Sigurno je da nema razumnog čoveka koji ne oseća strah pred činjenicom da je smrtan. Stari filozofi bi kazali da je se ne treba bojati, jer dok zivimo nje nema, kad ona dodje nas nema, sa druge strane religija nam govori o zagrobnom životu i spasenju, no ipak jasno je da nas nista od toga ne moze osloboditi straha, ništa nas ne može sasvim utešiti.
Svi smo mi prirodno netrpeljivi prema sopstvenom strahu, pa shodno tome, neki od nas u teznji da se straha oslobode okrecu se veri u neverovatno, sopstvenim ili tudjim iluzijama, drugi se, pak trude da ućutkaju svoju misao o smirti i tako izbegnu osecaj straha i nemoci koji iz nje proishodi i na posletku, oni najredji i najhrabriji se sa svojim strahom suacavaju i bas iz tog straha, iz osecanja nemoci i potresenosti, u umu coveka koji je resio da prihvati ono sto je istinito, radjaju se prva velika pitanja. Samo oni koji su dovoljno hrabri da se sa istinom suoče i da za nju zive mogu postati mudraci - svi ostali ostaju samo ljudi.