoju svetu misiju u narednim vekovima. Kako su monasi iz Ravanice sa sobom doneli i sve one dragocenosti koje su uspeli da izvuku iz svoga manastira, posebno mošti kneza Lazara, to se i manastir u Vrdniku od toga doba počeo zvati Ravanicom. Na neki način, narod je Ravanicu iz Srbije izjednačio sa manastirom u Vrdniku i dao mu isti naziv - Ravanica. Iz toga doba verovatno ide i legenda da je Vrdnik zadužbina kneza Lazara. Po popisu iz 1753. godine vidi se da je crkva od kamena nazidana u znaku krsta, sa svodom od cigle i pokrivena šindrom od hrastovine. Bila je krečom okrečena (znači nije bila živopisana), a ni ikonostas se ne pominje. Nema sumnje da je i u to vreme manastir bio siromašan pa bi i to mogao da bude razlog što su vrdnički monasi često putovali u Rusiju tražeći materijalnu pomoć. Ipak, vremenom, najviše zahvaljujući tome što su u njemu bile smeštene mošti kneza Lazara, manastir je primao sve više posetilaca, a i novčana pomoć je bila sve veća.

    Zbog svega, polovinom XVIII veka počinje se razmišljati o potrebi izgradnje veće crkve pa su se u tom smeru počele odvijati i pripreme. Nakon dugog otezanja, 1801. godine počinje da se gradi crkva. Zidao ju je Kornelije, majstor iz Novog Sada. Međutim, i tu je rad nešto zapinjao tako da je tek 10. juna 1811. godine crkva završena i osvećena. Ono što je karakteristično jeste to da se pri izgradnji crkve strogo vodilo računa da su svi majstori koji su je zidali morali biti Srbi. Istovremeno sa crkvom nazidan je i zvonik sa četiri sprata. Iste te godine na Vidovdan prenete su mošti kneza Lazara u novu crkvu. To je bio izuzetno svečan događaj kome je prisustvovao mitropolit Stefan Stratimirović (karlovački mitropolit, 1790-1836) koji je stigao u paradnoj kočiji sa zapregom od šest belih konja. Od tada pa do danas na građevinskim objektima ima samo nekoliko izmena. Prizemno krilo jugozapadnog konaka više ne postoji. Na istočnoj strani zaštitna ograda je takođe uklonjena i zamenjena zaštitnim zidom na kome je veoma lepa dekorativno izgrađena ulazna kapija. Na južnom krilu konaka barokni zabat je takođe pretrpeo dosta izmena. Drugih izmena izgleda da nije bilo. U nekoliko navrata crkva je obnavljana (1885, 1889. itd.), ali to sve ukupno nije izmenilo njen izgled. Crkva dugo nije bila živopisana i tek 1853. godine oslikava je Dimitrije Avramović u duhu romantizma.

    Selidba moštiju

    Ikonostas je izrezbario karlovački duborezac Marko Vujatović (1809-14), a pozlatio ga je Petar Čortanović. Najlepše su izrađene carske dveri i Bogorodičin tron. Mnoštvo motiva se prepliće i možete provesti dosta vremena pokušavajući uhvatiti detalje. Sam ikonostas po svom stilu jeste prelaz od baroka ka klasicizmu. Ikonostas je između 1851-53. godine Dimitrije Avramović oslikao u tri zone sa ukupno 42 ikone. Wihovu lepotu i izražajnost je teško opisati, pa je prava šteta što zbog visine ikonostasa nećete biti u stanju detaljno pregledati ikone iz gornjih zona. Ikone na ikonostasu stare crkve slikao je (1743.) Stanoje Popović u zografskom stilu, a zidne slike u manastirskoj trpezariji radio je (1771-76.) Amvrosije Janković. U crkvi je dugo sa desne strane oltara, pod samim prestonim ikonama, ležao kivot od kiparisa (izrađen 1826. godine) u kojem su počivale mošti kneza Lazara. Mošti su morale da se u više navrata sklanjaju iz manastira. Tako su 1716. godine zbog opasnosti od Turaka boravile jedno vreme u Futogu. Ponovo 1848. godine vrdnički monasi moraju da sklanjaju mošti, ovaj put u strahu od Mađara i to u Klenak. No, tu su boravili tek tri meseca i onda su ponovo vraćene u Vrdnik. Danas, one više nisu u Vrdniku i vraćene su u Ravanicu u Srbiju . Ipak, u manastiru postoji jedan komad moštiju i izložen je u staklenoj posudi ugrađenoj u kivot. Kneževe mošti su dugo godina bile u starom kivotu koji je donet iz Ravanice. Godine 1757. sačinjen je novi kivot od drveta, pozlaćen na šest stubova, s krunom i dvoglavim orlom na vrhu i likom kneza Lazara (dar Obrada Futožanina). Od 1826. godine mošti se nalaze u kivotu izrađenom od kiparisa, poklonu mitropolita Stefana Stratimirovića (u njemu su i danas). Kivot Obrada Futožanina danas možete videti u manastiru Vrdnik ispred oltara, ali on je prazan, jedino se u malom staklenom prostoru nalazi deo kneževih moštiju. Od dragocenosti manastir je imao haljinu kneza Lazara (danas samo komad). Nekada se ona nalazila u crkvenoj priprati na tetrapodu iznad celivajuće ikone u malom ormariću sa staklenim vratima. Osim komada moštiju kneza Lazara, manastir poseduje još i mošti svete velikomučenice Anastasije (III vek), svetinje sa Hristovog groba, deo moštiju sv. Teodora Tirona (sve izloženo ispred ikonostasa). Vrdnički manastir je u svakom pogledu izuzetno vredan i predstavlja jedan od najkapitalnijih na Fruškoj gori. On je dugo bio i među najbogatijim na Fruškoj gori - 1905. godine poseduje 1696 jutara zemlje, a 1941. godine ukupno 1420 jutara. Osim komada moštiju kneza Lazara, manastir poseduje još i mošti svete velikomučenice Anastasije (III vek), svetinje sa Hristovog groba, deo moštiju sv. Teodora Tirona (sve izloženo ispred ikonostasa). Vrdnički manastir je u svakom pogledu izuzetno vredan i predstavlja jedan od najkapitalnijih na Fruškoj gori. Slava manastira Ravanica je Vidovdan - 28. (15.) juna.

    1) (1815-55), slikar i pisac, jedan od začetnika romantizma u srpskom slikarstvu; izradio ikonostase u Sabornoj crkvi u Beogradu, Topoli, manastiru Ravanici ...

    Ime: 0 (1).JPG Pregleda: 1946 Veličina: 255.5 KB
    Manastir Vrdnik Манастир Врдник Нова Раваница
    Ikona Bogorodice naslikana na kamenu je sa ulaza u manastir pre obnove.

    Vrdnički, uz Beočinski manastir su jedini od fruškogorskih manastira koji nijsu razarani u II Svetskom ratu, ali su opljačkani.

    Ime: 0 (3).JPG Pregleda: 1682 Veličina: 311.9 KB
    Manastir Vrdnik Манастир Врдник Нова Раваница
    Ime: 0 (5).JPG Pregleda: 1655 Veličina: 310.3 KB
    Manastir Vrdnik Манастир Врдник Нова Раваница
    Ime: 0 (6).JPG Pregleda: 3647 Veličina: 284.8 KB
    Manastir Vrdnik Манастир Врдник Нова Раваница
    Ime: 0 (7).JPG Pregleda: 2097 Veličina: 330.7 KB
    Bliži je kivot sa moštima Sv. Anastaije koja je živela u III veku, a 'svojina je Cara Lazara sa Svete Gore' (kako piše na kivotu). Desno je kivot sa delićem moštiju Cara Lazara.

    Ime: 0 (9).jpg Pregleda: 1842 Veličina: 135.0 KB Ime: 0 (8).jpg Pregleda: 1826 Veličina: 103.7 KB
    Manastir Vrdnik Манастир Врдник Нова Раваница
    Ime: 0 (10).JPG Pregleda: 1820 Veličina: 290.4 KB
    Manastir Vrdnik Манастир Врдник Нова Раваница
    Ime: 0 (11).jpg Pregleda: 1573 Veličina: 121.3 KB Ime: 0 (12).jpg Pregleda: 1614 Veličina: 72.6 KB

    Ime: 0 (13).JPG Pregleda: 1835 Veličina: 293.8 KB
    Manastir Vrdnik Манастир Врдник Нова Раваница
    Ime: 0 (14).JPG Pregleda: 1670 Veličina: 260.0 KB
    Spomenik pesnikinji Milici Stojadinović - Srpkinji.

    Spomenik je nedavo premešten u portu sa prvobitnog mesta u manastirskom parku.

    Pesnikinja Milice Stojadinović - Srpkinja, Vrdničke Vile kako su je savremenici zvali, jer je najznačajnija dela stvarala dok je živela u Vrdniku.

    Živela od 1830. (ili 1828.) do 1878.
    Poznavala se sa Vukom, Njegošem i drugim značajnim ličnostima.
    Njena književna dela nisu od većeg umetničkog značaja niti su ih njeni savremenici tako tretirali.
    Njena pojava uklopila se u pokrete nacionalnih preporoda Srba i romatičarskih ideala, a njena ličnost je bila romantičarski avanturistička.
    U buni 1848. dok se u Vojvodini vodio srpsko-madjarski rat, htela je da podje na ratište sa gitarom i da junacima peva junačke pesme kao Jovanka Orleanka. Otac (sveštenik vrdničkoj u seoskoj crkvi) ju je od toga odgovorio, iako se pretpostavlja da je kasnije prerušena učestvovala u bitkama. Kasnije (1862.) bila je na barikadama za vreme bombardovanja Beograda.
    Bila je izuzetno lepa.
    Umrla je u bedi i zaboravljena u Beogradu i bila je sahranjena pored Markove Crkve. Kasnije ju je njen brat preneo u Požarevac.

    Ime: 0 (15).JPG Pregleda: 1664 Veličina: 318.3 KB
    Manastir Vrdnik Манастир Врдник Нова Раваница
    Ime: 0 (16).JPG Pregleda: 1716 Veličina: 274.9 KB
    Manastir Vrdnik Манастир Врдник Нова Раваница
    Pogled sa vrdničkog seoskog groblja.

    Ime: 0 (17).JPG Pregleda: 1709 Veličina: 293.2 KB
    Manastir Vrdnik Манастир Врдник Нова Раваница
    Ime: 0 (18).jpg Pregleda: 1735 Veličina: 180.9 KB
    Manastir Vrdnik Манастир Врдник Нова Раваница

    Inače, uobičajeno se manastir naziva Nova Ravanica, ponekad Sremska Ravanica ili Vrdnički manastir.
    Na ulaznoj kapiji manastira je tabla na kojoj stoji ''Manastir Ravanica ' Vrdnik, 1566. godine''
    Zbog postojanja manastira po kome je i ovaj dobio ime, dobro je naziv tako koristiti da ne dolazi do moguće zabune


    Ime: vrdn (13).JPG Pregleda: 1663 Veličina: 270.3 KB
    Mitropolitske kočije iz XIX v.

    Iste te godine na Vidovdan prenete su mošti kneza Lazara u novu crkvu. To je bio izuzetno svečan događaj kome je prisustvovao mitropolit Stefan Stratimirović (karlovački mitropolit, 1790-1836) koji je stigao u paradnoj kočiji sa zapregom od šest belih konja.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 22.02.2015 u 18:19 Razlog: Dogovorno spajanje postova o istom manastiru; vra'ene slike

  4. #4

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir ŠIŠATOVAC


    Ime: A.jpg Pregleda: 2358 Veličina: 205.4 KB
    Manastir Šišatovac Манастир Манастир Шишатовац

    Šišatovac čeka neimare


    Ime: 1DSC_4193.jpg Pregleda: 1589 Veličina: 233.0 KB
    U Galeriji Matice srpske.

    Ime: A (1).JPG Pregleda: 1470 Veličina: 240.8 KB

    Nekad jedan od najznamenitijih srpskih manastira, u XIX veku stecište srpske inteligencije, još čeka na popravku i freskoslikare.

    Manastir Šišatovac je po mnogo čemu osoben. Najpre po tome što se, za razliku od drugih fruškogorskih manastira, sasvim sigurno zna kako je i kada nastao. Izvesno je da je osnovan 1520. godine, a da su osnivači monasi iz manastira Žiča. Tih godina morali su, kao i mnogi drugi, da se sklanjaju ispred Turaka u Srem. Pod vođstvom igumana Teofila, monaha Ilariona i Visariona dolaze u Srem. Tu zatiču jednu malu crkvicu koja je bila posvećena sv. Nikoli i koju oni nazivaju "Remetsko". Upravo na tom mestu oni zidaju crkvu posvećenu Rođenju Bogorodice i nazivaju je Šišatovac.

    Kult Stefana Štiljanovića

    O toj prvobitnoj crkvi postoji jedan izuzetan dokumenat. U četverojevanđelju (pisanom 1560. godine od starca Evgenija) u vreme igumana Teofila, sačuvana je iza poslednjeg lista knjige slika stare crkve Rođenja Presvete Bogorodice iz 1520. godine. Tu crkvu bez zvonika podigli su iguman Teofilo i izbegli žički monasi. Nekom igrom sudbine taj crtež su naručili monasi iz Šišatovca ne bi li sačuvali uspomenu na staru crkvu koja se trebala rušiti. Ova slika je rađena dosta kasno (1778. godine) od strane lajtnanta Pavla Dimitrijevića, a u vreme kada se već zidala nova (današnja) crkva. U to doba u manastiru je postojao kult sv. Stefana Štiljanovića (videti napomenu 4) u "Očuvan duhovni portret Evrope" (2), str. 5). U Panagiriku manastira Šišatovac iz 1545. godine postoji jedan kratak zapis koji kaže: "Ova sveta i božanstvena knjiga koja se zove Panagirik, manastira Šišatovca hrama Rođenja Presvete Bogorodice, gde netljene mošti počivaju svetog i pravednog i divnog Stafana Štiljanovića, srpskog despota". Ako se uzme u obzir da je Stefan Štiljanović umro tokom 1543. godine (možda čak i kasnije), a da ga ovaj zapis i 1545. godine već spominje kao sveca može se konstatovati da je veoma brzo posle smrti proglašen za sveca.

    Ime: A (10).jpg Pregleda: 3172 Veličina: 233.8 KB
    Manastir Šišatovac Манастир Манастир Шишатовац
    Saborna crkva u Beogradu mošti cara Uroša i Stefa Štiljanovića su ispred oltara.

    Manastir je zbog kulta Stefana Štiljanovića imao dosta posetilaca i materijalnih priloga tako da je dobro stajao što nikako nije moglo izmaći budnom pogledu Turaka. Stoga tokom 1566. godine oni određuju manastiru iznos od 26000 akči za obavezu otkupa, a 1000 akči o tadašnjem stanju u manastiru. Mnoštvo posetilaca je obilazilo mošti Stefana Štiljanovića, a tokom 1643. godine u manastiru jedno vreme boravi patrijarh Pajsije (Janjevac, patrijarh srpski 1614-48.) i osim što se poklonio moštima sv. St. Štiljanovića, napisao mu je Povesno slovo. Nekako u to doba i opat Bonini ga je posetio (1702) i o njemu je stekao lepe utiske koje ne krije da navede: "Manastir je jedan od većih u Sremu. Ne računajući iskušenike i poslugu, u njemu živi 25 kaluđera opštežitelja*. Bogati su, jer poseduju dobro i plodno zemljište, kako među brdima tako i u rečnoj dolini, imaju i prelepe vinograde. S leve strane ispod manastira nalazi se divna česma, gde izvire veoma sveža i zdrava voda. Pravo je dosta veliki podrum. Ceo je sazidan od četvrtastog kamena, ali je poluotkriven. Manastir je okružen isključivo stablima raznovrsnog voća. U njegovoj lepoti se može uživati samo izbliza jer je zaklonjen". Nadalje opat Bonini navodi da manastir uživa ukupno 1138 jutara zemlje.

    Ime: A (2).JPG Pregleda: 1508 Veličina: 268.4 KB

    Ime: A (4)_1.jpg Pregleda: 2035 Veličina: 85.1 KB Ime: A (5)_1.jpg Pregleda: 1505 Veličina: 74.4 KB

    ''Današnja velika crkva sa zvonikom, posvećena Rođenju Bogorodice, podignuta je 1778.

    Kao najveći ktitor zabeležen je šišatovački arhimandrit Vićentije Popović, kasniji vršački vladika, a znatniji priložnici bili su Jovan (junak Slakamenske bitke) i Josif Monasterlija...''

    Nenad.bds dodaje svoj komentar:

    Jovan Monasterlija je u Slankamenskoj bitci 1691. predvodio Srpsku miliciju od 3.600 konjanika i 6.400 pešaka. Prvi su upali u turski logor, zarobili 34 ratne zastave i presudno doprineli velikoj pobedi austrijske vojske.

    Mogu da zamislim da je sadašnja crkva podignuta na drugom mestu, tj. ne na istom gde je bila prethodna, koja je, kako se kaže u citatu, bila ''zaklonjena''.

    Na to navodi i činjenica da je crkva manastira Šišatovac jedina među fruškogorskim manastirima koja je na istaknutom položaju, vidljiva izdaleka sa svih strana.

    Ja to mogu da povežem (bez ikakvog oslanjanja na istorijske činjenice) sa kultom Stefana Štiljanovića, koji je bio tako veliki zbog njegovih borbi protiv Turaka; priložnikom Monasterlijom i njegovom velikom junaštu u pobedi nad Turskom koja se morala povući iz Srema nešto pre izgradnje; Izbor mesta i izgleda crkve kao osećaj oslobodjenosti od skrivanja crkava i manastira a i kao izraz ponosa i prkosa pobednika.


    Ime: A (12).JPG Pregleda: 1459 Veličina: 234.3 KB
    Manastir Šišatovac Манастир Манастир Шишатовац
    Zvonik se vidi iz dobrog dela Ravnog srema.

    Prilog Vuka Isakoviča

    Prvobitna crkva nije sačuvana i brzo je srušena, tako da se već u vizitaciji iz 1753. godine navodi samo nova crkva sagrađena 1634. godine. Tako Opis navodi da je nova crkva sagrađena od kamena, ima dva kubeta i da je pokrivena novom hrastovom šindrom. Nedugo potom sagrađen je 1742. godine novi četvorospratni zvonik kvadratnog preseka prilogom Vuka Isakoviča (glavni junak "Seoba" M. Crnjanskog).

    Ime: A (6)_1.jpg Pregleda: 1686 Veličina: 108.1 KB Ime: A (7)_1.jpg Pregleda: 1608 Veličina: 85.3 KB

    Kako je crkva izgledala u to doba (kraj XVII veka) može se videti na maloj ikoni rađenoj na drvetu gde je crkva prikazana kao veoma skromna građevina sa dve kupole i slobodnom zapadnom fasadom. U doba vizitacije unutrašnjost crkve je bila u prilično lošem stanju jer su neke freske pootpadale. Navodi se da u crkvi postoji ikonostas (danas se o njemu ne zna skoro ništa). U manastiru boravi ukupno 13 monaha, 5 đaka, 13 slugu, 12 prnjavoraca. Tokom 1749. godine podignuta je i grobljanska kapela oblika jednobrodne crkvice sa četiri prozora i vratima, trougaonog zabata i drvenog zvonika na zapadnoj strani. Iz tog vremena je ostao prikaz crkve na graviri Hristofora Žefarovića (vidi napomenu 6) u nastavku Jazak-arhitektonski biser (3), str. 7) iz 1753. godine gde je prikazan sveti St. Štiljanović sa krunom na glavi i skiptrom u desnoj ruci. U medaljonu sa njegove desne strane prikazan je grad Morović, dok je u medaljonu sa njegove leve strane manastir Šišatovac. Lik sv. St. Štiljanovića je pomalo idealizovan i veoma podseća na Brankoviće.Crkva koju mi danas poznajemo podignuta je u vremenu od 1758. do 1778. godine. Ono što na njoj odmah privlači pažnju jeste njena veličina koja prelazi u monumentalnost, tako da i po tome odstupa od ostalih daleko manjih fruškogorskih manastirskih crkava. U njenoj arhitekturi ne samo da potpuno preovlađuje barok, već i to što su njeni prozori (njih 9) izrađeni u gotskom stilu, što je čini se jedini primer takve gradnje na Fruškoj gori. Crkva je oslikana od strane Grigorija Davidovića Obšića iz Čalme. Crkvu je majstor oslikao u potpunosti "od pjevnica do verha svoda". Godinu dana kasnije on je oslikao i ikonostas. Danas se o šišatovačkom ikonostasu zna tek onoliko koliko to dopuštaju slučajno sačuvane fotografije i svedočenja savremenika. Karakteristično za njega jeste to da je spadao u retke oltarske pregrade koje su bile zidane. Sastojao se iz tri horizontalne zone (prestone ikone, praznici i medaljoni). Skoro sve ikone su bile oslikane na gipsanoj podlozi. Nažalost, sačuvane su samo carske dveri sa predstavom Blagovesti. Inače, manastir je tokom XVIII i XIX veka imao svoj procvat. Posećuje ga pećki patrijarh Pajsije (1633/34), patrijarh Maksim (1666), Arsenije III Čarnojević (1702), episkop temišvarski Nikola i bački Sofronije (1726), mitropolit Vićentije Jovanović (1733), Arsenije IV (1745). Tokom XIX veka tu su Lukijan Mušicki, Vuk Karaxić, P. Šafarik i F. Miklošić**. U celini, današnji ostaci ovoga manastira (i pored delimične popravke) predstavljaju impozantnu sliku. Ne možete a da se ne divite veličini koju manastirska crkva ima, ali isto tako ne možete izbeći i mučni utisak nad ljudskom glupošću kada uđete u unutrašnjost crkve. U njoj osim golih zidova nema više ništa, tek tu i tamo na zidu poneki ostatak freske koju vreme ili ljudski vandalizam nisu izgrebali ili naružili. Ogromni unutrašnji crkveni prostor danas je prazan, a pod njegovim svodovima umesto da lebdi crkveno pojanje, molitva i miris tamjana, čuju se golubovi.

