Svako može da sagradi kuću od drveta i opeke, ali Buda je podučavao da takva vrsta doma nije naš pravi dom, on je samo privremeno naš. To je dom u ovome svetu i on sledi puteve ovoga sveta. Naš pravi dom jeste naš unutrašnji mir. Onaj spoljašnji dom može biti vrlo lep, ali nije spokojan. Javljaju se brige, sad ova sad ona, sad jedna strepnja, sad druga. Zato i kažemo da to nije naš pravi dom, on je izvan nas, i pre ili kasnije moraćemo da ga napustimo. To nije mesto na kojem možemo da živimo večito. Jer ono ne pripada istinski nama, ono je deo ovoga sveta. Isto je i sa našim telom, smatramo da je ono "ja" i "moje", ali to uopšte nije tako, već je to samo još jedan dom od ovoga sveta.
Mudrost zamenjuje neznanje u našim umovima onda kada shvatimo da sreća
ne leži u nagomilavanju sve prijatnijih osećanja, da zadovoljavanje
želje ne donosi osećaj celovitosti i ispunjenosti. Ono vodi samo do
jos više želje i sve više odbojnosti. Kada na osnovu sopstvenog
iskustva shvatimo da sreća ne dolazi od posezanja za nečim, već od
njegovog napuštanja, ne od traganja za ugodnim iskustvom, već od
otvaranja u ovom trenutku za ono što jeste istinito, ta transformacija
kroz razumevanje u nama oslobađa energiju saosećanja. Naši umovi više
ne odguruju automatski ono što je neprijatno, niti se grčevito drže
prijatnog. Za nas tada saosećanje postaje prirodnom reakcijom jednog do
kraja otvorenog srca.
Možda najdublji razlog zašto se plašimo smrti jeste to što mi ne znamo ko smo. Verujemo u samo svoj, jedinstven i od svega drugog odvojen identitet -- ali ako se odvažimo da ga malo bolje ispitamo, otkrivamo da taj identitet potpuno zavisi od jednog beskrajnog niza stvari koje ga održavaju: našeg imena, naše "biografije", našeg životnog saputnika, porodice, doma, posla, prijatelja, kreditnih kartica... Na tu se krhku i prolaznu podršku oslanjamo gradeći svoju sigurnost. I kada sve te stvari uklonimo, tek tada ćemo dobiti ideju ko smo mi u stvari. Bez tih dobro poznatih pomagala, suočavamo se sa samim sobom, osobom koju ne poznajemo, strancem koji nam ide na živce, ali sa kojim smo sve ovo vreme živeli, a da nikad nismo hteli da ga sretnemo. Nije li to pravi razlog zašto pokušavamo da svaki trenutak ispunimo bukom i poslovima, makoliko dosadni i trivijalni bili, kako bismo bili sigurni da nikada nećemo ostati u tišini oči u oči sa tim strancem?
Sogyal Rinpoche, The Tibetan Book of Living and Dying
Kao deo treninga, korisno je ako naucis da vrednujes i razvijas svoju
sposobnost promene, da razmisljas o tome kako si se vremenom promenio.
Nisi isti onaj koji si bio pre deset godina. U cemu se razlikujes?
Kakav si bio ranije? Da li bi se tvoje sadasnje "ja" i tvoje
nekadasnje "ja" sprijateljili kad bi se sreli? Sta bi im se dopalo, a
sta ne kod onog drugog. Kako si postao ta osoba koja si danas? Tvoji
ideali, misli i stavovi su se promenili; sta je doslo namesto onih
starih i zasto? Razmatrajuci promene koje su se dogodile, u prilici si
da osetis rast i napredak koji si napravio, kao i da postanes svestan
dobrobiti koje je ta promena unela u tvoj zivot. Kada shvatis koliko
si se promenio i razvio a da cak svesno nisi ni pokusavao, bice ti
jasno koliko bi se tek mogao promeniti ako bi u to jos ulozio svestan
napor.
Djubre moze uzasno da smrdi, narocito organske materija koje trule.
Ali one isto tako mogu da postanu odlican kompost za djubrenje vrta.
Mirisna ruza i smrdljivo djubre su dve strane istog zivota. Bez
jednoga, ne moze biti ni drugog. Sve je u procesu transformisanja.
Ruza koja uvene posle sest dana postace deo onog djubreta. Posle sest
meseci djubre ce se transformisati u ruzu. Kada govorimo o
prolaznosti, mi razumemo da se sve transformise. Ovo postaje ono, a
ono postaje ovo. Posmatrajuci podrobnije, mozemo da kontempliramo neku
stvar i u njoj vidimo sve druge. Sva ta promena nas ne uznemirava kada
jednom uvidimo medjusobnu povezanost i kontinuitet u svim stvarima. Tu
se ne radi o tome da je zivot bilo koje jedinke vecan, vec da se sam
zivot nastavlja.
Sto manje znamo o Dhammi, tim vise um juri za raznim mentalnim
sadrzajima kao sto su opazaji ili osecanja. Kad se oseca srecnim, um
se potpuno izgubi u toj sreci. Kad oseca patnju, um se potpuno izgubi
u toj patnji. Neprekidna zbrka!
Postoji jedna cuvena izreka. "Ako um nije aktivan, on spontano postaje
spokojan. Kao sto voda, kada je ne talasamo, po svojoj prirodi postaje
prozirna i cista." Cesto um u meditaciji uporedjujem sa posudom punom
mutne vode: sto je duze ostavimo na miru, to vise cestica prljavstine
pada na dno, omogucujuci da prirodna bistrina vode ponovo zablista. Um
je upravo takav da ako ga samo ostavimo u njegovom neizmenjenom i
prirodnom stanju, on ce pronaci svoju pravu prirodu, a to su
spokojstvo i jasnoca. Zato probajte nista da ne namecete umu, niti da
od njega trazite. Kad meditirate trebalo bi da izbegavate onaj napor
kontrole, niti da nastojite da postanete mirni. Ne budite previse
kruti, niti smatrajte da ucestvujete u nekom posebnom ritualu;
oslobodite se cak i ideje da meditirate. Neka vase telo ostane to sto
jeste, neka dah ostane kao i do tada. Mislite o sebi kao o nebu, koje
obuhvata citav univerzum.
Sogyal Rinpoche: The Tibetan Book of Living and Dying25
Jedna od najcescih analogija koje se koriste da se opise Buda priroda
jeste sam prostor. Ta analogija ima tri vida. Prvi, kao sto je prostor
sveprisutan, a ostaje neuprljan svime sto prozima, slicno tome i
Budina priroda prozima svako svesno bice a da ne postane uprljana ni
na koji nacin. Drugo, kao sto galaksije i svetovi nastaju i nestaju u
svemiru, tako i karakteristike nase licnosti nastaju i nestaju unutar
Buda prirode. Nasi opazaji nastaju i nestaju; Buda priroda traje.
Trece, bas kao sto prostor nikada ne biva zahvacen vatrom, tako i
Budina priroda nikada nije zahvacena "vatrom" starenja, bolesti ili
smrti.
B. Alan Wallace: Tibetan Buddhism from the Ground Up
Uz dobre želje za 2009. svim članovima foruma,
evo i jedne Budine mudrosti:
"Šta god bi neprijatelj neprijatelju učiniti mogao, mrzitelj mrzitelju,
još i gore stvari loše usmeren um učiniti može nama samima.
Ono što majka, otac il' drugi srodnik učiniti može,
dobro usmeren um to će učiniti još i bolje."
Trenutak kad si se rodio bio je ti. Trenutak kad budes umirao bice ti.
Upravo ovaj trenutak jeste ti. Nema razlike izmedju ovog trenutka i
tebe. Zivis kroz milione ti/trenutaka svake sekunde. Bie i vreme nisu
dve odvojene stvari.
Sta to znaci biti sabran? To znaci biti potpuno svesta upravo ovde i sada,
koncentrisuci se na ono sto se odigrava u nama samima... Sabranost
nije nuzno koncentrisanje na neki predmet. Biti svestan konfuzije u
sebi je isto tako sabranost. Ako do nasih cula dopiru razne stvari --
zvukovi, glasovi ljudi koji traze ovo ili ono -- ne mozemo da se
koncentrisemo ni na jednu od njih suvise dugo. Ali mozemo biti svesni
komesanja, ili uzbudjenja; mozemo biti svesni reakcija naseg uma na
sve to. E to znaci biti sabran.
Kada sam imao cetiri godine, majka mi je vracajuci se sa pijace obicno
dolazila po jedan kolac. Seo bih pred kucu i lagano ga jeo, ponekad
pola sata, ponekad 45 minuta, za jedan jedini kolac. Gricnuo bih i
pogledao gore u nebo. Onda bih nogom dodirnuo psa kraj sebe i jos malo
gricnuo. Jednostavno sam uzivao da tu sedim, zajedno sa nebom,
zemljom, bambusima, mackom, psom, cvecem. Mogao sam tu da sedim jer nisam imao mnogo briga. Nisam razmisljao o buducnosti, nisam se
sekirao zbog proslosti. Bio sam potpuno u sadasnjem trenutku, sa molim
kolacem, psom, bambusima, mackom i svim ostalim. Moguce je da i danas jedemo svoj obrok tako lagano i sa toliko radosti kao sto sam ja jeo moj kolac kad sam bio mali. Mozda imate utisak da ste negde izgubili
taj svoj kolacic detinjstva, ali siguran sam da je on jos uvek tu
negde, negde u vasem srcu. Sve je jos uvek tu i ukoliko to zaista
zelite, mozete ga pronaci. Jesti sa paznjom jedna je od najvaznijih
vezbi meditacije.
Govor je mocna sila. Ali koliko paznje poklanjamo onome sto
govorimo?... Unosimo li imalo mudrosti i osaceajnosti u svoje reci?
Sta je iza naseg govora, sta ga motivise? Da li je zaista bilo
neophodno da kazemo to sto smo upravo rekli. Kada sam pocinjao da
razmisljam i ucim o govoru, napravio sam jedan eksperiment. Odlucio
sam da tokom nekoliko meseci nikada ne govorim o nekoj trecoj osobi;
tako nikome u razgovoru ne bih pominjao nekog drugog. Nema ogovaranja.
I 90% mog govora bilo je eliminisano. Pre toga nije mi ni padalo na
pamet da trosim toliko mnogo vremena i energija na takvu vrstu govora.
Moj govor nije bio nesto posebno zlonameran, vec je pre dobrim delom
bio beskoristan. Bilo mi je neverovatno zanimljivo da posmatram uticaj
koji je taj eksperiment imao na moj um. Prestavsi da tako govorim
shvatio sam da su, na ovaj ili onaj nacin, velik deo onoga sto sam do
tada govorio bili komentari o nekom drugom. Prestavsi tako da govorim,
i moj um je postao manje sklon da kritikuje, ne samo druge, vec i mene
samog. I bilo je to veliko olaksanje.
Joseph Goldstein: Transforming the Mind, Healing the World
Ono sto mislimo ili citamo uvek je oznaceno tim izrazom "o necemu" i
ne dovodi nas u vezu sa samom stvari. Ne prica o vodi, ne pogled na
izvor, vec jedino pravi gutljaj vode moze zednome doneti olaksanje.