U zazenu (meditaciji) ne očekujemo bilo šta. Zazen nije tehnika da se
postigne bilo šta. On je mnogo prirodniji. Pa ipak, nekako,
najprirodniju stvar je teško uraditi. Zašto? Zato što toliko mnogo
razmišljamo. Nema ničeg lošeg u razmišljanju. Razmišjanje je vrlo
prirodan proces, ali nas naše misli tako lako povuku za sobom i mi im
pridajemo toliko mnogo važnosti.
Tokom studentskih nemira u Burmi, kada su vojnici ulazili u hram da
odatle izbace pobunjenike, oni bi na vratima izuli svoje čizme,
ali iz ruku nisu ispuštali puške. Iskazivali su poštovanje prema Budi, ali su
zanemarivali Dhammu. Ključno je da budemo odgovorni prema svojim
postupcima i ne zaboravimo na Dhammu u kakvoj god da se situaciji nađemo.
Kada srecem ljude u razlicitim krajevima sveta uvek se podsetim da smo
svi mi u sustini isti: svi smo ljudska bica. Mozda nosimo razlicita
odela, nasa koza je razliciite boje i govorimo razlicitim jezicima. To
je ono sto je na povrsini. Ali u sustini, mi smo svi ista ljudska
bica. To je ono sto nas povezuje. To nam omogucuje da razumemo jedni
druge, da razvijamo medjusobno prijateljstvo i bliskost... Zato sto
svi delimo ovu malu planetu Zemlju, moramo nauciti da zivimo u
harmoniji i miru jedni sa drugima i sa prirodom. To nije samo san, vec
i nuznost.
Dalai Lama: iz govora prilikom dodeljivanja Nobelove nagrade za mir
Svrha meditacije jeste da vas priblizi vasem pravom domu, onom mestu
mira koje je u vama. Shvatate da svoj pravi dom zapravo uvek nosimo sa
sobom. Ali kako do njega dolazimo? Vrata vaseg srca su otvorena, bilo
sta da radite. Sloboda, ljubav, saosecanje, mirnoca, odustajanje od
kontrolisanja svega i svacega, napustanje, to su vrata doma koji je u
vama. Do njega ne stizete odmeravanjem i kritikovanjem. Put do njega
vodi kroz smirenje, a ne mozganje. Tako prolazite kroz vrata svog
unutrasnjeg doma, u kojem mozete da boravite koliko zelite, bilo kada.
Svoja srca štitimo oklopom iskovanim upravo od svojih starih navika da
odgurujemo od sebe bol i grabimo zadovoljstva. Kada uspemo da dođemo
do daha u sred bola, umesto da ga neprekidno guramo od sebe, tada
počinjemo da otvaramo svoje srce i onome što je neželjeno. Kada se
na ovako direktan način odnosimo prema onim delovima svoga života od
kojih bismo najradije okrenuli glavu, zagušljiva soba našeg ega
počinje lagano da se provetrava.
Kad god je u nama prevelika ljubav ili mržnja prema bilo kome ili bilo
čemu, kad god smo naročito uzbuđeni, to će nas odvesti u veliku
patnju. Ovo je vrlo važno, zato dobro to razmotrite. Istražujte ta
osećanja snažne ljubavi ili mržnje i zatim uzmaknite jedan korak. Ako
im priđete suviše blizu, ona će vas ugristi. Čujete li to? Ako ih
zgrabite i ponesete sa sobom, ona grizu i udaraju. Kao kad hranite
neku životinju, morate da pazite da vas ne ritne. Vaša je obaveza da
je hranite i brinete o njoj, ali morate biti dovoljno vešti da sve to
uradite a da vas ne ugrize. Ljubav prema deci, rođacima, novcu i
imetku ce vas ujesti. Da li razumete to? Kada je hranite, ne prilazite
suviše blizu. Kada je pojite, ne prilazite suviše blizu. Zategnite
malo uže kad je neophodno. To je put Dhamme, prepoznavanja
prolaznosti, izvora patnje i nepostojanja trajne suštine, to je
prepoznavanje opasnosti i praktikovanje opreznosti i obuzdanosti
srednjeg puta.
Šantideva... pominje posebne slučajeve kada je preporučljivo da budemo
poput cepanice. Kada nam je um vrlo uznemiren ili kada počnu da nam
naviru misli da nekoga omalovažimo, ogovaramo ili zlostavljamo. Ako se
gordost, samoljublje ili namera da tražimo tuđe greške jave, takođe
možemo ostati inertni sve dok naša neznanjem vođena namera ne oslabi.
Kada se osećamo nadmoćni, planiramo da obmanemo druge ili želimo da
hvalimo sopstvene kvalitete, sve su to slučajevi kada je mudro
pretvarati se da smo načinjeni od drveta. Kad god poželimo da
optužujemo druge, da nekog vređamo ili na drugi način uznemirimo,
treba da vežbamo tehniku ne-reagovanja.
Evo jednog govora gde Buda iznosi čuveno poređenje sa poluslepom kornjačom, a koje ilustruje dragocenost činjenice da smo se rodili u ljudskom obličju kao šanse za probuđenje.
Chiggala sutta - Obruč (SN LVI.47)
"Monasi, zamislite da neki čovek baci obruč da pluta u velikom okeanu. I da u tom okeanu živi kornjača slepa na jedno oko, koja svakih sto godina izranja na površinu. Šta mislite, monasi, da li bi kornjača slepa na jedno oko, koja svakih sto godina izranja na površinu tog okeana, uspela da proturi glavu kroz taj obruč?"
"Ako bi se to i dogodilo, poštovani gospodine, za to bi trebalo jako mnogo vremena."
"A ja vam kažem da će pre kornjača slepa na jedno oko, koja svakih sto godina izranja na površinu okeana, uspeti da proturi glavu kroz taj obruč, nego što će se budala koja se preporodila na lošem odredištu ponovo roditi kao ljudsko biće. A zašto? Zato što tamo nema postupaka vođenih Dhammom, ispravnih postupaka, dobrih dela, milosrdnih dela. Tamo, monasi, vlada međusobno proždiranje, proždiranje slabijih. A zašto? Zato što nema razumevanja četiri plemenite istine. Koje četiri? Plemenite istine o patnji, plemenite istine o nastanku patnje, plemenite istine o prestanku patnje i plemenite istine o putu koji vodi do prestanka patnje.
Zbog toga vam i govorim, monasi, da treba uložiti napor da bi se razumelo: 'Ovo je patnja'; treba uložiti napor da bi se razumelo: 'Ovo je nastanak patnje'; treba uložiti napor da bi se razumelo: 'Ovo je prestanak patnje'; treba uložiti napor da bi se razumelo: 'Ovo je put koji vodi do prestanka patnje'."
Dobar duhovni prijatelj koji će nam pomoći da ostanemo na putu, onaj
sa kojim iskreno možemo da razgovaramo o međusobnim razlikama,
sigurni da će reakcija biti vođena saosećanjem, predstavlja veoma
važan oslonac, ali koji nažalost često nedostaje. Iako ljudi žive i
vežbaju zajedno, često se među njih ispreći želja za nadmetanjem.
Zaista dobar prijatelj je nalik vodiču u planini. Duhovni put je
sličan penjanju na planinu, za koju zaista ne znamo šta ćemo naći na
njezinom vrhu. Samo smo čuli da je tamo lepo, da su svi srećni kad se
na njega popnu, da je pogled veličanstven i vazduh čist. Ako imamo
vodiča koji se već penjao na tu planinu, može nam pomoći da ne padnemo
u ambis, da ne stanemo na stenu koja će se odroniti ili da ne
zalutamo. Univerzalan lek za sve naše boljke jesu plemeniti prijatelj
i plemeniti razgovor, kao nasušna potreba našeg uma.
Kada vozimo, obično najviše razmišljamo o tome kako ćemo da stignemo i
time žrtvujemo samo putovanje za račun cilja. Ali život se nalazi u
sadašnjem trenutku, ne u budućnosti. Zapravo, možda će nam kada
stignemo na taj cilj biti samo gore. Ako moramo da govorimo o cilju,
šta reći o konačnom cilju, o groblju? Ne želimo da idemo u pravcu
smrti; želimo da idemo u pravcu života. Ali gde je život? Život je
moguće pronaći samo u sadašnjem trenutku. Zato, svaki kilometar koji
pređemo, svaki korak koji napravimo, treba da nas donese do sadašnjeg
trenutka. To je vežbanje sabranosti. Kada vidimo crveno svetlo na
semaforu i znak "Stop", možemo na to da se osmehnemo i zahvalimo mu,
zato što nam to bodhisattva pomaže da se vratimo u sadašnji trenutak.
Crveno svetlo je alarm za sabranost. Možda smo na njega gledali kao na
neprijatelja, koji nas sprečava da dostignemo na svoj cilj. Ali sada
znamo da je to crveno svetlo naš prijatelj, da nam pomaže da se
odupremo nagonu za žurbom i poziva da se vratimo u sadašnjost, gde
smo u prilici da se sretnemo sa životom, radošću i mirom.
Najveća veština u duhovnom životu jeste pronalaženje ravnoteže. Čitavo
Budino učenje sažeto je u njegovom ohrabrivanju da pronađemo i idemo
srednjim putem. Da se ne priklonimo ekstremu askeze i averzije prema
životu, niti ekstremu trčanja za čulnim zadovoljstvima. Ravnoteža
između ovo dvoje jste put probuđenja i slobode. Put ravnoteže jeste
biti sa onim što je istinito u životu i voleti to, biti posvećen
istini na svakom nivou našeg bića.
Christina Feldman and Jack Kornfield: Stories of the Spirit, Stories of the Heart