    Nenad.bds - naišao sam na sledeći tekst o razaranju manastira:
    ''Tokom Drugog svetskog rata u šišatovačkim konacima je bila stacionirana manja ustaška jedinica. Posle njenog povlačenja manastir su držali partizani, koji su u kripti, na zapadnoj strani crkve, imali spremište oružja i municije. Prilikom povlačenja, 16. jula 1942, partizani su zapalili krovove manastirskih konaka.

    Šišatovac je nekoliko puta bio artiljerijska meta nemačke vojske i ustaša. Prilikom paljbe srušen je i monumentalni zvonik. Ceo manastirski komlleks je miniran 16. jula 1944. Učinila je to nemačka Hipo jedinica uz pomoć ustaša. Eksploziv je stavljen ispod stubova nosača kubeta, pa je ceo gornji deo crkve obrušen. U crkvi je tom prilikom većim delom bio uništen ikonostas i zidni živopis.

    Ime: A (8).JPG Pregleda: 1453 Veličina: 311.7 KB
    Manastir Šišatovac Манастир Манастир Шишатовац
    Mnogi predmeti iz fruškogorskih manastira i crkava istočnog Srema koji su se nalazili u Zagrebu, 1946. godine su, na traženje SPC i zaslugom Radoslava M. Grujića, vraćeni u Patrijaršiju, a sačuvane knjige u Patrijaršijsku biblioteku, među njima i "Šišatovački apostol". Zbog svoje delatnosti tokom Drugog svetskog rata (zbrinjavanje srpskih izbeglica i spasavanje srpskih svetinja, među kojima i moštiju kneza Lazara, cara Uroša i Stesrana Štiljanovića), komunisti će profesora Radoslava M. Grujića kazniti udaljenjem sa Univerziteta i lišavanjem srpske nacionalne časti.

    Manastir koji su tokom rata rušile ustaše, Nemci i partizani, posle rata je dokrajčila komunistička vlast. Godine 1951. dve zemljoradničke zadruge su za zidanje svojih objekata odnele preostali građevinski materijal sa porušenog manastira. Manastirski konaci su srušeni do temelja organizovanim omladinskim radnim akcijama, dok su meštani potpuno uništili freske u manastirskoj crkvi. U tome su im pomagali i meštani okolnih sela, najviše iz Ležimira.

    Neznatna obnova šišatovačke crkve preduzeta je 1970 -71, kada je izidan deo zvonika i postavljena kapa na ovom delu crkve.
    Od 1991 do 1995. završenaje većina radova na statičkoj sanaciji hrama. Sazidani su novi lukovi i svodovi, novo kube, krov, nove kape zvonika, novoizgrađeni krov je pokriven bakarnim limom.''



    Stecište inteligencije

    Možda je najpoznatiji period od 1812. godine kada je u Šišatovcu boravio Lukijan Mušicki (arhimandrit) koji je uspeo da od manastira napravi stecište najznačajnije srpske inteligencije toga doba: Vuka Karadžića, Jakova Gerčića, Petra Ivanovića Kepena i drugih. Mušicki je iz Šišatovca otišao 1827. godine. Manastir je svakako veoma bogat sa 1296 jutara zemlje (1905. godine), a neposredno pred II svetski rat on poseduje 1182 jutra.

    Slava manastira Šišatovac je Mala Gospojina - 21. (8.) septembra.

    * Kinovija (gr. koinos bios, zajednički život) ili opštežitije, manastir u kome se strogo provodi monaški princip: da niko ne može imati ništa svoga posebnoga već da je sve zajedničko i sva bratija živi, hrani se i odeva u manastirskoj zajednici. Suprotno: Idioritmija (gr. idios rhythmos, sopstveni, lični život) ili osopština. (R. Grujić, "Azbučnik SPC", BIGZ, BG, 1993. str.122, 91)

    **Maksim (Skopljanac), patrijarh srpski (1656-73); Nikola (Dimitrijević), episkop temišvarski (1728-44); Sofronije (Tomašević), episkop bački (1718-30); Arsenije IV (Jovanović-Šakabenta), patrijarh srpski (1725-48 ); Miklošić, Franc (1813-91), slovenački slavista, kod njega učili Đ. Daničić i Vatroslav Jagić.

    Nenad.bds kaže:
    Nažalost, napomena na koju se u tekstu upućuje i koja verovatno govori o Stefanu Štiljanoviću nije u tekstu. Dodajem zato kretku noticu koju sam ja uneo uz moje fotografije o posetama Šišatovcu.

    Stefan Štiljanović bio je knez rođen u Paštrovićima (Crnogorsko primorje oko Budve i Petrovca na moru) a od 1498. bio je istaknuti vojskoviđa protiv Turaka u Slavoniji i Sremu na strani Habsburga i Jovana Zapolje, pretendenta na Ugarski presto.

    Njegovoj hrabrosti divio se i sam sultan.

    Šišatovački monasi su doneli mošti iz Šikloša (u Mađarskoj) a bile su do 1941. u Šišatovcu.


    Ime: A (11).jpg Pregleda: 1605 Veličina: 161.3 KB
    Manastir Šišatovac Манастир Манастир Шишатовац
    Do Šišatovca se dolazi iz Sremske Mitrovice preko Ležimira, ili Partizanskim putem od Iriškog Venca, odnosno, od Novog Sada pored Beočina, zatim preko Suseka, Luga i Sviloša, pa preko Partizanskog puta.

    nenad.bds je fotografije i komentare iz svog posta od 25.04.2008. uneo i rasporedio nastojeći da ih poveže sa tekstom. Tekst je ispisan kurzivom i u plavoj boji.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 26.02.2015 u 01:23 Razlog: Dogovorno spajanje postova o istom manastiru; ponovo unete nestale slike

  5. #5

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Манастир Ковиљ представљен је међу првима. Према договору са чланицом која је поставила првобитни пост, nenad.bds је уједначио представљање манастира. Накнадно су стављане слике и обогаћиван текст. У међувремену сам наишао на богатије текстове и начинио још слика па овом изменом у целости замењујем досадашње представљање.

    МАНАСТИР КОВИЉ


    Ime: K.JPG Pregleda: 1469 Veličina: 200.4 KB
    Манастир Ковиљ
    ‘’Манастир Ковиљ са црквом посвећеном светим арханђелима Михаилу и Гаврилу, налази се у истоименом селу, источно од Новог Сада. Према легенди, основао га је свети Сава. Први писани помен о Ковиљу потиче из средине XVII века. Данашња црква, настала између 1741. и 1749, задужбина је Петра Андрејевића из Сремских Карловаца. Као главни неимари ангажовани су Федор Коста и Никола Крапић, са задатком да саграде цркву по угледу на Манасију.

    Ime: K (1).JPG Pregleda: 1426 Veličina: 200.4 KB
    Манастир Ковиљ[
    Утицај српске средњовековне архитектуре на ковиљском храму је очигледан. Конципиран је као комбинација тробродне базилике и триконхоса. Четири стуба деле унутрашњи простор на три дела. Над средњим, највишим, уздижу се два осмострана кубета. Олтарске конхе и певнички простори, споља полигонални а изнутра полукружни, истих су висина. Фасаде су обрађене фрушкогорским каменом и украшене низом слепих аркада на конзолама. Прозорски отвори су у виду бифора. Са старом црквом, у пожару 1848, изгорео је и Чешљаров иконостас.
    Manastir Kovilj
    Ime: K (2).JPG Pregleda: 1585 Veličina: 315.8 KB

    Нови је резао Јован Кистнер, а осликао Аксентије Мародић. Опсежни конзерваторско-рестаураторски радови на архитектури храма извођени су 2005. и 2006.’’ ('Споменичко наслеђе Србије' – Завод за заштиту споменика културе РС)

    Манастир је споменик културе великог значаја.

    Ime: K (3).JPG Pregleda: 1472 Veličina: 252.5 KB
    Из овог угла више није могуће (без специјалних објектива) начинити овакву слику - сада се на месту одакле сам сликао налази нови конак.

    ''Ковиљски манастир спада у ред знаменитих српских светиња, које су као споменик културе под заштитом државе. Стављен је под заштиту 4. августа 1949. године. Манастир се назива Светоархангелским, јер је подигнут у славу и част светим Архангелима Михаилу и Гаврилу, који се славе лети 26. јуна.

    По предању, манастир је основао Свети Сава око 1220. године, када је на месту где се данас налази манастир, помирио угарског краља Андрију са својим братом Стефаном Првовенчаним. О томе говори Доментијан у свом житију о Св.Сави. Предање каже да се Андрија II, краљ мађарски, чувши да је Свети Сава крунисао Стевана за владара српског, нашао увређеним, те објавио рат Стевану Првовенчаном. Са силном војском пошао је на Србе и утаборио се код Ковиља. За време дипломатских преговора у краљевом шатору је била сама краљица са својим младим сином, наследником престола. Пошто су се преговори били одужили, напрасно се разболео млади мађарски краљевић. Свети Сава, помолио се Богу и пао је град, те су лекари њиме излечили краљевића. После закључења мира настала је велика радост и међусобно мађарско-српско братимљење. Да би се новом мађарско-српском савезу дала свечана потврда, закључили су Свети Сава и Андрија II, да се сагради храм божији на месту где је био мир закључен (Ђорђевић, 1891).

    Ime: K (4).JPG Pregleda: 1615 Veličina: 282.9 KB
    Манастир Ковиљ Manastir Kovilj
    Другу верзију о оснивању манастира Ковиља забележио је Евлија Челебија, познати турски путописац XVIII века, који каже да је манастир основао ''српски краљ власник Београда'', што одговара опису краља Драгутина. У литератури се јавља и претпоставка да је манастир настао на развалинама некадашњег фрањевачког самостана, основаног 1421. године, као и неколико других верзија од којих ниједна није историјски потврђена.

    Први поуздани подаци потичу из 1651. године, када је живописана стара манастирска црква. У периоду од 1686.-1697. године, Турци су у четири наврата рушили манастир, а 1707. је обновљен. Изградња нове цркве је трајала од 1741. до 1749. године. Градитељи цркве су били Теодор Коста и Никола Крапић из Ланге (код Солуна). Током Мађарске буне 1848-49. године пожар је захватио манастир, оштетио унутрашњост нове цркве и скоро потпуно уништио стару цркву, која је годину дана касније срушена.
    Manastir Kovilj
    Ime: K (5).JPG Pregleda: 1462 Veličina: 349.4 KB
    Надгробни споменик је на месту старе цркве. У позадини је новоизграђена капела уз стари конак.

    После буне, са свих страна стизала је помоћ у новцу и даровима за обнову цркве и конака. Од тада нова црква представља један од најмонументалнијих културно-историјских објеката у Бачкој.

    Садашња манастирска црква грађена је у српско-византијском стилу моравске школе по узору на Манасију и Раваницу. Црква је била замишљена као тробродна базилика. Сва три брода су сасвим једнака и нема разлике између главног брода и осталих бродова. Грађевина се ослања на дванаест стубова, од којих шест стубова стоје сасвим слободно. Од ових шест стубова четири стуба имају задатак да обележе прави центар цркве, док прва два слободна стуба припадају припрати која није ничим одељена од главне цркве, него чини са главном црквом једну јединицу. Изгледа да су главни мајстори отишли пре завршетка рада, те да је неко други завршио припрате не познавајући главна начела старе српске архитектуре.

    Ime: K (12).JPG Pregleda: 1409 Veličina: 286.5 KB[/URL]

    Услед невештог извођења припрате био је оштећен целокупни утисак цркве која је требала да буде много краћа. Да је дошло до извесног поремећаја у извођењу плана показује и то што је спољашњост источне фасаде извршена сасвим у духу првог плана док је спољашњост западне стране далеко заостала за источном. Конструктивно црква није изведена беспрекорно. Али декорацијом и сразмерама, она оставља уистину изванредан утисак.

    Најзначајнија црта ове цркве је строга једноставност. Линије спољашње архитектуре су строге без икакве пренатрпаности. Црква има три апсиде које су споља шестостране али изнутра полукружне. Исто тако су певнице изнутра полукружне, а споља петостране. Над средњим бродом дижу се два кубета која су сасвим једнака, изнутра кружна а споља осмострана, излазе право из крова.

    Ако упоредимо Ковиљ са Манасијом и Раваницом, морамо доћи до закључка да је спољашњост Ковиља монументалнија, зидови теже у висину, има у томе готске црте, док код узора ковиљске архитектуре, Манасије и Раванице, распоред зидова иде много више у ширину. Изгледа да је ту победила одлика српских неимара, која тражи да неимар не иде по старим стазама, него да подари свакој згради нешто ново, нешто индивидуално. Српски дух спаја у Ковиљу елементе готике, барока па и извесне црте ренесансе са Јадрана.

    Ime: K (6).JPG Pregleda: 1851 Veličina: 322.9 KB

    Унутрашње површине зидова манастира нису живописане, на њима нема старих фресака, али је ту прекрасан иконостас академског сликара Аксентија Мародића, рађен у осмој деценији 19. века . Иконостас је богато украшен дуборезом и сценама из Христовог живота, као и сјајним копијама, које је Мародић копирао у славним галеријама по Италији, међу којима се истиче ''Сикстинска мадона са Светим Сикстом'', затим ''Тајна вечера'' са Леонардове зидне слике из трпезарије Свете Марије у Милану. Hовосадски мајстор Лудвиг Тауш је иконостас позлатио и мраморирао 1892. године.

    Ime: K (7).JPG Pregleda: 3072 Veličina: 377.0 KB
    Manastir Kovilj
    Ime: K (8).JPG Pregleda: 1434 Veličina: 337.3 KB

    У манастиру се поред прекрасног иконостаса налазе иконе, које су радили различити мајстори XVIII и XIX века. Од значајних личности које су потекле из манастира посебно треба издвојити Јована Рајића (1726-1801), који се сматра оцем српске историје. Његово дело о историји Срба, Хрвата и Бугара стварано је у ковиљском манастиру, у којем се данас налази гроб ове истакнуте личности. Овде је своју монашку каријеру започео игуман Рафаило Момчиловић, академски сликар, који је на најсвирепији начин убијен 1941. године. Српска православна црква прогласила је 2000. године, игумана Рафаила Момчиловића великомучником и свецем, обележивши у православном календару његовим именом 3. септембар.

    У комплексу данашњег манастира чувају се сликарски радови Уроша Предића и бројне уметничке слике других уметника, затим богата манастирска библиотека, као и меморијални музеј Јована Рајића. Током Другог светског рата манастир је опљачкан од стране Мађара, а неки предмети се и данас налазе у будимпештанским музејима. После Другог светског рата наступа тежак период за монахе, јер је комунистичка репресија на све могуће начине онемогућавала нормално одвијање манастирског живота. Манастиру је аграрном реформом одузета скоро сва земља и привилегије које је имао и за време турске, као и за време аустро-угарске власти.

    Ime: K (9).JPG Pregleda: 1428 Veličina: 284.6 KB
    Manastir Kovilj
    Ime: K (10).JPG Pregleda: 1400 Veličina: 320.6 KB

    Од 1990. године за манастир наступају бољи дани. Иринеј Буловић позива монахе да удахну живот манастиру. Отац Порфирије постаје игуман и формира се братство које данас броји око 20 монаха. Више се ради на очувању манастира, реконструишу се и граде конаци и додатни објекти у оквиру којих ће бити могућ и прихват туриста који посећују манастир. Калуђери, сем што су посвећени свом духовном животу, имају и низ свакодневних активности. Пре свега познати су по манастирској ракији, коју сами справљају од воћа из манастирских воћњака...(Сајт Ковиљ)

    Ime: K (13).JPG Pregleda: 1332 Veličina: 334.0 KB
    Manastir Kovilj
    ‘’ Koviljski manastir za osam vekova triput paljen!
    Nadomak Novog Sada, iz bujne prirode Koviljskog rita izranja monumentalna građevina manastirske crkve. Kovilj je već vekovima poznat po nesputanoj stihiji flore i faune, što je posvedočeno i u zapisima iz 19. veka, po kojima su u ovim krajevima nad Dunavom kružili orlovi, dok su manastirske zidine bile skrivene u šumi gorostasnih hrastova, sa stablima toliko velikim da se od jednog moglo "osam hvati drva isklesati". Kao što je slučaj s većinom ovdašnih manastira, i Kovilj su tokom njegove istorije proslavili velikani koji su svoje živote posvetili produhovljavanju i prosvećivanju sunarodnika. U monaškoj tišini ovde je svoja dela pisao arhimandrit Jovan Rajić, slavni autor "Istorije slovenskih naroda", koji je zbog plodnog stvaralaštva odlikovan ordenom carice Katarine Velike.
    Podeljena su mišljenja o starosti koviljskog manastira. Usmena predanja njegovo osnivanje dovode u vezu sa srednjovekovnom vladarskom lozom Nemanjića. Po legendi, prihvaćenoj i od nekih inostranih istoričara, manastir je 1216. godine podigao sveti Sava, koji je u ove krajeve doputovao kako bi utvrdio mir između mađarskog kralja Andrije II i srpskog kralja Stefana Prvovenčanog.

    Legenda kaže da je najstarija koviljska crkva podignuta na mestu na kojem je svetitelj izlečio mađarskog kraljevića. Ipak, najraniji pisani trag o manastiru Kovilju nalazi se u Minhenskom psaltiru iz 14. veka, koji je kasnije dopunjavan, a istoričar Ilarion Ruvarac zapisao je kako je manastir podignut u 15. veku, na razvalinama rimokatoličkog samostana. Tokom vekova manastir je rušen i obnavljan više puta. Turci su ga palili dvaput, 1691. i 1697. godine, a dragocenosti su uništene i monasi ubijani ili odvedeni u roblje. Ponovo je razoren i opljačkan 1703. godine, za vreme Rakocijeve bune protiv habzburških vladara. Poučeni gorkim kapricima istorije, monasi su za obnovu crkve tražili i privilegiju carice Marije Terezije i ferman sultana Mahmuda Hana, iako je prošlo pola veka otkako se završila turska vladavina na ovim prostorima. Nova crkva je podignuta 1749. godine, a njena izgradnja je koštala 2.000 dukata.

    …Kako bi obnovio (1849. za vreme Mađarske bune) razoreni hram, arhimandrit Kiprijan Stanulović s poznatim umetnikom Aksentijem Marodićem sklapa ugovor 1871. godine po kojem je slikar bio dužan da, za velikodušnu naknadu od 10.000 forinti, izvede nov ikonostas. Marodić je, zahvaljujući unapred primljenoj plati, proputovao Veneciju, Rim, Milano, Beč i Budimpeštu kako bi oslikavanju koviljske crkve pristupio inspirisan besmrtnim umetničkim ostvarenjima, koja krase evropske metropole. Kad se vratio s putovanja, s kojih je doneo skicirane kopije dela vrhunskih majstora, Marodić se nastanio u manastiru, gde je jedna kelija bila preuređena u umetnički atelje. Stvarao je polako i studiozno, sve dok koviljski ikonostas nije završen 1892. godine.

