Um koji sebe održava u stanju ravnoteže sličan je belom platnu ili
belom listu papira. Morate ostati fokusirani na njega da biste videli
kako, kada nešto što nam dođe kroz čula i naruši tu belinu, um počne
da se pokrece, kako stvarima počinje da lepi etikete "dobro", "loše"
ili "ja". To je nešto što treba da naučimo kako da posmatramo i na
najsuptilnijem nivou.
Ako se ne zagledamo duboko u sebe, nas um ostaje mracan i zamagljen. A
kada putem cula do njega stigne neki stimulans, um se vrlo lako sav
uskomesa. Zato vam savetujem da ulozite napor i pazljivo pogledate
unutra, kako biste videli sta se nalazi u tom vasem umu, da vidite
kako se u njemu stvari pojavljuju, da vidite kako ih on kategorizuje,
stavlja im etikete i na osnovu toga pocne dalje da masta. Na taj nacin
cete biti u stanju da sve to ostavite po strani, napustite, unistite,
ostavljajuci samo um cist i jednostavan, bez ikakvih etiketa i
vezivanja. Um je tada ociscen od svega suvisnog. Mozete to stanje
nazvati svojom unutrasnjom lepotom, gospodjom Prazninom, koja ne mora da
stari, ne mora da se razboli, ne mora da umre -- prvobitnom prirodom
koja se ne menja. To je nesto sto mozete da dodirnete jedino u svom
umu. To nije sam um, ali je um upravo ono sto nam omogucuje taj kontakt.
Znanje nam dolazi od vezbanja -- od pazljivog slusanja, promisljanja o
onome sto smo culi i potom ulaganja napora da napustimo svoje stetne
postupke i cinimo samo ono sto je ispravno i korisno. Te stvari se
nazivaju izvorima uvida. Ukoliko ne pronadjemo u sebi te izvore uvida,
osudjeni smo da zauvek ostanemo budalasti.
Kod sedece meditacije ne dozvoli da te obmane misao-demon (sankhara
mara). Oni koji sede tek kratko ili uopste ne sede su zapravo ljudi
koji veruju u misao-demona.
Na primer, odlucimo da sedimo u zoru i misao-demon nam odmah kaze da
je suvise rano, zasto ne bismo sedeli kasnije. Ako u to poverujemo,
tada nema nista od nase jutarnje meditacije; ne sedimo. Kasnije tog
jutra mozda smo potpuno zaboravili na meditaciju, ali ako je se ipak
setimo, bas onog trenutka kad hocemo da ustanemo i odemo na mesto gde
meditiramo misao-demon nam opet sapne na uvo: "Neces jos da sedis.
Samo sto si doruckovao. Stomak ti je pun. Odmori se malo prvo. Imas
vremena da meditiras popodne." Ako u to poverujemo, to je obmana. U
zoru ti je rekao da meditiras kasnije toga jutra. Kasnije toga jutra
kaze da meditiras popodne. "Kad svaris prvo hranu, bice ti mnogo
ugodnije." Ako u to poverujemo, tada ne sedimo. Popodne ista prica
ponovo pocinje. I mi zapravo verujemo tom misao-demonu po citav dan i
noc, tako da nema nista od nase meditacije.
Pitanje: Kad sam počeo da se zanimam za budizam, prijatelji su počeli
da me ismevaju. Kažu da sam nekada bio sasvim druga osoba, vrlo veseo
i druželjubiv, a sada sam potpuno suprotno. Izgubio sam dosta
prijatelja i čak me ni moja žena ne razume i kritikuje. Kako da rešim
taj problem?
