Vazno je: ako izdamo zivot tada ni smrt nije vazna.
Zoran
Vazno je: ako izdamo zivot tada ni smrt nije vazna.
Zoran
Kuda tako urno ti ratniče hodis ?
Ka sudbini !
@gogothegreat
Skoro sam chula rechenicu koja mi je pomogla da na neke stvari gledam drugachije: Ne mozete uzivati u lepoti kosmosa ako ne poshtujete njegovu surovost..
Meni je bitno da ja n budem gladaan,ee pa vi vidite
(( axaxaxxa ))
e ,ovaj, ovako....
...
...
...
NE razmishljam ozbiljno o tome!!!
Ne zaludjujem se glupostima !!!
....
....
da ,teshke bolesti i invalidnosti
..a aa smrt je ........isto jedan deo zivota ,kroz koji moramo da prodjemo hteli MI il' ne htel'!
a za to vreme,....pokushavam da se opustim i zezam i nemam N A M E R Y da razmishljam o tome.
Smrt predstavlja završetak životnog procesa. Ona može nastupiti kao sled unutrašnjih faktora tj. nemogućnosti organizma da se dalje održava u životu. Drugim rečima tela živih bića po pravilu nisu napravljena da se neograničeno dugo održavaju u životu, a smrt dolazi kao njegova prirodna posledica. Drugi uzrok smrti su spoljni faktori koji dalji život žive jedinke čine neostvarivim. U prirodi postoje veoma stari organizmi za koje se još uvek ne zna da li će i kada umreti, no činjenica je da su njihova tela uništiva kao i svaka druga forma u prirodi: svaka forma života se može završiti u svakom trenutku.
Organizam koji više nije živ se naziva mrtvim. Po pravilu se više ne može vratiti u život.
Medicinski aspekti
Uprkos brojnim pokušajima da se za smrt ustanovi sveobuhvatna i kompletno precizna definicija, zbog kompleksnosti vitalnih i kompenzacionih funkcija organizma, ovo se čini ne u potpunosti izvodljivim. U prošlosti je apsolutni znak smrti bio prestanak rada srca, mada se razvitkom tehnika oživljavanja ovo pokazalo neadekvatnim. S druge strane, prestanak moždane aktivnosti vegetativnih centara organizama se čini izvesnim pokazateljem invijabilnosti daljih životnih procesa, međutim, upotreba aparata za održavanje u životu koji omogućavaju disanje i rad srca, kao i ishrana intravenoznim putem u teoriji može na duži period da produži život organizma u vegetativnom stanju. Ovakav produžetak života se često pokazuje kontraverznim jer su opisani slučajevi povratka samostalne kontrole vitalnih funkcija i nakon dužeg vremenskog perioda moždane inaktivnosti, a ovakve slučajeve često komplikuju i brojna religijska ubeđenja s jedne strane, i trošak održavanja osobe u životu uprkos lošoj prognozi sa druge. U nekim zemljama klinička praksa obavezuje medicinske radnike da pokušaju oživljavanje i u odsustvu svih vitalnih funkcija, izuzev u slučajevima kada je već prisutna mrtvačka ukočenost, mrtvačke pege, raspadanje, masivna kritična šteta integumentarnog sistema, parcijalna ili potpuna dekapitacija i/ili teške povrede produžene moždine, maligna oboljenja (metastaze). Dužina oživljavanja nakon prestanka rada srca i pluća nije jasno definisana ali je izvesno da ukoliko je mozak bio lišen kiseonika dovoljno dugo, smrt nervnih centara u kori velikog mozga koja nastupa čini dalje pokušaje izlišnim.
Verovanja
Neki ljudi veruju da posle smrti dolazi raj ili pakao. Neki misle da nema ničega. Stari narodi su verovali da smrću odlaze u zagrobni život, večna lovišta, Jelisejska polja, Valhalu (ovo su samo neka od verovanja) i zato su svoje mrtve pokopavali sa oruđem, nakitom i oružjem, potrebnim za taj novi život. Za vladare se često smatralo da smrću dolaze do Apoteoze, to jest da postaju Božanstva.
Niko u stvari ne zna šta dolazi posle - to je velika misterija.
Grčki filozofi su argumentovali zašto se smrti ne treba bojati: Dok nas ima, nema smrti. Kad smrt dođe, onda nema nas.
Postoje u verovanjima i filozofiji i koncepti ciklusa ponovnog rođenja.
Materijalisti bi rekli da je smrt etapa u kruženju materije u prirodi, ekvivalentna drugim prirodnim ciklusima.
Neki smatraju da posle smrti ne dolazi ništa i da je u tom smislu smrt zaista zasluženo oslobođenje čoveka od gluposti na koje je navikao tokom svog zemaljskog života. Hrišćanska crkva je, na primer, hiljadama godina svoju propagandu bazirla, i danas bazira, na tome da na neki način može da garantuje uspeh u tzv. posthumnom životu odanim vernicima. Osim nekoliko zaista problematičnih svedočenja ("čuda" - visoko neproverenih i malo verovatnih događaja), crkva nikad nije zaista dokazala svoj kredibilitet pred posthumnim entitetima koje je u svojim učenjima postulirala.
To o smrti kaze Wikipedija....
A koja su vasa razmisljanja o njoj?
Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.
Mene je prvo začudilo kada sam na "vežbama" iz psihijatrije na faxu čula od profesora,pa onda i videla,da se mnogi ljudi više plaše smrti nego bolesti.To mi je bio potpuni apsurd.
Ne mislim samo na psihičke bolesnike.
A taj strah,ako je patološki, je okidač za mnoge bolesti.
Smrt? Hmmm........
Iskreno, ne plašim se smrti (samo mi još to fali )
"And I am not frightened of dying, any time will do, I
don't mind. Why should I be frightened of dying?
There's no reason for it, you've gotta go sometime."
Međutim, da imam sređeniji život (ljubav, porodica, žena, deca...) možda bih se plašio or whatever Zato imam razumevanja za neke ljude koji žive u strahu od smrti
Trenutno živim k'o da mi je svaki dan poslednji i trudim se da uživam u njemu, koliko god je to moguće
Iako nisam materijalista ja verujem u:Jednostavno i logično (barem meni)Materijalisti bi rekli da je smrt etapa u kruženju materije u prirodi, ekvivalentna drugim prirodnim ciklusima.
Kada umrem poješće me crvi, crva će iskopati pecaroš koji će upecati ribu. Čovek će pojesti ribu, dalje ide izmet koji će nađubriti zemlju iz koje će nići neka biljka i tako u krug
Jedina sigurna stvar, koja će da me zadesi kad - tad...
Nemam strah od svoje smrti, već od smrti bližnjih ( traume iz detinjstva )...
Više me plaši da ću da se '' probudim '' u grobu, posle sahrane...
Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.
Smrt je valjda jedina izvesna stvar. Verujem u to kruženje energije u prirodi. Ne mogu baš da tvrdim iz koje energije nastaje ljudski život i u koju energiju se po smrti pretvara. A možda to i nije tako bitno.
Uvek sam se pitala da li se može napraviti jasna granica između želje za životom i straha od smrti. Gde prestaje jedno i nastavlja se drugo?
Smrt je jedino izvesno u životu. I nemam strah od smrti, mislim da imam samo strah od nekvalitetnog života. I upravo zato se trudim da iskoristim svaki dan, svaki minut, svaki sat...
Mislim da ovo nosi u sebi svaki pravi roditelj. Ali to tumačim kao strah da ne napustiš svoje dete pre nego što ga "izvedeš" na put. Poznavala sam divne, hrabre ljude koji su se sa neverovatnom snagom borili za svaki minut života samo da bi bili tu za decu, pa makar i bolesni.
... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....
to vam se dešava samo jednom i to na kraju života
Ko je za jednu voznjicu
Ma ne naravno, jer tad bas nema ničega, svi osećaji se ugase.
Sve za sta znam izgubi apsolutno svu smisao.
Tako da nema čega da se plašim,ne želim da strahovi upravljaju mojim životom!
Plašim se patnje i nemoći , patnje i smrti meni dragih ljudi.
Smrt najčešće dođe kao oslobođenje od patnje.
Ćuti i prenesi dalje....
Plašila sam se dok sam bila klinka...to mi je djelovalo nešto strašno...kao nešto crno i hladno.
Međutim shvatila sam kasnije da je to na kraju neminovno i da dođe kraj svakome od nas...ne razmišljam o smrti previše...trudim se da živim što kvalitetnije,da budem zadovoljna i da od svakog novog dana uzmem maksimum...ne ide baš svaki put...al živa glava...
Živi ništa ne znaju.Poučite me,mrtvi kako se može umrijeti bez straha ili bar bez užasa.Jer smrt je besmiso,kao i život./M.Selimović/