    Ime: K (14).JPG Pregleda: 1465 Veličina: 233.5 KB
    Manastir Kovilj
    Pravoslavnu crkvu u Koviljskom ritu Marodić je ukrasio ikonama po uzoru na italijansku renesansu. Na ikonostasu se pored svetitelja s upadljivom, anatomski preciznom muskulaturom, koja svedoči o pažljivom studiranju veličanstvenih Mikelanđelovih dela, može videti renesansna arhitektura ili mediteransko rastinje. U pojedinim figurama na ikonostasu verno su ponovljena slavna ostvarenja italijanske renesanse i manirizma, tako da i danas iznad carskih dveri stoji glasovita Da Vinčijeva "Tajna večera", a prestona ikona Bogorodice kopija je Rafaelove kompozicije Madone sa svetim Sikstom.
    Iako figure stoje na oblacima okružene zlatnom pozadinom išaranom ornamentima kako bi zadovoljavale pravoslavni ukus naručilaca, ikonostas koviljskog manastira ipak je upadljiva interpretacija Leonardovih, Mikelanđelovih i Rafaelovih dela.

    Posle Drugog svetskog rata narodne vlasti su od tog znamenitog manastira oduzele prostrano imanje od 1.000 katastarskih jutara obradive zemlje, kao i 20 hektara šuma. Godine 1945. državne vlasti su planirale da taj sakralni objekat oduzmu od crkve i pretvore ga u dečji dom. Ova ideja obrazlagana je time da manastir Kovilj "nema istorijsku i kulturnu vrednost", a od apsolutnog uništenja spasla ga je isključivo upornost tadašnjih monaha, koji su se u nadležnom ministarstvu izborili za državnu zaštitu.'' (GRADJANSKI LIST 06.12.2008. tekst Srđan Ercegan)
    Manastir Kovilj
    Ime: K (15).JPG Pregleda: 1398 Veličina: 299.9 KB

    ‘’… Нема поузданих доказа о времену настанка манастира на овом месту, у јужној Бачкој, у срцу Шајкашке.

    На једном натпису о живописању цркве наводи се 1651. година, али се сматра да је црква саграђена много раније на развалинама римокатоличког манастира, за који је папа Мартин Пети 1421. дао дозволу босанским фрањевцима да га подигну, како 'би могли у католике преобраћати шизматике' тј. православне Србе, који су у све већем броју овамо долазили склањајући се од турске опасности. Привилегије које су фрњевци тада имали 'in oppido Kabol, Baciensis diocesis' (у граду Каболу, бачка дијецеза) потврдио је 1433. папа Евгеније четврти.

    Најстарија православна црква изграђена је на још старијим темељима, на неколико метара од садашње. (То је место на сликама где је црни споменик окружен са неколико дрвета.) Пошто је та црква била мања, од слабијег материјала и није могла да задовољи богослужбене потребе, саграђена је садашња, између 1741-47.године. Стару цркву су у Буни 1848. попалили Мађари и она је срушена до темеља 1850. Патријарх српски Георгије Бранковић, који је био пострижник ковиљски, подигао је 1907. споменик са текстом: 'На овом месту стојала је вековима стара светосавска црква ман. Ковиља попаљена бурен 1848. год.' С друге стране уписано је да ти леже мошти два епископа и многих других, који су били сахрањени у и поред старе цркве. (Та страна споменика читљива је на слици.)

    … Данашња црква, настала између 1741. и 1749, задужбина је Петра Андрејевића из Сремских Карловаца. Као главни неимари ангажовани су Федор Коста и Никола Крапић, са задатком да саграде цркву по угледу на Манасију…
    Manastir Kovilj
    Ime: K (11).JPG Pregleda: 1835 Veličina: 353.9 KB

    У цркви је сахрањен архимандрит Јован Рајић, књижевник и отац новије српске историографије (светлији споменик на слици) и генерал-мајор Теодор от Станисављевић, први командант Шајкашког батаљона (на левој слици - споменик са рељефним грбом).

    У манстиру ради иконописачка радионица а од неколико година уназад, на једном салашу на Ченеју, организована је ресоцијализација лечених зависника од наркотика.

    Опсежни конзерваторско-рестаураторски радови на архитектури храма извођени су 2005. и 2006.'' (РавницаИнфо)


    Од 2007. започети су радови на обнови унутрашњости цркве, па су иконе и покретне ствари уклоњени (на стaријим сликаме се још виде тронови и столови - седишта уз зид). Уз стари конак је саграђена капела.

    У истом периоду започета је и изградња новог конака, а саграђен је звоник који је до тада био на онижим дрвеним стубовима, са једним звоном.
    Manastir Kovilj
    Ime: K (16).JPG Pregleda: 1527 Veličina: 241.3 KB
    Manastir Kovilj
    Капела Свете Петке на водици (чудотворној - исцелитељској води из бунара кога више нема).

    ''...У близини манастира налази се капела посвећена Светој Петки или „водица“, како је још зову. То је још једна атрактивност за потенцијалне туристе, због своје сликовитости и јединстваности, као и својеврсни симбол села. Предање каже да је нека жена уснула сан у коме јој би речено да оде на извор лековите воде у близини ковиљског светоархангелског манастира да нађе лека, јер је дуго боловала од неизлечиве болести. Тако и би. Жена задоби исцељење и у знак захвалности даде да се сагради капела Светој Петки, јер све ово се и догодило уочи празника Свете Петке 27. Октобра (Ђорђевић, 1891).

    На врху старог храста на који се ослања капела Свете Петке, а за који је процењено да има преко 600 година, налази се родино гнездо, птице која је симбол рађања новога живота, а због бројности популације која се гнезди у селу, може се сматрати и симболом Ковиља.'' (Сајт Ковиљ)


    Manastir Kovilj
    Ime: K (17).JPG Pregleda: 1393 Veličina: 173.1 KB

    Поред манастира је капела Св. Петке, препознатљива по старом храсту са родиним гнездом. Водица - религијско култно место није у непосредној веза са манастиром, већ су је подигли верници, мештани.
    У капели је отвор у зиду до храста на који је окачена икона св. Петке. Због опасности од рушења шупљег дебла, висина му је недавно скоро преполовљена и учвршћено је челичним ужадима изнутра да не би дошло до пада на капелу. Гнездо је поново постављено на, сада нижи, врх а роде су га прихватиле и у њему и даље изводе младе.

    Ime: K (18).JPG Pregleda: 1362 Veličina: 206.2 KB
    Manastir Kovilj
    Ime: K (19).JPG Pregleda: 1353 Veličina: 193.8 KB

    Ковиљски манастир је на око 25 км. од Новог Сада, а може се стићи аутопутем за Београд или путевима из правца Титела или Зрењанина.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 25.02.2015 u 22:57 Razlog: Обновљено и употпуњено представљање, врћене нестале слике, додате нове.

  6. #6

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir BEŠENOVO

    Ime: B (1).jpg Pregleda: 1621 Veličina: 165.1 KB

    Ostaci manastira se nalaze na južnim padinama Fruške Gore u neposrednoj blizini naselja bešenovski Prnjavor. Manastir je potpuno razrušen krajem Drugog svetskog rata a posle rata i ono malo što je ostalo razgrađeno je od strane vlasti i meštana. Manastirska crkva bila je posvećena sv. Arhanđelima. Manastir je prema predanju osnovao srpski kralj Dragutin, međutin najčešće pominjan datum osnivanja je 1467, kada je prema jednom izgubljenom zapisu, crkva oslikana. U turskim zapisima manastir se pominje 1545. kao i u kasnijim zapisima. Bešenovska crkva, iako prepravljana tokom 19. i početkom 20.veka zadržala je oblik sakralne građevine raškog tipa sve do svoga razaranja.I konaci izgrađeni između 1730-1771. potpuno su danas razoreni. U opisu manastira iz 1753. kaže se da su crkva, konaci, zidne slike veoma stare ali dobrog kvaliteta. U manastirskoj crkvi zabeležena su dva ikonostasa. Drugi, poslednji ikonostas slikao je Stevan Aleksić 1908. Delovi oba ikonostasa čuvaju se u muzeju Srema u Sr.Mitrovici.

    --------------

    2008. i 2010.nenad.bds unosi dopunu teksta i slike:

    Ime: B.jpg Pregleda: 1887 Veličina: 235.5 KB

    Prema predanju, manastir Bešenovo, čiji se ostaci nalaze na južnom obronku Fruške gore, uz potok Čikoš, osnovao je srpski kralj Dragutin krajem XIII veka. Posvećen je sv. arhanđelima Mihailu i Gavrilu (8/21. novembar). Drugi podaci o osnivanju dovode se u vezu sa polovinom XV veka, kad se pominje 1467, zapisana na zidu kao godina oslikavanja manastirske crkve. No, prvi siguran podatak o postojanju manastira nalazi se u najstarijem turskom popisu Srema (1546), kao i kasnije tokom XVI veka.

    Ime: B (3).jpg Pregleda: 1423 Veličina: 228.2 KB
    U prvom planu, levo, se vide ostaci zida - temelja od južnog krila konaka; improvizovana kapelica je u hladu desetak metara od zidina.

    Kada je manastir Vitovnica kod Požarevca - Petrovca na Mlavi stradao od Turaka, njegovi kaluđeri su sa najvrednijim liturgijskim predmetima prebegli u manastir Bešenovo. Među tim predmetima su bili i Četvorojevanđelje, koje je 1557. okovao Kondo Vuk, te srebrna čaša iz 1662, delo kujundžije Luke (ove dragocenosti čuvaju se u Muzeju SPC u Beogradu). Celo XVII stoleće karakteristično je po nemaštini, o kojoj svedoče zapisi o odlascima bešenovačkih kaluđera u Rusiju radi prikupljanja milostinje (1628, 1648, 1670, 1671). Godine 1656. obnovljene su kelije i trpezarija.

    Na osnovu vizitacijskog popisa iz 1753, u kojem je detaljno opisana manastirska crkva, zna se da je građevina zidana od opeke, ali se vreme izgradnje ne pominje. U istom popisu govori se i o trostranim manastirskim konacima, za koje je navedeno da su na južnoj strani podignuti 1730. i da su građeni opekom, dok se za konake sa severne i zapadne strane samo kaže da su stari. U popisu je naveden i stari ikonostas, koji je 1770, po svemu sudeći, delimično zamenjen ikonama Vasilija Romanoviča. On je od 1907. do 1909. zamenjen ikonostasom za koji je ikone radio Stevan Aleksić, koji je u istom periodu radio i zidne slike u unutrašnjosti crkve.

    Za manastirsku trpezariju Aleksić je sačinio monumentalnu istorijsku kompoziciju - „Spaljivanje moštiju sv. Save" (ulje na platnu, 1909). Posle Drugog svetskog rata ova slika dospela je u Gradski muzej u Vukovaru, u Bauerovu zbirku, U vreme pomenutog popisa manastir je imao 13 monaha i 12 porodica prnjavoraca. Hram je bio snabdeven ukrašenim srebrnim i pozlaćenim stvarima, odeždama od svile, kadife, brokata i atlasa. Od knjiga imao je 22 srpska rukopisa među kojima tri okovana jevanđelja, 12 mineja i četiri prologa, te 52 knjige ruske i druge štampe. Ikona je bilo 46. Manastir je imao pokućstvo, bakarne i gvozdene sudove i burad za vino. Od ekonomskih zgrada bile su kačara, dve vodenice i dve česme. Što se dokumenata tiče, manastir je u to doba posedovao šest carskih privilegija i četiri "parčeta" od sultana i vezira.

    Ime: B (4).jpg Pregleda: 1264 Veličina: 189.3 KB

    Ime: B (5).jpg Pregleda: 1330 Veličina: 235.2 KB
    Manastir Bešenovo Манастир Бешеново

    Drugi važan popis (1771) svedoči o postojanju visokog zvonika izgrađenog u sklopu novopodignutog zapadnog krila konaka. Prve pouzdane podatke o kapeli u zvoniku, posvećenoj sv. Kiriku i Juliti, čije su mošti čuvane u ovom manastiru (u kivotu načinjenom 1773), pružaju zapisi na unutrašnjem i spoljašnjem zidu kapele iz 1783. Oni govore o živopisanju zidova kapele koje je, kako se navodi u zapisu, izveo Kuzman Kolarić, ktitorstvom Novosađanina Trifuna Jovanovića, u vreme igumana Silvestera. Ikonu s predstavom sv. Kirika i Julite manastiruje 1766. poklonio slikar Dimitrije Bačević.

    U literaturi se često navodi da je Kuzman Kolarić (Kosma, kako piše na kapeli) naslikao 1786. ikonostas manastirske crkve. Međutim, jedan objavljeni zapis, na osnovu kojeg se ovo tvrđenje prenosi, stajao je na ikonostasu manastirske crkve, ali se ne odnosi na slikarski rad na ikonostasu, već pominje da "semu kivotu molerskago hudožestva ktitor bist blagopočteni gospodin Luka Kukić, žitelj šanca Laćarka", što bi značilo da je u pitanju slikana dekoracija kivota u kojem su čuvane mošti svetih mučenika Kirika i njegove majke Julite. Nztpisje iz 1786, a zanimljivo je i značajno da je slikar signaturu ostavio latiničnim slovima: Kosman Kollarisc moller.

    Iako prepravljana u XIX i početkom XX veka, crkva manastira Bešenova zadržala je u osnovi svoj prvobitni oblik jednobrodne građevine raškog tipa sve do rušenja manastira u bombardovanju 1944, a do tada su pozicije tornja, crkve i konaka ogradnog zida sa istoka crkve ostale iste, o čemu svedoči nekoliko fotografija snimljenih između 1885. i 1940. Ostaci Bešenova razgrađeni su neposredno posle rata. Manastir do danas nije obnovljen, ali je otkrivena osnova crkve i konaka, čime je ustanovljeno da je bešenovačka crkva bila krstoobrazne osnove, pravougaonih pevnica i spolja i iznutra, i poligonalne apside. Oltar je bio na svod. Crkva je imala samo jedan ulaz, sa zapada: „vrata jedna oraova sedefom nakićena".

    Ime: B (6).jpg Pregleda: 1329 Veličina: 157.2 KB
    Manastir Bešenovo Манастир Бешеново

    Tokom rata manastir je najpre samo opljačkan. Zatim su se smenjivale ustaške i nemačke najezde, a i jedinice NOV. Zato je u nekoliko navrata paljen, rušen, miniran, i konačno, 1944. bombardovan. Nemačko vazduhoplovstvo ga je potpuno razorilo. Manastirske starine i dragocenosti raznesene su i delimično izgubljene zauvek. Sačuvani su delovi sa dva ikonostasa i nekoliko knjiga. Čuvaju se u Muzeju crkvene umetnosti u Sremskoj Mitrovici.

    Cigle i kamen su korišćeni za izgradnju zadružnog doma u selu.[

    Započeta je obnova mastira.

    Ime: B (2).jpg Pregleda: 1313 Veličina: 263.0 KB
    Krst u pozadini je na mestu oltara porušene crkve.

    Kod kapele smo sreli meštanina koji nas je poveo par stotina metara do svoje čarde u kojoj čuva uspomenu na manastir.

    Ime: B (8).jpg Pregleda: 1378 Veličina: 146.4 KB

    -----------------

    '' Копање темеља за нову манастирску цркву и грађевински радови на обнови манастира почели су септембра 2013. године.''

    Ime: 1DSC_1264.JPG Pregleda: 1250 Veličina: 306.9 KB

    Ime: 1DSC_1259.JPG Pregleda: 1207 Veličina: 272.8 KB

    Ime: 1DSC_1263a.JPG Pregleda: 1231 Veličina: 342.4 KB
    Slikano aprila 2015.

    ----------

    Malo poznata zanimljivost vezana za Fruškogorske manastire i spasavanje moštiju srpskih vladara za vreme II Svetskog rata:

    '' Kako su Srbi i Nemci spasli mošti Kneza Lazara od ustaša

    Kada je proglašena takozvana Nezavisna država Hrvatska, 10. aprila 1941. godine, ustaški režim posebnu pažnju posvetio je i zatiranju Srpske pravoslavne crkve koja je, ne samo u tim vremenima, ostala jedina ustanova koja je kako-tako okupljala svoj narod. Stradalo je sveštenstvo i monaštvo, hramovi pustošeni i skrnavljeni, a ne jednom je pokolj izveden u samoj crkvi. Jedan od glavnih zločinačkih ideologa Mile Budak rekao je da je Hrvatska „država dviju vjera: katoličke i islamske”.

    S izbeglicama, koje su uspele da se sklone u Srbiju, došle su i priče o nečuvenim zverstvima, nad kojima se zgražavao i nemački okupator. Već 13. septembra 1941. izbegli arhimandrit Longin zvanično obaveštava Sveti arhijerejski sinod SPC o pogromu kome je izložena crkva, a u kome aktivno učestvuje i katolički kler. U tom pismu prvi put su pomenute i srpske svetinje prvog reda, mošti kneza Lazara, cara Uroša i Stefana Štiljanovića, koje se nalaze u fruškogorskim manastirima. Sinod je Ministarstvu prosvete poslao zahtev da se mošti prebace u Beograd, ali je odbijen.

    Posle novih vesti da su ustaše mošti kneza Lazara razbacale po putu, Ministarstvo prosvete i vera traži od nemačkih vlasti da odobre prenos u Beograd. Ovi to odobravaju i sastavlja se komisija koju sačinjavaju dr J. A. fon Rajsvic, u ime nemačke komande, protojerej profesor Radoslav Grujić i dr Miodrag Grbić, kustos Muzeja kneza Pavla. Prota Grujić je u suštini bio najzaslužniji za ovu akciju, pošto je već neko vreme na sve načine pokušavao da bar organizuje zaštitu, ako ne i prenos moštiju u Srbiju.

    Nemački predstavnik baron Rajsvic, pruski aristokrata, profesor balkanoloških studija u Berlinu, čovek koji je prezirao naciste i Hitlera, „tog malog austrijskog kaplara skorojevića”, bio je vrlo srećan izbor. Napokon, nemačke vlasti su sa Hrvatima dogovorile 13. aprila 1942. godine dan za prenos moštiju.

    Tog dana je tročlani tim automobilom prešao u Zemun. Tu ih je sačekao hrvatski oficir za vezu, domobranski bojnik (major) Vladimir Rogoz. Posle neophodnih formalnosti, od nemačke komande dobijaju i kamion za prenos moštiju, pa mali konvoj nastavlja za Rumu. Tamo ih dočekuje okružni načelnik Ježić, u društvu Ditriha, komesara manastira Šišatovca. Komesar manastira je uglavnom bio neki lokalni Nemac ili Hrvat, kome su vlasti poveravale brigu ne toliko o samom manastiru, koliko o njegovom imanju.

    U razgovoru s njima potvrđene su vesti koje su stigle i do Beograda, da mošti kneza Stefana Štiljanovića leže bez kivota na podu crkve. Grujić i Grbić odmah odlaze kod lokalnog prodavaca mrtvačkih sanduka, kupuju najobičniji sanduk od čamovine, i sa sve strugotinom potrebnom za bezbedno pakovanje, tovare na nemački kamion koji kreće put Šišatovca.

    Ispred manastira je obezbeđenje sastavljeno od nemačkih i domobranskih vojnika, pa profesori mogu na miru da rade. Komesar Ditrih otključava manastirsku crkvu, gde pod prestonom ikonom Hrista Spasitelja leže mošti Stefana Štiljanovića, umotane u prekrivače u kojima su bile i ranije u kovčegu. Kovčeg i sve druge manastirske dragocenosti odnela je ranije komisija pod vođstvom direktora zagrebačkog Muzeja za umjetnost i umjetnički obrt Vladimira Tkalčića. Odneta je i kruna sa svetiteljeve glave, a prilikom skidanja dragocenosti, mošti su oštećene.

    Kad je, na osnovu ranijih fotografija i zapisa, utvrđeno da je to stvarno Sveti Stefan, Grujić, Grbić i vozač Antonović, kao jedini prisutni Srbi, mošti vrlo pažljivo smeštaju u sanduk od čamovine, učvršćuju ih i osiguravaju, kako se u putu slučajno ne bi pomerile i polomile. Kad je najvažniji posao obavljen, Grujić i ostali ulaze u oltar, gde svedoče da je sve od bogoslužbenih predmeta odneto, ne toliko zbog vrednosti, koliko zbog toga da se onemogući služba, pošto nema liturgije bez jevanđelja i putira. Riznica je takođe poharana, dok je poznata šišatovačka biblioteka na mestu. Doduše, s otključanim i otvorenim ormanima.

    Profesor Grujić je letimičnim pregledom pokušavao da ustanovi da li je tu i Šišatovački letopis iz 1324. godine, kao i još neke dragocene knjige, za koje je znao da su bile u biblioteci. Domobranski bojnik Rogoz hteo je da mu učini zadovoljstvo i ponudio mu da uzme neku knjigu za uspomenu. Šokirani Grujić je majoru pokušao da objasni da iz naučnih razloga iz biblioteke pojedinci nikako ne bi smeli da uzimaju knjige, pa ni on sam, a u četiri oka ga zamolio da naredi komesaru manastira da ormani moraju da budu zaključani, i da niko ne sme da otuđuje knjige. Ovaj je to poslušao, pa je ubuduće biblioteka bila pod stražom. „Naučni razlozi” bili način su da se ne oda prava vrednost biblioteke.

    Posle dobrog početka u Šišatovcu, preko Mitrovice se prelazi u Jazak, gde su mošti cara Uroša. Tu je komesar pohrvaćeni Čeh Škrebalek, a pored njega i njegove porodice, u manastiru je i ruski jeromonah Kesarije Koljčenko, koji je održavao sva bogosluženja, osim liturgije, u želji i nadi da crkvu održi u životu. Za liturgiju su mu nedostajali predmeti, koji su i iz ovog manastira netragom nestali.

    Mošti cara Uroša bile su u starom kovčegu, na starom mestu, pod prestonom ikonom Isusa Hrista. Na kovčegu je nedostajao katanac, a kada su ga otvorili, našli su potpuno ispreturane kosti. Neko je razvalio katanac, skinuo i odneo skupoceni prekrivač, a verovatno je ista ta ruka razbacala kostur, tražeći neko skriveno blago. Od vrednih predmeta ostala je samo stara episkopska mitra, bez dragocenih detalja, na goloj svetiteljevoj glavi. Odmah po identifikaciji, kovčeg je prenet na kamion. Sam manastir bio je gotovo potpuno opljačkan i opustošen.

    Kolona je produžila za Rumu, gde su nameravali da prenoće. Grujić je zamolio bojnika Rogoza da mošti prebace u rumsku crkvu, da ne bi noćile u nekakvoj šupi ili garaži, na kamionu. Ovaj je to odobrio, a nemačka vojna vlast je poslala vod vojnika da oda počast srpskim svetiteljima i drži počasnu stražu pored kovčega. Za vreme prenošenja moštiju lokalni Srbi, ali i Nemci, došli su u crkvu i molili da odstoje u molitvi, što je Rogoz strogo zabranio. Grujić je ključeve crkve zadržao, a nemačka počasna straža preselila se ispred vrata, gde je ostala cele noći. Profesoru Grujiću je neki Hrvat tajno dostavio pismo kojim sremski Srbi blagodare svima koji su doprineli da se mošti svetitelja prebace u „majku Srbiju” i jedino tako sačuvaju od propasti.

    Sutradan je sledio najvažniji deo posla. Komisija se prvo prebacila do sela Stejanovaca. Kako dalje nije bilo puta, najugledniji stejanovački Srbi obezbedili su šestoro volovskih kola. Na njima su se nekoliko sati probijali kroz teško i gusto sremačko blato, sve do manastira Bešenovo, gde su 6. aprila 1941.godine iz manastira Vrdnik, gde su počivale nekoliko vekova, sklonjene mošti kneza Lazara. Vrdniku, ili Novoj Ravanici, pretila je opasnost, pošto je vojska Kraljevine Jugoslavije u iščekivanju nemačkog napada u manastirske lagume nagomilala veliku količinu municije i benzina.

    Ispred manastira ekspedicija je zatekla neuobičajenu vrevu, ustaše i Nemce koji su se u velikom broju motali okolo. Pogotovu su ovi prvi bili nervozni, ali su putnike na volovskim kolima mogli samo mrko da gledaju, s obzirom na nemačkog oficira barona Rajsvica, čije prisustvo je bilo važnije od bilo kakve propusnice. Brzo su saznali i razlog prisustva tolike vojske, lake na obaraču: nekoliko dana ranije u okolini je došlo do velikog sukoba ustaša i srpskih ustanika, a najdeblji kraj izvukao je zloglasni komesar manastira, neki zagorski Hrvat, koga su ustanici iz manastira odveli u šumu i tamo pogubili.

    U svakom slučaju, baron Rajsvic je celo vreme bio od neočekivano velike pomoći, ne samo što je autoritetom nemačkog oficira sprečavao bilo kakvo maltretiranje od strane ustaša, ili nešto još gore, već je i kao stručnjak ispoljio neuobičajeno razumevanje i saosećanje za srpsku nacionalnu stvar, koja je daleko prevazilazila običnu uljudnost i poštovanje naređenja.

    Mošti kneza Lazara nađene su u crkvi, u niši leve pevnice, na podignutom postolju, u starom kivotu. Komisija je konačno mogla da odahne, pošto se pokazalo da su glasine o bačenim moštima ipak samo glasine. Sam kovčeg bio je zaključan, a ključ je doneo bivši služitelj manastira. Kada je otvoren, videli su da su mošti na svom mestu, nisu rasturane, iako su i ovde odnete sve dragocenosti koje su se nalazile unutra.

    Mošti su učvršćene, kivot zaključan i pažljivo prenet na kola tvrdo nabijena senom, kako bi neoštećene mogle da podnesu višesatno probijanje blatnjavim seoskim drumovima. Kao što je bio slučaj u manastirima Šišatovac i Jazak, i iz Bešenova su u Zagreb odnete sve dragocenosti.

    U Stejanovcima mošti su natovarene na kamion. U Rumi ih je dočekala masa Srba pred crkvom, koji su opet molili da odstoje u molitvi pred moštima, ali im je to ponovo strogo zabranjeno.

    Zapisnik o primopredaji moštiju komisija je sačinila u sreskom sudu u Rumi. Pri iznošenju i utovaru na kamion, opet je jedan nemački vod odao vojnu počast. Odatle su se zaputili u Zemun, pa preko Save, u Srbiju!

    Dočeku moštiju prisustvovali su najviši zvaničnici srpskih vlasti u okupiranom Beogradu. Duž čitavog puta od mosta do Saborne crkve bili su postrojeni pripadnici Srpske državne straže, a ispred same crkve odred Srpskog dobrovoljačkog korpusa. U crkvi su čekali episkopi, na čelu s mitropolitom skopskim Josifom, zamenikom patrijarha Gavrila Dožića, koji je bio u kućnom pritvoru u manastiru Vojlovica. Tu su bili i sveštenici u svečanim odeždama, monasi sa panakamilavkama, dok je građanstvo ispunilo sve ulice oko crkve. Oficiri su kovčege predali monasima, ovi dalje sveštenicima, da ih uz crkvene pesme i molitve tri puta obnesu oko crkve, potom unesu unutra i smeste pod prestone ikone.

    Kivoti su sutradan otvoreni i utvrđeno je da su sve mošti stigle u potpunom redu. Potom su predate na čuvanje starešini Saborne crkve, protojereju Dušanu Vesiću. Mošti kneza Lazara su tek 1989. godine, posle skoro tri veka, položene u njegovu zadužbinu, manastir Ravanicu, gde se i danas nalaze.
    DUGO PUTOVANjE POSLE SMRTI

    Nakon Kosovske bitke (1389) telo kneza Lazara sahranjeno je u Prištini, u Crkvi Svetog Vaznesenja. Na drugu godišnjicu boja, 28. juna 1391. godine, posmrtni ostaci prvi put su izmešteni. Tada je utvrđeno da su oni netruležni, čitavi i mirotočivi, što je jedan od uslova da pokojnik bude proglašen za svetitelja. Svečano su preneti u manastir Ravanicu, Lazarevu zadužbinu, gde su počivali skoro tri veka.

    U Velikoj seobi Srba 1690. godine, više od 60.000 Srba pod vođstvom patrijarha Arsenija III Čarnojevića napušta svoje prostore i naseljava Južnu Ugarsku, a kaluđeri manastira Ravanica poneli su i kneževe mošti. Tri godine kasnije stižu do Sentandreje, gde zemaljske ostatke svetog kneza polažu u na brzinu sazidanu drvenu crkvu na obali Dunava.

    Ni tu ne počivaju dugo, s obzirom na to da kaluđeri 1696. godine prelaze u opusteli manastir Vrdnik u Sremu, na obroncima Fruške gore. Obnavljaju ga i nazivaju Nova Ravanica. Uz kraće periode, kada su pred opasnošću sklanjane po okolini, mošti su počivale u Vrdniku sve do 1942. godine i događaja u tekstu pred vama.'' (Izvor: Politikin zabavnik, objavio ‘Kurir’ 19. apr 2015)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 28.04.2015 u 00:24 Razlog: Spajanje postova o istom manastiru; dodate slike
    Žena nije stvar od celika, ona je cvet. Ona ne traži suvoparnu stvarnost, ona želi vedrinu ljubaznih reci. Bolje je svakog dana reci nešto milo, nego surovom ozbiljnošcu raditi za nju celog veka.

  7. #7

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Citat ZOE kaže: Pogledaj poruku
    Manastir Gradac

    Manastir Gradac je podigla (1270. godina) Jelena Anžujska, žena kralja Uroša I, koji je želeći da je zadivi svojom zemljom naredio da se kraj puta kojim će proći zasadi jorgovan. Manastir se nalazi na obodu šumovitih padina Golije, na zaravni iznad reke Brvenice, 12,5 km zapadno od Brvenika. Crkva je posvećena Blagovestima Presvete Bogorodice.
    Nenad.bds unosi svoj izbor i obradu podataka i fotografije u skladu sa dogovorom da svaki manastir bude predstavljen jednim postom.


    Манастир ГРАДАЦ


    Ime: G.JPG Pregleda: 1348 Veličina: 277.7 KB
    Manastir Gradac Манастир Градац
    Манастир Градац је подигнут 1268. године. Задужбина је краљице Јелене Анжујске, принцезе француског порекла, а жене краља Уроша.

    Ime: G (1).JPG Pregleda: 1288 Veličina: 261.8 KB
    Manastir Gradac Манастир Градац
    У средњовековном простору манастира сачуване су две цркве и остаци монашких зграда распоређених уз оградни зид.

    Ime: G (2).JPG Pregleda: 1286 Veličina: 290.1 KB
    Manastir Gradac Манастир Градац
    Главна манастирска црква, посвећена Богородичином празнику Благовести, је најранија грађевина у Србији у којој је готика изражена у већој мери. Спој византијских и романичких утицаја који одликује архитектуру рашке групе цркава присутан је и овде, али обогаћен многим новим решењима облика, конструкције и украса, блиских градитељству Запада, где је готика у то време већ увелико била владајући стил. Основа плана као и романоготичке и готичке појединости украшавања фасадеБогородичине цркве имају сличности са Студеничком црквом.

    Ime: G (3).JPG Pregleda: 1354 Veličina: 306.4 KB
    Manastir Gradac Манастир Градац
    Назив места био је познат и пре оснивања истоименог манастира у 13. веку, највероватније зато што је ту постојала тврђава или њени остаци. Архиепископ Данило II у животопису краљице Јелене напомиње да је она изградила цркву “ на месту званом Градац ”. На узвишењу изнад манастира, које мештани зову Петров крш, одакле се стеновит терен окомито спушта до западног дела средњовековне монашке насеобине, налазе се остатци грађевине са два одељеља. Могуће да се ради о византијском утврђењу из VI века, у чијем је подножију, на месту каснијег средњовековног манастира, постојала црква.

    Ime: G (4).JPG Pregleda: 1307 Veličina: 188.1 KB
    Manastir Gradac Манастир Градац
    Богородичина црква у Градцу је једнобродна грађевина са куполом. Лађу цркве чине три одељка: припрата, наос и олтарски простор. Уз припрату су озидане две капеле, а управно на централни простор храма, краци трансепта образују простор певница.

    Припрата је шира од главног дела цркве, а над припратом конструкцију чини крстасти свод са ребрима, која имају конструктивну улогу и блиска су раноготичком стилу.

    Ime: G (5)_1.jpg Pregleda: 1172 Veličina: 97.9 KB Ime: G (6)_1.jpg Pregleda: 1152 Veličina: 98.8 KB

    Када сте у цркви, наос одаје утисак много веће пространости но што очекујете гледајући цркву споља.


    Црква има четири портала. Западни портал је најбогатије обрађен у стилу готике. У Италији су у XIII. веку посредством монашких редова највише грађени портали са луковима преломљеним у темену.Изнад улазног портала је најбоље очувана фреска Благовести, коме је храм и посвећен.

    Наос цркве има два дела: западни и средњи травеј над којим је конструисана купола. Ова два дела су у основи јединствен простор, раздвојен двостепеним пиластрима, на чије се најистакнутије делове наставља попречан полукружни лук.Оваква отвореност према средишњем простору, позната у једнобродним старијим храмовима, обележила је епоху рашке монументалне архитектуре.

    Уз подужне зидове травеја, испод пода, смештене су две гробнице, а над њима мермерни саркофази, са јужне стране је ктиторска гробница, а гроб и саркофаг на северној страни је припадао највероватније неком од блиских рођака краљевске породице.

    Над средишњим травејем издиже се сасвим особена кришкаста купола на осмоугаоном тамбуру, иначе веома заступљени у архитектури Запада. Наос цркве са певницама најбоље је осветљен простор у српској сакралној средњовековној архитектури, тамбур има осам прозора а на бочним зидовима налазе се бифоре.

    Олтарски простор се састоји од троделног источног травеја и три апсиде на истоку. Одвојен је од наоса са два пиластра и два ступца , између којих је смештена мермерна олтарска преграда.

    Фасаде су биле омалтерисане белим малтером, фине стуртуре и добро углачане. Портал и сви прозори, осим оних на тамбуру имају беле мермерне оквире.Особеност фасада су четири контрафора. Подстрешја кровова су украшена слепим аркадама ослоњеним на конзолице, а на угловима на лезене. Градачке аркаде имају обележја протоготике, какве постоје на јерусалимским светилиштима.

    Ime: G (7).JPG Pregleda: 1220 Veličina: 225.4 KB
    Manastir Gradac Манастир Градац
    Ime: G (8).JPG Pregleda: 1280 Veličina: 293.7 KB
    Manastir Gradac Манастир Градац
    Cви прозори на главном делу цркве су двојни. Најсложенији и најлепши прозори су на западној фасади цркве и на олтарској апсиди.

    Упечатљивом архитектонском украсу градачке цркве не може се поуздано утврдити ни јединствен узор ни следбеник. Њене готичке особености нису имале утицаја на развој архитектуре у Србији.

    Ime: G (9).JPG Pregleda: 1222 Veličina: 238.0 KB
    Manastir Gradac Манастир Градац
    Стабилна ситуација у земљи краља Уроша, економски напредак, релативно добри односи са суседима и централизација власти погодовали су развоју културе и уметности. Политичке прилике у православним земљама Средоземља допринеле су да Србија XIII века буде једини прави наследник сликарства Византије. Сликари су долазили из најпознатијих уметничких радионица Цариграда и Солуна, ретко су били из домаће средине, и радећи за српске владаре и црквене великодостојнике остварили су дела врхунског уметничког домета.

    Фреске у градачкој цркви, довршене око 1275. године, само су делимично очуване: у наосу неколико сцена из еванђелског циклуса, у припрати фрагменти циклуса Богородичиног живота: на западном зиду молитва Свете Ане у врту, Сусрет Јоакима и Ане, Рођење Пресвете Богородице и Миловање Богородице, и на северном зиду Ваведење Пресвете Богородице. а испод преломљених лукова на западном зиду, изнад улаза у наос биле су велике фигуре Пресвете Богородице и Светог Архангела Гаврила.

    Сликарство наоса, на златној позадини са имитацијом мозаика, рађено је по угледу на сопоћанско, док је распоред сцена скоро исти као у Студеници; Успење Пресвете Богородице је на северном зиду. На јужном зиду је фреска Рођења Христовог, с детаљима догађаја од Рођења до Бекства у Египат. На луку јужне певнице делимично је очуван лик старозаветног пророка Гедеона. Живопис је монументалног стила, осим ових сцена на јужном зиду, које су наративног карактера. Сликарство Градца представља последњи одблесак велике сопоћанске уметности, наговештавајући продирање новог стила епохе Палеолога.

    Западно од ове цркве откопани су темељи кружне поросторије, која би могла бити темељ крстионице, мада нису пронађени никакви елементи- водонепропустљив малтер, уређаји за довод и одвод воде и друго- који би ову предпоставку потврђивали.

    Ime: G (10).JPG Pregleda: 1205 Veličina: 244.5 KB
    Manastir Gradac Манастир Градац
    Градац смо посетили половином септембра по тмурном дану са облацима који су били над околним брдима. Стицајем околности поново смо били у том крају почетком октобра и дошли да направимо снимке и по лепшем времену. У том другом обиласку, поред западног уаза у цркву затекли смо археолошке радове. На неким сликама види се плава цирада која штити откопано.


    Ime: G (11).JPG Pregleda: 1171 Veličina: 263.5 KB
    Manastir Gradac Манастир Градац
    Испред Богородичине цркве пронађени су темељи старијег храма. Зид његове апсиде лежи испод прага главног портала богородичине цркве. Храм је био једнобродан, са апсидом на истоку, полукружном споља и изнутра.

    О времену настанка најстарије цркве у Градцу може се размишљати само на основу њеног плана. Изградња протезиса у западном делу цркве упућује на време пре средине VI века, осим тога у V и VI столећу подигнут је и највећи број крстионица, нарочито у Јустинијаново време је сакрално градитељство имало замаха.

    Чињеница да је краљица Јелена, образована жена, на српском двору провела животни век, имала је широког утицаја на образовање и културу. При манастиру је основала прву девојачки школу у којој су се образовале српске племкиње.

    Ime: G (13).JPG Pregleda: 1146 Veličina: 208.3 KB
    Manastir Gradac Манастир Градац
    Црква Св. Николе је поред звoника.


    Ime: G (15).JPG Pregleda: 1108 Veličina: 272.4 KB
    Manastir Gradac Манастир Градац
    Црква Св. Николе сликана са источне стране.


    Црква Светог Николе је једнобродна цркава са правоугаоном апсидом, што је део градитељске школе Приморја. Ђ Бошковић је истакао да је ово тип католичке монашке цркве, који су донели на наше подручје вероватно фрањевци, а у Градцу је јединствен случј његове примене у српским православним манастирима.

    Ime: G (14).JPG Pregleda: 1138 Veličina: 250.5 KB
    Manastir Gradac Манастир Градац
    Унутрашњост цркве Св. Николе.


    (Горњи текст је су изводи са сајта манастира Градац)


    Manastir je za vreme turske vladavine uglavnom bio bez monaha a zatim i bez krovnog pokrivača na crkvi koji je odnet. Godine 1910. je postavljen zaštitni krov na manastirsku crkvu, tokom 1963—1975. izvršena je potpuna rekonstrukcija glavne crkve, unutrašnjost hrama je bila u velikoj meri sačuvana.

    Ime: G (16).JPG Pregleda: 1211 Veličina: 326.6 KB

    Od 1982. je počela izgradnja konaka i manastir je ponovo oživeo, tadašnji iguman bio je shijarhimandrit Julijan Knežević (1918—2001).

    Манастир је сада женски.

    Ime: G (17).JPG Pregleda: 1210 Veličina: 286.6 KB
    Manastir Gradac Манастир Градац
    Последњи поглед на манастир пре но што пут зађе за окуку.


    Манастир је на уздигнутој заравни изнад Градачке реке, поред села Градац, око 12. км од Брвеника који је на Ибарској магистрали, око 60 км од Краљева и 10 од Рашке. Постоји и пут кроз Голију ка Ивањици али у време наше посете, по речима мештана, није био у најбољем стању на једном делу.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 18:56 Razlog: Dogovoreno spajanje postova o istom manastiru
    neunistiva zlojebaba!

  8. #8

    Odgovor: Manastiri Srbije

    MANASTIR LJUBOSTINJA



    Manastir Ljubostinja se nalazi u blizini Trstenika i 9 km severoistočno od Vrnjačke Banje. Smešten je u dolini male planinske reke (Ljubostinjska reka). To je zadužbina kneginje Milice. Posvećen je Uspenju presvete Bogorodice.

