Buda je sebe često poredio sa lekarem koji leči bolesti srca i uma
svojih slušalaca. Mi, obično, o bolesti srca razmišljamo kao o
začepljenju srčanih krvnih sudova, a o bolesti uma kao o
neuračunljivosti. No on je govorio da pravih bolesti srca i uma ima
tri: požuda, mržnja i obmanutost. One nas tresu kao što groznica trese
telo. A razlog zašto je Buda podučavao o tim bolestima jeste to što
POSTOJI način da se od njih izlečimo. Kad bi one bile neizlečive, on
se ne bi gnjavio time da govori o njima. Dakle, pre svega je potrebno
da njegovo učenje razumemo kao terapiju lečenja sopstvenog srca,
sopstvenog uma. Samo tada to učenje koristimo na valjan način.
Za one koji nisu navikli da obraćaju pomnu pažnju na svoj um,
meditacija može biti uznemirujuće iskustvo. Uznemiriće vas kad čujete
"buku" u svom umu, za koju do tada nikada niste otvorili svoje uši. A
zapravo, meditacija ne donosi bilo kakvu uznemirenost; ona samo čini
uočljivim ono što je već bilo tu.
Ponekad se kaže: "Budizam je sa nama hiljadama godina, pa ipak još
uvek vidimo ljude kako se bore međusobno, vidimo sukobe. Jako je
mnogo loših stvari. Čini se da budizam nije u stanju da se sa tim
nosi, beskoristan je. Možda bismo mogli i bez njega." Neki ljudi tako
vide stvari.
Mislite li da je to tačno? Oni kažu da i pored toga što imamo
budističku religiju tolike godine, ljudi su još uvek iskvareni, još
uvek žive u konfliktu. Religija se čini nemoćnom da zaustavi takve
stvari. Ne vidimo od nje nikakav konkretan rezultat. Bolje da je odbacimo.
Takvim ja kažem: "I medicina je sa nama hiljadama godina. Mnogo je i
lekara koji su lecili bolesti kroz vekove. A ipak i dalje vidimo da
postoji bolest oko nas. Ako je ono što kažete tačno, tada isto tako
možemo reći da je i medicina nepotrebna, i nju možemo odbaciti."
Ovo nas navodi na zaključak da je ovo naše telo po svojoj prirodi
pogodno tlo za bolesti, da je podložno bolu i starenju. Moramo sebi
obezbediti lek i vežbati telo kako bismo održali njegovu snagu i
živeli bez bez bolesti, bez bola.
Slično telu, i um može oslabiti i razboleti se. Problemi se u njemu
jave i izazovu nezadovoljstvo. To što uznemiri um jeste ono što u
budizmu nazivamo dukkha (patnja). Sve dok u ovom svetu bude ljudi,
biće i patnje, te otuda moramo imati i lek za nju.
Prayudh Payutto, A medicine for treating the ills of life
"Monasi, budala se poznaje po svojim delima. Mudrac se poznaje po
svojim delima. U našim postupcima ogleda se i naše razumevanje.
Čovek sa tri obeležja prepoznaje se kao budala. Koja tri? Loše
postupanje telom, loše postupanje rečju, loše postupanje mišlju.
Čoveka sa ova tri obeležja treba prepoznati kao budalu.
Čovek sa tri obeležja prepoznaje se kao mudrac. Koja tri? Dobro
postupanje telom, dobro postupanje rećju, dobro postupanje mišlju.
Čoveka sa ova tri obeležja treba prepoznati kao mudraca.
Ovako, monasi, treba sebe da vežbate. "Izbegavaćemo tri stvari po
kojima se čovek, ako je njima obeležen, prepoznaje kao budala.
Prihvatićemo i razvijati tri stvari po kojima se čovek, ako je njima
obeležen, prepoznaje kao mudrac." Tako treba sebe da vežbate.
Da li je neko katolik, protestant, musliman, Jevrejin ili Indus nema
nikakve važnosti za mene. Ne delim ljude u takve kategorije, koje ih
međusobno udaljuju i više nego što su već udaljeni. Sve dok
razmišljamo: "Ja sam jedno, a ti si drugo", nismo zajedno. Ali to je
pogrešan put. U stvarnosti smo svi mi deo jedne velike porodice koja
se zove čovečanstvo.
Budu je zanimala samo jedna stvar: da pokaže svakom ljudskom biću kako
da postane apsolutno srećno. On nikada nije tragao za učenicima i
sledbenicima. To je i moj pristup. Da li posetioci koji dolaze ovamo
sebe opisuju kao katolike ili ateiste nije uopšte važno. Ukoliko
tragaju za unutrašnjim putem, ja želim da im pomognem da pronađu ono
što živi u svakom od nas -- čisti mir, čistu srecu.
Religija nije ograničena na bilo koji tradicionalni skup kulturnih ili
socijalnih pravila. Takva pravila su ponekad od pomoći ljudima, ali
ona nisu suština religije. Religija je jedno unutrašnje otkrovenje,
odgovor na potrebu za zaštitom koju svi u sebi nosimo.
Nekada, bolne situacije koje ne možemo da rešimo moramo da proživimo,
i to sa strpljenjem. One će biti beskorisna patnja JEDINO ako pri tome
ništa ne naučimo od njih.
"Svesnost" znači da su nam um i telo na istom mestu. "Dok peremo
sudove. samo peremo sudove" je cuveno geslo Tik Nat Hana, vijetnamskog
učitelja meditacije. Ne razmišljamo pri tome: "O, voleo bih ovo što
pre da završim" ili "Zašto koriste toliko mnogo tanjira?" ili "Baš
dobro da i sutra nije red na mene" ili "Zašto baš ja uvek moram da
perem sudove?" -- ništa slično ovome. Samo peremo sudove, to je sve.
Isto je i sa jedenjem. Ovo geslo može da se primeni na svaku fizičku
aktivnost. Budine reči u vezi sa svesnošću bile su: "Jedini put ka
pročišćenju bića, ka iskorenjivanju bola, ka stupanju na plemenitu
osmostruku stazu, ka dostizanje nibbane, jeste svesnost." I šta nam
više treba? Svako od nas poseduje izvestan stepen svesnosti. Potrebno
je samo da je razvijamo.
Upravo meditacija jeste sredstvo uz pomoć kojeg vežbamo tu svesnost
do tačke kada uvid postaje toliko snažan da smo u stanju da, iza
relativne, ugledamo apsolutnu stvarnost.
Legenda o Budinom traganju za probuđenjem kaže kako je u mladosti
princ Siddhattha živeo u potpunom neznanju o osnovnim činjenicama života.
Njegov otac, u želji da sina zaštiti od patnje, držao ga je unutar
palate okruženog čulnim zadovoljstvima i veselim prijateljima, tako da
mladi princ nije ni pomišljao da je život bilo šta drugo do neprekidan
niz zabava i užitaka. Tek onog sudbonosnog dana u svojoj dvadeset
devetoj godini, kada ga je znatiželja odvela izvan zidina dvorca, sreo
je on "božanske glasnike" koji su mu izmenili tok života. Prva tri
poučili su ga šokantnim činjenicama starosti, bolesti i smrt; četvrti
je bio lutajući asketa, koji mu je ukazao na postojanje puta kojim sva
ta patnja može biti prevaziđena.
Ova ljupka priča, koja je vekovima ulivala veru budistima, u sebi
sadrži jednu duboku psihološku istinu. Jezikom mita ona nam govori ne
samo o događajima koji su se mogli dogoditi pre mnogo vekova, već i o
procesu buđenja kroz koji svako od nas mora proći ukoliko želimo da
Dhamma oživi u nama. Tako možemo uočiti da se u suštini mladalački
dani princa Siddhatthe ne razlikuju mnogo od načina na koji većina nas i
danas provodi svoj život -- često, nažalost, sve dok nije suviše kasno
da krenemo drugim pravcem. Naši domovi možda nisu kraljevske palate, a
imetak ni približan onom severnoindijskih rađa, ali sa princom
Siddhatthom delimo onaj blaženi (i često voljni) zaborav u odnosu na
upadljive činjenice koje se neprekidno nameću našoj pažnji. Ako Dhamma
treba da bude nešto više od ljupke dekoracije životu udobnosti, ako
treba da postane nadahnjujući, ponekad opor glas koji nas usmerava ka
velikom putu oslobođenja, i mi sami moramo ličiti na Bodhisatvu u
ovom procesu sazrevanja. Moramo mu se pridružiti na putovanju izvan
zidova palate -- zidova sopstvenih pretpostavki i predubeđenja -- i
sresti božanske glasnike koje tako često previđamo zato što nam je
pogled prikovan na "mnogo važnije stvari", tj. na naše svakodnevne
preokupacije i ciljeve.
Prvi korak u traganju za srećom jeste učenje. Moramo prvo naučiti da
su negativne emocije i postupci štetni za nas, a da nam pozitivne
emocije pomažu. Isto tako, moramo razumeti da te negativne emocije
nisu jako loše i štetne samo za nas lično, već ugrožavaju društvo i
budućnost ovog sveta u celini. Ta vrsta razumevanja povećava našu
odlučnost da se sa njima suočimo i prevaziđemo ih. Tu je, zatim,
razumevanje blagotvornog uticaja pozitivnih emocija i ponašanja. Kada
jednom sve to shvatimo, čvrsto odlučujemo da cenimo, razvijamo i
umnožavamo te pozitivne emocije, bez obzira koliko to bilo teško. U
nama se javlja jedna vrsta spontane spremnosti. Dakle, kroz jedan
takav proces učenja, analiziranja koje misli i emocije jesu korisni, a
koji štete, postupno razvijamo u sebi odluku da promenimo te emocije.
"I sada je tajna moje sreće, čitavog mog života, u mojim rukama. Ne
smem ni po koju cenu propustiti tu priliku."
Dalai Lama, The Art of Happiness: A Handbook for Living
Prvi korak u traganju za srećom jeste učenje. Moramo prvo naučiti da
su negativne emocije i postupci štetni za nas, a da nam pozitivne
emocije pomažu. Isto tako, moramo razumeti da te negativne emocije
nisu jako loše i štetne samo za nas lično, već ugrožavaju društvo i
budućnost ovog sveta u celini. Ta vrsta razumevanja povećava našu
odlučnost da se sa njima suočimo i prevaziđemo ih. Tu je, zatim,
razumevanje blagotvornog uticaja pozitivnih emocija i ponašanja. Kada
jednom sve to shvatimo, čvrsto odlučujemo da cenimo, razvijamo i
umnožavamo te pozitivne emocije, bez obzira koliko to bilo teško. U
nama se javlja jedna vrsta spontane spremnosti. Dakle, kroz jedan
takav proces učenja, analiziranja koje misli i emocije jesu korisni, a
koji štete, postupno razvijamo u sebi odluku da promenimo te emocije.
"I sada je tajna moje sreće, čitavog mog života, u mojim rukama. Ne
smem ni po koju cenu propustiti tu priliku."
Dalai Lama, The Art of Happiness: A Handbook for Living
Ovako sam čuo. Jednom je prilikom Blaženio boravio u Vesaliju, u dvorani sa visokim krovom, u Velikoj šumi.
Tada Mahapađapati Gotami otide do Blaženog i, stigavši, poklonivši mu se, stade sa strane. Dok je tako stajala sa strane, reče mu: "Bilo bi dobro, poštovani gospodine, ako bi me Blaženi ukratko podučio Dhammi tako da bih, saslušavši o Dhammi iz usta Blaženog, bila u stanju da boravim sama, u osami, sabrana, marljiva i odlučna."
"Gotami, za kvalitete za koje znaš: 'Ovi kvaliteti vode raspirivanju, a ne hlađenju strasti; vode ka većoj vezanosti, a ne ka oslobađanju, ka gomilanju, a ne ka odbacivanju, ka samoveličanju, a ne ka skromnosti, ka nezadovoljstvu, a ne ka zadovoljstvu, ka uplitanju u odnose, a ne ka osamljivanju, ka lenjosti, a ne ka istrajnosti, ka gomilanju tereta, a ne ka rasterećivanju": za to sasvim pouzdano mošeš reći: "To nije Dhamma, to nije Vinaya, to nisu učiteljeva uputstva."
A za kvalitete za koje znaš, "Ovi kvaliteti vode hlađenju, a ne raspirivanju strasti; vode ka oslobađanju, a ne ka većoj vezanosti, ka odbacivanju, a ne ka gomilanju, ka skromnosti, a ne ka samoveličanju, ka zadovoljstvu, a ne ka nezadovoljstvu, ka osamljivanju, a ne ka uplitanju u odnose, ka istrajnosti, a ne ka lenjosti, ka rasterećivanju, a ne ka gomilanju tereta": za to sasvim pouzdano možeš reći: "To je Dhamma, to je Vinaya, to su učiteljeva uputstva."
Tako reče Blaženi. A zahvalna Mahaprađapati Gotami se obradova njegovim rečima.
Moguće je da na svoj život gledamo kao na sveto mesto, gledamo kao na
otvoren prostor, a ne kao na klaustrofobičnu, mračnu rupu. Moguće je
prijateljske odnose uzeti kao osnovu svoje ego prirode, moguće je
uživati u estetskoj igri oblika unutar praznine, i postojati na takvom
jednom mestu poput veličanstvenog kralja sopstvene svesti. Ali da
bismo to uradili, moramo da odustanemo od namere da sve ispadne onako
kako u svojim sanjarenjima mislimo da bi trebalo. Zaista, patnju
stvara neznanje. Patnju silno uvećava neznanje. Vezivanje iz
neznanja i istrajavanje na svojoj predstavi kako bi nešto trebalo da
bude stvara patnju patnje. Sama patnja nije toliko strašna; ogorčenje
prema patnji koje nas ispuni jeste ono što zapravo boli.
Upravo sada u ovo sada-trenutku, vi se ili zatvarate ili otvarate. Ili
grčevito iščekujete nešto -- više novca, sigurnosti, ljubavi -- ili
živite iz dubine srca, otvarate se za taj trenutak i dajete ono što
zaista želite da date, bez oklevanja. Ako iščekujete bilo šta kako
biste tek onda živeli i voleli bez ostatka, tada patite. Svaki
trenutak jeste najvažniji trenutak vašeg života. Nikakva budućnost
nije bolja od ovog "sada" da biste spustili svoj gard i voleli. Sve što
činite sada širi svoje vibracije ka spolja i utiče na drugoga. Vaš
stav telom može da iskaže blistavost srca ili da prenese nespokojstvo.
Vaš dah može zračiti ljubavlju ili celu prostoriju preplaviti depresijom.
Vaš pogled može probuditi radost. Vaše reči mogu nadahnuti slobodu.
Svaki vaš postupak u stanju je da otvara srca i umove. Otvarajući srce
za svakoga, vaše življenje postaje dar za svakoga. U svakom trenutku
se ili otvarate ili zatvarate. Upravo sada, vi odlučujete da se ili
otvorite i potpuno predate ili da čekate. Koji je vaš izbor?