Taman pomislim zaboravljene su...al nisu.

Znate ono kad vas muka pritisne...tada vidite,ko su vam prijatelji,neprijatelji (surovi prijatelji),ravnodušni,oni što vas tapšnu po ramenu kad uradite neku uslugu,oni koji okrenu glavu i prave se da vas ne čuju,oni radoznali koji se zanimaju samo radi reda,a ne pomognu vam ništa...

E u toj muci koja pritiska pomogli su mi ljudi,od kojih se nisam ni nadala.

Pomogli su bez da sam ih molila za pomoć.

Našli su se tik uz mene,bez da sam ih zvala.

Znali su šta mi treba bez da im kažem.

Ti ljudi nisu zaboravili ljudske osobine,i hvala im i gde čuli i gde ne čuli.