    Manastir je građen od 1388. do 1405. godine. U Ljubostinji su sahranjene kneginja Milica, žena kneza Lazara i monahinja Jefimija, koje su se posle Kosovske bitke ovde zamonašile sa drugim udovicama srpskih vlastelina izginulih u bojevima na Marici i Kosovu polju.

    Danas je Ljubostinja ženski manastir koji čuva i održava oko pedeset monahinja. Za vreme Kočine bune iz manastira Ljubostinje je narod pozvan na ustanak. Posle propasti bune, Turci su zapalili manastir da bi se osvetili Srbima. Tada je većina fresaka uništena. Takođe kada je manastir zapaljen otkrivena je tajna riznica koja je bila sakrivena u manastirskom zidu iza ikone u kojoj je kneginja Milica sakrila svoje blago. Među opljačkanim blagom nalazila se i kruna kneza Lazara koja se danas nalazi u Istanbulu. Manastir slavi 19. avgust, Preobraženje.

    Manastir Ljubostinja je trikonhalne osnove razvijenog tipa sa kupolom i pripratom. Zidan je pritesanim kamenom, dok su fasade premalterisane i islikane tako da imitiraju zidanje kamenom i opekom. Manastir je građen u Moravskom stilu. Graditelj je protomajstor Rade Borović, čije se ime nalazi na pragu prolaza iz priprate u naos. Živopis je samo delimično sačuvan, rađen je u dva navrata. U priprati se nalaze portreti kneza Lazara i kneginje Milice koje je načinio jeromonah Makarije. Od slikarskih dela sačuvana su još: „Veliki praznici“, „Stradanja“, „Čuda“... U crkvi se nalazi i veoma vredan ikonostas koji je 1822. godine oslikao Nikola Marković.


    I meni najlepši deo cele priče :

    Po predanju Kneginja Milica je podigla hram na mestu gde je prvi put srela Kneza Lazara na dan Svetog Stefana.




    Nenad.bds 27. 04. 2008.:



    Dodajem moje fotografije jer za ovako lep manastir nikada ih nije previše.

    Fotografije su iz posete 2006.
    Кнегиња Милица подигла је манастир са црквом Успења Богородице вероватно пред Косовску битку. Током турске окупације Љубостиња је била једно од средишта левачког краја. Више пута је обнављана: у XVII веку архитектура, крајем XVIII века живопис, а 1851. додатно је измењен првобитни изглед грађевине. Основа је у облику развијеног триконхоса са куполом. Припрата је квадратне основе, надвишена слепом калотом. Фасаде су биле бојене, тако да подражавају наизменично смењивање редова камена и опеке, и богато су украшене каменим розетама, преплетном орнаментиком на украсним архиволтама, оквирима прозора и врата, типичном декорацијом моравске школе. Градитељ Љубостиње, Раде Боровић, уклесао је своје име на улазном порталу што изузетно редак случај у средњовековном градитељству. Првобитно сликарство које је наручила кнегиња Милица, сачувано је у тамбуру кубета из око 1389, а касније је настављено, највероватније око 1415, што се може закључити на основу изгледа ктиторских и владарских портрета. Зограф и јеромонах Макарије који је радио у манастиру Зрзе, потписао се на грчком као аутор млађег слоја љубостињског живописа. Старији конак на западној страни је монументална грађевина из времена кнеза Милоша. Конзерваторско-рестаураторски радови су обављани на архитектури и живопису од краја шездесетих до осамдесетих година. (‘Spomenilko nasleđe Srbije’ – Zavod za zaštiru spomenika kulture RS)
    Manastir je spomenik kulture izuzetnog značaja.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 19:03 Razlog: Dogovorno pripajanje postova o istom manastiru
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir PRIVINA GLAVA


    Ime: G.jpg Pregleda: 1121 Veličina: 268.1 KB
    Manastir Privina Glava Манастир Привина Глава

    ''Nedaleko od Šida, nalazi se aktivan ženski manastir. Prema jednom predanju on je najstariji na Fruškoj gori i sagrađen je još u XII veku, a sa više verovatnoće se smatra da je sagrađen tokom XV veka i njegova gradnja se vezuje za Brankoviće.

    Sudeći po predanjima (doduše veoma nesigurnim) manastir Privina Glava jeste najstariji od svih manastira koji su sagrađeni na Fruškoj gori. Njegovo poreklo ide u XII vek tako da se izgradnja ovog manastira pripisuje nekom lokalnom vlastelinu koji se zvao Priva ili Priba. Kako se ne zna ko bi mogao biti taj Priba, a ne postoje ni bilo koji drugi podaci koji bi sve to potkrepili, to ovakvo predanje za sada ostaje tek legenda.

    O tome kako je manastir dobio ime opat Bonini (1702) navodi jednu veoma interesantnu legendu: "Stariji ljudi iz ovog mesta pričaju da su čuli da je despot Srbije Vuk Branković dao ne malu sumu novca za gradnju ove crkve i manastira. Trebalo je da bude glavni u Sremu, kojim je tada Branković vladao, budući da je bio pravoslavni i on, i njegovi prethodnici, i naslednici. Pošto su graditelji s novcem pobegli, lopovi su ih na narečenom mestu ubili. Po tome je mesto nazvano Privina Glava, tj. prebijena glava". Danas se misli da je manastir sagrađen tokom XV veka, a (kao i većina fruškogorskih manastira) i ovaj se vezuje za porodicu Branković. Takva verzija o nastanku manastira ima daleko više verovatnoće nego ona da je njegov osnivač vlastelin Priba, tim više što je okolina gde se nalazi manastir nekada pripadala pripadnicima porodice Branković.

    Manastir Privina (Pribina) glava sa crkvom posvećenoj arhistratizima Mihailu i Gavrilu osnovao je, prema predanju, vlastelin Priba (Priva) u 12. veku. Po drugom, prihvatljivijem predanju, osnovali su ga sremski despoti Brankovići krajem 15. veka. Prvi sigurni podaci datiraju iz 1566/7 godine. Na mestu stare, između 1741. i 1760. godine podignuta je današnja crkva, po uzoru na hram Novog Hopova. Konaci su građeni između 1753. i 1771. godine, a današnji oblik dobili su u drugoj polovini 19. veka. Ikone na ikonostasu, prestolima i zidne slike u centralnom delu crkve izradio je 1786/91. Kuzman Kolarić.''

    -------------

    Nenad.bds unosi obnovljleni prikaz.

    Ime: G (1).jpg Pregleda: 1163 Veličina: 83.3 KB Ime: G (2).jpg Pregleda: 1140 Veličina: 113.0 KB

    Ime: G (3).jpg Pregleda: 1145 Veličina: 127.4 KB Ime: G (4).jpg Pregleda: 1145 Veličina: 142.9 KB

    Ime: G (5).jpg Pregleda: 1199 Veličina: 126.2 KB Ime: G (6).jpg Pregleda: 1094 Veličina: 130.9 KB

    Ime: G (7).jpg Pregleda: 1137 Veličina: 233.6 KB

    ''Danas se misli da je manastir sagrađen tokom XV veka, a (kao i većina fruškogorskih manastira) i ovaj se vezuje za porodicu Branković. Takva verzija o nastanku manastira ima daleko više verovatnoće nego ona da je njegov osnivač vlastelin Priba, tim više što je okolina gde se nalazi manastir nekada pripadala pripadnicima porodice Branković. Tu su despoti Vuk Grgurević (Zmaj Ognjeni Vuk), a kasnije Djordje i Jovan Branković držali tvrđavu u Berkasovu (koja je tek kilometar ili dva udaljena od današnjeg manastira) i iz nje polazili u bezbrojne patrole pazeći na turske provale. Stoga postoji i verovatnoća da su Brankovići poželeli da u blizini utvrđenja imaju manastir. Na posredan način to potvrđuje i stara rukopisna knjiga "Minhenski psaltir" u kome se nalazi beleška da je ova knjiga pisana u Carigradu i u Svetoj Gori, a da je pripadala Georgiju, starom srpskom despotu. To bi trebalo da znači da je knjiga bila vlasništvo despota Djurdja Brankovića, a da ju je kasnije verovatno neko od pripadnika ove porodice kome je knjiga pripala nakon despotove smrti (Vuk Grgurević, Djordje ili Jovan Branković) poklonio manastiru.

    Ime: G (8).jpg Pregleda: 1132 Veličina: 211.5 KB
    Luneta iznad južnih vrata. Sada je predstava svetitelja kojima je manastirska crkva posvećena u obnovljenom izdanju.

    Prvi nešto sigurniji podatak o manastiru donose turski dokumenti iz 1566. godine gde se navodi da je manastir građen pre dolaska Turaka u Srem, zatim se daje opis imanja (ne baš tako malog), a kao manastirski starešina spominje se iguman Maksim. Turci ponovo manastir navode 1588-95. godine sa istim imanjem i godišnjom obavezom od 2900 akči, što je bila velika suma. Već ta zamašna suma mogla bi da znači da je manastir raspolagao znatnim imanjem i stoga tako velike dažbine.

    Najinteresantniji pomen manastira Privina Glava je iz 1607. godine i to u zapisu jednog rukopisa iz manastira Kovilja. Na osnovu toga izneta je jedna interesantna teza da je manastir Privina Glava, kao svoj metoh, osnovao manastir u Kovilju. Ako je to tačno, onda nema nikakve sumnje u to da je manastir Privina Glava dosta dobro materijalno stajao.

    Tokom 1627. godine u manastiru je nekim svojim poslom jedno vreme boravio patrijarh Pajsije (Pajsije I Janjevac, pećki patrijarh 1614-47), poznati ljubitelj i poznavalac dobre knjige. Ovaj učeni patrijarh, sav u tradicijama srpske srednjevekovne književnosti, kao malo ko u to doba je poznavao srpsku književnost i bavio se njome. U manastirskoj biblioteci on je pronašao "čatovnik s obrazi", bogato iluminiranu rukopisnu knjigu (tzv. "Minhenski psaltir"), tada u veoma lošem stanju. Kako je dobro znao vrednost te knjige poneo ju je sa sobom, na šta se bratstvo u manastiru uznemirilo tako da je tek tajno starešina manastira Privina Glava mogao nešto kasnije da mu knjigu donese u Vrdnik. Patrijarh Pajsije je psaltir popravio, uvezao i onda vratio manastiru. Popravljena i sređena knjiga je tako vraćena u manastir Privina Glava, ali se tu nije dugo zadržala jer je 1688. godine od jednog austrijskog oficira odneta. Po svemu sudeći tada je manastir bio u potpunosti opljačkan i opustošen, a monasi su neke od stvari izgleda sklonili u svoj metoh - manastir Kovilj. Da je krajem XVI veka manastir bio pust potvrđuje i opat Bonini (1702): "Kaluđeri su ga u vreme prošlog rata (1683-99) bili napustili, a zatim posle (Karlovačkog mira 1699.) ponovo sagradili. Sada u njemu živi sedam do osam pravoslavnih monaha. Oni su prisvojili dva mesta kod manastira. Prvo, zvano Opatovina, smešteno je iznad šumovite doline, a drugo, zvano Privina Glava, ispod nje. Po ovom drugom i manastir je dobio ime." U vreme njegove posete manastirska crkva se popravljala, tako da navodi : "Prošle godine su je počeli pokrivati pločama, ali je još u lošem stanju. U njoj se ne vidi ništa osim jedne kupole i lika Bogorodice i sv. Antioha". Dakle, kako opat Bonini navodi, početkom XVIII veka (nakon Karlovačkog mira 1699.) monasi se vraćaju i počinju popravljati manastir. U to vreme po nekim podacima manastir poseduje 200 jutara oranica i 582 jutara šume. Kako je stara crkva bila dotrajala (vizitacija iz 1753. godine kaže da je "bila zidana od cigle s blatom malena") to je 1741. godine započela izgradnja nove crkve sa visokim baroknim zvonikom. Njena je gradnja zbog otežanog prikupljanja novca (prilozima jednog graničarskog oficira i nekolicine trgovaca iz okolnih gradova Šida, Šarengrada, Vukovara i Osijeka) trajala sve do 1760. godine, kada ju je osvetio mitropolit Pavle Nenadović,tako da je vizitacija zatekla crkvu nedovršenu. Zografske ikone na starom ikonostasu crkve slikao je 1747. godine Stanoje Popović. Sama izgradnja je dovela do jednog zaista reprezentativnog objekta za to vreme. Sve u svemu spoljna dekoracija je veoma raskošna, sa raznobojnim kamenom i moguće da spada među dve-tri najlepše na Fruškoj gori. Crkva u vreme vizitacije nije imala ikonostas, a oltar je bio odeljen od crkve ogradom od čamovih dasaka na kojima su bile zakačene ikone. čini se da ikone nisu imale neku vrednost i to je u zapisniku navedeno..

    Ipak, krst sa pozlaćenim rubom na vrhu improvizovanog oltara je kod komisije izazvao divljenje. U tom momentu u manastiru živi ukupno 9 monaha, bez đaka, 5 slugu i 14 prnjavoraca. ''

    ''Manastir je materijalno dobro stajao tako da 1905. godine ima 1125 jutara poljoprivrednog zemljišta, a 1941. godine poseduje 925 jutara poljoprivrednog zemljišta, 2 vodenice, gostionicu. Manastir nikada nije imao nekih posebnih dragocenosti. Posebno je interesantna kruna, koja je po predanju kruna despota Jovana Brankovića. Sačinjena je od zelene kadife koja je vezena sa srebrnom i zlatnom žicom. Vezom je kruna razdeljena na četiri polja, a u svakom je prikazan šestokrili serafim. Na kruni je i slika Bogorodice Orans. Da li je to stvarno kruna despota Jovana ili je to arhijerejska mitra iz novijeg vremena (iz XV veka) ostalo je otvoreno pitanje.

    Ime: G (9).jpg Pregleda: 1121 Veličina: 172.7 KB

    Manastirske konake čine dva krila, sa južne i delimično sa istočne strane crkve, dok je porta ograđena onižim zidovima. Zgrade se sastoje iz prizemlja i sprata. Prizemne prostorije su na svod i služe kao podrum i ekonomske ostave, a gornje (za stambene potrebe) su sa zasvedenim hodnikom i odeljenjima četvorougaone osnove i ravnih tavanica. Horizontalni profilisani venac omalterisanih fasada obeležava spratnu podelu, a uzani plitki pilastri pored prozora spuštaju se delimično do venca ili se produžuju do samoga sokla. Između njih su polukružni ili izlomljeni frontoni iznad prozora u nejednakom ritmu, čime je na zanimljiv način razbijena monotonija zida. U II svetskom ratu Monasi Privine glave proterani su iz manastira 1941. Manastir je opljačkan i veći broj umetnina iz riznice i biblioteke odnet je u Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu, ali je posle rata vraćen Patrijaršiji u Beogradu. Danas se deo tih predmeta nalazi u manastiru, a deo u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. Crkva i konaci nisu razarani.

    Posle rata je brigu o manastiru preuzeo Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture u Novom Sadu. Popravka crkve trajala je od 1954. do 1956. Posle duže pauze, Zavod je 1987, nakon istraživačkih radova, nastavio obnovu manastirskog kompleksa. Konzervacija i restauracija ikonostasa i pevnica nastavljene su 1994. na bočnim dverima i duboreznim okvirima sa pevnica. Posle preventivnog fiksiranja bojenog sloja i pozlate, ojačan je nosač i popravljena konstrukcija. Nedostajući duborez zamenjen je novorezanim delovima (40 odsto na dverima i oko pet odsto na okvirima pevnica).Sa ikona bočnih dveri uklonjeni su potamneli lakovi i prljavština. Izgrađeno je, takođe, novo krilo konaka.

    Slava manastira Privina Glava je Sabor sv. arhangela Gavrila - 26. (13.) jul.


    Ime: G (10).jpg Pregleda: 1148 Veličina: 92.6 KB Ime: G (11).jpg Pregleda: 1125 Veličina: 136.9 KB

    ''Судећи по запису из 1791. у (северној) певници, претпоставља се да је осликавање иконостаса, престола и зидне композиције извео Кузман Коларић. Ово сликарство карактерише лак цртеж маниристичко-барокне линије и колорит пастелних тонова. У цркви су се налазили портрети виђенијих личности црквене историје, радови Аксентија Мародића, Теодора Ивановића, Бутковића и др.'' (Споменичко наслеђе Србије - Завод за заштиту споменика културе РС.)

    Ime: G (12).jpg Pregleda: 1122 Veličina: 174.8 KB
    Црква св. Георгија.

    Манастир је културно добро од изузетног значаја.

    Ime: G (13).jpg Pregleda: 1094 Veličina: 150.5 KB
    С лева на десно: зимска капела, црква Св. Георгија, 'летњиковац' и сувенирница.

    У манастирском комплексу је уочљиво стално уређивање простора и изградња новог. То смо видели и приликом посете 2004. а и 2009. смо, поред у међувремену изграђеног, видели и даљу градњу.

    ''У порти манастира сазидана је, северно од старе цркве, зимска капела посвећена Покрову Богородице.Овај објекат је копија старе цркве. Изнутра је осликан фрескама и има одговарајући иконостас.''

    ''У неовизантијском стилу, недалеко од зимске капеле, подигнута је црква посвећена Светом Георгију, чији је прави ктитор, уз помоћ верника, отац Гаврило. У цркви је постављен нови иконостас, у три зоне, и Распеће Христово са пратећим иконама. Иконографским распоредом и стилом сликања он чини синтезу неовизантијског начина сликања и има барокну висину.''

    У западном крилу конака су сале за светковине и друге пригоде.

    Ime: G (14).jpg Pregleda: 1138 Veličina: 100.8 KB Ime: G (15).jpg Pregleda: 1104 Veličina: 142.5 KB

    ''Унутрашњост цркве остала је иста, барокни иконостас који је резао Аксентије Марковић, а сликао новосадски сликар Андреј Шалтист 1786. године и сада је на свом месту.Зидне слике које је 1791. године завршио мало познати сликар Кузман Коларић, пресликане су 1829. године од стране сомборског молера Јована Недељковића.

    Резбарија иконостаса је веома слична оној у Успенској новосадској цркви, коју је такође радио Аксентије Марковић, носи одлике барокно-рокајног, али и класицистичког стила.Андреј Шалтист који је радио део иконостаса у новосадској Успенској цркви са Јанком Халкозовићем, зидне слике у Алмашкој цркви и зидне слике у манастиру Грабовцу са још двојицом мастора, аутор је иконостаса у Привиној Глави.

    Помало незграпне анатомије и јарки колорит који је употребио приликом сликања икона у Привиној Глави надокнађује његово умеће да на композицијама са више фигура успешно дочара барокну атмосферу.
    Црква и већи део конака су обновљени после Другог светског рата од стране Покрајинског завода за заштиту споменика културе, док је иконостас обновљен у току последње деценије.
    (Делови текста писани ђирилицом под наводницима су са веома богатог сајта манастира


    Ime: G (17).jpg Pregleda: 1140 Veličina: 123.4 KB Ime: G (18).jpg Pregleda: 1083 Veličina: 95.6 KB
    На брду на источној страни је новоподигнут храм коме је градња била на самом крају (лева слика).

    Ime: G (16).jpg Pregleda: 1061 Veličina: 246.0 KB
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.03.2015 u 17:32 Razlog: Dogovoreno spajanje postova o istom manastiru i osvežavanje prikaza
    Ćuti i prenesi dalje....

  10. #10

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir VOJLOVICA

    Ime: V.jpg Pregleda: 1081 Veličina: 132.0 KB
    Manastir Vojlovica Манастир Војловица
    ''Према предању, манастир са црквом посвећеном светим арханђелима Михаилу и Гаврилу код Панчева основао је деспот Стефан Лазаревић. Претпоставља се да је једна од шест повеља које је деспот Стефан издао разним манастирима 1405. и она повеља о оснивању Војловице, Најстарији писани помен налази се на крају прве странице Зборника Божидара Вуковића, штампаног у Венецији 1536–8. и гласи „Ја грешни јеромонах Партеније, игуман манастира Војловице, купио сам ову књигу... 7050. године од стварања света а 1542. године од рођења Христа“. Једнобродној црквеној грађевини са полукружном олтарском апсидом, правоугаоним певничким просторима, осмостраним кубетом над наосом и слепим кубетом над припратом, дозидана је још једна припрата 1752. за време игумана Пајсија Милутиновића. Приликом изградње високог барокног звоника са делом нове припрате 1836. западни зид Пајсијеве припрате је уклоњен. Барокном изгледу цркве, поред карактеристичног звоника, доприноси и низ полукружних аркада на стубићима изнад кордонског венца на Пајсијевој припрати. Крајем XVIII века, за време игумана Јоаникија Миљковића, изграђени су конаци, осликани унутрашњи зидови храма и начињен високи барокни иконостас, коме се као аутор помиње молер Аксентије из Панчева. У периоду од 1964. до 1987. манастир је био неактиван због окружења Рафинеријом нафте Панчево. Обнова и реконструкција, започете 1987. и завршене 1991, удахнуле су му живот. Током 1999. изведени су санациони радови на архитектури конака.'' (Споменичко наслеђе Србије; Завод за заштиту споменика културе РС)

    Манастир Војловица је споменик културе изузетног значаја.

