Prevencija prestupničkog ponašanja
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 17
  1. #1

    Prevencija prestupničkog ponašanja

    O ovome se dosta govori.
    Sve je više narkomanije, alkoholizma, agresije- čak i prostitucije medju maloletnicima.
    Bežanje s' časova se pretvorilo u bežanje od kuće, igre u školskom dvorištu su zamenjene igrama u kladionicama i kockarnicama, žickanje cigareta od prolaznika postaje normalna stvar...Roditelji zabranjuju, deca dižu ruku i na sebe i na njih. Jednom rečju - strašno!
    Kako pomoći ovoj dečici koja tek stasava u ljude? Kako postupati s njima, kako im prići i kako se postaviti u ovakvim situacijama?
    Kako preventirati?
    _________Una16

  2. #2

    Odgovor: prevencija prestupničkog ponašanja

    - Pokazati im drugu stranu medalje. Pokazati im da postoji i drugo rešenje, a ne samo ono koje im nameće većina njihovih vršnjaka koji imaju idiote za roditelje - da ne bi zapali u "sivilo mase".
    - Biti im pre svega roditelj, a ne samo prijatelj. Zašto? Roditelj je uvek tu, prijatelji nisu.
    - Razvijati talente kod dece.
    - Ne nametati im ništa, dopustiti da razvijaju svoje mišljenje o nekim stvarima - a ne tuđe (razvijati individualnost).
    - Pričati otvoreno sa njima o svakoj temi (ne postoje tabu teme)
    - Biti uzor svojoj deci. Biti strog, ali pravičan.
    .....

    ima još toga

  3. #3

    Odgovor: prevencija prestupničkog ponašanja

    ...ima..... => sport.

    ajmo ovako:

    ako imash jezero a nemash hidrocentralu, shta se deshava u periodima veceg vodostaja?
    - borish se s poplavama. [destrukcija]

    ako imash jezero s moguchnoshchu kanalisanja i iskorishchenja celokupnog energetskog potencijala - nemash problem s poplavama.



    sport donosi i velike probleme za izvesni tip roditelja - zahteva aktivno uceshche u detetovom zzivotu i mnogo vremena provedenog zajedno s njim/njom.
    & underpaid......

  4. #4

    Odgovor: prevencija prestupničkog ponašanja

    Citat maski kaže: Pogledaj poruku

    sport donosi i velike probleme za izvesni tip roditelja - zahteva aktivno uceshche u detetovom zzivotu i mnogo vremena provedenog zajedno s njim/njom.

    Fantastično. Ne samo kvalitet, već i kvanititet.
    Vreme koje posvećujemo deci kao najbolja preventiva i to iz više razloga:
    uključeni smo u detetov život, znamo šta se dešava, komunikacija je bolja, plus dete zna da ste za njega uvek tu.
    Još bolje od dovoženja i odvoženja deteta na različite aktivnosti je učešće u njima.
    Filozofija koja ne govori "ovo je dobro za tebe", već ovo je dobro za sve nas.

    Kakvog efekta ima pridika detetu da pušenje nije dobro, ako to radimo s cigaretom u rukama. Zar ne?
    _________Una16

  5. #5

    02 Odgovor: Prevencija prestupničkog ponašanja

    Sigurno je da roditelji u velikoj meri doprinose svojim ponasanjem i postupcima u tome kako ce se deca ponasati.mali je korak da deca skrenu sa pravog puta i zato je vazno da roditelji imaju zdrav kontakt sa njima,ucestvuju u njihovim aktivnostima i uvek ih usmeravaju prema pozitivnim aktivnostima.Bitno je da svaki uspeh prezive sa njima ,da se zajedno raduju ali pomoci maximalno kada negde zastanu.

  6. #6

    Odgovor: Prevencija prestupničkog ponašanja

    Ego iz epruvete

    Razvoj kontrole rađanja - pristupačnost kontraceptivne pilule i legalizacija abortusa, priuštili su roditeljima pravo izbora kao nikada ranije, pa su ovi klinci postali specijalni pre nego što su se čak i rodili. Obična, rasprostranjena imena za njih nisu bila dovoljno dobra poslednjih decenija roditelji sa mukom smišljaju neobična, jedinstvena imena koja će njihova zlata učiniti posebnim, što je nekada davno bio dovoljan razlog za dobijanje batina od druge dece na igrališ t u. Odrastali su pod staklenim zvonom, sa sterilizatorima, jonizatorima, bebi alarmima i kamerama, uz hiljadu najnovijih naučnih otkrića, slušali su Mocarta i pevanje kitova zbog inteligencije i jeli homogenizovane i probiotičke obroke iz teglica i epruveta kako bi rasli po propisu. A moderne psihološke teorije i nju ejdž veltanšaung zatim su njihovo vaspitanje pretvorili u nauku, koja je trebalo da im omogući da na pravi način oslobode svoje unutrašnje biće.

    Roditelji su se bacili na čitanje hiljada stranica raznih priručnika i magazina o odgajanju dece, iz kojih su saznali da će, kako god postupali, na jedvite jade i uz mnogo truda i sreće, možda uspeti da izbegnu teške posledice svojih intervencija po buduću psihičku stabilnost svojih potomaka. Počeli su da veruju kako se dete mora besomučno hvaliti i bodriti da ne bi postalo gubitnik, kako mu se ne sme kazati ne i ne može da se ne bi istraumiralo, i da se nikako ne sme koristiti ono tradicionalno zato što ja tako kažem jer će nedajbože postati autistično.


    Ceo univerzum se ujedinio u nameri da oni izrastu u zdrave, samopouzdane, samoostvarene i kreativne jedinke. Sa svih strana, od roditelja, psihologa, pedagoga, preko slikovnica, knjiga, emisija, crtaća, filmova, reklama i svih ostalih kanala popularne kulture, deci su u ogromnom količinama stizale iste mantre: ti si poseban, poštuj sebe, voli sebe da bi voleo druge, spoznaj sebe, izrazi sebe, otkrij svoje biće, budi svoj, veruj u sebe, unapredi sebe, obogati svoja iskustva, budi iskren prema sebi, zauzmi se za sebe!, možeš biti šta god poželiš, ti to zaslužuješ!. Analiza novinskih i televizijskih vesti objavljenih između 1980. i 1999. godine, pokazala je da je tokom ove dve decenije drastično porasla učestalost upotrebe reči kao što su ja , moje , mene , dok su pojmovi koji posreduju kolektivni duh (npr. čovečanstvo , ljudi i država ) istovremeno izgubili na značaju.

    Pozitivna diskriminacija postala je uobičajena praksa - deca se nagrađuju bez obzira na rezultate, i niko više ne sme ostati bez diplome samo zato što ima i boljih, pa su trofeji i priznanja postali kompenzacija za pojavljivanje. Deca navikla na stalnu hvalu kod kuće, očekuju isti tretman i u školi, a latentni pritisak visokih očekivanja utiče i na profesore, koji već decenijama konstantno učenicima i studentima daju sve više i više ocene, što degradira sam smisao ocenjivanja. Nema više frke za klince ni kada se zakaže roditeljski sastanak - ako i dođe do nekih problema, roditelji neće pitati svoje dete šta si to uradio? već šta su ti uradili? - odgovornost je uvek na drugima, jer je njegovo veličanstvo dete postalo uvek u pravu.
    _________Una16

  7. #7

    Odgovor: Prevencija prestupničkog ponašanja

    Čeda „bejbi bumera“

    Kako se dogodilo da roditelji zapadnu u takvo titranje sopstvenoj deci, koja su ionako, po prirodi daleko egocentričnija od odraslih? Osećaj krivice je jedno od objašnjenja – prema istraživanju sociologa, roditelji danas u proseku sa decom nedeljno provode 22 sata manje nego što su provodili 1960. godine. Prezaposleni roditelji, koji sve manje viđaju svoju decu, logično žele da to malo zajedničkog vremena sa decom provedu u ljubavi i harmoniji, sa što više maženja i paženja, uz hvaljenje umesto muštranja i nametanja discipline.

    Indikativno je takođe i to što su pripadnici „generacije Ja“ zapravo potomci kontrakulturne generacije „bejbi bumera“. Kao deca rođena u velikom populacionom bumu posle drugog svetskog rata, bejbi bumeri su sebe, i svoje sveže patentirano „unutrašnje biće“, otkrili tek u odraslom dobu, kroz proteste, grupne sesije, „primalnu terapiju“, seminare „oslobađanja“, „ponovnog rađanja“, vraćanja majci Zemlji, bekstvo od autoriteta, konformizma i slično. Oslobođeni i samospoznati, želeli su svojoj deci da pruže radikalno drugačije vaspitanje od onog strogog i tradicionalnog koje su sami imali, a koje je toliko dugo sputavalo njihove ličnosti i osećanja. Umesto na društvenu integraciju i traženje svog mesta u zajednici, što je do tada bila praksa, oni su svoju decu usmeravali na traženje sebe, insistirajući na individualizmu i nonkonformizmu.

    Kao rezultat novih metoda vaspitanja, kulta samospoznaje, etabliranja personalnosti, „moderne duše“, i obilatog zasipanja pohvalama bez zasluge, kod mladih generacija je došlo do svojevrsne „inflacije ega“. Narcizam s vremenom prerasta u konstitutivnu društvenu energiju, vladajući društveni mentalitet koji je neophodan za preživljavanje. Godine 1950., samo 12% američkih tinejdžera smatralo je sebe „važnom osobom“, a danas je takvih 80%. Prema rezultatima anketa sprovedenih na američkim studentima u periodu od 1982. do 2006. godine, broj osoba koje se uklapaju u opis narcisoidne ličnosti porastao je sa jedne trećine na dve trećine - standardni upitnik sadržavao je tvrdnje kao što su „Ako bih ja vladao svetom, on bi bio bolje mesto“ „Mislim da sam specijalna osoba“ , ili „Živeću svoj život kako god ja želim“.


    A uslovi im zaista i dozvoljavaju da još od malih nogu žive kako oni žele – u sopstvenim sobama, opremljeni zasebnim telefonskim linijama, svim potrebnim tehničkim uređajima, sa zasebnim kupatilom, garderobom, često i ličnom dnevnom sobom u kojoj primaju posete. Kako bi mogli da se dovoljno posvete sebi, jedan kalifornijski preduzimač po narudžbini čak proizvodi i dečju sobu „američki idol“, opremljenu velikim ogledalima za vežbanje nastupa, i šminkernicom u holivudskom stilu.
    Poruku je izmenio Buba Erdeljan, 14.02.2008 u 11:57
    _________Una16

  8. #8

    Odgovor: Prevencija prestupničkog ponašanja

    Sudar sa realnošću

    Za generaciju Ja je toliko prirodno i normalno da se svet okreće oko njih, da se to naprosto ne dovodi u pitanje. Zašto i bi, kad pruža toliko zgodnih opravdanja i izgovora koji skidaju svaku odgovornost sa subjekta ukoliko se svojom glupošću uvališ u probleme, alkohol, drogu, kriminal, uvek možeš da kažeš da si stekao dragoceno iskustvo i naučio mnogo o sebi. Ukoliko si drzak i nepristojan, uvek možeš da kažeš da si nekonvencionalan i ekspresivan, da samo izražavaš svoja osećanja. Kada potrošiš poslednju kintu na cipele, onda si samo dao sebi oduška i oslobodio se stresa, ispoštovao si sebe.

    Očekivanja generacije Ja su tako velika, a realnost je toliko puna izazova, da će oni verovatno postati nejneostvarenija generacija do sada. Naučili su da mogu da budu šta god požele, odrasli su usvajajući sistem vrednosti po kome je najvažnije biti bogat i slavan, i logično je da sada smatraju da je to njihov domet. Pošto misle da je poželeti jednako zaslužiti, provode svoje dvadesete godine pokušavajući da ostvare svoje snove, i ne pristaju na kompromise. Kada se zaposle, ne pristaju da posao bude njihov život, ali očekuju da ih ispunjava, da rade nešto od značaja; u opštenju sa saradnicima, ne dozvoljavaju da ih neko tretira sa visine, jer znaju koliko vrede, i očekuju da uvek budu ispoštovani. Nisu spremni da oćute šefu, jer su naučeni da sve kažu u lice, i da naglas analiziraju svoje emocije i odnose.

    Kao rezultat razočarenja koje neminovno pogađa posle sudara sa stvarnošću, sve je više depresivnih mladih ljudi, sve više njih doživljava emotivni slom kada shvati da više nisu superstarovi iz učionica, već obične plave i bele kragne, radnička i činovnička klasa, koja će se do (sve neizvesnije) penzije batrgati radeći jednolične i nimalo popularne poslove kako bi prehranila porodicu.


    Nemamo ni mi previše razloga da se radujemo što nismo Amerika. Zbog specifičnih kulturnih i istorijskih uslova, moglo bi se diskutovati o tome kada se rađaju prvi domaći Ja klinci, i koje su lokalne specifičnosti ovog fenomena, ali je očigledno da su generacije rođene u 90-im godinama i kasnije, definitivno sustigle svoje američke vršnjake. To su isti oni poletarci kojima svakog podneva donosite doručak u krevet, iste one atlete i gazele koje se sa penzionerima i trudnicama svakodnevno tuku za mesto u autobusu, i isti oni samozaljubljeni protagonisti domaćih rialiti šou programa, koji su u sveže reformisanim školama, na časovima predmeta jezik i komunikacija naučili da koriste samo prvo lice jednine. Oni trepću kao Širli Templ kada ih posmatra kamera, diskutuju kao kod Opre kada im se postavi neko pitanje, i histerišu kao Paris Hilton ako ih neko ne ispoštuje. Roditelji su presrećni što su im deca tako prodorna i snalažljiva, tako zrela i puna talenata. U školi im ide fenomenalno, a ako slučajno bude nekih problema, mama i tata odmah doleću da ispitaju ko je to kriv zbog toga što su njihova čeda zakinuta. A ako su im deca malo više agresivna, ništa strašno -to je sigurno zbog stresa od svih tih silnih predmeta i ocena, teške školske torbe, lošeg prijema na mobilnom ionako će se sve rešiti čim im se profesor izvini što su morala da ga biju.



    Preuzeto sa Nove srpske političke Misli, Jovana Papan


    Mislim da vredi pročitati i zapitati se...
    _________Una16

  9. #9

    Odgovor: Prevencija prestupničkog ponašanja

    Stiven King brani video-igrice
    Nedelja, 6. april 2008. 12:06

    Američki pisac Stiven King stao je u odbranu video igrica, pošto država Masačusets želi da zabrani prodaju agresivnih igara maloletnicima.

    Autor desetina horor bestselera, po kojima su snimani holivudski i TV hitovi, oštro se protivi "zaštiti" dece od nasilja koje dolazi sa kompjuterskog ekrana.

    "Nemojte me pogrešno shvatiti - ja ne volim igrice. Svojevremeno sam voleo da ubacim novčić u mašinu koja 'kandžom' vadi plišane igračke, ali rođena deca su me pobeđivala u najprostijim kompjuterskim igricama" piše King (60) u kolumni za "Entertainment weekly".