Odgovor: To što si budista ne znači da moraš da budeš ćutljiv,
zamišljen i da izgledaš usiljeno. Ali ako prijatelji pokušavaju da te
povedu putem koji je štetan, a ti se pridražavaš pet pravila morala,
ne treba da ih slediš. Mozda ceš zbog toga izgubiti prijatelje,
ali neceš izgubiti sebe... Treba shvatiti da nas naši
prijatelji još ne razumeju i zato se udaljavaju i ne druže više sa
nama. Ali naša praksa i dalje ostaje, kao i mnoštvo dobrih ljudi na
ovom svetu! Ti dobri ljudi će se pre ili kasnije sresti i
sprijateljiti, postati i naši prijatelji. Ako ih za sada nema, ako
niko nije zainteresovan da se sa nama druži, onda bi trebalo da se
družimo sa tri utočiđta sa Budom, Dhammom i Sanghom u svome srcu,
što je bolje od prijatelja koje uopšte ne zanima ono što je dobro.
Zaista treba da budeš uveren u to da, ako je tvoje srce zadovoljno
time što ideš u smeru koji ti donosi dobrobit, onda je to dovoljno.
Ne treba da lupaš glavu ili brineš za druge više nego za sebe samog.
Treba da si odgovoran prema sebi sada i ubuduće, jer nema nikoga sem tebe
ko te može oplemeniti.
Kada neko pocne da meditira, najcesce pitanje je: "Kako da se
priviknem da sedim?" "Kako da izbegnem bol koji se javlja?" To je
moguce jedino kroz neprekidno vezbanje, uvek iznova. U pocetku telo
jednostavno ne voli da sedi na podu ukrstenih nogu.
Ali tu situaciju mozemo iskoristiti kao dobrodoslu pomoc. Kada se
neugodnost javi u telu, ucimo se da obratimo paznju na reakcije uma na
nju i ne pomeramo se odmah, automatski. Svako na ovom svetu pokusava
da se iskobelja iz neugodne situacije i to jednom instinktivnom,
momentalnom reakcijom. Ne radi se o tome da mi ne zelimo isto tako da
se oslobodimo neugodnosti, ali da bismo imali koristi od meditacije,
moramo nauciti da se odviknemo od tih instinktivnih, momentalnih
reakcija. Jer upravo su one te koje nas gurnu u patnju uvek iznova.
Sabranost paznje, jasno vidjenje, znaci da smo se probudili za srecu
cistog trenutka. Mi inace stalno komplikujemo trenutke svog zivljenja.
Tesko da nam se dogodi bilo sta a da um ne pocne oko toga da plete
svoju pricu. I to uplitanje cini zivot tezim nego sto bi on inace
trebalo da bude.
Svoju naviku pretvaranja neutralnih cinjenica u bolne stavove uocila
sam pre mnogo godina kada sam telefonirala u jedan manastir kako bih
ugovorila individualni period meditacijskog povlacenja. Osoba sa kojom
sam razgovarala rekla mi je: "Treba o tome da razgovarate sa Robertom,
on je zaduzen za pravljenje rasporeda." I tako sam ostavila poruku za
Roberta, sigurna da ce me nazvati. Sledeceg dana na telefonskoj
sekretarici bila je zaista kratka poruka od Roberta da odgovara na moj
poziv. Tako sam jos jednom nazvala, da bi mi jos jednom rekli da
Robert nije tu. Objasnila sam da sam vec zvala, da je Robert zvao mene
i da eto ja opet zovem njega. A onda sam jos malo zakomplikovala
rekavsi: "Mozda je sve ovo samo znak da i ne treba da dodjem u vas
centar." Na to sam dobila odgovor; "Mislim da je ovo znak da Robert
nije ovde."
Sylvia Boorstein: Don't Just Do Something, Sit There
Ako samo slušate učenje o Dhammi, ali ne vežbate, onda ste nalik kašici u
tanjiru punom supe. Kašika je u supi svaki dan, ali uopšte ne zna kakav
je ukus te supe.
Karma se cesto pogresno tumaci kao unapred fiksirana sudbina. Rec je
pre o akumulaciji sklonosti koje nas mogu prikovati uz odredjen
obrazac ponasanja, a takvo ponasanje opet rezultira daljim gomilanjem
istih takvih sklonosti... Ali nije nuzno da budemo zarobljenici stare
karme... Evo kako sabranost nase paznje moze da promeni karmu. Kada
sedite, ne dopustate svojim impulsima da se pretvore u postupke. Za
sada, barem, samo ih posmatrate. Posmatrajuci ih, ubrzo uvidjate da
svi impulsi u umu nastaju i prestaju. Da imaju sopstveni zivot, da
nisu vi, vec samo proces misljenja, tako da ne morate njima biti
kontrolisani. Ne podsticuci ih, niti potiskujuci, pocinjete da
direktno razumevate kako su to samo misli. Ovaj proces lagano,
vremenom sve destruktivne impulse spaljuje vatrom koncentracije,
uravnotezenosti i ne-delovanja. U isto vreme, kreativni uvidi i
kreativni impulsi vise nisu toliko potisnuti onim mnogo burnijima,
destruktivnijima. Cim se pojave, bivaju negovani, posvecujete im paznju.
Mnogi ljudi optužuju Budu da je pesimističan: svoje učenje on
započinje sa bolom. Međutim, kada prvi put sednete i meditirate, na
šta naiđete posle pet-deset minuta? Na bol. Ne možete da ga
izbegnete. Ili kada ljudi jednostavno ne mogu da ceo dan provedu sami
sa sobom, a da sebe ne zabave bilo čime. U čemu je tu problem? U
mentalnom bolu, mentalnoj nelagodnosti. To su stvari sa kojima živimo
sve vreme. I opet ako neko na njih ukaže, smatramo da je pesimista.
Naravno, Budin cilj u ukazivanju na bol i patnju nije bio da se tu i
zaustavi, da na njih skrene pažnju i kaže: "Uh, nije li to sve
grozno." On zapravo kaže; "Pogledaj. Postoji rešenje." Otuda,
njegov pristup bolu je krajnje optimističan. Ljudska bića mogu da
prekinu tu patnju, u ovom životu, sopstvenim naporom.
Prema budizmu, da bi covek bio savrsen postoje dva kvaliteta koja on
podjednako treba da razvija: saosecanje (karuna) na jednoj strani i
mudrost (paa) na drugoj. Ovde saosecanje predstavlja ljubav,
milosrdje, ljubaznost, toleranciju i slicne plemenite kvalitete na
strani emocija, odnosno kvalitete srca, dok bi mudrost predstavljala
intelektuaInu stranu ili kvalitete uma. Ako se neko razvija samo
emocionalno, zanemarujuci intelektualno, tada on moze postati
dobrodusna budala, Razvijanje jedino intelektualne strane,
zanemarujuci emocionalnu, moze nas pretvoriti u hladni intelekt bez
osecanja za druge. Zato, da bi neko bio savrsen mora razvijati obe
strane podjednako. To je cilj budistickog nacina zivota: u njemu su
mudrost i saosecanje medjusobno neraskidivo povezani.
Niko ne postaje pametan
zato sto mnogo besedi.
Tek onaj spokojan, bez mrznje i straha,
nazvan je mudrim.
Dhammapada, stih 258
Kako postajemo mudri? Mozda upinjanje da postanem mudri i nije najbolji pristup. Setite se kako borba da budemo mirni samo jos vise poremeti stvari u nama, dok jednostavno dopustanje da aktivnosti srca i uma prirodno utihnu cini da one lagano dodju na svoje mesto. Kada tragamo za necim sto smo izgubili, ne treba da tragamo uvek samo na mestima koja su najociglednija. Mozemo od njih poceti, ali onda treba da budemo i malo kreativni. Mudrost se ne otkriva tako sto sledimo naviku trcanja u susret zadovoljsvu i bezanja od bola. Budino Ucenje nam kaze da kada bol i razocarenje stignu do nas, mozemo nauciti da ih docekamo sa jednim kvalitetom prijemcivosti i svesnosti, koji onda vodi do razumevanja. Isto je i sa srecom i ushicenjem; mozemo tim svojim iskustvom biti nadahnuti i obodreni, ali da se ipak u njemu ne izgubimo. Neprijateljstvo i strah nisu uvek prepreke. Oni takodje mogu biti nasi ucitelji, ukazujuci nam ka nacinu zivljenja koji podrazumeva vise otvorenosti i mudrosti.