    Ime: V (1).jpg Pregleda: 1074 Veličina: 126.2 KB
    Manastir Vojlovica Манастир Војловица
    Prema predanju sagrađen je 1393 godine. Manastir je nekoliko puta paljen i obnavljan. Njegova osnova pripada raškoj školi. Pominje se u mnogim ranim dokumentima i pretstavlja jedan od najstarijih arheoloških spomenika Pančeva
    Prvi put na posredan način Vojlovica je zabeležena 1530 god. Reč je o najstarijem pouzdanom pomenu današnjeg Pančeva, za koji se navodi da potiče iz manastira Vojlovica. Najstariji sigurni pomen manastira Vojlovica potiče iz 1542. Za vreme drugog svetskog rata, do internacije u logor Dahau, u Vojlovici je bio zatvoren zajeno sa svojim saradnicima, tadašnji srpski patrijarh Gavrilo Dožić.

    Manastir sa crkvom i brojnim bratstvom stradali su 1716 godine prilikom povlačenja Turaka iz ovih krajeva. Za vreme austo-turskog rata, 1738 god, crkva je ponovo stradala. U vreme rata sa Turcima 1788 manastir je nastradao. Crkva i zgrade konaka porušeni su i spaljeni. Verovatno, u poslednjim decenijama prošlog veka, osmostrano kube, zidani poluobličasti svod i polukalotanad oltarskim prostorom, kao i svodovi nad pravougaonim pevnicama, stradaju.

    Ime: V (2).jpg Pregleda: 1068 Veličina: 76.5 KB Ime: V (3).jpg Pregleda: 1119 Veličina: 118.3 KB
    Manastir Vojlovica Манастир Војловица
    Godine 1738. crkva je nakon stradanja iste godine obnovljena. Do veće obnove došlo je, za vreme igumana Pajsije Milutinovića. 1752 on je uz crkvu prizidao današnju predpripratu dužine tri i po hvata (oko 6,65 metara). Posle stradanja 1788 tek 1791 iguman Nikanor opravlja crkvu i konake u dužini od 13 hvati (oko 24,65 metara). Pod upravom igumana Joanikija Miljkovića, nastojatelja manstira postao 1796, konaci su dozidani a crkva ukrašena iznutra. Ovaj iguman je 1808 pomenut i kao jedne veće ikone na platnu.
    Današnja časna trpeza, od mermera, potiče iz 1816 godine.
    Manastir Vojlovica Манастир Војловица
    Ime: V (4).jpg Pregleda: 1082 Veličina: 135.9 KB

    Ime: V (5).jpg Pregleda: 1029 Veličina: 102.4 KB
    Припрата

    Visoki zvonik sa delom nove priprate prizidan je uz crkvu (Pajsijevu pripratu) 1836 godine.Iz 1841 godine potiče novonačinjeni ili nazidani konak na zapadnoj strani.1890 godine na manastirskom posedu osnovana je mala "kapela nad vodenicom" koja i danas postoji.

    Konačni izgled zgrade manastirskih konaka dobile su doziđivanjem i prepravkama iz 1909-11 godine, što potvrđuje i sačuvani situacioni plan iz tog vremena. Manastir je posednji put obnovljen i rekonstruisan u periodu 1981-88godine.

    Postoji nekoliko predanja o nastanku manastira Vojlovica:
    - manastir je osnovao despot Stefan Lazarević, sin Kneza Lazara, kada se osamostalio i dobio od Ugarske upravu nad Beogradom i Mačvom;
    - Manastir Vojlovicu su osnovale posle bitke kod Lebana, izbeglice prešavši Dunav sa Nikolom Skobaljićem, vazalom despota Stefana. Predanje je vezano za kraj XIV veka, moguće oko 1393 godine. Pomenuti preseljenici poneli su sa sobom ikonostas manastira Vojlovica, po kojem je današnji manastir dobio svoje ime.
    -Predanje sa kraja XVIII veka kaže: da je manastir Vojlovica sa crkvom posvećenom arhistratizima Mihajlu i Gavrilu (od pečene opeke u obliku krsta) osnovao 1405 godin
    e despot Stefan Lazarević.
    -Za istu 1405 godinu vezana je i legenda da su manastir osnovali srpski monasi, prebegli iz južnih krajeva u Ugarsku i potpomognuti od despota Stefana Lazarevića.

    Ime: V (6).jpg Pregleda: 1162 Veličina: 172.3 KB
    Manastir Vojlovica Манастир Војловица

    Manastir Vojlovica nalazi se severoistočno od Pančeva, uз krug Rafinerije "Pančevo", na oko 5,5 km prema Starčevu, i na 4 km od ušća Tamiša u Dunav.

    Snimci su iz posete 2o. aprila 2008.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.03.2015 u 18:02 Razlog: Ujednačavanje izgleda postova + додат део текста

  11. #11

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir MESIĆ

    Ime: M.jpg Pregleda: 1137 Veličina: 130.6 KB
    Manastir Mesić Манастир Месић

    ''Jedan je od najznačajnijih manastira u jugoistočnom Banatu, nastao najverovatnije u XV veku, mada ga po lokalnoj legendi osniva 1225. godine Arsenije Bogdanović Hilandarac koga je lično Sv. Sava postavio za igumana manastira. Druga verzija ima najviše verovatnoće, naime po njoj je manastir Mesić osnovao Jovan Branković, poslednji iz loze Brankovića, krajem XV veka. Prvi pisani dokumenat koji pominje manastir Mesić je katastig Pećke patrijaršije iz 1660. i 1666. godine.

    Ime: M (16).jpg Pregleda: 1067 Veličina: 209.9 KB
    Manastir Mesić Манастир Месић
    To je vreme osnivanja prvih srpskih manastira na teritoriji južne Ugarske tokom XV i XVI veka, u vreme velikih migracija srpskog naroda u ove krajeve. Takođe, iz ovog dokumenta se saznaje da je Mesić bio rezidencija vršačkih episkopa u vreme odmah nakon velike seobe, kada je privilegijama austrijskog cara Leopolda I potvrđeno postavljanje Spiridona Štibice za vršačkog vladiku. Manastir je rušen u nekoliko navrata 1716. i 1788. od strane Turaka ali i ubrzo obnavljan, drugi put trudom vršačkog episkopa Josifa Jovanovića Šakabente, kao i u zemljotresu 1892. godine kada je najviše oštećenja u manastirskom kompleksu imala sama crkva.

    Ime: M (1).jpg Pregleda: 1198 Veličina: 213.3 KB
    Manastir Mesić Манастир Месић

    Ime: M (2).jpg Pregleda: 1055 Veličina: 116.6 KB Ime: M (3).jpg Pregleda: 1100 Veličina: 119.2 KB

    Ime: M (4).jpg Pregleda: 1093 Veličina: 170.5 KB
    Manastir Mesić Манастир Месић
    U crkvi posvećenoj Sv. Jovanu Preteči, nalaze se ostaci ranijih fresaka iz XVII veka (detalji u naosu), kao i freske koje su nastale u XVIII veku i koje karakteriše izvesna konzervativnost i oslanjanje na ranije srednjevekovno iskustvo i veliki otpor ka nastupajućoj baroknoj umetnosti.

    Crkva je, kao i većina crkava u Vojvodini, pretrpela intervenciju u vidu dodavanja baroknih zvonika, koji kasnije menja svoj prvobitni oblik nastao po planu majstora Antona Blobergera.

    Ime: M (5).jpg Pregleda: 1112 Veličina: 115.4 KB Ime: M (6).jpg Pregleda: 1076 Veličina: 115.3 KB

    Ime: M (7).jpg Pregleda: 1027 Veličina: 185.2 KB
    Manastir Mesić Манастир Месић
    Manastir u svojoj riznici čuva više vrednih rukopisnih i štampanih knjiga, kao i niz slika poznatih slikara kao što su Jovan Popović iz Opova ("Portret J.J.Šakabente"), Johan Tobias Kaergling, Arsenije Petrović, Pavel Đurković i drugih manje poznatih autora.'' (Vikipedija)

    Ime: M (8).jpg Pregleda: 1065 Veličina: 117.1 KB Ime: M (9).jpg Pregleda: 1029 Veličina: 116.0 KB

    Ime: M (10).jpg Pregleda: 1023 Veličina: 93.5 KB Ime: M (11).jpg Pregleda: 1058 Veličina: 71.8 KB

    Ime: M (12).jpg Pregleda: 1107 Veličina: 116.9 KB
    Manastir Mesić Манастир Месић

    Ime: M (13).jpg Pregleda: 1025 Veličina: 154.7 KB

    Ime: M (14).jpg Pregleda: 1056 Veličina: 146.5 KB

    ''Подигнут источно од Вршца, по предању основан је у време српских деспота у XV веку, мада први писани подаци о манастиру потичу из катастига Пећке патријаршије из средине XVII века. Више пута рушена и обнављана, црква посвећена Рођењу Јована Претече, добила је данашњи изглед крајем XVIII века, када су према пројекту А. Блобергера уз храм у облику слободног крста са куполом дозидани ексонартекс и високи барокни звоник. Конаци западно од храма дограђивани су средином XIX века у стилу позног класицизма. Цркву је 1743. живописала група зографа – Петар, Андреј и Јован – о којима нема писаних података. Иконографски и стилски, ово сликарство представља традиционални рад, линеаран и занатски сигуран, без већег темперамента и индивидуалности. Обиман иконографски програм, сачуван готово у целини, ослања се на традицију српског средњовековног сликарства, са извесним барокним утицајима у ликовном изразу. Иконе на високој олтарској прегради извео је средином XIX века, Василије Јанковић, аутор несигурног цртежа и скромног сликарско умеће, у погледу колорита, пропорционисања. У манастиру се чува значајна збирка портрета архимандрита и игумана као и библиотека са рукописним и штампаним књигама. Превентивна конзервација живописа започета је 1949. На основу претходних истраживања, током 1970. обављена је делимична реконструкција и заштита архитектонског корпуса. Нов икоконостас постављен је 1995, а 2005. изведена је санација западне фасаде са звоником.'' (Споменичко наслеђе Србије; Завод за заштиту споменика кулутр РС)

    Manastir Mesić je ženski manastir Srpske pravoslavne crkve u banatskoj eparhiji.

    Ime: M (15).jpg Pregleda: 1024 Veličina: 125.4 KB
    Manastir Mesić Манастир Месић
    Seoce Mesić - na istoimenom potoku - je desetak kilometara od Vršca. Verovatno je naše najistočnije mesto. Manastir je stotinak metara od ulaza u selo.

    Манастир Месић је споменик културе изузетног значаја.
    Snimci iz posete 2004.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.03.2015 u 18:27 Razlog: Враћене нестале слике

  12. #12

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Манастир Бођани Manastir Bođani
    Ime: B.jpg Pregleda: 1010 Veličina: 197.9 KB
    Манастир Бођани Manastir Bođani
    Manastir BOĐANI


    ''Недалеко од Бача подигнут је 1478. манастир Бођани. У својој дугој историји манастир је више пута рушен и обнављан. После обнове с краја XVII века постаје седиште бачке епископије. Данашња манастирска црква, посвећена Ваведењу Богородице, саграђена је 1722, трудом Михаила Тамишварлије. То је једнобродна грађевина са полукружном олтарском апсидом и плитким певничким просторима које надвисују барокни фронтони са волутама. Засведена је полуобличастим сводом, са масивним кубетом на четири слободна ступца. Високи барокни звоник дозидан је 1755-6, када су надзидани и зидови забата. Живопис из 1737. је највећим делом сачуван и рад је Христифора Жефаровића, који је у традиционалну византијску уметност унео нове идеје западне цивилизације, чиме је започео барокизацију српског сликарства XVIII века. Иконостасна преграда, са мноштвом елемената надолазећег барока, заједничко је дело руских сликара, са Јовом Василијевичем на челу, и домаћих иконописаца, од којих се издваја Василије Остојић. Свој коначни изглед комплекс манастира Бођана је добио у периоду од 1786. до 1810, када су обновљени изгорели манастирски конаци.'' (Споменичко наслеђе Србије; Завод за заштиту споменика културе РС)

    Манастир је споменик културе од изузетног значај за РС.

    Ime: B (1).jpg Pregleda: 981 Veličina: 191.0 KB
    Манастир Бођани Manastir Bođani

    ''Istoriju manastira saznajemo iz zbirke zapisa koja se nekada čuvala u manastirskoj biblioteci, a koji potiču iz manastirskih rukopisnih bogoslužbenih knjiga. Ovi zapisi su objavljeni u Letopisu Matice srpske u Budimu 1827, a odavde ih je objavio Lj. Stojanović u svojim Zapisima.

    Zapisi svedoče da je manastir Bođani sazidan novembra 1478. godine, u dvadesetoj godini od početka vladavine, a u četrnaestoj godini od krunisanja ugarskog kralja Matije Korvina. Povod je bio sledeći: neki trgovac iz Dalmacije po imenu Bogdan prolazio je ovim krajevima radi trgovine, i na mestu gde je danas manastir Bođani zastao je da se odmori od napornog puta. Tu iznenada oboli na očima, te mu se zamuti vid. Na mestu gde je sada crkva, bio je izvor vrlo dobre vode za piće, i na tom izvoru pomoli se Bogdan Bogorodici sa zavetom da će, ako se isceli ovom vodom, o svom trošku tu podići crkvu u čast Bogorodice. S tom verom umi se vodom, i vrati mu se pređašnje zdravlje, i on izvrši svoj zavet.

    Ime: B (17).jpg Pregleda: 1027 Veličina: 200.6 KB
    Nedavno obnovljena česma je u konaku kod ulazne kapije, ispod kapele sv. Petke

    Mirjana Đekić u knjizi ‘Vodice u Vojvodini’ navodi:
    Po predanju, manastir Bođani nastao je kao vodica. Putujući kroz današnju Bačku, krajem XV veka, neki Bogdan, trgovac iz Dalmacije, iznenada se razboleo. Poremetio mu se vid. Na mestu današnjeg manastira Bođani naišao je na izvor, oprao oči tom vodom i pomolio se Bogorodici za ozdravljenje. U molitvama se zavetovao da će, ako ozdravi, na mestu tog izvora podići crkvu ili manastir. Pošto je, po predanju, ozdravio, zatražio je dozvolu od tadašnjeg mađarskog kralja Matije Korvina da na tom mestu podigne crkvu i opravi isceliteljski izvor.

    Godine 1896. ponovo je popravljena kapela posvećena sv. Petki, a oštećeni živopis obnovio je monah Rafailo Momčilović.
    Ime: B (15).jpg Pregleda: 1005 Veličina: 182.3 KB
    U kapeli za vreme obnove 2009.
    Манастир Бођани Manastir Bođani
    Ime: B (16).jpg Pregleda: 1004 Veličina: 178.1 KB
    Ikone na svodu kapele.

    ''Tadašnjem srpskom knezu Dimitriju Jakšiću, Bogdan je izložio svoj slučaj sa bolešću, isceljenjem i zavetom, i zamolio ga da mu pomogne da svoju nameru ispuni. Knez je to i učinio izradivši mu kod kralja Matije pismeno odobrenje, i tako je Bogdan počeo da gradi hram u čast Vavedenja Presvete Bogorodice.

    Sazidao je i četiri kelije sa istočne strane hrama, kupio za ishranu monaha grunt zemlje čija je granica sa severa bila selo Bela Crkva, sa juga Nemčaci, sa istoka Bač. Prvi iguman manastira je bio jeromonah Nikanor, postrižnik manastira Resava, a bratija manastira su bili jeromonasi Nikodim, Filotej, Gerasim i Teofilakt, jerođakon German i monasi Elevterije i Aksentije. Po ktitoru Bogdanu, manastir je nazvan Bođani.

    Zapis u Letopisu iz 1827. i zapisi Lj. Stojanovića govore da su Turci, kada su pokorili Mađarsku 1565, opustošili i razorili mnoge hramove i manastire, među njima i manastir Bođane. Kaluđeri su kasnije obnovili crkvu i od tadašnjih turskih vlasti izmolili za manastir grunt koji su i ranije držali, i slobodu. Ovo je bilo za vreme igumana Vasilija Požarevljanina, koji je to zapisao svojom rukom 1579. godine, a ovo posle prepisao iz starih protokola Mojsije Petrović, bivši žitelj šanački i iguman manastira Bođana.

    Godine 1575. bođanski kaluđeri su izbegli u obližnji rit sa zapadne strane zvane Okruglica i tamo ostali tri godine. Godine 1578. opet se vratiše kaluđeri u svoj manastir i počeše ga obnavljati jer je bio sav spaljen i ništa celo nije ostalo u njemu osim nekih sitnica, nešto knjiga sa zabeleškama i protokola, koji su sačuvani. Ovo je prepisao iguman Mihailo, postrižnik mileševski.

    Patrijarh Arsenije, organizujući Srpsku Crkvu pod austrijskom vlašću, tražio je 28. juna 1694. da rezidencije svih episkopa, prema tradiciji Pećke patrijaršije, budu u manastirima, te tako i bačkoga, pri Svetoj Bogorodici u Bođanima, ali se to nije moglo održati. Još za patrijarhova života, počelo se sa premeštanjem episkopskih stolica iz manastira u gradove. Četvrtog marta 1695. godine postavio je car Leopold Prvi za bačkog episkopa Jevtimija Drobnjaka (+1708.), koji je imao rezidenciju u manastiru Bođanima.

    Godine 1695, za vladavine cara Leopolda, koji je prognao Turke, opet je bila razorena manastirska crkva. Potom je bila podignuta treća, manja, drvena crkva.

    Krajem sedamnaestog i osamnaestog veka, bila je u Bođanima škola za parohijske sveštenike u Sremu.

    Godine 1711. beše velika poplava u manastiru, tako da je voda ušla u crkvu i načinila veliku štetu. Zbog poplave izbegoše kaluđeri sa ljudima koji su živeli blizu manastira u Čair, na svoje parloge, gde su prvo bili manastirski vinogradi, i tamo napraviše crkvu od dasaka u kojoj su neko vreme služili i molili se. Kada se voda povukla, kaluđeri se opet vratiše u svoj manastir, a ljudi ostadoše na tom mestu, koje se i nazva manastirskim imenom Bođani.

    Godine 1714. doseliše se devet porodica da budu pod manastirom, a manastir ih primi i dodeli im mesto s južne strane na gruntu, pored manastirskih parloga, gde su prvo bili vinogradi, i nazva se to selo manastirskim imenom Bođani.

    Opis manastira od 25. januara 1756. načinjen je verovatno po zapovesti Pavla Nenadovića. Ovde je opis crkve, popis bratije, inventar, itd. Među monasima su bili iguman Joasaf Stefanović iz Sente i dva jeromonaha: Janićije Tomašević iz Kragujevca i Efrem iz Segedina, postrižnici manastira Resave. Inventar manastira iz 1761. načinjen je po zapovesti Mojsija Putnika, a na kraju inventara zapisani su prilozi manastiru.

    Iz ovih zapisa vidimo da je manastir Bođani bio u vezi sa manastirima Manasijom i Mileševom, i da su postrižnici i monasi ovih manastira dolazili u Bođane, gde su i ostajali, a katkada i igumani postajali. Iz Mileševa su donošene knjige i druge stvari potrebne za manastir.

    Godine 1848. manastir je postradao od mađarske vojske, a 1876. je bila velika poplava, tako da su crkva i donji sprat konaka bili u vodi, zbog čega je manastir oštećen.

    Ime: B (2).jpg Pregleda: 1110 Veličina: 295.3 KB
    Манастир Бођани Manastir Bođani
    Ime: B (3).jpg Pregleda: 1004 Veličina: 316.8 KB
    Манастир Бођани Manastir Bođani
    Ime: B (4).jpg Pregleda: 1037 Veličina: 290.9 KB
    Манастир Бођани Manastir Bođani
    Ime: B (5).jpg Pregleda: 1032 Veličina: 276.0 KB

    Ime: B (7).jpg Pregleda: 1045 Veličina: 321.6 KB
    Манастир Бођани Manastir Bođani
    Ime: B (8).jpg Pregleda: 1031 Veličina: 306.9 KB

    Ime: B (9).jpg Pregleda: 1004 Veličina: 278.6 KB
    Манастир Бођани Manastir Bođani
    Ime: B (10).jpg Pregleda: 985 Veličina: 267.8 KB

    Ime: B (11).jpg Pregleda: 1000 Veličina: 301.9 KB
    Манастир Бођани Manastir Bođani
    Ime: B (12).jpg Pregleda: 1012 Veličina: 302.6 KB
    Zapadni zid sa poznatom Žefаrovićevom predstavom Uspenija Bogorodice. Ispod nje je natpis o podizanju crkve o kome je u donjem pasusu reč.

    Iznad ulaznih vrata, na zapadnom zidu u crkvi, nalazi se natpis iz koga vidimo da je današnju crkvu manastira Bođana, posvećenu Vavedenju podigao 1722. godine o svom trošku Mihailo Temišvarlija, žitelj kraljevske varoši Segedina, i da je 19. septembra 1737. završen živopis, takođe njegovim troškom, za vlade Karla Šestog, a u vreme patrijarha Arsenija Četvrtog i episkopa bačkog Visariona Pavlovića.

    Crkva je od osnova sazidana pečenom ciglom i ima sledeće dimenzije: dužina deset hvati, širina tri hvata i dva šuha, visina do svoda tri i po hvata, visina kubeta sedam hvati. Uz crkvu je sazidan zvonik.'' (Gornji tekst u navodnicima je sa sajta SPC Altena.de)
    Манастир Бођани Manastir Bođani
    Ime: B (13).jpg Pregleda: 990 Veličina: 291.6 KB
    Na svodu.

    Ime: B (14).jpg Pregleda: 950 Veličina: 285.8 KB
    Манастир Бођани Manastir Bođani

    Цркву је осликао Христофор Жефаровић.

    ''Када се у тридесетим годинама 18. века појављује у српској средини Христофор Жефаровић, процес раскидања с традиционалним уметничким наслеђем још није попримио онај замах и ону снагу коју ће му он дати, забележивши у живопису манастира Бођана у Бачкој 1737. рођење једне нове сликарске епохе. У 18. веку, Жефаровић је био први који се у српском сликарству јасно определио за ново и свакако слободније схватање форме и боје. Реч је о мајстору који се, с нескривеним темпераментом, смело упуштао у напоре да целокупну организацију слика подреди колористичким слободама што су у том облику биле непознате у српској уметности до средине 18. века. Већ најранији истраживачи наше уметности новијег доба истакли су да је бођански живопис извео сликар од маште и темперамента, који тежи к новом, личном и експресивном. Тада је речено да је црква у Бођанима једно од места у коме се родило наше модерно сликарство.'' (Одломак из текста 'Ликовна уметност 18. и 19. века' Дејана Медаковића са сајта Пројект Растко.)
    (О значају Жефревићевог дела у Бођанима говори и чињеница да је копија овог живописа у природној величини, скоро у целости, у сталној поставци Галерије Матице Српске у Новом Саду, у великој улазној дворани.)

    Ime: B (18).jpg Pregleda: 983 Veličina: 260.4 KB
    Манастир Бођани Manastir Bođani

    Hristofor Žefarović (rodj. oko 1710. umro u Moskvi 1753) srpski slikar, zograf, kasnije postao bakrorezac i kaligraf.

    Rođen je krajem XVII ili početkom XVIII veka, kraj Dojranskog jezera u Makedoniji, u svešteničkoj porodici, od oca Dimitrija i majke Đurđice. Hristofor mu je bilo monaško ime. O njegovoj mladosti se malo zna. Smatra se da je u očevoj kući izučio knjigu, tj. naučio da čita i piše. Najpre pošao u neki obližnji manastir da postane jeromonah, ali je došao samo do čina jerođakona. Ne zna se u kojoj je zografskoj družini izučio živopis, ali, kada tridesetih godina XVIII kreće na sever već je bio obučeni živopisac. Preko Pećke patrijaršije stiže u Beograd gde je slikao ikone i držao učenike. Tada je radio za mitropolita Vikentija Jovanovića. Radovi iz tog perioda nisu poznati. Prelazi potom u Sremske Karlovce i Novi Sad, gde posredstvom eposkopa Visariona (Pavlovića) dobija posaop živopisanja manastira Bođana, sagrađenog 1722. Bođanski živopis se smatra jednim od njegovih najznačajnijih dela.


    '' - Ova crkva je jedinstveni spomenik, izuzetno je važna zbog Žefarovićevog slikarstva, koje predstavlja značajan iskorak upravo kombinacijom tradicionalnog i novog. Slikar je stvorio multikulturalno umetničko delo koje daleko prevazilazi nacionalne granice i predstavlja evropsko kulturno dobro, ističe sa posebnim uzbuđenjem i ubedljivošću dr Donatela Kavesali (iz Visokоg instituta za konzervaciju i restauraciju uz Rima), vođa ove ekipe stručnjaka. Ona, međutim, dodaje da bođansko Žefarevićevo slikarstvo Evropi nije poznato. A zbog dometa tih fresaka, kako kaže, sa radovima bi trebalo nastaviti tokom narednih pet, šest godina...('Вечерње новости' јул 2013. - поводом радова на чишчењу дела фресака)

    Manastir je od izgradnje u XV veku pa sve do 1991. god. bio muški manastir. Od 1991. god. kraće vreme ga preuzimaju ga monahinje, a sada ga opslužuju monasi manastira Kovilj.

    Ime: B (19).jpg Pregleda: 986 Veličina: 237.6 KB
    Манастир Бођани Manastir Bođani
    Do sela Bođani, u kome je manastir stiže se kroz Bač, sa puta Bačka Palanka - Sombor.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 16.03.2015 u 22:07 Razlog: Vraćene nestale i dodate Новије фотографије & део текста

  13. #13

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir FENEK
    Jakovo - Surčin

    Manastir Fenek je muški manastir u sremskoj eparhiji Srpske pravoslavne crkve.

    Ime: F.jpg Pregleda: 972 Veličina: 124.9 KB
    Манастир Фенек Manastir Fenek
    Manastir se nalazi u blizini Jakova, 25km od Beograda, nekada opština Zemun a sada Surčin. Iako geografski ne pripada Fruškoj Gori postoji velika istorijska povezanost sa fruškogorskim manastirima. Manastirska crkva posvećena je svetoj mučenici Paraskevi (praznuje se 26. jula odn. 8. avgusta po novom kalendaru).

    Prema narodnom predanju manastir je sagrađan u drugoj polovini 15. veka a osnovali su ga Stefan i Angelina Branković. Prvi pisani zapis o manastiru nalazi se u mineju jeromonaha Zaharija iz 1563. Za razliku od fruškogorskih manastira Fenek je ostao pod turskom vlašću sve do 1717. Zapisi iz 18. veka svedoče o tome da je stara manastirska crkva bila podignuta u drugoj polovini 15. veka u duhu srpske srednjevekovne arhitekture. Nova crkva podignuta je u periodu 1793-1797. i osveštana je za vreme igumana Vikentija Rakića koji je napisao istoriju manastira. Manastirska kapela posvećena sv. Petki sazidana je 1800. na mestu stare, nad bunarom za koji se veruje da ga je sagradila mati Angelina Branković. Za ovu vodu se u narodu verovalo da ima čudotvorna lekovita dejstva.

    Krajem 18. i početkom 19. manastir Fenek je bio u centru nekoliko istorijskih događaja. U njemu su se 1788. sastali knez Aleksa Nenadović i austrijski car Josif II. Posle propasti Prvog srpskog ustanka 1813. u njemu su mesec dana boravili vožd Karađorđe i njegov sin Aleksa, o čemu postoji i spomen ploča. Takođe tom prilikom sve do 1815. ovde su boravili studenički monasi zajedno sa moštima sv. kralja Stefana Prvovenčanog (u monaštvu Simona). Tu je bio i jedan Karađorđev susret sa protom Matejom.

    U Prvom svetskom ratu manastir je zapaljen, a u Drugom 1942. godine gotovo sasvim razoren.

    Manastir je obnavljan 1991. i sada je u potpunosti obnovljen. U njemu je do 2006. bilo žensko monaštvo od tri starije monahinje od kojih se jedna upokojila a preostale dve su raspoređene u Hopovo i u Radovašnicu. Odlukom nadležnih episkopa sremskog Vasilija i raško-prizrenskog Artemija u manastir je sredinom 2006. došlo novo muško monaštvo, Mihailo i Evsevije iz Sopoćana i Makarije iz Dečana. Od tada je posećenost manastira porasla i u toku je obnova konaka. Tekst je iz Vikipedie..

    Ime: F (1).jpg Pregleda: 957 Veličina: 158.7 KB
    Манастир Фенек Manastir Fenek
    Ime: F (2).jpg Pregleda: 992 Veličina: 190.0 KB
    Манастир Фенек Manastir Fenek
    Према предању, манастир Фенек са црквом посвећеном св. Параскеви, у близини Јакова, основао је деспот Стефан Бранковић са женом Ангелином. Први писани помен о њему потиче из 1563. Данашњи изглед добио је у обнови из 1793-97, за време игумана Вићентија Ракића. Црква је конципирана као једнобродна грађевина са полукружном олтарском апсидом и плитким правоугаоним певницама. Осмострано кубе је несразмерно мало у односу на масивну архитектонску конструкцију.


    Ime: F (3).jpg Pregleda: 968 Veličina: 217.0 KB

    Западно прочеље је наглашено троспратним звоником. Китњаст изглед прочеља чини склад са умиреном декорацијом подужних зидова, рашчлањених по вертикали пиластрима који прате унутрашњу поделу простора.

    Ime: F (4).jpg Pregleda: 1004 Veličina: 263.3 KB
    Манастир Фенек Manastir Fenek
    Ime: F (5).jpg Pregleda: 1052 Veličina: 212.1 KB
    Манастир Фенек Manastir Fenek
    Ime: F (6).jpg Pregleda: 1021 Veličina: 306.5 KB
    Манастир Фенек Manastir Fenek
    Аутор сликане декорације и позлате иконостасне преграде је Петар Рaдосављевић из Панчева, свршени студент бечке Академије, коме је ово једино потписано дело. Дрворезбарске радове је обавио Аксентије Марковић. највећи део иконостаса је страдао током I светског рата, када су уништене и зидне слике Димитрија Петровића из 1859.

    Ime: F (7).jpg Pregleda: 998 Veličina: 257.9 KB

    Ime: F (8).jpg Pregleda: 1041 Veličina: 255.2 KB

    У близини цркве подигнута је 1800. гробљанска капела Св. Петке. Према легенди, саграђена је над лековитим бунаром из времена деспотице Ангелине. Важност коју манастир Фенек ужива у народу настала је и из његове историјске улоге, када је крајем XVIII и почетком XIX века био центар српске политичке емиграције. Судбину разарања за време II светског рата доживео је и Фенек.
    (Извор: ''Споменичко наслеђе Србије'' - Завод за заштиту споменика културе Србије, 1998.)

    Ime: F (9).jpg Pregleda: 1052 Veličina: 243.8 KB

    Манастир Фенек са црквом посвећеном св. Параскеви (Петки) једини је манастир у Срему који се не налази у Фрушкој гори, већ лежи у Доњем Срему између села Јакова и Бољеваца. Не зна се ко га је и када сазидао. Могла га је основати мајка Ангелина са својим синовима, јер су они подигли манастир Обеду, који је био филијала манастира Фенека. У овом манастиру су од 15. века па до 1521. године лежале мошти св. Петке. Први поуздан помен о овом манастиру потиче из 1563. године. У карловачкој Горњој цркви има минеј који је те године писао јеромонах Захарије у Фенеку, а у крушедолској библиотеци чува се Типик Саве освећеног написан у Фенеку 1574. године.
    За време игумана Вићентија Ракића, српског књижевника, порушена је 1793. стара црква и подигнута је 1797. нова.

    Ime: F (14).jpg Pregleda: 995 Veličina: 240.8 KB

    1813. године у Фенеку су неко време живели као интернирци Карађорђе, Јаков Ненадовић, Младен Миловановић и поп Лука Лазаревић, а у исто време доселили су се и монаси манастира Студенице са својим архимандритом Мелентијем Никшићем. Они су ту били донели и мошти краља Стефана Првовенчаног. Студеничани су ту остали до половине 1815. године.

    Ime: F (10).jpg Pregleda: 970 Veličina: 317.4 KB
    Манастир Фенек Manastir Fenek
    Ime: F (11).jpg Pregleda: 963 Veličina: 204.4 KB
    Икона заштитнице манастира Св. Петке и кивот са делићем њених моштију

    Ime: F (12).jpg Pregleda: 992 Veličina: 144.0 KB

    За време Првог светског рата аустроугарска војска запалила је манастир. Игуман Данило Брзаковић је обновио манастир 1921. године. За време Другог светског рата конак манастира је порушен, а црква је сачувана. Конаци се у данашње време оправљају.
    (Са сајта ИВ АПВ)

    Ime: F (13).jpg Pregleda: 983 Veličina: 220.4 KB
    Манастир Фенек Manastir Fenek
    Po svom geografskom položaju Fenek ne spada strogo u fruškogorske manastire, ali uvek ide uz njih kao sremski manastir. Nalazi se u oblasti Zemuna, blizu reke Save, nedaleko od sela Jakova.Nepoznat je njegov osnivač kao i vreme postanka. Istorijski se prvi put pominje 1563. godine u mineju koji je ispisao jeromonah Zaharije za vreme igumana Save. Sličan je i pomen iz 1573. godine, Veoma malo podataka sačuvano je iz XVII veka. Godine 1605. iguman mu je Georgije, a 1646/7. Neofit. U XVIII veku brojni su pomeni o raznim stvarima i prilikama. Imamo i dva opisa i popisa manastira iz 1735. i 1753. godine. Zanimljivi su dogadjaji u njemu s kraja XVIII i početka XIX veka. U manastiru se nalazilo vojno stovarište koje je služilo za vreme rata izmedju Austrije i Turske. Tu je dolazio i car Josif 1788. godine i sastao se sa knezom Aleksom Nenadovicem. Za vreme prvog ustanka Fenek je veoma aktivan i preko njega se održavaju veze i snabdeva Srbija oružjem i municijom. Tu su izbegli vodji prvog srpskog ustanka posle pada Srbije 1813. godine: Karadjordje, Matija Nenadović i mnogi drugi. Karadjordje je proveo mesec dana u Feneku. U manastir su dosli i monasi manastira Studenice sa mostima Stevana Prvovenčanog i ostali ovde do 1815. godine.

    Ime: F (18).jpg Pregleda: 999 Veličina: 231.6 KB
    Манастир Фенек Manastir Fenek
    Godine 1793. porušena je mala i sazidana nova crkva. Ovde je igumanovao u dva maha, 1796. i 1813-18. godine knjiľevnik Vićentije Rakić, pisac prve istorije Feneka.
    Fenek je teško stradao za vreme oba svetska rata, spaljen je bio 1914. i 1942. godine. Oba puta, samo zahvaljujući slučaju, crkva sa ikonostasom ostala je neoštećena.

    Hram Feneka je u baroknom stilu, krstoobrazne osnove, polukruľne aspide i plićih pevničkih ispusta, sa jednim dekorativnim osmostranim kubetom i visokim zvonikom. Većih je dimenzija, snaľnih zidova od opeke i maltera. Fasade su nešto oľivljene pilastrima sa kapitelima, a unutrašnjost takodje pilastrima, lukovima i svodovima. Manastir ima posebnu kapelu u obliku ladje.

    Drvorezbariju za ikonostas nove crkve uradio je poznati novosadski "piltaor" Aksentije Marković, majstor ikonostasa karlovačke Saborne crkve, novosadskih Uspenske i Almaške, beočinske seoske crkve, zemunske Uspenske, vršačke, kao i izvesnih crkava u rusinskim grčko-katoličkim crkvenim opštinama. Zapis o njegovom radu iz 1798. godine nalazi se u soklu ikonostasa, a postoje i arhivska dokumenta o tome. Slikarski rad je mnogo poznijeg datuma. U pomenutom zapisu spominje se i Petar Radosavljević kao slikar ikonostasa koji je u periodu od 1818-1820. godine ispunio slikama pripremljene drvorezbarene ramove. Petar Radosavljević je bio poznati pristalica Karadjordjevog ustanka. Poreklom iz Pančeva, sin Atanasija, umetničkog stolara i duboresca. Sa bratstvom manastira Feneka sklopio je ugovor da za sumu od 350 dukata u zlatu izradi ikone za ikonostas, te da pozlati i oboji ikonostas. Ikonostas je dosta stradao, naročito njegove donje zone, u prvom svetskom ratu, od Austrijanaca.
    Za manastir Fenek izradjen je bakrorez sv.Petke, u čijem je donjem delu i izgled manastirskog kompleksa iz 70-tih godina XVIII veka. Modelacija i grafički izraz upućuju na likovni jezik Zaharija Orfelina, ali je njegov autor do danas ostao nepoznat.
    (Sa sajta - 'Virtualni grad.com')

    Ime: F (16).jpg Pregleda: 1047 Veličina: 214.6 KB
    Манастир Фенек Manastir Fenek
    Bunar majke Angeline
    Pored manastira Feneka, nedaleko od raskrsnice puteva jakovačkog, fenečkog i boljevačkog, 'na kraku', u nekadašnjem ritu, u hrvatskoj šumi, nalazi se danas kapela na vodici, kao i crkva manastira, posvećena svetoj Petki. Prema predanju, prvobitni zidani bunar sagradila je nad ovom vodom majka Angelina u isto vreme kada i manastir Fenek, krajem XV ili početkom XVI veka.

    Ime: F (15).jpg Pregleda: 931 Veličina: 164.8 KB
    Манастир Фенек Manastir Fenek
    U narodu se verovalo da je voda čudotvorna jer su ovde počivale mošti svete Petke pri njihovom prenosu kroz Srbiju. Zabeleženo je da su bunar osvetili i blagoslovili patrijar Kalinik i mitropoliti Mojsije Petrović, Vikentije Jovanović i Pavle Nenadović. Zidani bunar bio je ograđen 1753. godine i pokriven šindrom.
    (Iz feljtona na osnovu knjige 'Vodice u Vojvodini' Mirjane Đekić)

    Ime: F (17).jpg Pregleda: 975 Veličina: 155.9 KB
    Манастир Фенек Manastir Fenek
    Ime: F (19).jpg Pregleda: 907 Veličina: 134.1 KB
    Poruku je izmenio nenad.bds, 17.03.2015 u 22:01 Razlog: Vraćene nevidljive slike

  14. #14

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir HOPOVO (novo)
    Manastir Hopovo Манстир Хопово
    Ime: NH.jpg Pregleda: 921 Veličina: 145.4 KB
    Јунска зора.

    Ime: NH (1).jpg Pregleda: 996 Veličina: 148.3 KB

    ''Манастир Ново Хопово, са црквом св. Николе по својој архитектонској вредности представља најзначајнију сакралну грађевину своје епохе на овим просторима. Први писани помен манастира је из 1451. године. Садашња црква подигнута је 1575-1576. године, а звоник са малом капелом на спрату посвећеној св. Стефану, озидан је 1751-1758. године.
    Зграде манастирских конака настајале су постепено од 1728. до 1771. године, чиме је црква окружена са све четири стране. Хоповско фреско-сликарство једно је од најзначајнијих на балканском уметничком подручју. Иконе на иконостасу радио је најзначајнији српски барокни сликар Теодор Крачун.

    Манастир је познат по својој монументалној архитектури, фреско-декорацији, културно-просветној и историјској улози.Током 17. века урађена је фреско-декорација унутрашњих зидова.У то време значајне су и врло честе везе између манастира Хопова и Русије, као и Свете горе.

    Ime: NH (2).jpg Pregleda: 980 Veličina: 154.9 KB
    Manastir Hopovo Манстир Хопово
    Приликом повлачења Турци су 1688. године спалили цркву, али је она већ идуће године обновљена.

    Од обнављања Пећке патријашије 1554. године Хопово је друга резиденција београдско-сремског митрополита. С тога су сремску епархију у 18. веку називали и хоповска епархија. Још у 16. веку овде су пренете мошти светог Теодора Тирона.
    Почетком 18. века у Хопову делује сликарска школа коју су водили Арсеније Зограф и Нил.Од 1. јула 1757. до 1. новембра 1760. године у њему је боравио Димитрије Обрадовић, који се овде замонашио и добио име Доситеј. Манастир са богатом библиотеком и ризницом посебно је страдао током Другог светског рата. Радови на рестаурацији цркве почели су 1949. године.Озбиљнији радови на адаптацији манастира извршени су у периоду од 1952. до 1962. године. Међутим, тек програмом адаптације и рестаурације фрушкогорских манастира Покрајински завод за заштиту споменика културе је током 1987-88. године извео неопходне радове на адаптацији и рестаурацији манастира Ново Хопово. Године 1998. изграђен је нови звоник, чиме је у знатној мери овом манастиру враћен некадашњи сјај.'' (Сајт Епархије сремске)
    Manastir Hopovo Манстир Хопово
    Ime: NH (3).jpg Pregleda: 1037 Veličina: 180.9 KB
    Manastir Hopovo Манстир Хопово
    Ime: NH (4).jpg Pregleda: 957 Veličina: 195.3 KB

    Манастир Ново Хопово лежи на благој падини јужних обронака Фрушке горе, недалеко од Ирига. Удаљен је свега стотинак метара од магистралног пута Рума - Нови Сад, те је један од најприступачнијих фрушкогорских манастира. Манастир Ново Хопово, заједно са Крушедолом, по својој архитектури, просветној улози, историји богатој културним, верским и политичким догађајима, један је од најзначајнијих манастира у Србији, а посебно међу фрушкогорским манастирима.

    Од самог почетка манастир је уживао велики углед као културно средиште. Оснивач ове древне светиње, као и већине фрушкогорских бисера је свети владика Максим (Ђурађ Бранковић). Житије свете мајке Ангелине наводи светог Максима као оснивача овог манастира у времену од 1496—1502. године. По том извору манастир Ново Хопово је његова прва задужбина. Натпис изнад западних врата указује да је данашња манастирска црква, посвећена светом Николи, саграђена 1576. године. Задужбина је више ктитора, од којих двојицу Лацка и Марка Јовшића из Горњег (Српског) Ковина (место на острву Чепелу у Мађарској) ктиторски натпис на надвратнку западног портала бележи на првом месту. Саграђена је на месту првобитне цркве која је порушена. 1641. године, за време игумана Неофита, манастирске ћелије су стављене под кров.

    Ime: NH (5).jpg Pregleda: 967 Veličina: 157.9 KB
    Manastir Hopovo Манстир Хопово
    Ime: NH (6).jpg Pregleda: 1026 Veličina: 277.3 KB

    Највећа и најрепрезентативнија грађевина епохе, црква светог Николе манастира Ново Хопово има у својој целини два, у архитектонском погледу, различита дела: цркву, развијене и сложене просторне структуре и велику припрату на западној страни, једноставног простора, правоугаоне основе. Црква је грађевина уписаног крста, комбинованог са триконхосом, са куполом на средини. У простору поред средњег дела, изнад кога је купола и према којем су постављене бочне конхе, има један травеј на западној страни. Травеј приближно исте дужине на источној страни, који се завршава олтарским апсидама и још један, сасвим узак травеј између куполног дела и олтарског простора. Међу фрушкогорским манастирима једино свети Никола у Новом Хопову има тај додатак на источној страни тако да се олтарски простор у архитектонском и структуралном смислу издваја као целина за себе.
    Manastir Hopovo Манстир Хопово
    Ime: NH (7).jpg Pregleda: 991 Veličina: 237.0 KB
    Manastir Hopovo Манстир Хопово
    Ime: NH (8).jpg Pregleda: 995 Veličina: 183.4 KB
    Manastir Hopovo Манстир Хопово
    Ime: NH (10).jpg Pregleda: 1013 Veličina: 212.0 KB
    Manastir Hopovo Манстир Хопово
    Ime: NH (11).jpg Pregleda: 937 Veličina: 240.7 KB
    Припрата

    Ime: NH (12).jpg Pregleda: 1015 Veličina: 210.5 KB

    Млађи живопис настао у припрати хоповске цркве 1654. такође је проучен захваљујући раду конзерватора Покрајинског завода за заштиту споменика културе, који су скоро деценију радили на његовом откривању. Тада су уочене разлике које одвајају живопис припрате од живописа наоса (колористичка решења, употреба злата на фрескама и обрада фигура), детаљно је прочитан иконографски репертоар који је и овде распоређен у одвојеним зонама. Једне изнад других ређају се фигуре ратника, краљева, архијереја, пустињака, мученика, затим сцене из циклуса Чуда Христових, сцене Богородичиног акатиста, сцене страдања апостола и илустрација Дамаскинове химне. Сликарство припрате се сматра конзервативним у односу на нови дух који провејава на фрескама наоса и олтара.
    Manastir Hopovo Манстир Хопово
    Ime: NH (9).jpg Pregleda: 908 Veličina: 203.6 KB
    Manastir Hopovo Манстир Хопово
    Највеће богатство манастира су мошти светог Теодора Тирона које се чувају у кивоту, у цркви. (Википедија)


    Ime: NH (13).jpg Pregleda: 959 Veličina: 212.7 KB
    Зидна слика из 1608. чува се у Музеју Војводине.

    Манастир је споменик културе од изузетног значаја за Републику Србију.
    Manastir Hopovo Манстир Хопово
    Ime: NH (14).jpg Pregleda: 939 Veličina: 290.4 KB
    Manastir Hopovo Манстир Хопово
    Ime: NH (15).jpg Pregleda: 993 Veličina: 217.4 KB
    Manastir Hopovo Манстир Хопово
    Ime: NH (16).jpg Pregleda: 961 Veličina: 165.3 KB

    ‘’Манастир Ново Хопово се налази у долини која се спушта са Иришког венца према Иригу, поред потока Јеленице (Жарковачки поток). Са јужне, западне и делимично са северне стране изграђени су конаци, затворени зидом, а у средини се налази црква, посвећена светом Николи. Изван комплекса смештене су економске зграде. Испред улаза, са јужне стране, формиран је правилан парк.
    Српски просветитељ Доситеј Обрадовић боравио је у Хопову три године, од 1758. до 1760. године.
    Житије мајке Ангелине написано на почетку XVIII века и бележи легенду по којој је манастир задужбина деспота Максима Бранковића. Први писани помени, међутим, налазе се, као што је то најчешћи случај када су фрушкогорски манастири у питању, у турским документима. Помиње се у најстаријем попису Срема из 1546. године. Највреднији запис је на каменој плочи изнад западног улаза у цркву, у којем се као ктитори помињу Лацко и Марко Јовшић из Горњег (Српског) Ковина, места близу данашње Будимпеште, и година градње цркве 1576 .
    Током XVII и почетком XVIII века манастир је страдао услед ратних сукоба Аустријанаца и Турака а потом почињу поправке, обнове и нове градње конака, као и остали радови на цркви. Почетком XVIII века манастир је имао своју сликарску школу коју су водили живописци Арсеније зограф и Нил. Проширења прозора и врата оштетила су фреске на појединим местима, а барокизација је постигнута украшавањем декоративним елементима од малтера. Градња звоника је имала необичну судбину, јер је први звоник, још недовршен, био срушен из естетских разлога, па је затим поново подигнут између 1758. и 1760. године.
    Током Другог светског рата, манастир Хопово је пљачкан, паљен и, коначно, миниран. Црква је изгубила статичку стабилност, конаци су порушени, а њихов материјал употребљен за зидање у околини. Порушени звоник није више обновљен (neo je izgrađen novi).
    Црква Новог Хопова извршила је снажан утицај на каснију архитектуру фрушкогорских манастира. Храм има основу развијеног уписаног крста у комбинацији са триконхосом. Бочне конхе су постављене у нивоу травеја са куполом. Западни и источни травеј су исте величине, али је између травеја са куполом и источног уметнуто једно уско поље, континуалне ширине колика је црква. Са западне стране, истовремено је била подигнута припрата, скоро квадратне основе и широким отвором повезана са наосом. Источна страна је решена са унутра полукружном олтарском апсидом, фланкираном са проскомидијом и ђакониконом. Апсида има низ малих ниша у дебљини зида. Четири самостална носача куполе на пандантифима су ступци квадратног пресека, без декоративне обраде. Унутрашњост припрате је оживљена широким слепим аркадама, које се ослањају на широке конзоле, са равним капителима у висини подеоног венца.
    Спољна архитектура цркве је веома жива и динамична, захваљујући мотиву аркада који повезује грађевину у целину. Бочне конхе подигнуте су на исту висину као и бочни зидови, па им зато кровови продиру дубоко, све до коцкастог постоља, које је изузетно масивно. Разлог за ту величину постоља су колонете које окружују дванаестострани тамбур, који је унутра ваљкаст. Купола је наткривена веома стрмим, такође, полигоналним, пирамидалним кровом. У осовинама страница тамбура налазе се витки, издужени прозори у степенасто усеченим нишама са рељефним оквиром. Слепе аркаде отвора целе странице тамбура разапете су у горњој четвртини. Колонете су одмакнуте од страница тамбура и формирају галерију ослоњену на кров кубичног постоља које је по обиму украшено слепим аркадама, гушће низаним и ослоњеним на скраћене колонете, до линије крова. Фасаде подужних зидова следе исти тип украшавања површине зидова цркве и обрађене су на два начина. Техника зидања у доњој зони је од притесаног камена и опеке, завршена кордонским венцем. Изнад венца следи површина са квалитетнијом, углађенијом обрадом, завршена широким аркадама са сегментним луцима од опеке и дебелих малтерних спојница. Поткровни венац је вишеслојно профилисан. Прозори су ретки, са каменим оквирима и, зато, црква није довољно осветљена. У доњој зони прозори су велики, лучно завршени, у степенасто усеченим оквирима. У горњој зони, прозори су знатно мањи, са равним каменим оквирима, али су постављени у већим, полукружно завршеним нишама. Улазни портали, западни и јужни, украшени су, такође, каменом пластиком, са архитравном гредом, лунетом и полукружном архиволтом на врху. На западном прочељу у забату двосливног крова постављена је розета у једноставном, каменом раму. Подужној структури припрате и наоса, покривеној јединственим двосливним кровом од лима, придружују се попречно постављени кровови бочних конхи, чиме се ствара крстообразни утисак, а на укрштању се уздиже коцкасто постоље са повученим тамбуром, колонетама около и пирамидалним кровом. Олтарски простор, централна апсида, проскомидија и ђаконикон су нижи од наоса и независно покривени. Композиционо, спољна архитектура је изузетно једноставна и монументална.
    Облици манастирских конака потичу, углавном, из XVIII века и њихово архитектонско решење је барокно. Конфигурација терена у паду је условила различите висине конака. У приземљу се налазе тремови са аркадама, а на спратовима су отворене галерије, такође са аркадним отворима. Спољне фасаде конака су композиционо веома једноставно решене са хоризонталним венцима између етажа и низовима прозора, равних оквира, постављених у вертикалним осовинама.

    Манастирска црква осликана је у два наврата. Олтар и наос осликани су 1608. године, а мајстори су били сликари са југа Балкана. Припрата је осликана 1654. Зидно сликарство, у оба простора храма, својим иконографским посебностима и ликовним особеностима представља дело руку две групе мајстора, и једно је од најзначајнијих живописа тог времена на балканском уметничком подручју.
    Барокни иконостас урадили су дрворезбари Паул и Антон Резнер 1768, а иконе је насликао Теодор Крачун 1776. године. Иконостас је уништен 1943. Сачувано је само деветнаест икона. Преостале иконе изложене су у Галерији Матице српске у сталној поставци и у Музеју Патријаршије у Сремским Карловцима. Остали мобилијар: архијерејски (1748) и Богородичин трон (1768), столови и певнице уништени су за време Другог светског рата, тако да је манастирска црква остала без мобилијара. Садашњи иконостас и кивот за мошти Светог Теодора Тирона урађени су у последњој деценији XX века.
    Манастирска целина Ново Хопово својом архитектуром, сликарством, чувањем моштију светог ратника Теодора Тирона и личностима везаним за монашку заједницу, представља споменик културе изузетне вредности.’’ (Pokrjinski zavod za zaštitu spomenika kulture)



    Ime: NH (17).jpg Pregleda: 952 Veličina: 232.2 KB
    Manastir Hopovo Манстир Хопово
    Ime: NH (18).jpg Pregleda: 914 Veličina: 186.6 KB
    Manastir Hopovo Манстир Хопово
    Ime: NH (19).jpg Pregleda: 873 Veličina: 203.1 KB

    Манастир се налази недалеко од Ирига.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 14.03.2015 u 17:43 Razlog: Враћене невидљиве и додате нове слике

  15. #15

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir STARO HOPOVO

    Ime: SH (2).jpg Pregleda: 1040 Veličina: 203.1 KB
    Manastir Hopovo staro Манстир Хопово старо

    ''До Старог Хоповa долази се са пута Нови Сад – Ириг, пролазећи поред манастира Хопово (ново).
    Источно од манастира Ново Хопово на малој заравни, изолован али не и неприступачан, лежи манастир Старо Хопово или како се често назива „стари манастир“.

    Старо Хопово је подигнуто између 1496. и 1520. године од стране деспота Ђорђа Бранковића (Максима). Но, предање које то наводи је доста несигурно па је и данас то питање отворено. Турски списи га помињу у више наврата (1545-48, 1566-69, 1578, а домаћи чак и нешто раније. Од првобитне цркве посвећене св. Николи (за коју се мисли да ју је изградио деспот Ђорђе Бранковић) није остало ништа. Како је била саграђена од дрвета, а покривена црепом, то је веома лако страдала од земљотреса 1751. године. Уместо ње је никла нова црква 1752. године посвећена св. Пантелејмону.
    Manastir Hopovo staro Манстир Хопово старо
    Ime: SH.jpg Pregleda: 985 Veličina: 274.6 KB
    Pre početka obnove - 2004.

    То је црква која и данас постоји. Опис фрушкогорских манастира (1753.) већ спомиње Старо Хопово као метох манастира Ново Хопово. Данашњи храм је малих размера, зидан је од тесаног камена и опеке. Кубе због своје величине и облика на неки начин доминира над целом зградом и почива на луцима а ови на пиластрима.

    Ime: SH (1).jpg Pregleda: 973 Veličina: 244.4 KB

    Звоник не постоји нити га је икада било. У једнобродној цркви са куполом богато резбарени иконостас сликао је 1793-1800. године иришки молер Јефрем Исајловић.

    У близини манастира, изнад потока Јеленац је уређени извор – капелица.

    Ime: SH (14).jpg Pregleda: 946 Veličina: 285.4 KB
    Manastir Hopovo staro Манстир Хопово старо
    Ime: SH (15).jpg Pregleda: 972 Veličina: 208.8 KB

    Последњих година манастир је доста обновљен и обнавља се и даље. Озидан је и звоник тако да је манастир Старо Хопово добило свој нови изглед.'' (Sajt Eparhije sremske)

    Ime: SH (3).jpg Pregleda: 987 Veličina: 195.4 KB
    Manastir Hopovo staro Манстир Хопово старо
    Ime: SH (4).jpg Pregleda: 887 Veličina: 176.2 KB
    Manastir Hopovo staro Манстир Хопово старо
    Ime: SH (5).jpg Pregleda: 913 Veličina: 204.7 KB

    МАНАСТИР СТАРО ХОПОВО
    Крај пута Нови Сад–Рума, североисточно од манастира Ново Хопово, тешко приступачан (nekada – od 2010. se dolazi asfaltiranim putem), налази се српски православни манастир Старо Хопово.

    У шуми, на једној заравни, била је организована мања монашка заједница, која се састојала од цркве, конака на северној страни и економске зграде. Остаци конака су веома оштећени, а зидови су сачувани до висине приземља. Црква, је посвећена светом Пантелејмону. У такозваном Сремском дефтеру, турском документу из 1546. године, први пут се помиње манастир Старо Хопово, иако предање његово оснивање везује за деспота Ђорђа Бранковића, крајем XV и почетком XVI века. У историјским изворима понекад се меша са манастиром Ново Хопово, чији је метох био.

    Ime: SH (6).jpg Pregleda: 1056 Veličina: 207.4 KB
    Manastir Hopovo staro Манстир Хопово старо
    Ime: SH (7).jpg Pregleda: 964 Veličina: 197.5 KB
    Manastir Hopovo staro Манстир Хопово старо
    Ime: SH (8).jpg Pregleda: 1032 Veličina: 208.2 KB

    Првобитна црква је била брвнара и срушила се у земљотресу 1751. године. Изградња садашње црква почела је 1752. године. Уз њу је постојао и северни конак, као мања грађевина од камена и опеке. За време Другог светског рата конак је спаљен и порушен, а црква је делимично оштећена.

    Основа цркве је једнобродна са припратом, широким отвором повезаном са наосом. Апсида је унутра полукружна, а споља петострана. Проскомидија и ђаконикон су обрађени као нише у дебљини апсидалног зида. Конструкција куполе је на пандантифима, који се ослањају на пиластре, преко вишеслојних подужних и попречних лукова. Припрата је засведена полуобличастим сводом. Изнад целокупног унутрашњег простора наоса уздиже се споља масивно кубично постоље, а из њега излази десетострани тамбур са куполом покривеном барокном капом и додатком у облику лантерне који је, међутим, обложен лимом и нема функцију да осветљава централни део. Зидови цркве су од камена, а кровни покривач, примарно од шиндре, замењен је бибер-црепом. У горњој зони, изнад подеоног венца, сви зидови су украшени низом широких слепих аркада, ослоњених на пиластре са капителима. Исти украс је примењен и на коцкастом постољу. На страницама тамбура су уски, дубоко усечени прозори, а спојеви страница су фланкирани колонетама. По један прозор на подужним зидовима и апсиди су велики, равно уоквирени, са лунетом и архиволтом изнад, а све уписано у плитки равно завршени камени рам. На прочељу је портал, велика лучно завршена ниша са фреском, ослоњена на подеони венац, и розета изнад прозора. Црква није имала призидани звоник.

    Ime: SH (9).jpg Pregleda: 928 Veličina: 174.3 KB Ime: SH (10).jpg Pregleda: 936 Veličina: 141.0 KB

    Црква манастира Старо Хопово имала је један од најлепших, стилски најчистијих и најизразитијих иконостаса, бар што се тиче резбарских радова. Орнаментика је богата, китњаста, немирних линија, сва у чистој позлати. Црква и иконостас из XVIII века су оштећени у Другом светском рату, а сачувано је двадесет осам икона. Сликарски радови су из различитих периода, а познато је да су престоне иконе рад Јанка Халкозовића.'' (Pokrjinski zavod za zaštitu spomenika kulture)


    Ime: SH (11).jpg Pregleda: 984 Veličina: 209.5 KB
    Manastir Hopovo staro Манстир Хопово старо
    Ime: SH (12).jpg Pregleda: 940 Veličina: 221.1 KB
    Manastir Hopovo staro Манстир Хопово старо
    Ime: SH (13).JPG Pregleda: 916 Veličina: 353.2 KB
    Od proplanka na kome je manastir do izvora vodi senovita staza.
    Manastir Hopovo staro Манстир Хопово старо
    Ime: SH (16).jpg Pregleda: 959 Veličina: 284.0 KB
    Pećina

    Stotinak metara od staze u šumu, je pećina, potkapina iz koje je vadjen kamen za gradnju konaka.
    Ulaz u pećinu je širok desetak metara, a visina unutar pećine doseže do 5-6 metara odmah posle ulaza. Od ove 'sale' na ulazu me može se dalje jer je prolaz zatrpan stenama.

    Ime: SH (17).JPG Pregleda: 949 Veličina: 333.5 KB
    Stotinak metara pred ulaz u manastir.

    Do manastira se sada stiže asfaltnim putem.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 14.03.2015 u 19:56 Razlog: Izmenjen tekst, vraćene nestale fotografije i dodate nove.

Strana 1 od 11 123 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Stari srpski manastiri van Srbije
    Autor Crazy Angel u forumu Kulturna baština
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 26.10.2013, 10:12
  2. Fudbalski kup Srbije
    Autor DarkRed u forumu Spomenar
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 03.12.2010, 00:30
  3. Decentralizacija Srbije?
    Autor Shumadinac u forumu Politika
    Odgovora: 44
    Poslednja poruka: 13.10.2010, 21:05
  4. Odgovora: 70
    Poslednja poruka: 12.06.2009, 16:27
  5. Požari širom Srbije
    Autor Lady S u forumu Spomenar
    Odgovora: 11
    Poslednja poruka: 30.07.2007, 00:51

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •