Buda je veru poredio sa slepim džinom koji sretne oštrooku, ali
paralizovanu osobu koju zovu Mudrost. I onda taj slepi džin, po imenu Vera,
kaže paralizovanom: "Ja sam vrlo snažan, ali ne vidim; ti si slab, ali
imaš oštar pogled. Hajde popni mi se na ramena. Zajedno ćemo daleko
stići." Buda nikada nije podržavao slepu veru, već ravnotežu između
srca i uma, između mudrosti i poverenja. To dvoje zajedno će daleko
stići. Izreka da vera može da pomera planine nažalost ispušta iz vida
činjenicu da, pošto je slepa, vera ne zna koju planinu treba pomeriti.
Tu je ključna uloga mudrosti. Što znači da je podrobno razumevanje
Učenja ključna stvar.
Bliski neprijatelj ljubavi jeste vezanost. Vezanost sebe maskira u
ljubav. Ona kaže: "Voleću te ako mi uzvratiš ljubav." To je više neka
vrsta poslovne transakcije. I tako razmišljamo: "Voleću ovu osobu sve
dok bude takva, dok se ne promeni. Voleću ovu stvar samo dok bude
takva kakva ja hoću da bude." Ali to uopšte nije ljubav - to je
vezivanje. Velika je razlika između ljubavi, koja dopušta, prihvata i
ceni, i vezivanja, koje grabi, zahteva i ima za cilj da poseduje. Kada
ljubav pobrkamo sa vezivanjem, ono nas zapravo razdvaja od druge
osobe. Osećamo da nam je ta osoba potrebna kako bismo bili srećni. Taj
kvalitet vezanosti nas takođe navodi da svoju ljubav nudimo jedino
određenim ljudima, isključujući sve druge.
Ako smo na pravi način pripremili sebe snagom svesnosti i postojanošću
koncentracije, zajedno sa samopoštovanjem koje dolazi od obuzdavanja čula
i moralnog ponašanja, tada smo u stanju da prigrlimo energetsku
stvarnost usamljenosti. Umesto da razmišljamo: "Tako se osećam
usamljeno, šta bih mogao da uradim da se oslobodim tog osećanja?
Napisaću mejl, čitaću knjigu ili nazvati nekoga", otvaramo se da
primimo -- bez vrednovanja i analiziranja -- to osećanje samoće. A
biti ohrabren da tako postupimo je izvanredna stvar i u velikoj meri
to je uloga duhovne zajednice.
Anićća vata sankhara -- sve uslovljene stvari su prolazne. Jednostavno rečeno: prolaznost jeste Buda. Ako nešto što je prolazno vidimo zaista jasno, videćemo da je ono trajno, trajno u smislu da je njegova podložnost promeni nepromenljiva. To je trajnost koju poseduju živa bića. Neprekidna transformacija se odvija, od detinjstva, preko mladosti, do starosti i upravo ta prolaznost, ta priroda promene, jeste trajna i fiksirana. Ako na to pogledaš na ovaj način, tvoje srce osetiće olakšanje. Nisi samo ti ta koja kroz sve to prolaziš, već svako od nas.
Kada o stvarima tako razmišljaš, videćeš ih kao mučne i iz toga se rađa otrežnjenje. Tvoja opčinjenost svetom čulnih užitaka će nestati. Uvidećeš da ukoliko imaš mnogo stvari, tada moraš mnogo toga da ostaviš za sobom; ako ih imaš tek nekoliko, tada ćeš ih ostaviti tek nekoliko. Imetak je samo imetak, dug život je samo dug život, nema u tome ničeg posebnog.
Ako imamo pred sobom auto, prilično smo sigurni pta je to... sve dok
ne počnemo da ga rasklapamo. I tako kad smo jednom izvadili menjač i
radilicu, skinuli točkove i tako dalje -- šta nam ostaje? Više nemamo
pred sobom auto, već skup njegovih delova.
Ista je stvar i sa bićem. I ono se može razložiti na svoje sastavne
delove... takozvane khandhe ili "sastojke". Među njima su 1. fizički
deo, koji obuhvata telo i njegovih pet čula; 2. osećaj, 3. opažaj, 4.
mentalni obrasci (nagoni i emocije) i 5. svest ili um. Kada se ove
komponente nađu na okupu u pravilnom rasporedu, tada su se stvorili
uslovi za nastanak iluzije o sopstvu i ličnosti. Ali kada se ti isti
sastojci istroše ili krenu svaki na svoju stranu -- kao u trenutku
fizičke smrti -- tada to sopstvo ili ličnost više nije moguće pronaći.
Vrlo je lako zakljuciti da je meditacija mozda dobra za nekoga,
ali krajnje pogresna za vas. U mom slucaju, meditacija je pocela
sa neopisivim bolovima i dosadom. Krajnje uverljivi argumenti
da odustanete cak i pre nego sto ste uopste poceli pojavice se
i pred vama, to je sasvim sigurno -- ali ne slusajte ih.
Sadašnji trenutak se menja toliko brzo da često ni ne primećujemo da
on postoji. Svaki trenutak uma je nalik seriji slika koje prolaze kroz
kinoprojektor. Neke od tih slika dolaze od čulnih utisaka. Druge
potiču od sećanja na prošle događaje ili od maštanja o budućnosti.
Svesnost nam pomaže da zaustavimo svaku od njih i postanemo svesni
svojih senzacija i iskustava dok se događaju, neizmenjenih bojama
koje im dodaju društveno uslovljene reakcije ili navike.
Bhante Gunaratana: Eight Mindful Steps to Happiness
Pozoran među nepažljivima,
bdijući medu pozaspalima,
odmiče mudrac k'o hitar konj pred kljusadi.
Dhammapada, strofa 29
Kako možemo biti verni težnji sopstvenog srca ka probuđenju, a ipak ostati prijemčivi za potrebe onih oko nas? Ako izgubimo balans, naše dobre namere vode samo do još više patnje. Budino učenje nam kaže da se postaramo da naš napor u vežbanju bude vođen mudrošću, a ne našim sklonostima. Važno je da umemo da oslušnemo potrebe drugih, ali ne po cenu kvaliteta naše sopstvene svesnosti. Ako pak iskrivljavanja usled sebičnosti dominiraju našom svešću, naši napori neće doneti korist. Čvrsto uspostavivši osećaj za ono što je prioritet, izgrađujemo u sebi jedan čvrst unutrašnji temelj. Umesto samopravdavanja i besa, naš odgovor na kritiku mogu biti blagost i razumevanje.
U suštini, vežbanje u budizmu se sastoji od samo dva koraka: (1) postati svestan svega što se javi unutar polja vašeg iskustva ili svesti; a onda (2) postati svestan i načina na koji reagujete na to. Ova dva koraka mogu se dalje razložiti na pet koraka.
Prvo, vežbaj da razviješ svesnost svega što se javi u tvom iskustvu -- fizički podražaj, misao ili emocija -- umesto da to potiskujes, odgurujes ili ignorišes.
Drugo, pokušaj da posmatraš šta god da se pojavi, bez kritikovanja ili reagovanja.
Treće, istražuj i ispituj taj osećaj, misao ili emociju, umesto da pod njenim uticajem odmah nešto počneš da radiš.
Četvrto, ako ta misao, osećanje ili čulni podražaj zahtevaju da reaguješ, pažljivo odaberi najbolji način da svoju energiju kanališeš u akciju.
Peto, jednostavno pusti taj podražaj, misao ili osećanje da nastave svojim putem, prepoznavši prolaznost, prazninu u svakom iskustvu.
Ako obratite pažnju makar pet minuta, upoznajete neke vrlo
fundamentalne istine: stvari se menjaju, ništa ne ostaje nepokretno,
senzacije dolaze i odlaze same od sebe, u skladu sa uzrocima, a ne sa
bilo čime što činite ili mislite da činite. Promene se odvijaju same
po sebi. U prvih nekoliko minuta pažljivog posmatranja naučite da
prijatni osećaji vode do nade da će ti osećaji potrajati, a neprijatni
osećaji vode do nade da će brzo proći. I obe te stvati, ta privlačnost
i ta odbojnost stvaraju napetost u umu. Obe su neugodne. Dakle, u tih
nekoliko minuta dobijate veliku lekciju iz patnje: želeti da stvari
budu drugačije nego što jesu. Zaista je zadivljujuće da možemo naučiti
toliko mnogo istine samo na osnovu toga što ćemo sklopiti oči i
usmeriti pažnju na osećaje u telu.