Proročište u Delfima
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 16
  1. #1

    Proročište u Delfima

    Sujeverje je oduvek bilo predmet eksploatacije i velika mogućnost da se ostvare lični uticaj i korist. Možda najveći spomenik tome predstavlja antičko proročište u Delfima, koje se upravo zahvaljujući praznoverju i potrebi i želji ljudi da saznaju budućnost izdiglo do najmoćnije tačke u čitavom antičkom svetu i to u periodu koji je trajao gotovo čitavih desetak vekova...

    Jedno vreme sam se bavio Delfima i preneću vam neka svoja saznanja o ovom zanimljivom fenomenu, ali bi još više bilo interesantno da iznesete i svoja mišljenja o tome....

    Uvodna napomena o elementima kulture u antičkoj Grčkoj

    Zbog lakšeg i boljeg sagledavanja izuzetnog značaja proročišta u Delfima u istoriji i njegovog uticaja na život u antičkoj Grčkoj, ali i na život ukupnog onovremenog civilizovanog sveta koji se oslanjao na Sredozemlje i to u relativno dugom vremenskom periodu, mislim da je potrebno da u najkraćim crtama sagledamo najbitnije kulturne karakteristike starih Helena.
    Savremena sociološka misao navodi da su najznačajniji elementi kulture jednog naroda: jezik i simbolčka komunikacija, mit, magija, religija, društvena pravila (moral i običaji) i umetnost.
    Jasna granica među elementima kulture ne postoji. Naprotiv, oni se prožimaju dopunju i preklapaju zaokružavajući celinu koju nazivamo kultura i koju u najopštijem smislu možemo definiasati kao ono što omogućava ljudsko.
    Istorija od samog početka Helene pamti kao civilizovan narod koji je za sobom već ostavio periode divljaštva i varvarstva.
    Helene su imenom Grci nazvali Rimljani, po plemenu Graikon, sa kojima su najpre došli u dodir. Antropološki pripadaju sredozemnom varijetetu bele rase. Inače, helenska narodna zajednica počela se stvarati od XII v. pre n.e. mešanjem doseljenika iz Male Azije sa starim pelazgijskim slojem i plemenima iz severozapadnog dela Balkanskog poluostrva. Osnovu su činili Ahajci, Jonci, Dorci, Elijci (Eoljani) i druge onovremene maloazijske-balkanske etničke zajednice koje su se postepeno poistovetile sa grčkom etničkom celinom.
    Grčki jezik spada u indoevropske jezike, a klasični alfabet ima 24 slova.
    Za razumevanje fenomena proročištava u antičkoj Heladi interesantna je unutrašnja (idealna, duhovna) strana kulture ili kultura u užem smislu, a posebno helenska religija i mitologija, mada i spoljašnja strana kulture ili materijalna kultura ima svoje nezaobilazno mesto u istoriji Delfa i njegovog proročišta.....
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  2. #2

    Odgovor: Proročište u Delfima

    2.

    Religija

    Stari Heleni nisu imali reč koja bi u svemu odgovarala lat. reči religio (vera, veroispovest), mada su bili prožeti osećanjem za sveto, koje se imenuje predhelenskom rečju thambos (strahopoštovanje pred nečim što nadmaša ljudske moći). Kasnije često upotrebljavana reč deisidiamonia označava pobožnost, strah od bogova, ali već u IV v. pre n.e. ona je naziv za sujeverje ili bar za preteranu ili neosnovanu bogobojažljivost. Latinskom religio ponajviše odgovara grč. eusebeia (pobožnost, strah božiji) iako ona označava individualni stav.
    Mnoštvo raznovrsnih verskih obreda, kojima je iskazivana čast pojedinim bogovima ima svoje posebne nazive. Ovi obredi karakterišu život helenskih polisa tako da su oni istovremeno i političke i verske zajednice.
    Heleni nisu imali sveštenstvo, ni verske škole, ni svete spise, osim ako među ove ne ubrajamo misterijske spise kojih je bilo mnogo u V veku, kao i Homerove epove i himne bogovima, Hesoidovu Teogoniju i sl. Svešteničke dužnosti pripadale su pripadnicima posebnih porodica po svojevrsnom naslednom pravu.
    Verski obredi, nasleđeni od predaka, obavljani su na svečan način u posebnim danima po strogo utvrđenom kalendaru. Nedelja nije postojala kao dan odmora i praznovanja, niti je koji drugi dan u sedmici imao to obeležje, ali je zato tokom godine bilo mnogo versko-državnih praznika, najviše u mesecu pianopsionu (oktobru), koji su po pravilu trajali 3-7 dana. U tim prazničnim danima održavane su svečanosti, većinom propraćene igrama takmičarskog karaktera, boračkim, atletskim i “muzičkim” (pesništvo, horsko pevanje, tragedija, komedija, satirska igra).
    Manji broj ovih svečanosti imao je panhelenski karakter (takmičenja u Olimpiji, na Istumu, i u Nemeji, Pitijske igre u Delfima). Uz ove svečanosti , bilo da su lokalnog ili panhelenskog značaja, išlo je bogosluženje, koje se prvenstveno sastojalo u molitvama i prinošenju žrtava levanica ili paljenica na određenim svetim mestima i žrtvenicima (oltarima). Potom su najčešće priređivane obredne povorke i ophodi, uz nošenje božanskih kipova ili njihovih simbola. Ponekad su ovi ophodi zahtevali od učesnika raskalašno ponašanje, opscene reči, rugalice i sl.
    Drugi važan oblik versko-obrednih aktivnosti obuhvatao je tzv. misterijske obrede, obrede upućivanja (inicijacije) u “svete tajne” (misterije), pod vođstvom sveštenika koji je imao tituli mist. Najpoznatiji obredi ove vrste vršeni su u Demetrinom svetilištu u Eleusini, koja je još u preistorijskim vremenima bila pripojena Atinskoj državi. Ovi obredi, kao i svi misterijski obredi, imali su za cilj spasenje duše u njenoj posmrtnoj egzistenciji.
    Treći oblik religioznog života Helena obuhvatao je tzv. mantiku, i to u različitim vidovima proricanja, koje su izricale posebno bogomnadahnute osobe u ekstazi (kao npr. Pitija u Apolonovom hramu u Delfima), ili naročito obučene osobe (gatari, gatare) koje su proricale na osnovu različitih znamenja (semeia): šum vetra u krošnjama hrastova, zvuk metalnih kotlića (diosemeia, Zevsova znamenja), ptičiji let (ornitomantija), mrlje na jetri žrtvenih životinja (hijeroskopija), tumačenje snova (oniromantija, onirokritika).
    Institucionalno mantika je negovana po uglednim i priznatim proročištima, od koji je najstarije bilo Zevsovo u Dodoni, a najslavnije Apolonovo u Delfima. Pored ovog, Apolonova proročišta postojala su još u Kolofonu, Ksantu, Klaru, Didimi i na ostrvu Delu.

    Mitlogija

    Reč mythologia je grčka i prvi put se javlja u Platonovim dijalozima (Država, Krtija, Zakoni). Tu se mitologija razumeva na dva načina: 1. kao tvorevina bogom nadahnutih pesnika; 2. kao tvorevina neobrazovanih ljudi, ukoliko ovi nastoje da u svom sećanju rekonstruišu davno minule događaje.
    Prvi oblik mitologije (kazivanje mitova) izražen je umetničkim sredstvima: rečima i likovno. Rečima kod Homera i Hesoida prvenstveno, potom i kod raznih drugih pesnika, tragičara i komičara, ali retko u poznijim spisima. Likovno, u vaznom i fresko slikarstvu, na reljefima u kamenu i drvetu, na skulpturama u kamenu, pečenoj glini i drvetu.
    Drugi oblik kazivanja mitova pripada tzv. primitivnoj (izvornoj, najstarijoj) mitologiji. Ovaj nam je oblik gotovo nedostupan, pošto se za helenske mitove zna uglavnom preko njihovih sačuvanih umetničkih obrada
    Helenska mitologija je, u svojoj umetničkoj ekspresiji, veoma razuđena i bogata. Ona je osnovni i izvorni izražaj helenske teologije, u kojoj su obuhvaćena imena, svojstva i dela svih bogova, demona i heroja. Ona opisuje ženska i muška božanstva gotovo u podjednakom broju i opisuje i ljudske sudbine u tzv. iskonskim vremenima. Njen odnos prema helenskoj religiji se može približno odrediti kao odnos predanja prema obrednim vidovima religioznog život, iako to predanje nije u helenskoj istoriji imalo čvršće kanonske okvire. Vremenom odnos mitologije i religije je doživljavao preomene što je podstaklo nastanak tzv. prirodne ili filozofske teologije u helenskom svetu, koja se prema “pesničkoj” i “primitivnoj” teologiji odnosila kao “kritika” tj. kao tumačenje i kao osporavanje onih sadržaja pesničke teologije koji su ocenjeni kao naivni ili kao neumni ili kao nedostojni...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  3. #3

    Odgovor: Proročište u Delfima

    Citat memento kaže: Pogledaj poruku
    Sujeverje je oduvek bilo predmet eksploatacije i velika mogućnost da se ostvare lični uticaj i korist. Možda najveći spomenik tome predstavlja antičko proročište u Delfima, koje se upravo zahvaljujući praznoverju i potrebi i želji ljudi da saznaju budućnost izdiglo do najmoćnije tačke u čitavom antičkom svetu i to u periodu koji je trajao gotovo čitavih desetak vekova...
    ...ja bih oprezno koristila ovaj termin - sujeverje..... to shto ljudi vole da manipulishu i iskorishchavaju naivnost i/ili neznanje drugih ne treba da pomuti i ozloglasi vrstu energije ili chulo koje josh uvek nismo istrazzili i definisali.

    ....kao shto slepi ljudi izoshtre chula koja su im preostala da bi se bolje prilagodili svetu oko sebe, tako su i ljudi, u nedostatku razvijene nauke, tehnike, instrumenata, aparata i ostalih istrazzivachkih gadgeta, razvili unutrashnje senzore da dokuche stvarnost oko sebe.

    .... to shto "mi" nemamo potrebu, smirenost, vreme i znanje da te senzore razvijamo u sebi ne znaci da oni ne postoje i da ne postoji energija koju su ti senzori sposobni da pokupe.
    & underpaid......

  4. #4

    Odgovor: Proročište u Delfima

    Citat maski kaže: Pogledaj poruku
    ...ja bih oprezno koristila ovaj termin - sujeverje..... to shto ljudi vole da manipulishu i iskorishchavaju naivnost i/ili neznanje drugih ne treba da pomuti i ozloglasi vrstu energije ili chulo koje josh uvek nismo istrazzili i definisali.

    ....kao shto slepi ljudi izoshtre chula koja su im preostala da bi se bolje prilagodili svetu oko sebe, tako su i ljudi, u nedostatku razvijene nauke, tehnike, instrumenata, aparata i ostalih istrazzivachkih gadgeta, razvili unutrashnje senzore da dokuche stvarnost oko sebe.

    .... to shto "mi" nemamo potrebu, smirenost, vreme i znanje da te senzore razvijamo u sebi ne znaci da oni ne postoje i da ne postoji energija koju su ti senzori sposobni da pokupe.
    Mislim da nije toliki problem u terminu, za koji dozvoljavama da moze biti i pogresan, vec u jednoj fantasticnoj energiji i zelji brojnih ljudi, u milenijumskom kontiutet, da dopre do nekog signala, znaka, bozije promisli, ili nazovimo to kako vec hocemo, radi spoznaje buducnosti ili odredjenog njenog stepena, kako bi se lakse ostvarili neki svoji ciljevi. Na zalost to je neka druga grupa ljudi koristila, pa i zloupotrebljavala, bas kao i danas. Ako budete pazljivo citali moj materijal o Delfskom prorocistu, shvaticete sustinu vrlo lako...

    Sto se tice proricanja, hriscanska crkva ima vrlo precizan stav o tome i ne smatra ga od boga, odnosno postoje standardi kada se neka osoba moze smatrati prozorljivom. Niko nema prva ni mogucnost znati sta ce se desiti, do Boga samog. Poznat primer u tom smislu je dolazak apostola Pavla na Krit i kada ga je docekala jedna prozorljva zena i pocela odusevljeno da vice kako su stigli boziju ljudi, na sta joj je on prisao, stavio ruke na glavu i ona je trenutno izgubila svoj dar. Time joj je Apostol ucino uslugu, jer je ocito bilo da je zena bila dobronamerna....
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  5. #5

    Odgovor: Proročište u Delfima

    Grčki panteon

    Praistorijski panteon kod Helena bio je odraz društva kojim dominira majka. Po svemu sudeći, uloga žene nije bila potčinjena ulozi muškarca, tako da je u minojskoj civilizaciji drevnog Krita (oko 2000-1450. pre n.e.) ženski duh bio nesputan. Ta prva evropska civilizacija je bila predgrčka i vrlo verovatno je bila pod određenim uticajima iz Male Azije, Sirije i Egipta. Čak su i legendarnog Minoja, po kojem je ser Artur Evans skovao termin minojski otkopavši njegovu palatu u Knosu, Grci zapamtili kao potomka nekog zapadnoazijskog kralja. Njegov otac Zevs, “skupljač oblaka” ili “svetlo nebo”, oteo mu je majku, Evropu, “širokog lica”, sa dvora Agenora, kralja Tira.
    Grci, najveći tvorci evropskih mitova, dodali su sopstvena indoevropska verovanja nasleđu “stare Evrope” negde tokom drugog milenijuma pre n.e. Mikenska era (1550-1150. pre n.e.), prva faza njihove prevlasti, nazvana je po velikoj tvrđavi Mikeni, Agamemnonovom sedištu na Peloponezu. Religija tog razdoblja predstavljala je spoj mikenske i minojske prakse, pri čemu je indoevropski kult boga neba Zevsa nadvladao domaće tradicije koje su slavile boginju zemlje. Ali kult Here, “zaštitnice” (otuda izraz heroj) ili “gospe”, bio je dovoljno snažan u Argolidi da dovede do asimilacije te lokalne boginje majke kao sestre i supruge Zevsove.
    Ubrzo posle 700. pre n.e. pesnik Hesoid je pokušao da se izbori sa zamršenošću grčkih mitova, koja se delimično može objasniti seobama i ratovima. Predmet njegove Teogonije je razvoj bogova i u njoj se za univerzalnim poretkom traga genealoškim odnosima. U toj poemi govori se o Zevsovom usponu, o događajima u kojima je taj moćni sin Krona, prvog svetskog osvajača, ostvario premoć i utemeljio svoje obitavalište na planini Olimp. Teogonija sadrži mnoštvo bogova i junaka koji potiču još iz mikenskih vremena, kada je vladarska kuća u svakom važnijem gradu posedovala mitski rodoslov, a u podvizima legendarnih junaka nalazimo jedinstveno obeležje grčke mitologije.
    Za razliku od Indije, Mesopotamije i Egipta, kod Helena ne nalazimo na zaokupljenost onostranošću, jer su se bogovi mogli sresti svuda, i na ulici kao u hramu. Jaz između besmrtnika i smrtnika nikada nije bio veliki – i jedni i drugi pripadali su istoj zajednici. Pindar je u V veku pre n.e. napisao da su ljudi i bogovi od jednog soja i da su rođeni od iste majke, mada je velika razlika u njihovoj snazi.
    Danas je jasno da su postojali kulturni dodiri između mikenske Grčke i Hetita, koji su do 1400. pre n.e. vladali većim delom Male Azije. Šta više, u kultu Zevsa Labraundosa dosta je pozajmljenog od hetitskog boga vremenskih prilika i umoritelja zmaja, Ilujanke. Kulturni kontakti na Kipru, gde su se Grci naselili pre 1250. pre n.e. doneli su Evropi Afroditu, potomkinju boginje majke Astarte. Afrodita, boginja ljubavi, lepote i plodnosti, čak je uvela zapadnoazijski običaj hramovne prostitucije u grčki, a kasnije, i rimski svet. Zbog toga se ubrzo javlja sumnjičavost prema mitologiji i nepodnošenje sablažnjivog ponašanja bogova. U tom smislu je u VI veku pre n.e., Ksenofan iz Kolona, napadajući vidno ljudske atribute olimpskih bogova, izjavio je da bi i stoka, kada bi mogla da crta, svoje bogove napravila po vlastitom liku. Međutim, ovo filozofsko gledište nije uticalo na grčku narodnu religiju, mada je ona vremenom razdvojila logos, “um”, od mythosa, “mita”.
    Umovanje, koje je nekoliko godina kasnije Heraklit iz Efesa nazvao mudrošću, postalo je sredstvo za spoznavanje shvatljivog svemira, što se vidi u ovoj njegovoj poznatoj rečenici:”Ovaj svet, jedan isti za sve, nije stvorio niko od bogova i niko od ljudi, već je uvek bio, jeste i biće večno živa vatra, koja se delom pali, a delom gasi“. Međutim i pored ovakvih mišljenja i evidentnog razvoja filozofije u tadašnjoj Grčkoj, većina običnog naroda, ali i ostalih slojeva društva, grčevito se držala običaja svojih predaka i upražnjavala drevne obrede u duhu tradicije, tako da je mitolgija Helena živela kroz njihovu religiju, a sa njom i proročište u Delfima, slaveći svog miljenika, zaštitnika i osnivača , blistavog Apolona, gotovo još 10 vekova posle navedene Heraklitove mudre opaske o postanku sveta.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  6. #6

    Odgovor: Proročište u Delfima

    4.
    Apolon, njegova narav i dela

    Apolon, “uništitelj” ili “čovek jabuka”, i njegova sestra bliznakinja,devičanska lovkinja, Artemida, “snažni izvor vode”, bili su nedonoščad rođena u sedmom mesecu. Roditelji su im bili Zevs i titanka Leta, “kamen” ili “gospa”. Kao mesto ređenja Apolona najčešće se navodi sveto ostrvo Del (Delos). Po rođenju Temida (boginja pravosuđa) ga je hranila nektarom i ambrozijom, i čim je osvanuo četvrti dan zatražio je luk i strele, koje mu Hefest odmah dade. Tad je rekao: “Dragi će mi biti lira i luk, a u proročištima otkrivaću ljudima neumoljivu volju Zevsovu”*.
    Tada je sa Dela otišao na Peloponez, pa zatim na planinu Parnas, gde se skrivala zmija Piton, neprijatelj njegove majke. Apolon je uspeo da zmiju ozbiljno rani svojim strelama, a ova je onako ranjena odjurila do proročišta Majke Zemlje (Geje) u Delfima, gradu koji je dobio ime po Pitonovom drugu, čudovištu Delfinu, “materici sličan” ili “utroba”. Međutim, mladi bog ju je smelo pratio do svetilišta i tamo je dokrajčio na ivici samog svetog ponora.
    Majka Zemlja je ovu drskost je prijavila Zevsu, koji je, pored toga što je naredio Apolonu da poseti Tempe radi očišćenja od greha, ustanovio Pitijske igre u slavu Pitona, kojima je Apolon morao da predsedava u znak pokajanja. Ne osećajući se krivim, Apolon je prenebregao Zevsovu zapovest da poseti Tempe. Umesto toga on je radi očišćenja od greha otišao u Ajgijalaju i to u pratnj Artemide. Tamo mu se nije dopalo, pa je otplovio za Taru na Kritu, gde je kralj Karmanor priređivao svečanost.
    Po povratku u Grčku, Apolon je potražio Pana, starog boga Arkadije sa jarećim nogama, koji je, inače, bio na lošem glasu. Tada je Apolon nagovorio Pana da mu ovaj oda tajnu predskazivanja, pa se potom dočepao delfskog proročišta i naučio sveštenice, koje su se zvale Pitije, da služe njemu.
    Kada je Leta čula za ovo, zajedno sa Artemidom, došla je u Delfe i sklonila se u sveti gaj da bi obavila neke svoje obrede. Tu ju je u molitvi iznenadio džin Titije sa namerom da je siluje. Ali Apolon i Artemida su čuli viku, dotrčali i kišom strela ubili Titija. Ovo je Zevs, Titijev otac, sa odobravanjem prihvatio kao boguugodan čin, a u Tartaru su Titija udarili na muke.
    Posle ovoga Apolon je ubio satira Marsija, pratioca boginje Kibele. Naime, za vreme jedne gozbe Atina je svirala bogovima na dvostrukoj svirali koju je sama napravila od jelenske kosti. Pošto je uočila da joj se krišom Hera i Afrodita smeju, otišla je do potoka da se ogleda u vodi kako izgleda dok svira. Odmah je shvatila da deluje smešno sa naduvanim i pomodrelim obrazima, pa je bacila frulu i proklela svakog ko je podigne. Na frulu je naišao Marsije, sapleo se o nju, podigao je i pokušao da svira. Prijatno se iznenadio kada je začuo kako frula sama svira nadahnuta sećanjima na Atininu muziku, pa je pošao po Frigiji prateći Kibelu oduševljavajući naivne seljake, koji su ga hvalili govoreći da ni sam Apolon ne bi umeo da izmisli lepšu muziku na svojoj liri. Sujetni Marsije nije ovom protivrečio što je, naravno, izazvalo Apolonov gnev i još sujetniji bog izazva Marsija na takmičenje pod uslovom da pobednik smisli kakvo god hoće kaznu za pobeđenog. Marsije je pristao, a Apolon je postavio Muze za sudije. Takmičenje je bilo neizvesno i Apolon je pribegao lukavstvu i zatraži od Marsija da okrene svoj insrument naopako i da na njemu svira i istovremeno peva, kao on na svojoj liri. Pošto to na fruli nije moglo da se uradi, Muze nisu imale kud i presudiše u korist Apolona. Naoko uglađeeni Apolon se osvetio Marsiju na najsvirepiji način: odrao ga je živog, a kožu mu prikovao na bor (po nekima platan). Ona i sad visi u pećini odakle ističe reka Marsija.
    Kasnije je Apolon pobedio na još jednom muzičkom takmičenju, kome je predsedavao kralj Mida i pobedio Pana (setimo se Panove svirale). Pošto je priznat kao bog muzike, stalno je svirao na svojoj sedmostrukoj liri na božanskim gozbama.
    Jedna od njegovih dužnosti je bila i da čuva stada i krda koja su bogovi držali u Pijeriji, ali je on ovaj zadatak kasnije poverio Hermesu.Iako Apolon nije hteo da se vezuje brakom, imao je dosta dece sa nimfama i smrtnim ženama. Tako je sa Ftijom izrodio Dora i njegovu braću, a s Muzom Talijom Koribante. Koronida mu je rodila Asklepija, Arija Mileta, a Kirena Aristoja.
    Apolon je napastvovao i nimfu Driopu, koja je na brdu Oeta čuvala stado svog oca u društvu prijateljica Hamadrijada. Lukavi Apolon se pretvorio u kornjaču i pastirice počeše da se s njom igraju. Čim je Driopa kornjaču stavila u nedra, Apolon se pretvorio u zmiju, poče da sikće i tako razjuri Hamadrijade i obljubi Driopu. Ona mu je kasnije rodila sina Amfisa koji je osnovao grad Oetu i sagradio hram ocu. Driopa je u tom hramu služila kao sveštenica, dok je jednog dana Hamadrijade ne ukradoše, a umesto nje ostaviše topolu.
    Apolon nije baš uvek uspevao kao ljubavnik. Jednom prilikom je pokušao da ukrade Marpesu od Idaja, ali ona ostade verna mužu. Drugi put je po Tesaliji gonio Dafnu, planinsku nimfu, sveštenicu Majke Zemlje i ćerku Peneja. Kad ju je uhvatio, ona je pozvala u pomoć Majku Zemlju, koja je blagovremeno skloni na Krit, gde je postala poznata kao Pasifaja. Majka Zemlja ostavi umesto Dafne lovorovo drvo, od čijeg je lišća Apolon, da bi se utešio, spleo sebi venac.
    Međutim, treba reći da njegov napad na Dafnu nije bio iznenadan. On je odavno bio zaljubljen u nju i uništio je jednog od svojih suparnika, Leukipa, Ojnomahova sina, kada je prerušen u devojku otišao sa Dafnom na orgijanje u planine. Saznavši pomoću svoje vidovitosti za Leukipovo prerušavanje, Apolon je posavetovao planinske nimfe da se kupaju nage kako bi se uverile jesu li u društvu samih žena. Leukipova prevara je bila otkrivena i nimfe su ga raskomadale.
    Zanimljiv je i slučaj lepog mladića Hijakinta, spartanskog princa, u koga se nije zaljubio samo pesnik Tamirij – prvi muškarac za koga se zna da se udvarao muškarcu – već i sam Apolon, prvi od bogova koji je to učinio. Apolon nije Tamirija smatrao za ozbiljnog takmaca, pa je, pošto je čuo kako se hvali da pesmom može prevazići Muze, to zlonamerno i preneo Muzama, a one su zato Tamirija lišile vida, glasa i sposobnosti da svira na harfi. Ali, Hijakintom se zaneo i Zapadni vetar i postao jako ljubomoran i stoga je, jednog dana kada je Apolon učio Hijakinta da baca disk, zadržao disk u vazduhu i vratio ga nazad Hijakintu na glavu i tako ga ubio. Iz krvi koja je poškropila zemlju iznikao je zumbul, Hijakintov cvet, na kome se još uvek mogu videti početna slova njegovog imena.
    Apolon je samo jedanput naljutio Zevsa, posle čuvene zavere kada su hteli da ga smaknu sa vlasti. To se dogodilo onda kada se Apolonov sin Asklepije (Eskulap) drznuo da oživi mrtvaca i tako otme podanika Hadu. Had je odmah uložio žalbu na Olimp, na šta Zevs ubi Asklepija gromom, a Apolon, zauzvrat, pobi Kiklope. To jako razbesne Zevsa, jer nije bilo više kovača oružja, i umalo nije Apolona oterao u Tartar za večna vremena da Leta nije izmolila oproštaj, preuzevši na sebe da Apolona urazumi. Kazna je zamenjena jednogodišnjim teškim radom, koji je Apolon treblo da izdrži u torovima kralja Admeta iz Fere. Poslušavši Letin savet, Apolon nije samo izdržao kaznu kako treba već je učinio i veliko dobročinstvo Admetu.
    Apolona je ovaj događaj urazumio. Otada je propovedao umerenost u svemu: izreke “Spoznaj sebe!” i “Ništa suvišno!” bile su mu svakodnevni moto. Doveo je Muze iz njihovg boravišta na brdu Helikon u Delfe, stišao njihov bes, pa ih je naučio da lepo i otmeno igraju.
    Predanja o Apolonu su vrlo složena i nesređena. Prvobitno je bio zaštitnik pastira da bi u klasično doba bio bog muzike, poezije, filozofije, astronomije, matematike, medicine i nauka o prirodi, a imao je vlast i nad streljanjem iz luka. Kao neprijatelj primitivizma, on je uvek bio za umerenost u svim stvarima, a sedam struna na njegovoj liri označavaju sedam suglasnika kasnije grčke azbuke.
    Apolon je takođe bio i bog Hiperborejaca (narod sa “one strane Severnog vetra”), što ga poistovećuje sa “Detetom Horom” iz egipatske mitologije, tako da je kod Helena poštovan i kao Sunce....
    Poruku je izmenio memento, 11.02.2008 u 18:51 Razlog: slovne greske
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  7. #7

    Odgovor: Proročište u Delfima

    5.

    Proročišta u Grčkoj

    U Grčkoj i Velikoj Grčkoj bilo je mnogo proročišta. Najstarije je bilo Zevsovo proročište u Dodoni. U davno vreme, dva crna goluba krenula su iz egipatske Tebe, jedan za libijski Amon, drugi za Dodonu, i oba su sletela na po jedan hrast i proglasili hrastove za Zevsova proročišta. U Dodoni su Zevsove sveštenice osluškivale gugutanje golubova ili šum hrastovog lišća, ili škripu metalnih posuda koje su visile o granama. Zevs je imao još jedno proročište u Olimpiji, gde su njegovi sveštenici odgovarali na pitanja pošto bi ispitali iznutricu žrtvovane životinje.
    Demetrine sveštenice u Patraji su proricale bolesnima pomoću ogledala koje se spuštalo u bunar konopcem.
    U Faraju su, za bakarni novčić, bolesni koji su pitali za savet Hermesa, dobijali proročki odgovor prvom slučajnom rečju koju su čuli pri odlasku sa pijačnog trga.
    Hera je imala dostojno proročište u blizini Page, a Majku Zemlju su pitali za savet u Ajgeiri u Ahaji, i tu su njene sveštenice pile bivolju krv, veoma otrovnu za ostale smrtne.
    Pored ovih, bilo je mnogih drugih proročišta raznih junaka. U Heraklovom proročištu u Ahajskoj Buri, odgovor se dobija bacanjem kocke. Brojna su bila i Asklepijeva proročišta, gde su se bolesnici skupljali radi saveta i ozdravljenja, a za lekove su doznavali u snovima posle posta. Proročišta tebanskog Amfijaraja i malijskog Amfiloha i najnepogrešivije Mopsovo proročište na isti način su proricala kao i Asklepijeva proročišta.
    I Pasifaja je imala jedno proročište u lakonskom gradu Talamaju, pod pokroviteljstvom kralja Sparte, gde su se odgovori takođe dobijali u snu.
    Neka proročišta nisu tako olako davala savete. Na primer u Lebadeji je bilo proročište Trofonija, sina Argonauta Ergina, u kome su i prebegar i iskušenik morali da ispune posebne uslove, svako svoje (post, posebna ishrana, ritualna očišćenja kupanjem, itd), a i samo proricanje je bilo izuzetno mistično, pa i opasno (iskušenik bi dobijao udarac u glavu da bi se doveo u posebno stanje polusvesti, itd).
    Osim onog u Delfima, Apolon je posedovao i brojna druga proročka svetilišta, kao što su ona u Likaju i na Akropolju u Argu. U oba svetilišta su glavnu reč vodile sveštenice. Ali, u beotijskom Ismeniju njegova proročanstva su kazivali sveštenici, posle ispitivanja utrobe. U Klaru, u blizini Kolofona, vidoviti sveštenici su pili vodu iz tajnog bunara i proricali u stihovima, dok su u Telmesu i na drugim mestima tumačili snove...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  8. #8

    Odgovor: Proročište u Delfima

    6.

    Proročište u Delfima

    Predanje

    Delfi se nalaze u, stešnjenoj između Beotije i Etolije, u Fokidi, u neposredoj blizini severne obale Korintskog zaliva, na južnim padinama planine Parnas. Parnas je bio legendarno boravište Apolona, Dionisa i Muza, a na njemu se zaustavio i Deukalion (helenska varijanta Noja) posle velikog potopa.
    U antičko doba Delfi su bili teško pristupačno mesto. Sa severa i istoka su bili zaštićeni skoro neprohodnim planinskim masivima Parnasa (2457 m) i Helikona (1748 m), tako da im se sa istoka moglo prići jednim jedinim kopnenim putem, kojim je, po predanju, i Apolon došao prvi put u njega.
    Drugi, izvesan, put do Delfa vodio je preko mora, Korintskim zalivom. Njime su sa Krita u Delfe došle prve Apolonove sveštenice.
    I upravo tu, na tom mestu, na južnom temenu pindskog masiva podno snežno belih vrhova Parnasa, omeđenom, sa juga Korintskim zalivom a sa zapada rekom Pleistos, u neposrednoj blizini Kastalijanskog izvora, stari Grci su mislili da je centar sveta. Još je sam Zevs, da bi otkrio gde je središte Zemlje, pustio na slobodu dva orla sa dva njena kraja da se sastanu na pola puta, kako bi se videlo gde je Zemljin “omphalos” tj. pupak. Sama ta “činjenica” već je bila dovoljna pa da to mesto bude izuzetno i pogodno za proročište. Naravno u prilog tome je i izgled same lokacije u vidu nesvakidašnjo lepe prirode koju karakterišu neobičnost okolnog stenja, predivni pejzaži i “sveti”, Kastalijanski, izvor sa mističnim isparenjima iz pukotina na tlu.
    Delfsko proročište je najpre pripadalo Majci Zemlji, a Dafnida je bila njena prva sveštenica. Dafnida je sedela na tronošcu i udisala opojne mirise proročke droge, kao i, kasnije, pitijske sveštenice. Neki kažu da je Majka Zemlja ustupila svoje pravo Titanki Fojbi, ili Temidi, a ona da ga je prepustila Apolonu, koji je sebi napravio svetilište od lovorovih žbunova donetih iz Tempe. Drugi opet kažu da je Apolon oteo proročište od Majke Zemlje pošto je ubioPitona, i da su njegov hiperborejski sveštenici Pagas i Agijej tu osnovali njegov kult.
    Svetilište Majke Zemlje u Delfima su osnovali Krićani koji su Helenima ostavili u nasledstvo svoju svetu muziku, obredne igre i kalendar. Smatra se da je u Delfima prvo svetilište bilo napravljeno od pčelinjeg voska i perja; drugo od stabljika paprati, a treće od lovorovog žbunja; Hefest je sagradio četvrto svetilište od bronze, sa zlatnom pticom pevačicom na krovu, ali jednog dana proročište je progutala zemlja; peto, sagrađeno od tucanog obrađenog kamena u VII. p.n.e., izgorelo je one godine kada se održala pedeset osma Olimpijada (548. p.n.e.), i zamenjeno je današnjim....
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  9. #9

    Odgovor: Proročište u Delfima

    7.

    Istorija
    Arhajski i klasičan period

    Delfi su oduvek bili gradić u funkciji svoga proročišta, što znači retko naseljeni sa samo preko potrebnim brojem stanovnika neophodnih za rad i funkcionisanje hramova. Arheološka iskopavanja su pokazala postojanje nekih beznačajnih naselja na mestu svetilišta i istočno od njega iz XIV. veka pre Hrista. Ta naselja su bila razorena na kraju mikenskog perioda, ali opet oživljavaju u geometrijsko doba (trajalo do VIII. veka p.n.e.), kada Apolonov kult počinje da zaživljuje u regionu. Od tada su Delfi počeli da stiču slavu koja je ubrzo postala tolika da je u antičkom svetu nikada nije dostiglo ni jedno proročište, ni jedno svetiličte. Srazmerno i uporedo sa slavom, Delfi su sticali moć i bogatsvo, što ga je činilo izuzetno atraktivnim ciljem za one koji su hteli da ga poseduju i kojima njegova svetost nije značila puno.
    U cilju zaštite svojih svetinja i ublaživanja međusobnih neprijateljstava, Heleni su se udruživali u verskopolitičke saveze država-gradova, Amfiktionije. Obično su savezi ovakve vrste bili regionalnog značaja sastavljeni od amfiktiona (predstavnika) susednih (lokalnih) polisa – država.
    Međutim, u centralnoj Heladi je postojala Amfiktionija čije je prvobitno sedište bilo u Demetrinom svetilištu u Anteli, malom gradu u blizini Termopila, a u VII. veku p.n.e. sedište Amfiktionije se premešta u Delfe. Ova delfska Amfiktionija je bila najpoznatija i jedina panhelenskog karaktera sastavljena od predstavnika 12 plemena iz cele Grčke (Aonci, Ahajci, Ftioćani, Dolopi, Dorci, Tesalci, Jonjani, Lokrinjani, Malijanci, Magnezijci, Perhabijanci i Fokiđani), Po dva predstavnika (amfiktioni) svakog plemena sačinjavali su saveznu skupštinu, koja se sastajala dva puta godišnje. Po preseljenju u Delfe, amfiktionski savez proglašava Delfe nezavisnim gradom-državom, što je značilo da Delfi prestaju da budu u sastavu Fokide, i da mu zaštitu pruža Amfiktionija. Ovim činom Delfi su postali religiozni i politički centar helenskog sveta, što mu je omogućavalo položaj na koji ni jedno drugo svetilište nije polagalo pravo.
    Proročištu se obraćalo pretežno sa pitanjima o državnim i opštim poslovima, ali su i pojedinci tražili savete i mišljenje.
    Treba napomenuti da se u Heladi arhajskog perioda dešavaju veoma krupne promene. To su odvajanje zanatstva od poljoprivrede, jačanje gradskog života i porast ropstva, uza sve intenzivniju trgovinu robovima, i nov oblik ropstva – za dug. Pojavljuje se novac, određuju mere, razvija se brodogradnja, izrađuje veoma dobro oružje i oruđe (za seču šuma, građenje puteva, mostova, utvrđenja i dr.). To sve izaziva pravu ekonomsku revoluciju, a ovo je opšte vreme pronalazaka. Uz rodovsku, postoji i robovlasnička bogata aristokratija, čiji uzajamni sukobi, uz siromašenje naroda (demos), dovode do ozbiljnih društveno-političkih borbi. Ovo veoma složeno vreme razvoja karakteriše nekoliko osnovnih momenata: konstituisanje polisa, kolonizacija, pojava tiranida, kodifikacija zakonodavstva i zakonodavne reforme, kao i opšti procvat kulture (filozofija, književnost i umetnosti).
    U toku vrhinca perioda kolonizacije (kraj VII. – VI. vek p.n.e.) grčki polisi su odlučili da osniju kolonije na udaljenim teritorijama, pa su pre preduzimanja takivih poduhvata obavezno konsultovali proročišta gde da krenu i ko da bude vođa i osnivač kolonije, oikistes. Sirakuza, Kroton, Kirena i Tasos su neke od mnogih kolonija, čiji su osnivači upravo u Delfima dobili savete kako i gde da realizuju svoje namere. Svi ovi novosnovani polisi su zahvaljivali Apolonu za svoje postojanje, smatrali ga arhegetesom, tj. prvim vođom, podizali mu hramove i tako pronosili njegovu slavu. Neke kolonije su čak, u znak zahvalnost omiljenom božanstvu, uzimale ime Apolonija. Sve ovo je širilo slavu Delfa koncentričnim krugovima po celom sredozemlju, a proročištu osim poštovanja donosilo i skupocene i vredne poklone kao znak izuzetnog uvažavanja Apolona.
    Početkom 7. veka p.n.e. Mida, legendarni kralj Frigije, poslao je svoj zlatni prestol Pitijskom Apolonu kao dokaz svog obožavanja, a nekako u isto vreme (675. p.n.e.) Giges, kralj Lidije, poznat kao osnivač dinastije Mermnada i predak Kira i Kreza, delfskom bogu je poklonio brojne i izuzetno vredne zlatne predmete.
    Kipselos, čuveni bogati tiranin Korinta, izgradio je u delfskom proročištu prvu riznicu, tj. malu zgradu u formi hrama, koja je imala funkciju čuvanja dragocenih, ali i ostalih poklona, dobijenih u znak zahvalnosti pojedinaca, kao i gradova, iz cele Grčke.
    Međutim, Fokiđani nisu zaboravili da su Delfi bili njihova teritorija i nisu blagonaklono gledali na nezadrživo napredovanje obližnjeg proročišta, pa su odlučili da ga ponovo zauzmu i bar delimično da isprave “nepravdu” koja im je predhodfno naneta. Da bi se okoristili nametnuli su velike dažbine onima koji su preko Kirije, luke na teritoriji Fokiđana, išli u delfsko proročište. Delfi su se zbog toga žalili Amfiktioniji i zatražili pomoć, pa je počeo Prvi Sveti rat koji je trajao deset godina, do 591. p.n.e. Rat se završio porazom Krisana, gradovi Kira i Krisa su razoreni, a njihova teritorija je posvećena delfskom božanstvu.
    Amfiktionija je potom podstakla reorganizaciju Pitijskih svečanosti koje su održavane svakih 8 godina kao podsećanje na Apolonov povratak iz dobrovoljnog izgnanstva posle ubijanja Pitona. Od 582. p.n.e. ove igre su proslavljane svake četiri godine, a gimnastička i konjička takmičenjima, pridodata su ranijim muzičkim.
    Slava svetilišta je nastavila da fascinira ceo tadašnji svet, pa su pokloni i dalje pristizali u Delfe. Po bogatstvu čuveni kralj Lidije, Krez, nije štedeo u darivanju. Između ostalog, Apolonu je zaveštao primerak lava od čistog zlata teškog 250 kg, zatim, piramidu napravljenu od 117 cigli koje su bile od “belog zlata” (legura zlata i srebra) i povrh toga, dva velika pehara (jedan je bio od zlata, drugi od srebra), koji su postavljeni levo i desno od ulaska u hram.
    Kada je Apolonov hram izgoreo u, već pomenutom, požaru 548. p.n.e., Heleni, ali i vladari drugih zemalja, kao što su Amozis iz Egipta i od ranije poznati Krez, su nesebičnim prilozima omogućili izgradnju novog hrama koji je koštao fantastičnih 300 talenata. Poznata plemićka porodica iz Atine, Alkmonidai, koju su proterali tiranin Pizistrat i njegovi sinovi, preuzela je izgradnju novog svetilišta i, preko ugovora, umesto kamena upotrebila je mermer za fasadu hrama.
    Za vreme kritičnih godina u toku ratova sa Persijom, slava proročišta je znatno uzdrmana snagom osvajača, jer saveti Apolonovih sveštenica nisu davali očekivane rezultate i nisu dovoljno uticali na poznati moral i hrabrost Grka. U jednom trenutku i samo proročište je bilo ugroženo od strane azijskih osvajača, ali je “božijom” intervencijom spašeno. Naime, kada su persijski vojnici bili već nadomak Delfa, na njih se se sručila čitava lavina odronjenog kamenja sa litica Fedrijade, što je uticalo da se neprijatelj povuče u panici.
    Febova poljuljana slava je ubrzo povratila raniji sjaj i darovi zahvalnice su nastavili da pristižu u hram. Tada je proročište dobilo na poklon čuveni zlatni tronožac postavljen na bronzanom postolju visokom 6 metara, koji se satojao od tri prepletene zmije sa urezanim imenim trideset jednog grada čiji su se sinovi borili protiv Persijanaca kod Plateje.
    Sredinom V. p.n.e. ojačani Fokiđani opet, u želji da dominiraju svetilištem, zauzimaju Delfe, što je prouzrokavolo 447. p.n.e. početak Drugog Svetog rata da bi se proročište opet učinilo nezavisnim. Međutim, 373. p.n.e. strahovit zemljotres je pogodio Delfe, a jedna ogromna stena je razorila Apolonov hram. Obnova hrama je odmah otpočela zahvaljujući svehelenskoj pomoći, ali je 356. p.n.e. prekinuta Trećim Svetim ratom. Fokiđani opet zauzimaju svetilište, pljačkaju ga i drže ga pod svojom kontrolom 10 godina. Grci su bili jako ozlojeđeni ovim postupcima, a to vešto koristi kralj jedne male države na severu Grčke, kralj koji će svojom ambicijom i svojim postupcima utrt put svom još ambicioznijem i talentovanijem sinu da postane praktično gospodar sveta. Filipu II, kralju Makedonije ova sitaucija oko Delfa pruža priliku da se umeša u razjedinjenu i vojno politički oslabljenu Grčku, koja doživljava krizu klasičnog perioda. Filip sa svojom, za to vreme, izuzetno superiornom vojskom, pobeđuje Fokiđane, surovo ih kažnjava progonima, obavezom da plate ogromnu odštetu (420 talenata) i isključenjem iz Amfiktionije čime ih je definitivno eliminisao kao faktor političkog života u Grčkoj.
    Ali, lekciju koju su dobili Fokiđani nisu dobro shvatili Lokrinjani, koji posežu za Delfima sedam godina kasnije, 339. p.n.e., čime je započeo Četvrti Sveti rat, koji je bio i poslednji. Filip još jednom preuzima inicijativu, lako pobeđuje uzurpatore svetilišta, a Grci konačno shvataju Demostena i njegove filipike i uočavaju odakle dolazi prava opasnost po njihov životni sistem vrednosti i pokušavaju da se suprotstave Makedoncima.
    Međutim bilo je kasno, jer je atinski savez bio u raspadu, tako da Filipu pružaju otpor samo Atina i Teba kod Heroneje 338. p.n.e. Filp ih i pored herojskog držanja pobeđuje i uskoro primorava celu Heladu na pokornost.
    Bitka kod Heroneje označava kraj grčkog klasičnog perioda i početak rađanja helenizma.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  10. #10

    Odgovor: Proročište u Delfima

    8.

    Helenistički period

    Ovaj period karakteriše gubitak političke samostalnosti grčkih polisa, stvaranje helenističkih monarhija na ogromnom prostoru Aleksandrovog carstva i istovremeno širenje grčkog jezika i kulture po celom tom pronstranstvu. Kao zajednički, opšti jezik tih država formira se grčki kojne. Zauzvrat, kulture istočnih država snažno utiču na grčku, tako da dolazi do sinkretizma i prožimanja Istoka i Grčke u mnogim oblastima, posebno u religiji.
    Moć kraljeva je počela da se oslanja radije na vojsku nego na proročku pomoć. Doduše, oni su još konsultovali proročišta i slali im bogate poklone, ali vremenom im je lično bogastvo postojalo važnije od poštovanja bogova.
    Godine 279. p.n.e. Apolon još jednom spašava svoj hram, tako što opet odroni kamenja odvraćaju ratoborne Gale, koji odstupaju, slično kao i Persijanci nekoliko vekova ranije, ostavljajući Delfe neoštećene. U znak sećanja na ovaj događaj, Atoljani su ustanovili novi godišnji festival pod nazivom Soteria (festival spasa). Ovaj napad se pominje u dvema himnama urezanim u zidove atinske riznice, i koje su postale čuvene i zato što je između redova stihova sačuvan njihov notni zapis, odnosno melodija.
    Iz ovog perioda zna se za brojne i vredne poklone kralja Pergama, poznatog ljubitelja umetnosti, ali i to da je on darivanja uslovio postavljanjem svojih statua na istaknuta mesta u hramu, što možda i najbolje nagoveštava definitivnu krizu i kraj politeizma, jednog načina života koji je vekovima trajao i nastupanje novog perioda, koji će donekle odložiti moćni Rim.


    Propast proročišta

    Rim je bio u usponu i pored unutrašnjih problema i građanskih ratova koji su potkopavali republikansko uređenje i uz ostale činioce pripremali dolazak carizma. Rimski građani, kao praktični, prihvatali su običaje i navike koje su im odgovarali, tako da su imali sličan, gotovo identičan odnos prema religiji kao i Grci.
    Od II v. p.n.e. u grčki otpor protiv Makedonaca uključuje se i Rim, dok on ne preuzima vlast u Grčkoj posle raspada Ahajskog saveza i razaranja Korinta 146. p.n.e., kada pobeđeni grčki polisi postaju rimska provincija sve do kraja Rimskog Carstva, a posle deobe Carstva na Istočno i Zapadno 395. godine, Grčka je deo Istočnog Rimskog Carstva, odnosno Vizantije.
    Godine 168. p.n.e. Rimljanin Emilijus Paulus porazio je Makedonce kod Pidne, i, kako je već bilo uobičajeno, u Delfima postavio svoju figuru na konju i to na postolju koje je za svoju statuu ranije pripremio poraženi makedonski kralj Persej, a 86. p.n.e. Sula je uspeo da u delfsko proročište vrati sve značajnije poklone koji su sačuvani posle Četvrtog svetog rata.
    Međutim, samo tri godine kasnije, 83. p.n.e. u jednom upadu varvari iz Trakije su opljačkali svetilište i spalili hram. Delfsko proročište se posle ovog događaja nikada više nije oporavilo u značajnijoj meri, niti je uspelo da povrati staru slavu koja je trajala vekovima. Ekscentrični Neron je , kasnije, vratio u proročište više od pet stotina statua i skulptura, a početkom drugog veka kada je Pausanija (grčki pisac i geograf) posetio Delfe, u svetilištu se još mogao videti značajan broj remek dela.
    Međutim kada su rimski carevi primili hršćanstvo, antička religija konačno iščezava. Konstantin Veliki za uređenje svoje prestonice, Konstantinopolja, uzima iz Delfa skoro sva vredna umetnička dela koja su preostala, a Teodosije Veliki konačno zabranjuje drevni kult i Pitijske igre. 394. godine, ili, slikovitije rečeno, 1170 godina posle prve Olimpijade.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  11. #11

    Odgovor: Proročište u Delfima

    9.

    Proricanje u proročištu

    Metodi proricanja

    U Delfima su bili zastupljeni i praktikovani svi tada poznati metodi proricanja. Po predanju, Parnasos, epski heroj sa Parnasa pronašao je veštinu razumevanja i proricanja leta ptica; Delfos, heroj iz grada Delfa, bio je prvi koji je znao da proriče tumačeći iznutrice; Amfiktion, Amfiktionijski junak, predviđao je na osnovu snova. Zna se da je u proročištu postojala i grupa sveštenika koje su zvali Pirkui (Pyrkooi, od grč. pyrs – vatra) koji su mogli da tumače značenja u plamenu žrtava. U delfskom predanj pominje se i postojanje nimfi poznatih kao Triai, odnosno ime im označava na starom grčkom oblutke, kojima su proricale.
    Ali, Delfi prvenstveno duguju svoju slavu najpoznatijeg proročišta antičkog sveta Pitiji, jer se verovalo da dobija direktnu inicijaciju od Apolona i da ona govori u stvari u njegovo ime. Drugim rečima, bog proricanja je lično sopštavao proročanstva upotrebljavajući Pitiju kao medijum.

    Pitija

    Pitija je bila žena srednjih godina (oko 50). Nije neophodno bila devica, ali od trenutka kada se obećala visokoj dužnosti, služenju bogu, bila je pod obavezom da se odrekne muža i dece, da živi u posebnoj kući, kako bi bila sama, u granicama svetog mesta. Morala je živeti uzdržano, najstrožije poštujući religijska pravila. Uprkus svojim godinama, bila je obučenau kao mlada devojka, što je simbolisalo devičansku čistotu njenog života. Na zna se tačno kako se Pitija odabirala, ali je izvesno da nije obavezno poticala iz plemićke porodice, kao što je to bio slučaj sa sveštenicama u drugim proročištima u Grčkoj, niti je morala da prolazi kroz neku specijalno edukaciju za tu dužnost. Pitija je bila obična, prosta seljanka, bez nekih posebnih karakteristika do onog trenutka kada bi Apolon spustio svoje nadahnuće na nju. U početku je delovala samo jedna Pitija, ali pošto su potrebe za proricanjem narastale i postale brojnije, pridodate su joj još dve Pitije
    U toku klasičnog peioda, niko nije dobio u potpunost razumljiv odgovor na pitanje s obzirom na Pitijine neočekivane i čudne postupke u toku samog proricanja i činjenicu da Feb govori kroz nju. Ostali su zapisi da se proricanje odvijalo u neposrednoj blizini pukotine u samom svetilištu iz koje su izbijala prirodna isparenja, dok bi Pitija žvakala lovorovo lišće, ili pila vodu sa svetog izvora pokušavajući da dođe do odgovora na postavljena pitanja.
    Iskonska želja čoveka da sazna budućnost, i tako predupredi nesreće koje bi ga mogle zadesiti, bila je jača od razuma i činila ga lakovernim i slepim pred svakim logičkim i kritičkim objašnjenjem istinitosti Pitijinih, odnosno božjih, proročkih odgovora. U svakom slučaju, slava Apolona, boga proricanja i ko zna čega sve još, nezadrživo i nesputano je zapljuskivala ceo ondašnji civilizovani svet, ponajviše zahvaljujući svojim proročištima, a posebno Pitiji i hramu u Delfima. Na čuvenom tronošcu, personifikaciji Febovog prestola, sedela je Pitija, božji izaslanik, medijum i instrument, osoba bez ličnosti, koja je, proričući, padala u trans i prenosila Apolonove poruke serijama neartikulisanih i misterioznih krikova.
    Ali pre nego što bi Pitija sela na svoj tronožac, bilo je potrebno da pogodi kada će bog pristati da vrši proricanje, pa bi kozu, koja je trebala biti prineta kao žrtva, prvo poškropila hladnom vodom. Ako bi životinja zadrhtala, to je bio siguran znak da bog pristaje, a ako ne, Pitija nije sedala na tronožac.

    Vreme i način proricanja

    U ranoj antici, pre VI veka, proricanje se odigravalo jednom godišnje, sedam dana meseca Bysiosa (februar, mart), na Apolonov rođendan. Kasnije, proricanje se odvijalo svakog meseca tokom sedama dana, izuzev tri zimska meseca, zato što je Feb provodio to vreme daleko u zemlji Hiperborejaca ustupajući svoje mesto Dionisu, koji je posle Apolona bio sledeći bog koji je obožavan u hramu. U svete dane određene za proricanje, Pitija se prvo spuštala do Kastalijanskog izvora da bi se očistila ritualnim pranjem, zatim je palila lovorovo lišće na svetom mestu i uranjala u dim. U međuvremenu sveštenice su pripremale žrtvenu kozu i ako je bog dao svoju saglasnost, životinja je bila žrtvovana na velikom oltaru. Lanci na prednjem delu hrama su ukazivali svim hodočasnici kada su dani za proricanje u Delfima. U predviđeno vreme, Profetaj i Hosija, sveštenivici Apolona i Dionisa, i izabrani predstavnici gradskog područja Delfa, takođe su se prali svetom kastalijanskom vodom. Konačno i svi hodočasnici, koji su želeli da konsultuju proročanstvo, slično su se prali u izvoru.
    Kada bi svi bili spremni, poređali bi se u svečanu procesiju prema hramu, ispunjeni strahopoštovanjem i iščekivanjem. Predstavnici gradova (teopropoi) i privatna lica stajali su van hrama i bili nuđeni kod oltara pelanosom, vrstom svetog hleba spremljenog u komadićima i vrlo skupog, što je bio prvi doprinos hodočasnika svetilištu. Zatim su se svi okretali prema svetilištu i postavljali zaklanu životinju, kao žrtvu, na unutršnji oltar na kojem je u večnom plamenu sagorevala. Smatrano je velikom privilegijom biti primljen prvi u svetilište, što je poznato kao “promanteja”. Prvenstvo su imali uvek ljudi iz Delfa, a biti drugi po redu je bio znak visoke časti za gradove i pojedince koji su to zaslužili.
    Pitija je spremno sedela na tronižcu na svetom mestu, u aditonu, ili kod drugog oltara. Profetaj je stajao u blizini, a hodočasnik, koji je ipak bio samo čovek, sedao bi u ugao na određenoj udaljenosti od nje, spreman u stavu da postavi pitanje jednom od Profeteja, bilo pismeno, bilo usmeno. Pitija je bila ponekad skrivana u unutrašnjosti i nije bila vidljiva svakom. Profetaji su su joj zatim postavljali pitanja i ona bi, dok je bila u dubokom transu, davala božje odgovore. Oni su bili potpuno nerazumljivi za sve, a samo su Profetaji bili sposobni da ih odgonetnu i napišu u heksametarskom stihu, i tako napisane odgovore su dostavljali hodočasniku.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  12. #12

    Odgovor: Proročište u Delfima

    10.

    Pitijini proročki odgovori

    Ti dvosmisleni odgovori delfskog proročišta su postali čuveni u istoriji. Bili su previše neshvatljivi, previše nerazumljivi tako da je bio potreban dodatni proročki dar da bi se hodočasniku preneli tačno, kako bi ovaj izbegao pogubne greške.
    Dobar primer je slučaj Kreza. U odgovoru na njegovo pitanje bog mu je saopštio da ako preduzme rat protiv Persije razoriće veliku silu. Krez nije ni najmanje sumnjao da je Apolon dvosmislen i da u stvari misli to da će ako zarati protiv Persijanaca, sam ostati bez svog velikog i moćnog carstva koje će u tom ratu biti razoreno.
    Interesantni su i sledeći primeri. Prema predanju Pitija je odgovorila jednom hodočasniku sledeću rečenicu: “Ibis redibis numquam peribis in bello”. U prevodu, to bi moglo značiti: “Ići ćeš, vratićeš se, nikad nećeš poginuti u ratu”. Međutim, ako zarez stavimo iza numquam, dobiće se sasvim suprotan smisao, tj.: “ Ići ćeš, nećeš se nikad vratiti, poginućeš u ratu”. Poznat je i primer čuvenog epirskog kralja Pira (setmo se Pirove pobede), koji je kao potomak Eaka nosio naziv Aecides (Eacides). Naime, pre pohoda na Rim, Pir je konsultovao proročište u Delfima i od Pitije dobio sledeći odgovor: Aio te, Aecida, Romanos vincere posse***, što bi moglo značiti: kažem da ti, Eakoviću, možeš pobediti Rimljane, ali i: ... da Rimljani mogu pobediti tebe.
    Bilo je devet dana u godini kada je bog, preko Pitije, samim načinom svog oglašavanja ostavljao poseban, zastrašujući utisak na izuzetno mali broj hodočasnik koji bi imao tu sreću i privilegiju da se u to vreme pojavi u proročištu. Takav način proricanja podrazumevao je da na konkretna hodočasnička pitanja, Pitija, tj. bog, odgovara prosto sa da ili ne. Zbog tih razloga, nakon arhajskog perioda, hodočasnici koji su želeli takav, izmenjen način proricanja, izvlačili su kocku, a proricanja su se odvijala svakodnevno, ali ne u aditonu, tj. svetilištu (grč. dyton – nepristupačno), već napolju, javno.
    Međutim ovakva proricanja, ipak, nisu glavna karakteristika Pitije i delfskog proročišta. Pitija je ostala zapamćena u istoriji, prvenstveno, kao simbol nečega što je nerazumljivo, neshvatljivo, tajanstveno, dvosmisleno, neodređeno i zagonetno.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  13. #13

    Odgovor: Proročište u Delfima

    11.

    Hramovi u Delfima

    Svetilište Atine Pronije

    Svetilište Atine Pronije (danas poznato kao Marmaria) smešteno je na obližnjoj zaravni sa leve strane puta gledajući prema udolini reke Pleistos. Prva arheološka ispitivanja su upućivala na to da je od prastarih vremena na ovom mestu obožavana neka boginja, što potvrđuju brojne pronađene mikenske figurine koje prikazuju boginju sa otrgnutim rukama. Ovo svetilište je kasnije posvećeno Atini, jer su figurine prikazivale upravo nju i Filakosa, lokalnog junaka, koji je odbranio Apolonovo svetilište i hram. Ime Pronija (Pronaia) je dobila zbog toga što je mesto (zemljište) bilo posvećeno njoj i pre nego što joj je podignut hram.
    U granicama nekadašnjeg svetilišta sačuvani su samo ostaci nekoliko građevina, pa ipak oni spadaju među najlepše primere stare grčke arhitekture. Ovaj kompleks se sastoji od dva Atinina hrama. Prvi, koji je sagrađen oko 650. p.n.e. spada među najstarije poznate monumentalne hramove. Drugi, koji je veći, podignut je nešto kasnije (oko 500. p.n.e.), kao i prvi, u dorskom peripteros stilu što znači da je sa sve četiri strane okružen kolonadom stubova i to sa po 6 na krajevima i sa po 12 sa strane hrama. Sastojao se od prednjeg ulaza ili predvorja (pronaosa), glavne hramovne prostotije (naosa) u unutrašnjosti u kojoj je bio i kip boginje, i nije imao prostoriju iza naosa (opistodom), koja je obično služila kao riznica. Pod pteroma, prostora između spoljne kolonade stubova (pterona) i zida cele ili naosa, bio je popločan oblutcima u boji.
    U vreme ratova sa Persijom, snažan zemljotres je uzrokovao pad ogromna stene sa Fajadrijade koja je oštetila svetilište. Na ovaj događaj podseća kamen koji i danas stoji u blizine oltara istočno od hrama, i to je verovatno bio razlog da se ojača zid stubom u severoistočnom uglu hrama. Međutim, u IV v. p.n.e. hram je opet razoren i ostale su njegove ruševine koje se vide i danas. Prirodna katastrofa koja je uplašila i oterala persijske osvajače pre 2.500 godina, kao i Gale nešto kasnije, pogodila je Delfe i Atinino svetilište početkom prošlog veka. Marta 1905. g. bujica velikog kamenja sa vrleti Hijampeje sručila se na hram i polomila 12 od 15 sačuvanih stubova.
    Ove prirodne nesreće, ali i duboko sujeverje i strah su upozorili stare Grke da podignu i treći hram na istom mestu. Kada su se na to odlučili (oko 370. – 360. p.n.e.), nisu imali pogodnijeg mesta za gradnju nego istočni deo svetilišta, jer su prostor do drugog , “starijeg”, hrama zauzimale dve male jonske riznice i tol, koji je u međuvremenu bio sagrađen u zapadnom delu kompleksa. Treći Atinin hram sagrađen je takođe u dorskom redu, u strogim geometrijskim proporcijama i bio je jednostavnog i ozbiljnog izgleda. Nije imao pteron, već samo 6 stubova na prednjem delu ispred malog pronaosa, a materijal, od kojeg je u celini izgrađen, bio je “najlepši i najkvalitetniji kamen do tada upotrebljen u Delfima: čvrsti, sivi krečnjak sa Parnasa”*. Njegove proporcije (11 x 22 m.) daju građevini uzvišen i klasičan izgled, a dva jonska stuba koja označavaju prolaz ka prednjim vratima u celu su jedina dva otmenija detalja na jednostavnoj kamenoj strukturi.
    Između dva kraja kompleksa svetilišta, odnosno između arhajskog i klasičnog hrama, smeštene su tri izuzetno značajne antičke građevine, označene u grčkoj arheologiji pod nazivom “dragoceni ukrasi”.
    Najistočnija od njih je jedna od riznica i to ona veća, i izgleda da je sagrađena posle Persijskog rata (480. – 470. p.n.e.). Manja riznica datira iz 530. p.n.e. i predivan je primerak jonske arhitekture arhajskog perioda i savremenica je Sifnijske riznice u Apolonovom hramu, takođe u Delfima. Dva jonska stuba podupiru arhitrav u pronaosu, dok je kapitel u dosta retkom eolskom stilu, koji karakteriše venac od palmovog lišća koje se savija prema dole. Sačuvano je dosta ostataka reljefne dekoracije. Niži delovi su odvojeni od zidova na kojima se nalaze uzorci “spirala” i “astragala”, i pored ruiniranog stanja otkrivaju raniju raskoš ovih riznica i njihovu lepotu.
    Između ovih riznica i hrama boginje iz klasičnog perioda nalazi se “drugi dragoceni ukras Atininog svetilišta”, vredniji od mnogih drugih delfskih spomenika: čuveni tol. Svrha ove i sličnih građevina u raznim drugim svetilištima (Epidaurus, Olimpija, itd.) nije ni danas poznata. Sve što možemo reći za njih je to da njihova kružna forma proističe iz vrlo stare tradicije uključujući i najstarije svete kultove. Delfski tol je podignut u ranom IV v. p.n.e. po planu arhitekte Teodorosa. Sav je urađen od pantelejskog mermera u dorskom redu i ima pteron od 20 dorskih stubova. Zid koji je preostao od cele je obložen tamnim eleuzinskim mermerom, a gore se završava triglifom (trorezom) i metopom (metopa – čelo, pročelje, prednja strana) tj. svetlim međuprostorom između triglifa na dorskom frizu. U unutrašnjosti cele pod je bio popločan škriljcem, a duž osnove zida je bio modelovan podijum od eleuzinskog mermera koji je podupirao 10 korintskih stubova. Ove varijacije materijala, boja i stilova i kontrast između osa stubova i krivih linija diazoma, komponuju preidvnu celinu.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  14. #14

    Odgovor: Proročište u Delfima

    12.

    Apolonovo svetilište

    Kada se krene iz Atininog svetilišta pre nego što se dođe do strmih padina Fedrijade prvo ćemo uočiti gimnazion onakvog kakav je projektovan u IV. v. p.n.e. Raspored njegovih građevina deli prostor, na kome se nalazi, na dva uska dela. Niži deo je manji, a istočno je bila palestra (vežbalište, borilište), čiji je središnji deo bio okružen kolonadama sa prostorijama između njih: odajom za svlačenje, platoom za rvanje, terenom za kuglanje itd. Zapadno se nalazio široki prostor sa protočnom cisternom koja je opsluživala bazen za plivanje. Posle vežbanja mladići su se tuširali i plivali u hladnoj vodi. Na većoj, gornjoj terasi, nalazio se ksist (pokriven trem u kome su studenti vežbali za vreme nepovoljnih atmosferskih prilika) 200 m dug, okružen kolonadom, i paradroma, paralelna staza za trčanje koja je korišćena po lepom vremenu. Prostor i pogodnosti gimnaziona nisu korišćeni samo za fizičko vežbanje, već i za časove poetskog recitovanja i sve ostale kulturne aktivnosti, kao što je to praktikovano i u ostalim gimnazijama u antičkoj Grčkoj.
    Dalje prama zapadu sa desne strane iz klanca, koji izaziva strahopoštovanje, dopiru zvuci svetog Kastalijanskog izvora iz kojeg se Apolonova voda. spušta velikodušno u bogatu zelenu dolinu. Dva velika kamena sa Fedrijade, istočni Flempoukos i zapadni Rodini kao neke kule koje čuvaju stražu, u svojo visini izgledaju kao da dodiruju nebo, a u podnožju Rodina prostire se veliko delfsko svetilište, Apolonov posed. Okruženo građevinama koje ga zatvaraju i priljubljuju uz strmu liticu, proročište zauzma skoro pravougani prostor osim nepravilnosti na južnoj strani gde se nalazi glavni ulaz koji su koristili antički hodočasnici kao i današnji posetioci. U danima svoje najveće slave ovo sveto mesto je svakako bilo najimpresivniji muzej na svetu. Elegantne građevine, tremovi i službene zgade su poređani u nepravilnom rasporedu preko neravne planinske padine zbijeni levo i desno od svetog puta. Neke od njih su u povoljnijem položaju sa desne strane puta, dok su druge zbijene pozadi i skoro sakrivene. Međutim, sve te zgrade, bez izuzetka, su bile u funkciji obožavanja gospodara svetilišta, Apolona Feba. I između tih građevina, hiljada statua i čuvenih poklona, izdvaja se jedan lepši i vredniji od svih ostalih umetničkih dela, a to su male hramolike riznice. Bilo bi jako teško nabrojati sve ruševine i osnove od spomenika koji su dobijeni, kako je običaj nalagao, od posetioca dok su se kretali svetim putem prema unutrašnjosti Apolonovog hrama..
    Odmah desno je osnova od statue bika koju su posvetili Apolonu Korkirani oko 480 g. p.n.e. Suprotno njoj nalazala se prva veća grupa statua, poklon Atinjana, kao podsećanje na pobedu kod Maratona. Ovaj poklon datira najverovatnije iz 460. g. p.n.e., delo je mladog Fidije i sastojao se od 13 bronzanih statua koje su predstavljale Miltijada sa deset mitskih atinskih heroja, dok su sa strana stajali kipovi Apolona i Atine. Tek što su Atinjani postavili svoj poklon, njihovi prijatelji Argivljani brzo su iskazali zahvalnost bogu za svoju pobedu nad Spartanacima kod Oine u Argolidi (456. g. p.n.e.) podizanjem dve grupe statua, obe sa leve strane svetog puta, odmah do poklona Atinjana. Prva grupa je predstavljala Sedmoricu pretiv Tebe, a druga Epigone koji su osvetili propast sedmorice i pobedili Tebance. Argivljani su 414. p.n.e., posle još jedne pobede protiv Spartanaca, postavili u hramu na istom mestu drvenog konja u klasičnom stilu. Onda je došao red i na Spartance da postave svoj poklon. Naime 405 p.n.e. pobedom aristokratske Sparte nad demokratskom Atinom završen je Peloponeski rat, najveći oružani sukob antičke Grčke, čime je okončana hegemonija Atinjana i uspostavljena oligarhija Spartanaca. Sa razumljivim ponosom oni su podigli svoj spomenik nasuprot protivničkog. Izgradili su od klesanog kamena građevinu sa kolonadom od 8 stubova na prednjem delu i u nju postavili 37 bronzanih statua koje su predstavljale bogove zaštitnike, pobedničkog admirala Lisandera koga kruniše Posejdon, kao i druge admirale. Ovim, međutim nije završeno zahvaljivane bogu za izvojevane pobede u bitkama. Godine 371. p.n.e. Spartanci doživljavaju strahovit poraz kod Leuktre, a ubrzo zatim Arkađani predvođeni tebanskim generalom Epeminondom zauzimaju Lakoniju. Ponosni na svoj uspeh Arkađani podižu, ispred spartanskog spomenika, svoju grupu statua, komponovanu od 9 bronzanih kipova koji su predstavljali Apolona i njegove mitske predke. Iste godine Argivljani su izvršili odmazdu nad svojim tradicionalnima neprijateljem Spartancima i podigli u svetilištu nov poklon koji se sastojao od 20 bronzanih statua svojih mitskih heroja.
    Tako na razdaljini manjoj od 50 m možemo zamisliti kako je nekad stajalo 95 statua sa obe strane svetog puta.
    Međutim svetilište je obilovalo i brojnim drugim umetničkim delima. Prva ruševina sa leve strane pripada arhajskoj ili Sikionskoj riznici (500. p.n.e.). Delovi starijih građevina koji su upotrebljavani u gradnji riznice korišćeni su u izradi pravouglih metopa koje datiraju iz 560. p.n.e. i predstavljaju važan deo u istoriji grčke skulpture. Četiri od ovih metopa su sačuvane u dosta dobrom stanju. Sledeći ostaci pripadaju jednoj od najelegantnijih jonskih riznica u Delfima poznatoj kao Sifnijska riznica. Sagrađena je oko 525. g. p.n.e. i bila je bogato ukrašena skulpturnom dekoracijom. Dva stuba na prednjem ulazu su bila u formi karija, odnosno karijatida kako su obično takve stubove zvali. Osnova i friz su bili ukrašeni izvrsnim reljefima, koji su sada izloženi u Delfskom muzeju i predestavljaju prvorazredne primere arhajske skulpture.
    U ovoj tački sveti put pravi zavoj i nastavlja u usponu. Odmah posle krivine, sa leve strane je Atinska riznica izgrađena u dorskom redu od materijala koji je dosta sačuvan tako da su je arheleolozi obnovili sa vrlo malo dodavanja. (Ova riznica je restaurirana sa dozvolom atinskih vlasti pre Drugog svetskog rata). Osnova i metope su ukrašeni sa reljefima koji su konzervirani i čuvaju se u dosta dobrim uslovima što nam dozvoljava da shvatimo atičku skulpturu kasnog arhajskog perioda. Neki arheolozi smatraju da je ova riznica sagrađena posle bitke kod Maratona, dok drugi misle da potiče iz vremena atinske demokratije (505. – 500. p.n.e.).Zidovi riznice su prekriveni sa natpisima kasnijeg datuma (III. v. p.n.e. ili kasnije) koji sadrže najslavnije odluke Atinjana. Međutim među njima su dva izuzetno važna antička teksta: dve himne posvećene Apolonu sa muzičkim zapisom koji propraćuje tekst.
    Uz Atinsku riznicu leže ostaci delfskog buleterijuma (skupštine), pravougle šupljikave građevine iz arhajskog perioda. Poviše nje nalazi se ogromna stena koja je verovatno pala tu sa Fedrijade još u prastara vremena, davno pre nego što je svetilište poprimilo svoj kasniji raspored, i zove se Sibilina stena zato čto su drevni ljudi verovali da je prva roročica, koja je rekla da je došala iz Eritreje u Maloj Aziji, stajala na njoj kada je proricala. Nešto više, još jedna slična stena podupirala je jako visoki jonski stub na kojem se nalazila Naksijanska sfinga. U istom delu nalazilo se Gejino svetilište sa svojim izvorom koje je čuvao Piton, strašna zmija, koju je Apolon kasnije ubio. Dalje preme istoku kod prednje strana višeugaonog potpornog zida terase hrama Atinjani su podigli elegantnu stou (stoa – trem sa stubovima , u jednoj sličnoj, odnosno stoi makri, u Atini, je podučavao Zenon , pa utuda i stoicizam), sa 8 jonskih stubova u kojoj su smestili plen zadobijen u pobedničkim pomorskim bitkama protiv Persijanaca (479. p.n.e.).
    Desno od svetog puta, suprotno pomenutim spomenicima, nalazilo se malo kružno mesto, sveti halo (gumno). Slavljeno je svake osme godine, tzv Septerija, ponovnim izvođenjem svete drame (predstave) kako bog ubija zmiju.
    U različitim delovima svetilišta. su sačuvane i ruševine od mnogih drugih riznica i sve one širom sveta pronose slavu koju su uživali Delfi, jer su se svi Grčki gradovi trudili da svom poštovanom svetilištu darivaju što vrednije poklone i podižu sveta zdanja. Arheolozi su identifikovali sa većom ili manjom verovatnoćom riznice Kniđana, Kirejana, Potiđana, Akanćana i Korinćana, dok je izvesnom broju riznica nisu još utvrđeni ktitori.
    Međutim sam Apolonov hram je zauzimao najistaknutije mesto u celom svetilištu. Na pola puta na usponu nalazila se prostrana terasa, poduprta sa južna strane sa lepim višeuglim zidom čija je funkcija bila da bolje osigura temelje hrama. Na severnoj strani se nalazio zid predviđen da zaštiti hrama od stena koje su se odronjavale. Hram koji se danas može videti, sagrađen u IV. p.n.e., je treći po redu koji je građen na ovom mestu,ne računajući mitske, što je već objašnjenjo u odeljku 2.2.2.1. Hram čiji su ostaci danas vidljivi dobio je izgled u IV. p.n.e. kada su ga posle razornog zemljotresa 373. g. p.n.e. Grci obnovili u periodu od 369. – 330. g. p.n.e. po planovima arhitekata Spintara iz Korinta, Ksenodora i Agatona. Nova građevina je bila nešto šira od predhodne i imala je mere 60,32 23,82 m. Imala je dorski peripteros i bila je okružena kolonodama stubova i to sa po 6 na čelu i začelju i po 15 sa obe strane. Istočna osnova je bila ukrašena sa istim temama kao i na starom hramu dok je na zapadnoj prikazan zalazak Sunca (Heliosa) i Dionis sa svojim raskalašnim sveštenicama, tijadama. Sve druge skulpture sem Dionisive su uništene. Oštećenja na nekim važnim delovima su takva da se zaključuje da su izazvana namerno, verovatno da hrišćani ne bi oskrnavili svojim prisustvom ovo sveto mesto, ili od hrišćanskih fanatika. Ovde u ovom hramu, gde je Pitija izrekla svoje poslednje proročanstvo upućeno imperatoru Julijanu, stoje uklesane na zidovima pronaosa hrama, da posetioci mogu čitati, čuvene izreke “umerenost u svemu” i “spoznaj sebe” u mističnom delfskom E pismu, kao tajni izrazi koje niko od starih Grka niti sadašnjih đaka neće moći otkriti. I konačno, u ovom hramu se nalazilo ono što je brižljivo skrivano: aditon, sveto mesto sa prorčkim tronožcem i omfalosom, za koji su stari Grci verovali da je Pitonov grob, dok je nedaleko odatle proticala voda koja izvire iz Kastalijanskog izvora. I pored toga što su brojne opise hrama ostavili antički pisci, ni iskopine nisu mogle dodatno osvetliti u potpunosti tajnu ovog hrama, zato što je razaranje najbitnijih delova bilo potpuno, pa se položaj i oblik aditona ne mogu u potpunosti rekonstruisati.
    Severno od hrama, u severozapadnom uglu svetilišta leži pozorište, a istočno od njega čuvena Lesha, klub Kniđana, gde je veliki umetnik Polignot naslikao Troju i Odisejev silazak u Had. Inače Polignot se smatra najvećim slikarom grčke monumentalne umetnosti. I na kraju, najviša tačka na kraju svetilišta je bio delfski stadion, na kojem su odigravane Pitijske svečanosti. Čuveni Pindar je proslavio ove igre u svojoj pobedničkoj odi pitionikaju (pitijskom pobedniku). Među najslavnije pobednike Pitijskih igara navode se Hieron iz Sirakuze i Arkesilaj iz Kirene. Posetioc koji želi da spozna punu lepotu delfskog predela i oseti duh jedinstvenog pogleda na njegov pejzaž i spomenike otkriće kako polako sa osećajem poštovanja tumara pored ruševina i postolja slavnih poklona. Tada će pročitati natpis: “Hijanji su posvetili oltar Apolonu”, koji je uklesan u V. p.n.e. i koji stoji na monumentalnom oltaru kod ulaza u hram, gde je predhodno vršeno žrtvovanje bogu. U blizini se nalazi jednostavno postolje na kojem je stajao zlatni tronožac koji su poklonili svetilištu 31 grčki grad posle pobede kod Plateje. Poviše na usponu nalazila su se još četiri zlatna tronošca, koja su poklonili svetilišto posle pobede nad Kartaginjanima 479. p.n.e. četiri Dijenomenova sina: Gelon, Hieron, Polizal i Trazubol. Još dalje, severoistočno od hrama, stajao je poklon od Daohosa, bogatog Tesalca, koji je podigao statuu Apolona, kao i statue osam njegovih predaka, kao da su on i sin, od kojih se statua njegovog pradede , Agija, nalazi u Delfskom muzeju. Pri samom završetku opisa Apolonovog hrama, ako pokušamo da izvršimo selekciju po vrednosti među svim ovim poklonima, uočićemo da jedan ipak odskače i među najlepšim delima, a to je čuveni dar Kratera, slavnog generala Aleksandra Velikog. Severno od severoisočnog ugla hrama, pod ograđenim tremom, nalazile su se bronzane statue koje su prikazivale Aleksandra Velikog i Kratera u lovu na lavove, a koje su izvajali dva poznata skulptora tog vremena Lisip i Leohar.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  15. #15

    Odgovor: Proročište u Delfima

    13.

    Muzej u Defima, antičko umetničko nasleđe Defa

    Muzej u Delfima čuva u svojim prostorijama sistemsku postavku neprocenjivog kulturnog nasleđa ovog područja, koje je nekada praktično bilo centar civilizovanog sveta. Sagrađen je 1902. g., da bi 1937. – 1938. g. bio obnovljen i proširen.U njemu se nalaze brojna remek dela iz svih krajeva Grčke, kao i iz svih perioda grčke istorije. Naravno, da je centralna postavka posvećena antici, i to od predistorije, pa preko arhajskog, klasičnog, helenističkog i rimskog vremena, sve do ranog srednjeg veka i razaranja najslavnijeg proročišta u celokupnoj ljudskoj istoriji. Muzej sadrži sačuvana originalna dela izuzetne umetničke vrednosti, ali i rekonstrukcije spomenika, statua i građevina, što nam omogućava da vrlo verno steknemo uvid u neverovatnu nadarenost jednog naroda u jednom dalekom vremenskom periodu i nama teško shvatljivim uslovima.Tako je rekonstruisana fasada tezaura (riznice) Sifnijaca (Kniđana), posvećenog Apolonu, čuvena po arhajskim karijatidama i skulpturalnim ukrasima i kompozicijama na timpanonskim poljima sa temom Heraklove pobede u takmičenju sa Apolonom za zlatni tronožac, o čemu je već bilo govora. Potrebno je napomenuti i to da je vajar Arhermos izradio, takođe za Apolonov hram, figuru krilate boginje pobede Nike, u stilu arhajske plastike. Delfima pripadaju i figure sfinge i kupasti omfalos (pupak sveta), kao i vozač dvokolica iz Apolonovog svetilišta, čuveni auriga, čija skulptura, verovatno prvi put u istorji, ostavlja utisak stvarnog ponašanja odeće na telu.
    Međutim, treba istaći da su ipak, veliki broj remek dela iz antičkog perioda, koja su posredno poznata, i sigurno mnoga nepoznata, bespovratno izgubljena u vrtlozima vremena na ovim prostorima, gde je istorijska dinamika oduvek bila hiperaktivna. Na sreću, neka su i sačuvana i nalaze se u Delfima ili u Grčkoj, a ima ih i van Grčke u muzejima svetskih metropola.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. O prorocima i proročanstvima
    Autor Ordačni Bužap u forumu Religija
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 21.03.2012, 20:19

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •