Osobno se smatram jakom osobom i ne plašim se za svoju guzicu. Ona je prilično velika i ublažit će svaki pad.
Budućnost me plaši jedino kada su moji klinci u pitanju. Kćerka mi je u godinama kada ulazi u pubertet i plaši me mogućnost da ne uspijem usadit neke obrasce ponašanja koji bi joj trebali pomoći kasnije. Toga me strah jer s druge strane znam kakva sam ja bila i znam da se ipak treba iživit u pubertetu. No sada su ipak drugačija vremena od onoga kada sam ja bila klinka. Sada je sve teže i sve su nam više ruke zavezane. Upravo zbog toga su klinci sve razmaženiji i neodgovorniji jer je društvo postavilo određene norme i ljestvice.
Također me plaši budućnost mojeg sina. Strah me predrasuda i smanjenog izbora zanimanja zbog svegs što je on osobno dosad prošao. Zdravi ljudi ne mogu danas naći posao a kako li će tek on? Kako li će proći onaj pregled prije zapošljavanja? Strah me jer neće moći biti mehaničar, neće moći biti fizičar.. Hrpu zanimanja neće moći raditi zbog ugrađenog pacemakera.
No, ja sam borac i tomu pokušavam naučiti svoje klince. Treba se truditi, boriti kako bismo uživali. Ništa ne pada s neba. Osim meteora. Zasad.