    "Ipak, ne mogu da shvatim da će predlog vlade omogućiti, naprimer, detetu od 17 godina da ode u bioskop i odgleda klanicu zvanu 'Hostel'. Međutim, taj isti tinejdžer neće moći da kupi vozačku igricu 'Grand theft auto', koja je takođe nasilna, ali manje prikazuje"

    "Kritičari kažu da nasilje u igrama služi samo da bi deca dobila 'dragoceno' iskustvo ubistva. Ništa me ne nervira više od države koja glumi surogat-roditelje svojim mladima. Kada će ljudi shvatiti da igre i filmovi samo reflektuju nasilje koje je svakog dana svuda oko nas" pita se pisac.

    "Ako nasilje postoji, deca će ga naći, verujte mi. Ne moraju da kupe igricu, dovoljno je da uključe televizor i pogledaju 'Nema zemlje za starce', ili 'Podivljale devojke'. Nadam se da će država Masačusets shvatiti da u našoj zemlji, i svetu, postoji i mnogo većih grozota nego što je 'Resident Evil' na kompjuteru" dodao je on.

    King, ponosni otac troje dece i deda troje unučadi, nije poštedeo ni roditelje SAD, koje je nazvao nezainteresovanim za budućnost sopstvene dece.

    "Nema tu zakona i zabrana koje dolaze od države. Potrebno je da roditelji skupe hrabrost, zabrane nešto sopstvenoj deci, a zatim im objasne zašto su im to zabranili. Nije bitna igrica na kompjuteru, već društvo sa kojim vaše dete provodi vreme, mesta na koja odlazi. Lako je reći da je Čo Seng-Hui, ubica sa Tehničkog univerziteta u Virždiniji, bio ljubitelj igre "Counter strike". Ako se zanimamo time, lakše ćemo zaboraviti činjenicu da je to poremećeno dete bez ikakvih problema na ulici nabavilo poluautomatsko oružje" zaključuje King.

    (MONDO)
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  10. #10

    Odgovor: Prevencija prestupničkog ponašanja

    Kakvi roditelji, takva deca. Klinci se ugledaju na roditelje, i mislim da samo njih mogu kriviti za prestupnicko ponasanje svoje dece. Ima i lose drustvo uticaja, ali ni priblizno kao roditelji. Samo zdrav stav i ponekad cvrsta ruka.

  11. #11

    Odgovor: Prevencija prestupničkog ponašanja

    Citat Gordon Freeman kaže: Pogledaj poruku
    Kakvi roditelji, takva deca. Klinci se ugledaju na roditelje, i mislim da samo njih mogu kriviti za prestupnicko ponasanje svoje dece. Ima i lose drustvo uticaja, ali ni priblizno kao roditelji. Samo zdrav stav i ponekad cvrsta ruka.
    Ko kaže da deca moraju biti nužno loša ukoliko su im i roditelji takvi? Milion je primera gde deca ne krenu stranputicom iako imaju sve "predispozicije" da žive tako.Ukoliko dodje do prestupničkog ponašanja,odgovornost snose svi,a ne malo društvo a puno roditelji . Zdrav stav,svakako,ukoliko je zaista zdrav,a što se tiče čvrste ruke,nisam baš sigurna...pre će stvoriti kontra efekat.
    I may not be perfect but I'm always me

  12. #12

    Odgovor: Prevencija prestupničkog ponašanja

    Mislim da sa decom treba puno pričati i to o svemu otvoreno,bez tabu tema,jer ono o čemu roditelji ćute,ne ćuti društvo.Svakako treba decu motivisati da se bave nekim sportom.Pored toga,ako si deci roditelj,a ne drugar,mislim da si učinio dovoljno i kroz svoj primer ukazao detetu pozitivne strane.A sa društvom mora da nauči da se izbori za svoj pravilan stav!

  13. #13

    Odgovor: Prevencija prestupničkog ponašanja

    Najbitnije je, iz mog iskustva, razviti kod dece umnost i razumnost, da mogu da nađu svoj unutrašnji život, da pronađu sebe u svetu u kom žive i da shvate realnost tog istog života. I još jedna važna stvar, netruditi se da vaša tumačenja i komentari budu jedina preporuka za shvatanje života. Sport i hobi je takođe bitan momenat za mlade ljude jer višak energije će se pozitivno usmeriti, što će imati kreativni rezultat.
    In vinas veritas

  14. #14

    Odgovor: Prevencija prestupničkog ponašanja

    To koliko roditelj kao roditelj može i utiče na svoje dete već je otprilike rečeno... Daješ mu osnov, pružaš mu sebe kao model ponašanja, učiš ga moralnim vrednostima, upoznaješ ga sa svetom iz svog ugla,a onda, jednoga dana, ono ti pusti ruku i krene samostalno, još uvek tu i tamo "gurkan" s tvoje strane kada krene gde ne treba... E, onda dođe pubertet, doba kada klinci pomisle da o životu i svetu znaju sve, da su najpametniji, najsamostalniji, naj... U svemu... Problem zapravo tu nastaje... Ne zato što roditelj ne može da se izbori s adolescentskom tvrdoglavošću, ili zato što je loš roditelj, ili zato što ga je baš briga, već zato što je DETE danas u našem sistemu, našem društvu samo i isključivo roditeljska briga... Ne tvrdim ja da neko drugi treba da nam odgaja decu, niti prebacujem krivicu na višu silu, ali se pitam šta ta naša deca mogu da rade ,a da im ne bude dosadno... Kakvi sadržaji su im ponuđeni? Škola? Naravno, ali i školstvu ovakvom kakvo je treba jedna dobra reforma, svi znamo kako smo rangirani... Sport? Od sveg srca... Ali, koliko naše društvo ulaže u sport? Kako da plate treninge oni koji jedva sastavljaju kraj sa krajem?.. Koliko dečjih igrališta je u funkciji? Koliko terena za basket ili mali fudbal?.. Koliko i kako je osmišljena zabava mladih ljudi, koliko su valjano animirani za pozorište, za muzej, za koncerte umetničke muzike?... Mi još nikako da se otmemo od koncepta 90-tih... Pri tom mislim i na nas odrasle... Svi sanjaju o brzoj i lakoj zaradi bez kvalifikacija, bez truda... Ljudi koji vode ovu zemlju, zabavljeni su ličnom afirmacijom i fućka se njima što ovaj problem ne tinja, nego gori i razbuktava se... Divljaštva na utakmicama, krađe, silovanja, ubistva, tuče...I u sve umešana maloletna deca... Droga ljudi, ne na ulici, već na izlazu iz kuće... I kako onda da ih zaštitimo kada ulica i njeni zakoni izgleda nemaju alternativu?...Raspisala sam se bez želje da nekom solim pamet, jer sve to što sam napisala je manje-više poznato... Prevencija... Jedna velika, korenita promena na svim nivoima i u svim dimenzijama celokupnog društva... Ili nas čekaju još mnogo, mnogo gore stvari...
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  15. #15

    Odgovor: Prevencija prestupničkog ponašanja





    ......
    ...hell ain't a bad place to be......

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Odgovora: 9
    Poslednja poruka: 12.02.2015, 03:34
  2. Kada drugi kritiziraju ponašanje Vašeg deteta
    Autor little fairy u forumu Roditeljski kutak
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 14.07.2010, 11:21
  3. Bonton - lepo ponašanje
    Autor vrsac14 u forumu Online savetnik
    Odgovora: 18
    Poslednja poruka: 16.09.2009, 14:08
  4. Predizborna obećanja
    Autor Necromancer u forumu Spomenar
    Odgovora: 14
    Poslednja poruka: 24.05.2007, 14:07

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •