Gledati je jedna stvar.
Videti to što gledamo je sasvim druga.
Razumeti to što vidimo je treća.
Učiti na osnovu toga što razumemo je opet nešto šetvrto.
Ali raditi u skladu sa onim što smo naučili, to je jedino važno.
Tragati za sopstvom, za tim "ja", medju procesima u umu i telu slicno
je trazenju necega sto nazivamo "muzika" medju ili unutar muzicara ili
instrumenata u jednom orkestru. Kad prestanu da sviraju, mozete ustati
i zahtevati da vidite taj izvor ili skriveno mesto simfonije koju ste
upravo odslusali. Doziveli smo muziku i mozda smatramo da ona postoji
samostalno, kao posebna stvar. Pa ipak, kada pridjemo da pogledamo,
sve sto vidimo je grupa ljudi, stolice, instrumenti i listovi papira.
Ne nalazimo ni mrvicu ili trag "simfonije" scucurene unutar horne ili
violine, spremljene u muzicarev dzep ili stesnjene medju tim notnim
listovima. Ocigledno, taj muzicki komad nema sopstvo; on nastaje u
zavisnosti od mnostva uslova - rada kompozitora, nota, masina za
proizvodnju zvuka, truda muzicara itd. - i prestaje kada ti uslovi
prestanu. Na isti nacin, sopstvo ili ego, za koje mislimo da postoje,
postoje samo u govoru, samo u konvencionalnom smislu, kao privid. Na
apsolutnom planu nikakvo "ja" nismo u stanju da pronadjemo - vec samo
sklop elemenata koji funkcionisu zajedno, privremeno.
Ako svoj um razvijemo na pravi način, u skladu sa istinom, tako da je i
naše razumevanje ispravno, tada će se nemir i rastresenost u nama sve
više stišavati. Videćemo da pohlepa koju smo do tada osećali nije
imala bilo kakvu pravu svrhu. Kada se javi bes prema drugim ljudima,
videćemo da on nema bilo kakvu svrhu, da je samo muka i patnja.
Uvidećemo da je jedini izlaz iz toga da svoj um umirimo: to je put do
istinske sreće. Tada ćemo doživeti otrežnjenje, uvid u pravu prirodu
stvari, u to da smo do tada samo sebe zabavljali nečim što nema bilo
kakavu svrhu. Da nas je sve to nepotrebno istrošilo, bespotrebno
stvorilo probleme i na kraju smo ostali bez bilo čega što bismo mogli
istinski nazvati svojim. Pomislite samo na sve one stvari za kojima
ste čeznuli i koje su vas zaokupljale od dana kad ste se rodili pa do
danas. Ima li u njima bilo čega na šta bismo se zaista mogli osloniti?
Bilo čega što bismo mogli nazvati zaista svojim. Nijedna. Nijedna od
tih stvari vam ne može stvarno pomoći. Možda vam pomognu na trenutak,
ali ne dovoljno da vam pruže istinsku sreću.
Ako obratite pažnju makar pet minuta, upoznajete neke vrlo
fundamentalne istine: stvari se menjaju, ništa ne ostaje nepokretno,
senzacije dolaze i odlaze same od sebe, u skladu sa uzrocima, a ne sa
bilo ćime sto činite ili mislite da činite. Promene se odvijaju same
po sebi. U prvih nekoliko minuta pažljivog posmatranja naučite da
prijatni osećaji vode do nade da će ti osećaji potrajati, a neprijatni
osećaji vode do nade da će brzo proći. I obe te stvati, ta privlačnost
i ta odbojnost stvaraju napetost u umu. Obe su neugodne. Dakle, u tih
nekoliko minuta dobijate veliku lekciju iz patnje: želeti da stvari
budu drugacije nego što jesu. Zaista je zadivljujuće da možemo naučiti
toliko mnogo istine samo tako što ćemo sklopiti oči i usmeriti pažnju
na osećaje u telu.
Sećam se kratkog dijaloga između Bude i nekog filozofa njegovog savremenika.
- Čuo sam da izlažete učenje o prosvetljenju. Koji je vaŠ metod? Šta
vežbate svakoga dana?
- Hodamo, jedemo, kupamo se, sedimo.
- Pa šta je tako specijalno u tome? Svi hodaju, jedu, kupaju se i sede.
- Gospodine, kada mi hodamo, mi smo svesni da hodamo; kada jedemo,
svesni smo da jedemo. Kad drugi hodaju, jedu, peru se i sede, oni
obično nisu svesni da to rade.
Ne bih da zvučim cinično, ali primetio sam da kada ljudi kažu kako je
njihov svakodnevni život njihova duhovna praksa, to znači da nemaju
duhovnu praksu.
Tačno je da pranje sudova, pripremanje čaja i sve te stvari mogu biti
prilika za uvid i svesnost. Ali je isto tako istina da one u
najvećem broju slučajeva to nisu. Ovde govorim o samome sebi: ne
izuzimam sebe iz ovakve procene. Uočio sam da je neophodna neka
specifična duhovna praksa kako bismo svoju svest pripremili za to da
se pranje sudova, pripremanje čaja ili šetnja mogu otvoriti i otkriti
jedan takav potencijal.
Mir je prirodno stanje uma u svakom od nas. Mir je u njemu bio od kad
smo se rodili i ostaće tu sve dok ne umremo. On je naš najveći dar; pa
zašto onda mislimo da ne posedujem mir uma?
Osetiti mir je kao gledati u svoje šake. Kad ih pogledamo, obično
vidimo jedino prste -- ali ne i prostor izmedju njih. Na sličan način,
kada pogledamo svoj um, svesni smo samo aktivnih stanja, kao što su
misli koje nam jure kroz glavu, hiljadu i jednog osećanja sa njima
povezanih, ali obično previđamo intervale mira između njih. Ako
bismo bili nesrećni ili tužni svakog minuta tokom 24 časa, šta bi bilo
od nas? Pretpostavljam da bismo svi već bili u ludnici!
Ljudi često pitaju: Kad meditiram, kako da znam da li napredujem? I
jedan od odgovora je: Kada um odluta od svog objekta, sve brže i brže
ga vraćate natrag. Obratite pažnju, odgovor nije: Um nikada ne odluta.
Već: Očekuje se da ćete odlutati; to je normalan deo vežbe, normalan
deo treninga. Stvar je u tome da ste sve budniji za ono što se događa
i sve brži u menjanju situacije kada vas misli povuku sa sobom.
Dakle, važan deo učenja kako da meditirate jeste da naučite kako da
padate... kako da vratite um uz minimum griže savesti, minimum
samooptuživanja, sa jednostavnom konstatacijom: "Nisam ovde seo da bih
razmišljao o obavezama sledeće nedelje, o neuspehu od sinoć ili o bilo
čemu drugom. Ovde sam da se fokusiram na dah." Odložite sve te
druge stvari i vratite se objektu meditacije. Naučite kako da to
uradite a da ne vezujete čvorove u umu.
Um koji odluta jeste izvor patnje.
Posledica uma koji odluta jeste patnja.
Um koji vidi um jeste put.
Rezultat uma koji vidi um jeste iskorenjivanje patnje-
Ko se kreće u društvu budala, taj se kaje dugo vremena.
Drugarstvo s budalama uvek je patnja, kao i s neprijateljem,
a druženje s razboritim je sretno kao susret sa srodnicima.
Ne želim da preobraćam ljude iz jedne religije u drugu. Ne zanima me
nijedna religija. Moj je interes Dhamma -- istina, učenje svih
Probuđenih. Ukoliko uopšte treba da bude nekog preobraćanja, onda
neka to bude iz patnje u sreću, iz nečistoća u čistotu, iz vezanosti u
slobodu, iz neznanja u probuđenost.