Budizam - Strana 36
Strana 36 od 41 PrvaPrva ... 263435363738 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 526 do 540 od ukupno 612

Tema: Budizam

  1. #526

    Odgovor: Budizam

    Kao što se čovjeku koji je dugo bio odsutan, pa se sretno vrati iz daljine,
    raduju rođaci i znanci dobrodošlicom na povratku -
    isto tako i dobrotvora kad s ovog svijeta otiđe na drugi
    dobra djela dočekuju prijateljski kao rođaci povratnika.

    Buda
    Dhammapada, strofe 219-220



  2. #527

    Odgovor: Budizam

    Promene nalik vremenu

    Prva plemenita istina jednostavno kaže da je deo ljudskog stanja
    osećati neugodnost. Ne moramo to više čak ni da nazivamo patnjom; ne
    moramo ga zvati ni neugodnošću. To je jednostavno saznavanje
    vatrenosti vatre, olujnosti oluje, uskomešanost vode, podrhtavanja
    zemlje, baš kao i topline vatre, svežine i glatkoće vode, blagosti
    povetarca i sigurnosti, cvrstine i pouzdanosti zemlje. Ništa po svojoj
    suštini nije ni ovakvo ni onakvo. Samo četiri elementa zadobijaju
    različite kvalitete; oni su poput mađionicara. Nekad se ispoljavaju u
    jednoj formi, nekad u drugoj... Prva plemenita istina konstatuje da se
    i mi menjamo poput vremena, uzdižemo se i spuštamo poput plime i
    oseke, rastemo i smanjujemo poput Mesečevih mena.

    Pema Chodron, Awakening Loving-Kindness



  3. #528

    Odgovor: Budizam

    Pataćara

    Plugom se ore njiva;
    posijana oranica
    mladom je težaku blago
    kojim podiže obitelj.

    A zašto ja,
    mada sam postigla revnost
    u primjeni učiteljeve pouke,
    ne doprijeh do utrnuća
    za sav napor i stegu?

    Dok sam tako sjedila uz potok
    da mi se noge oplahnu,
    zagledah se kako voda zamućena mojom nogom
    zadire u plićak obale.

    Tako primetih kako mi se duh sabire
    kao dobro obuzdan konj.
    Tad uzeh svetiljku i otiđoh u ćeliju,
    na ležaju pripremih sjedište i smestih se.

    Pritegoh iglom plamen svjetiljke,
    i kako se je svjetlost gasila,
    tako se i moj duh izvi u slobodu.


    Therigatha, V.10

    Pataćara, kći bogate građanske porodice iz Savatija, bila je najuglednija učenica Budine metode meditativnog zadubljenja (đhanam). U listi "najistaknutijih" pohvaljena je kao najrevnija u redovničkoj disciplini (vinaya). Od svega toga mnogo je popularnija priča u komentarskoj tradiciji o njenim doživljajima prije obraćenja. Iz te priče potiče i njeno redovničko ime, ili nadimak, Pataćara ("ona koja ide u poderanoj haljini"). -- Kad su roditelji hteli da je udaju protiv volje, pobjegla je s čovjekom koga je voljela i s njime živjela u nekom udaljenom selu. Kad je trebalo da rodi drugo dijete, pošla je svojim roditeljima, ali je na putu rodila sina, pa se vratila mužu. Našla ga je kako upravo umire od ujeda zmije. Uputila se roditeljima u Savati, sa dva nejaka sina, ali joj se na prelazu preko rijeke oboje djece utopilo. Kad je u očaju stigla do roditeljske kuće, doznala je da se te noći kuća srušila i da su svi stradali (pojava česta i danas u Indiji). Luda od očaja, lutala je naokolo "u poderanoj haljini". Pjesma se odnosi na susret i razgovor s Budom. Poslije toga susreta povukla se u meditativni isposnički život. Dalje teškoće i napori koji su je konačno doveli do cilja opisani su u njenoj drugoj pjesmi.

  4. #529

    Odgovor: Budizam

    Dantika i slon

    Uspjeh se na Hrid lešinara da otpočinem
    i vidjeh u podnožju slona kako okupan
    izlazi na obalu.

    Krotitelj dohvati podbadač i zapovedi mu: "Klekni!"
    Slon klekne, a čovjek mu se uspne na pleća.
    Vidjeh kako je ljudska moć ukrotila neobuzdanost.
    Tad i ja pribrah svoj um i bodra odoh u šumu.

    Therigatha, III.3


    Dantika je bila kći dvorskog svećenika kralja zemlje Kosalo, rođena u prestolnici Savati. U prosjačkom redu bila je sljedbenica i učenica Velike Pomajke Gotami.


  5. #530

    Odgovor: Budizam

    nastavak,

    Želim spoznati Boga'' , silovito je rekao; skoro je povikao. Lešinari su počivali na svom

    uobičajenom drvetu, voz je klepetao preko mosta, a rijeka je proticala - ovdje je bila veoma široka, mirna i duboka. Rano tog jutra iz daljine ste mogli osjetiti miris vode; visoko na obali koja se nadnosila nad rijekom, omirisali biste njenu svježinu i njenu čistoću u jutarnjem vazduhu, još nepomućene novim danom. Ispred prozora, na svom putu ka poljima, papagaji su kreštali, vraćajući se tek popodne. Visoko, gore, vrane su u jatima prelazile rijeku, spuštajući se na krošnje drveća i polja preko rijeke. Bilo je vedro zimsko jutro, hladno ali prozračno, bez ijednog oblačka na nebu. Dok ste gledali svjetlost ranog jutarnjeg sunca na rijeci, meditacija se odvijala. Kada ste tog tihog jutra gledali svijetlu ustalasanu površinu - ne umom koji bi to prevodio u neki smisao, već očima koje su vidjele svjetlost i ništa više - upravo je svjetlost bila dio te meditacije.

    Kao i zvuk, svjetlost je nešto čudesno. Postoji svjetlost koju slikari nastoje da prenesu na platno; svjetlost usamljene lampe u noćnoj tmini, ili svjetlosti na nečijem licu, svjetlost koja počiva iza očiju. Svjetlost na vodi nije svjetlost koju oči vide; ta svjetlost toliko je različita, toliko nemjerljiva, da ne može ući u usko polje oka. Ta svjetlost, kao i zvuk, tekla je beskrajno - prema van i unutra - poput plime mora. I ako ste ostali veoma tihi, tekli ste s njom, ne u mašti ili čulno; tekli ste s njom nesvjesno, nesputani vremenom.

    Ljepotu tog svjetla, kao i ljubav, nije moguće dodirnuti, niti iskazati riječima. Ona je naprosto bila tu - u sjenci, na otvorenom, u kući, na prozoru preko puta, i u smijehu ove djece. Bez tog svjetla, ono što vidite malo je važno, jer svjetlost je sve; a svjetlo meditacije ležalo je na vodi. Tu bi ponovo bilo uveče, tokom noći, kao i kad se sunce uspne nad granama, čineći rijeku zlatnom. Meditacija je to svjetlo u duhu, koje osvijetljava put djelovanja; bez te svjetlosti nema ljubavi.

    Bio je krupnog stasa, svježe obrijane brade i glave. Sjeli smo na pod u toj maloj sobi s pogledom na rijeku. Bila je zima, i pod je bio hladan. Na njemu je lebdjelo dostojanstvo čovjeka koji ne posjeduje mnogo stvari, i koji se posebno ne plaši onog što ljudi kažu.

    ,,Želim spoznati Boga. Znam da to danas nije moderno. Studenti, nova generacija sa svojim revoltima, svojim političkim aktivnostima, svojim razumnim i nerazumnim zahtjevima, sprdaju se s religijom. I sasvim su u pravu, ta pogledajte šta su popovi od nje napravili ! Normalno je da mlađa generacija ništa ne želi od nje. Hramovi i crkve za njih predstavljaju jedino iskorišćavanje čovjeka. Oni su potpuno nepovjerljivi prema crkvenom hijerarhijskom redu veličina - s njegovim spasiteljima, obredima i svim tim glupostima. Slažem se s njima. Nekima od njih pomogao sam da se pobune protiv svega toga. Ali ipak želim spoznati Boga. Bio sam komunista, ali sam partiju napustio davno, jer i komunisti imaju svoje bogove, svoje dogme i teoretičare. Bio sam zaista vatreni komunista, jer su u početku obećali nešto - veliku, istinsku revoluciju. Ali sada imaju sve što i kapitalisti; predali su se tokovima svijeta. Nešto sam prčkao s društvenom reformom i bio aktivan u politici, ali sam sve to ostavio, pošto ne vidim nikakvu mogućnost da se uz pomoć nauke i tehnologije čovjek ikada oslobodi svojeg očaja, tjeskobe i straha. Možda postoji samo jedan način. Ni u kojem slučaju nisam praznovjeran, i mislim da u meni nema ni traga straha od života. Prošao sam sve to i kao što vidite, preda mnom je još uvijek mnogo godina. Želim saznati šta je Bog. Pitao sam neke od lutajućih isposnika, i one koji vječno ponavljaju da Bog jeste, samo ga trebaš vidjeti, kao i one koji se obavijaju velom misterije i nude neki metod. Umoran sam od svih tih zamki. Zato sam ovdje došao, jer znam da moram otkriti.''

    Neko vrijeme sjedili smo u tišini. Prodorno kriješteći, ispred prozora su proletali papagaji, a svjetlost je počivala na njihovim zelenim krilima i crvenim kljunovima.

    Mislite da možete otkriti? Mislite da ćete ga traganjem pronaći? Mislite da ga možete doživjeti? Zar mislite da ograničenost vašeg uma može obuhvatiti neograničeno? Kako ćete ga otkriti? Kako ćete znati? Kako ćete moći prepoznati?

    ,,Zaista ne znam'' , odgovorio je. ,,Ali znaću kada bude stvarno''.

    Želite reći, znaćete umom, srcem, intelektom?

    ,,Ne. Znanje nema oslonac ni u jednom od toga. Potpuno sam svjestan opasnosti čula. Znam kako lako nastaju obmane.''

    Znati znači doživjeti, zar ne? doživjeti znači prepoznati, a prepoznavanje je pamćenje i povezivanje. Ako pod ,,znanjem'' podrazumijevate ishod događaja u prošlosti, pamćenje, nešto od ranije, onda je to znanje o onom što se desilo. Možete li znati ono što se dešava, što se upravo sada zbiva, van vremena je; saznavanje je uvijek u vremenu. Vi dešavanje posmatrate očima vremena, koje ga imenuju, prevode i bilježe. To zovemo saznavanjem, kako analitičkim, tako i trenutnim prepoznavanjem. Upravo u to znanje želite unjeti nešto što se nalazi s one strane brda, ili iza tog drveta. I tvrdite da morate saznati, da morate doživjeti i čvrsto zgrabiti. Možete li ovu vodu zadržati u svojem umu, ili među prstima? Ono što zadržavate je riječ i ono što su oči vidjele, a to viđenje pretvoreno u riječi, kao i pamćenje tih riječi. Ali pamćenje nije ta voda - i niti će ikada biti.


    ,,U redu'' , kazao je, ,,kako onda da dođem do Boga? U svome dugom i revnosnom životu otkrio sam da ništa ne može spasiti čovjeka - nikakva institucija, nikakav društveni model, ništa, i zato sam prestao čitati. Ali čovjek mora biti spasen, on nekako mora izaći iz toga, i žudnja da nađem Boga je krik duboke brige za čovjeka. To nasilje koje se širi, proždire čovjeka. Poznati su mi svi argumenti za i protiv njega. Jednom sam se nadao, ali sada nemam nade . Zaista sam na kraju svih snaga. Ovo pitanje postavljam ili iz očaja, ili iz težnje da probudim nadu. Naprosto nigdje ne vidim svjetlo. Zato sam došao sa ovim jedinim pitanjem: možete li mi pomoći da otkrijem stvarnost - ako je ima?''

    Ponovo je zavladala ćutnja. Gukanje golubova dopiralo je kroz prozor.

    ,,Shvatam. Nikada prije nisam bio tako duboko tih. Pitanje je izvan ove tišine, i kada ga iz te tišine posmatram, ono uzmiče. Vi znači mislite da tek u toj tišini, toj potpunoj i nehotičnoj tišini, obitava ono neizmjerno?''

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  6. #531

    Odgovor: Budizam

    nastavak,

    Želim spoznati Boga'' , silovito je rekao; skoro je povikao. Lešinari su počivali na svom

    uobičajenom drvetu, voz je klepetao preko mosta, a rijeka je proticala - ovdje je bila veoma široka, mirna i duboka. Rano tog jutra iz daljine ste mogli osjetiti miris vode; visoko na obali koja se nadnosila nad rijekom, omirisali biste njenu svježinu i njenu čistoću u jutarnjem vazduhu, još nepomućene novim danom. Ispred prozora, na svom putu ka poljima, papagaji su kreštali, vraćajući se tek popodne. Visoko, gore, vrane su u jatima prelazile rijeku, spuštajući se na krošnje drveća i polja preko rijeke. Bilo je vedro zimsko jutro, hladno ali prozračno, bez ijednog oblačka na nebu. Dok ste gledali svjetlost ranog jutarnjeg sunca na rijeci, meditacija se odvijala. Kada ste tog tihog jutra gledali svijetlu ustalasanu površinu - ne umom koji bi to prevodio u neki smisao, već očima koje su vidjele svjetlost i ništa više - upravo je svjetlost bila dio te meditacije.

    Kao i zvuk, svjetlost je nešto čudesno. Postoji svjetlost koju slikari nastoje da prenesu na platno; svjetlost usamljene lampe u noćnoj tmini, ili svjetlosti na nečijem licu, svjetlost koja počiva iza očiju. Svjetlost na vodi nije svjetlost koju oči vide; ta svjetlost toliko je različita, toliko nemjerljiva, da ne može ući u usko polje oka. Ta svjetlost, kao i zvuk, tekla je beskrajno - prema van i unutra - poput plime mora. I ako ste ostali veoma tihi, tekli ste s njom, ne u mašti ili čulno; tekli ste s njom nesvjesno, nesputani vremenom.

    Ljepotu tog svjetla, kao i ljubav, nije moguće dodirnuti, niti iskazati riječima. Ona je naprosto bila tu - u sjenci, na otvorenom, u kući, na prozoru preko puta, i u smijehu ove djece. Bez tog svjetla, ono što vidite malo je važno, jer svjetlost je sve; a svjetlo meditacije ležalo je na vodi. Tu bi ponovo bilo uveče, tokom noći, kao i kad se sunce uspne nad granama, čineći rijeku zlatnom. Meditacija je to svjetlo u duhu, koje osvijetljava put djelovanja; bez te svjetlosti nema ljubavi.

    Bio je krupnog stasa, svježe obrijane brade i glave. Sjeli smo na pod u toj maloj sobi s pogledom na rijeku. Bila je zima, i pod je bio hladan. Na njemu je lebdjelo dostojanstvo čovjeka koji ne posjeduje mnogo stvari, i koji se posebno ne plaši onog što ljudi kažu.

    ,,Želim spoznati Boga. Znam da to danas nije moderno. Studenti, nova generacija sa svojim revoltima, svojim političkim aktivnostima, svojim razumnim i nerazumnim zahtjevima, sprdaju se s religijom. I sasvim su u pravu, ta pogledajte šta su popovi od nje napravili ! Normalno je da mlađa generacija ništa ne želi od nje. Hramovi i crkve za njih predstavljaju jedino iskorišćavanje čovjeka. Oni su potpuno nepovjerljivi prema crkvenom hijerarhijskom redu veličina - s njegovim spasiteljima, obredima i svim tim glupostima. Slažem se s njima. Nekima od njih pomogao sam da se pobune protiv svega toga. Ali ipak želim spoznati Boga. Bio sam komunista, ali sam partiju napustio davno, jer i komunisti imaju svoje bogove, svoje dogme i teoretičare. Bio sam zaista vatreni komunista, jer su u početku obećali nešto - veliku, istinsku revoluciju. Ali sada imaju sve što i kapitalisti; predali su se tokovima svijeta. Nešto sam prčkao s društvenom reformom i bio aktivan u politici, ali sam sve to ostavio, pošto ne vidim nikakvu mogućnost da se uz pomoć nauke i tehnologije čovjek ikada oslobodi svojeg očaja, tjeskobe i straha. Možda postoji samo jedan način. Ni u kojem slučaju nisam praznovjeran, i mislim da u meni nema ni traga straha od života. Prošao sam sve to i kao što vidite, preda mnom je još uvijek mnogo godina. Želim saznati šta je Bog. Pitao sam neke od lutajućih isposnika, i one koji vječno ponavljaju da Bog jeste, samo ga trebaš vidjeti, kao i one koji se obavijaju velom misterije i nude neki metod. Umoran sam od svih tih zamki. Zato sam ovdje došao, jer znam da moram otkriti.''

    Neko vrijeme sjedili smo u tišini. Prodorno kriješteći, ispred prozora su proletali papagaji, a svjetlost je počivala na njihovim zelenim krilima i crvenim kljunovima.

    Mislite da možete otkriti? Mislite da ćete ga traganjem pronaći? Mislite da ga možete doživjeti? Zar mislite da ograničenost vašeg uma može obuhvatiti neograničeno? Kako ćete ga otkriti? Kako ćete znati? Kako ćete moći prepoznati?

    ,,Zaista ne znam'' , odgovorio je. ,,Ali znaću kada bude stvarno''.

    Želite reći, znaćete umom, srcem, intelektom?

    ,,Ne. Znanje nema oslonac ni u jednom od toga. Potpuno sam svjestan opasnosti čula. Znam kako lako nastaju obmane.''

    Znati znači doživjeti, zar ne? doživjeti znači prepoznati, a prepoznavanje je pamćenje i povezivanje. Ako pod ,,znanjem'' podrazumijevate ishod događaja u prošlosti, pamćenje, nešto od ranije, onda je to znanje o onom što se desilo. Možete li znati ono što se dešava, što se upravo sada zbiva, van vremena je; saznavanje je uvijek u vremenu. Vi dešavanje posmatrate očima vremena, koje ga imenuju, prevode i bilježe. To zovemo saznavanjem, kako analitičkim, tako i trenutnim prepoznavanjem. Upravo u to znanje želite unjeti nešto što se nalazi s one strane brda, ili iza tog drveta. I tvrdite da morate saznati, da morate doživjeti i čvrsto zgrabiti. Možete li ovu vodu zadržati u svojem umu, ili među prstima? Ono što zadržavate je riječ i ono što su oči vidjele, a to viđenje pretvoreno u riječi, kao i pamćenje tih riječi. Ali pamćenje nije ta voda - i niti će ikada biti.


    ,,U redu'' , kazao je, ,,kako onda da dođem do Boga? U svome dugom i revnosnom životu otkrio sam da ništa ne može spasiti čovjeka - nikakva institucija, nikakav društveni model, ništa, i zato sam prestao čitati. Ali čovjek mora biti spasen, on nekako mora izaći iz toga, i žudnja da nađem Boga je krik duboke brige za čovjeka. To nasilje koje se širi, proždire čovjeka. Poznati su mi svi argumenti za i protiv njega. Jednom sam se nadao, ali sada nemam nade . Zaista sam na kraju svih snaga. Ovo pitanje postavljam ili iz očaja, ili iz težnje da probudim nadu. Naprosto nigdje ne vidim svjetlo. Zato sam došao sa ovim jedinim pitanjem: možete li mi pomoći da otkrijem stvarnost - ako je ima?''

    Ponovo je zavladala ćutnja. Gukanje golubova dopiralo je kroz prozor.

    ,,Shvatam. Nikada prije nisam bio tako duboko tih. Pitanje je izvan ove tišine, i kada ga iz te tišine posmatram, ono uzmiče. Vi znači mislite da tek u toj tišini, toj potpunoj i nehotičnoj tišini, obitava ono neizmjerno?
    nastaviće se''

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  7. #532

    Odgovor: Budizam

    Naš put vežbanja

    Vrlo je važno da svoje razumevanje pretočimo u praksu, ne kroz nekakvu
    idealističku viziju da ćemo iznenada postati potpuno ispunjeni
    ljubavlju i saosećanjem, već kroz spremnost da budemo upravo ono što
    jesmo i da odatle krenemo. Tada je naša praksa utemeljena u stvarnosti
    našeg iskustva, umesto da se zasniva na očekivanjima kako bi trebalo
    da bude. Ali da bismo to učinili, moramo početi. Radimo sa pravilima
    morala kao smernicama kako da svoje postupke uskladimo sa svetom oko
    sebe; živimo životom zadovoljenosti i jednostavnosti, u kojem ne
    eksploatišemo druge ljude ili planetu na kojoj smo; živimo obuzdanog
    uma, uviđajući da jeste moguće reći "ne" određenim uslovljenim
    impulsima ili proširiti granice onda kada se osetimo sputani
    unutrašnjim preprekama i strahovima; promišljamo zakon karme i smer
    kojim ide naš život, kuda nas vodi i šta se njime razvija; negujemo
    velikodušnost i ljubav, saosećanje i predusretljivost. I sve to
    zajedno postaje naš put prakse.

    Joseph Goldstein, Seeking the Heart of Wisdom



  8. #533

    Odgovor: Budizam

    Tri opasnosti

    Život sam proveo -- od mladosti do starosti -- lutajući kao asketa,
    penjući se na planine i brda, probijajući se kroz džunglu i sume, a
    ipak nikada nisam video da je tigar pojeo bilo koga. Čuo sam priče,
    ali nisam to video svojim očima. Nisam video ni da je zmija nekoga
    ubila ili da je zli demon nekoga zaposeo i da je taj čovek od toga
    umro. Ali ono što jesam video je da ljudi u ovom svetu pate, ne zato
    što ih razdire tigar, niti zato što ih je ujela zmija ili napao slon,
    već zbog sopstvenog besa, mržnje i obmanutosti. Zbog čega god patili,
    mržnja, pohlepa i obmanutost su stvari koje ih zapravo uništavaju.
    Zato je Buda i govorio da budale uništavaju sebe, kao što će uništiti
    i druge. One uništavaju sebe tako što se ponašaju loše i podlo, kao
    što to vidimo često oko sebe. One se rađaju kao ljudska bića, slična
    svakom drugom, ali njihovo ponašanje nije kao kod drugih ljudskih bića.

    Ajahn Khamdee Pabhaso, Making the Dhamma Your Own


  9. #534

    Odgovor: Budizam

    Sklad

    Uvek sebe prilagodi drugima, umesto da ocekujes da se drugi prilagode
    tebi. Tek tu je sklad.

    Taizan Maezumi, On Zen Practice



  10. #535

    Odgovor: Budizam

    Promiču prazne pojave

    Buda je ono što mi nazivamo "ja" opisao kao zbirku elemenata
    podeljenih u dve grupe: telo i um, koji funkcionisu u medjusobnoj zavisnosti i
    stvaraju privid individue. Mi se tada identifikujemo sa tom
    slikom ili prividom, smatramo da je ona "ja" i "moje", zamišljamo da
    ona ima neku svoju specificnu osnovu. Na primer, ustanemo ujutro,
    pogledamo u ogledalo, prepoznamo odraz u njemu i pomislimo: "Da, to
    sam ja." Na taj osećaj sopstva onda dodamo razne vrste pojmova: Ja sam
    žena ili muškarac, ja sam određene dobi, ja sam srećna ili nesrećna
    osoba i ta se lista nastavlja u nedogled.

    Kada istražimo svoje iskustvo, međutim, možemo videti da ne postoji
    neko središnje biće na koje se sva ta iskustva odnose; pre će biti da
    to samo promiču prazne pojave. One su prazne u smislu da iza njihovog
    nastanka i nestanka ne postoji niko kome se one događaju. Duga je
    dobar primer za to. Izađemo napolje posle kiše i zastanemo zadivljeni
    ako se duga pojavi na nebu. Uglavno se prepustimo tom zadovoljstvu i
    ne istražujemo pravu prirodu toga što se događa. Ali ako pogledamo
    malo dublje, postaje jasno da izvan specificnih stanja vazduha, vlage
    i svetlosti ne postoji takva stvar kao sto je duga.

    Svako od nas je pojava slična toj dugi, jedna magična slika što se
    rađa iz kombinacije različitih elemenata uma i tela.

    Joseph Goldstein



  11. #536

    Odgovor: Budizam

    Praksa je poput naočara

    Čak i pre nego što počnemo da vežbamo, prosvetljenje je tu. No, mi
    obično razumemo praksu meditacije i prosvetljenje kao da su to dve
    različite stvari: ovo je praksa, nalik naočarima, i kada je koristimo,
    odnosno kada stavimo naočare, tada vidimo i prosvetljenje. Ovo je
    pogrešno razumevanje. Same te naočare su prosvetljenje, staviti ih
    jeste isto prosvetljenje. Tako, šta god da radite, čak i ako ništa ne
    radite, prosvetljenje je uvek tu. To je Bodidarmino razumevanje
    prosvetljenja.

    Shunryu Suzuki, Zen Mind, Beginner's Mind



  12. #537

    Odgovor: Budizam

    Smirivanje čula

    Ima jedna zgodna priča o monahu iz Budinog vremena, koja dočarava
    suštinu vežbanju čula. Posle duge i oštre svađe, žena odluči da
    napusti muža. Stavila je na sebe nekoliko svojih najboljih sarija,
    jedan preko drugog, onda se okiti svim zlatom koje je imala i otide iz
    kuće. Posle izvesnog vremena mužu bi žao zbog svađe i krete za njom
    da je potrazi. Išao je tamo-amo po gradu, ali nikako nije mogao da je
    nađe. Onda naiđe na monaha koji je stajao kraj puta, pa ga upita je
    li video neku ženu da tuda prolazi, lepo obučenu i okićenu zlatom oko
    vrata i na rukama. Monah mu odgovori: "Video sam dva reda zuba kako
    prolaze".

    Monah nije obraćao pažnju na pojmove kao sto su žena sa dugom crnom
    kosom, crveni sari i gomila nakita, već samo na činjenicu da je to
    bilo ljudsko biće sa dva reda zuba. On je smirio svoja čula do tačke
    na kojoj ga prizor nije više podsticao na reakciju. Obična osoba bi,
    videvši lepu ženu crne kose, u crvenom sariju i svu okićenu nakitom,
    kako žuri ulicom, možda bila u iskušenju da krene za njom. No, dva
    reda zuba koja prolaze pored nas najverovatnije neće stvoriti takvu
    želju. To je smirivanje cula.

    Ayya Khema, The Meditative Mind



  13. #538

    Odgovor: Budizam

    Naši postupci

    Možemo videti da je u svih pet pravila morala sadržan drevni indijski
    princip ahimse, nenasilja ni prema drugima, ni prema sebi. Bez
    problema možemo taj princip proširiti na čitavo svoje okruzenje,
    svet kao celinu i čak svemir. Zapravo, ništa nije izvan sfere naše moralne
    odgovornosti. Na primer, prema hua-jen školi budističke filozofije,
    koja se razvila u srednjovekovnoj Kini, svaki naš postupak reflektuje
    se na čitav univerzum.

    Teški problemi sa prirodnim okruženjem sa kojima se suočavamo na ovoj
    planeti direktno izviru iz ove činjenice. Pa ipak, ono što jeste
    zbunjujuće, čak i kada počnemo da uviđamo šta radimo i kakve će to
    patnje doneti kako nama, tako i našim potomcima, vrlo nam je teško da
    promenimo svoj smer. Svi smo svesni da bi bila dobra stvar kad bi bilo
    manje kola, ali niko neće da se odrekne sopstvenih!

    John Snelling, Elements of Buddhism



  14. #539

    Odgovor: Budizam

    Nikada ne smemo smetnuti sa uma da Put nudi slobodu
    samo onima koji ga zaista i praktikuju.

    Mahasi Sayadaw



  15. #540

    Odgovor: Budizam

    nastavak

    Još jedan voz je protutnjao mostom
    .

    To priziva svu budalaštinu i histeriju misticizma - taj nejasan, neodređeni osjećaj, koji donosi iluziju. Ne, gospodine, ne mislimo to. Mukotrpan je posao odstraniti sve iluzije - političku, vjersku, iluziju budućnosti. Nikada nam ne polazi za rukom da sami po sebi nešto otkrijemo. Mi mislimo da uspijevamo, a to je jedna od najvećih zabluda koju čini misao. Veoma je teško jasno proniknuti kroz tu zbrku, to ludilo koje je čovjek izatkao oko sebe. Potreban vam je veoma, veoma zdrav duh da bi vidjeli i bili slobodni. To dvoje,viđenje i sloboda, apsolutno su potrebni. Sloboda od pobude da se vidi, sloboda od nade koju čovjek vječno polaže u nauku, tehnologiju i vjerska otkrovenja. Ta nada rađa iluziju. Vidjeti to znači slobodu, a kada ona jeste, vi više ne prizivate. Tada je um sam postao neizmjeran.
    XIV

    ON je bio veoma stari redovnik, poštovan od mnogih hiljada. Tijelo mu je još uvijek bilo stameno, glava obrijana, i bio je obavijen uobičajenom žutom haljom. U ruci je držao dugi štap, koji je vidio mnoga ljeta, a na nogama je bio par ponešto iznošenih lakih sandala. Sjeli smo na klupu koja se visoko nadnosila nad rijekom, dok nam je most bio zdesna, a rijeka, koja je zamicala iza velike okuke, slijeva. Druga obala rijeke je tog jutra bila obavijena gustom maglom, i jedva su se nazirali i vrhovi drveća. Činilo se kao da plove veoma širokom rijekom. Nije bilo ni daška vjetra, i laste su nisko letile uz rub rijeke. Ova je rijeka bila vrlo stara i sveta, i ljudi su izdaleka dolazili da umru na njenim obalama i tu budu spaljeni. Bila je obožavana, opjevana u molitvama i smatrana najsvetijom. U nju se slivala sva moguća prljavština; na obali ste vidjeli ljude kako meditiraju, očiju zatvorenih, sjedeći uspravni i nijemi. Bila je to rijeka koja je obilato davala, ali čovjek ju je prljao. U doba kiša uzdigla bi se i za osam, pa čak i deset metara, odnoseći svu prljavštinu i nanoseći plodni mulj, koji je obezbjeđivao hranu seljacima na njenim obalama. Dolazila je u velikim zavojima i ponekad bi, iščupana snažnom bujicom, na njenoj površini ugledali i cijela debla. Njome su plovile i životinjske lešine, na kojima su bili načičkani lešinari i vrane, otimajući se za plijen a ponekad i ruka ili noga, pa čak i cijela ljudska trupina.

    Tog jutra rijeka je bila dražesna, neuznemirena ni jednim talasićem. Druga obala izgledala je vrlo daleko. Sunce je već nekoliko sati obasjavalo zemlju, ali se magla još nije razišla, a rijeka je, poput nekog tajanstvenog bića i dalje proticala. Redovnik je bio veoma blizak s tom rijekom; mnoge je godine proveo na njenim obalama, okružen svojim učenicima, i smatrao je to gotovo garantovanim da će ona uvijek biti tu, da će je biti koliko i čovjeka. On se navikao na nju, i tu je ležao sav jad. Sada ju je posmatrao očima koje su je hiljadu puta vidjele. Čovjek se navikne na ljepotu i ružnoću, i svježina novog dana nestaje.

    ,,Zašto ste'' , upitao je, ponešto autoritativnim tonom, ,,protiv morala, protiv svetih knjiga koje smatramo najsvetijim? Vjerovatno ste iskvareni Zapadom, gdje je sloboda razuzdanost, i gdje čak ni ne znaju, s časnim izuzecima, šta znači prava disciplina. Vi očito niste pročitali ni jednu našu svetu knjigu. Bio sam ovdje jedno jutro kada ste govorili, i bio sam prestravljen onim što ste kazali o bogovima, sveštenicima, svecima i guruima. Kako da čovjek živi bez svega toga? A ako i živi tako, postaje materijalista, čovjek svijeta, krajnje surov. Vi kao da poričete sve znanje koje smatramo najsvetijim. Zašto? Ja znam da ste vi ozbiljan čovjek. Mnogo godina smo vas pratili iz daljine. Gledali smo na vas kao na brata, mislili da nam pripadate. Ali kada ste sve ovo odbacili, postali smo stranci, i potpuno je žalosno da hodamo različitim putevima.''

    Šta je to svetost? Da li je kip u hramu svet, ili možda simbol, riječ? Gdje je ta svetost? U ovom drvetu, ili onoj seljanki s teškim teretom na glavi? Vi svetost dodjeljujete stvarima koje smatrate svetim, vrijednim ,značajnim, zar ne? Ali kakva je vrijednost kipa, djela ruku ili duha? Ta žena, to drvo, ta ptica, žive stvari imaju za vas zapravo sporedni značaj. Vi život dijelite na ono što je sveto, i ono što nije, ono što je moralno, i ono što nije. Ta podjela rađa bijedu i nasilje. Ili je sve sveto, ili ništa nije sveto. Ili je ono što kažete, vaše riječi, vaše misli, vaše molitve, ozbiljno, ili je sve to tek da bi um uvuklo u neku vrstu ushićenja, što zatim postaje iluzija, a samim tim lišeno svake ozbiljnosti. Ima nečeg ozbiljnog, ali to nije u riječi, kipu ili idolu koje je misao izgradila.

    Gledao je zbunjenim pogledom, nesiguran kuda to vodi, pa je upitao: ,,Mi ne govorimo o tome šta je, a šta nije sveto, već zašto ozloglašujete disciplinu?''

    Disciplina, onako kako je obično shvaćena, je pokoravanje obrascu smiješnih političkih, društvenih ili vjerskih sankcija. Ovo pokoravanje podrazumijeva oponašanje, potiskivanje, ili neki vid transcendiranja onog što zaista jeste, nije li tako? Ta disciplina očito u sebi nosi stalnu borbu, sukob koji iskrivljuje kvalitet uma. Pokoravamo se zbog obećane ili očekivane nagrade. Ljudi se podvrgavaju disciplini da bi zauzvrat nešto dobili. Da bi nešto postigli, postajemo poslušni i pokoravamo se, i obrazac - bio on komunistički, vjerski ili vlastiti - postaje autoritet. Tu nema ni traga slobode. Disciplina znači učiti; a učenje poriče svaki autoritet i poslušnost. Sve to uvidjeti, ne znači analitički proces. Vidjeti ono što se podrazumijeva cijelom tom strukturom discipline, znači samo po sebi disciplinu, koja znači naučiti sve o toj strukturi. Učenje nije sakupljanje informacije, već neposredno viđenje strukture i njene prirode. To je istinska disciplina, jer učite, a ne pokoravate se. Za učenje je potrebna sloboda.

    ,,Da li to znači'' , upitao je, ,,da naprosto radite šta želite? Da odbacujete autoritet Države?''

    Naravno da ne gospodine. Normalno da morate prihvatiti zakon Države ili policije, sve dok takav zakon važi. Morate voziti jednom stranom puta, a ne krivudati njome, jer ima i drugih kola, što znači da morate slijediti zakon puta. Kada bi radili šta god vam padne na pamet - što krišom svi uostalom i radimo - nastao bi potpun haos; a upravo to i imamo. Poslovni ljudi, političari i skoro svaki čovjek, pod zaštitom ugleda ide za svojim vlastitim težnjama i apetitima, i tako nastaje haos u svijetu. Mi to želimo sakriti donoseći zakone, zabrane i slično. To nije sloboda. U cijelom svijetu imamo ljude koji u rukama drže svete knjige, moderne ili drevne. Oni ponavljaju iz njih, komponuju ih i beskrajno citiraju, ali u svojim srcima oni su nasilni, pohlepni i žude za vlašću. Da li su uopšte te nazovi svete knjige važne? One nemaju nikakvo pravo značenje. Ono što ima značaj je čovjekova krajnja sebičnost, njegovo stalno nasilje, mržnja i neprijateljstvo - a ne knjige, hramovi, crkve i džamije.

    Pod mantijom, sveštenik je uplašen. On ima svoje vlastite apetite, on gori od čežnje, a mantija je tek bijeg od toga.

    Pokušavajući da se izdignemo nad ovim patnjama čovjeka, mi svoje vrijeme provodimo prepirući se koja je knjiga svetija, a to je tako, tako nezrelo.

    ,,Vi onda sigurno negirate i tradiciju... Negirate li?''

    Da bi prošlost prenijeli u sadašnjost, da bi pokret sadašnjosti preveli terminima prošlosti, uništavamo živu ljepotu sadašnjosti. Ova zemlja, kao i skoro svaka druga, opterećena je tradicijom, ukorijenjenom u sjajnim građevinama i seoskim kolibama. Nema ničeg svetog u tradiciji, koliko god drevnoj ili modernoj. Mozak pamti juče, to jest tradiciju, i boji se da je ispusti, jer se ne može suočiti sa novim. Tradicija postaje naša sigurnost, a kada je um siguran, on trune. Na put moramo krenuti neopterećeni, radosni, bez napora, ne zastajući ni pod jednim hramom, ni pod jednom veličinom, ili zbog nekog junaka, društvenog ili duhovnog - osim s ljepotom i ljubavlju.

    ,,Ali mi sveštenici smo uvijek sami, zar nismo?'' upitao je. ,,Ja sam se odrekao svijeta i primio zavjet siromaštva i kreposti.''

    Vi niste sami, gospodine, pošto vas sam zavjet vezuje - kao i muškarca koji ženidbom pristaje na bračni zavjet. Možemo reći i ovako, vi niste sami jer ste Indus, kao što ne biste bili sami ni da ste budista ili musliman, ili hrišćanin ili komunista. Vi ste predani, a kako da čovjek bude slobodan kad je predan, kada se posvjetio nekom vidu idejnosti koja sama po sebi rađa aktivnošću? Sama riječ ,,sam'' znači upravo to - lišen uticaja, nevin, slobodan i cjelovit, nerastrgan. Kada ste sami, moći ćete da živite u ovom svijetu, ali ćete uvijek biti stranac. Potpuno djelovanje i saradnja mogući su samo u samoći; jer ljubav je uvijek cjelina.

    * * *

    nastaviće se

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

Strana 36 od 41 PrvaPrva ... 263435363738 ... PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •