Ma, *ebite se devedesete tužne i nesretne...
Strana 1 od 4 123 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 54
  1. #1

    Ma, *ebite se devedesete tužne i nesretne...

    Ne znam kakvo je vase misljenje o devedesetim, ali ovdje u Sarajevu su te godine mnogo nesrece sa sobom donijele. To znamo posebno mi u Sarajevu koji smo sve to prozivjeli. Strasno volim Novi Sad, ali mi je zao sto nikad nisam bio tamo. Nadam se da cu nekad imati priliku cim se ove politicke strasti smire. Zao mi je sto Cedo Jovanovic nije bolje prosao, jer mislim da je on najbolji politicar u Srbiji, a svi ostali su samo dobri glumci i manekeni...Puno pozdrava iz Sarajeva
    Poruku je izmenio Mish, 08.02.2008 u 19:33 Razlog: bez reklame

  2. #2

    Odgovor: ma jebite se devedesete tuzne i nesretne..

    Pozdrav Sarajevu!
    Back in red!

  3. #3

    Odgovor: ma jebite se devedesete tuzne i nesretne..

    ...odavno ne osecam nista. Ljudi tu i tamo ginu, smrt oko mene je postala normalna pojava, kao i letnja grmljavina...
    ...ne plasim se smrti, umoran sam, beskrajno umoran...
    ...zaboravio sam strepeti, zaboravio voleti, ne mogu ni mrzeti, a vise ni zaliti... umoran sam...
    ...dosao kuci na odsustvo, 2 dana... posle toliko vremena ponovo sam mogao spavati u svom krevetu...
    udobno je ali to vise nisam ja...

    Pocinje i u Bosni... Jutros sam pricao sa tatom, razgovarao je sa bivsim drugom iz vojske iz Sarajeva, pre nego sto su prekinute sve komunikacije...
    Kaze, place... raketira ih Jugoslovenska vojska... njih, civile...

    ...zakopcam opasac, uzmem kapu, krecem u kasarnu po pusku i pravac preko Dunava... vracamo se nas troje... kad ce ovom ludilu doci kraj?

    Me jebite se devetdesete!



    Sarajevo nocu (snimila Heelena)
    Gospodine, vase dete se plazi na mene!

  4. #4

    Odgovor: ma *ebite se devedesete tuzne i nesretne..

    Dobra tema, ajde malo da je kanališemo.
    Ratovi, nesreće, nemaština,...
    Gomila budala koja zakuvava, još veća gomila budala koja zbog tog zakuvavanja trpi.
    Devedesete su imale svoje heroje, svoje žrtve, svoje krivce. I koliko ljudi, toliko drugačijeg gledanja na njih.
    Ne znam kako smo neke periode preživeli. Preživeli i ostali normalni. Zapravo, jesmo li ostali normlani?
    Čega se sećam?
    Uniformi. Ratova. TV dnevnika koji pre liče na horore.
    Štrajkova.
    Redova u praznim prodavcima, u bankama i poštama gde se podiže novac koji vrednosti nema.
    Protesta.
    Beznađa.
    Prebrzog odrastanja, surovih prekida mladosti, raspršivanja snova i verovanja.
    Moji heroji devedesetih su ljudi koji su preživeli i nisu pukli.
    Moji krivci za devedesete su svi ratnohuškači, svi koji su zveckali oružjem, svi koji su sejali mržnju, strah, nesreću,...

    Devedesete? Ne ponovile se.

    Sećate li se devedesetih? Treba li ih zaboraviti? Koliko one utiču na naš svakodnevni život?
    ... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....

  5. #5

    Odgovor: ma *ebite se devedesete tuzne i nesretne..

    Verovali ili ne, ima mnogo ljudi koji misle da im je tada bilo bolje! Shta rechi a ne uhvatiti se za glavu? Neki samo nerazmishljaju, zaboravljaju. Drugi su prosto zli. Trechi potpuno ludi, vechito vide neshto pesnichko u smradu stratishta...

  6. #6

    14 Odgovor: ma *ebite se devedesete tuzne i nesretne..

    Citat Mish kaže: Pogledaj poruku

    Sećate li se devedesetih? Treba li ih zaboraviti? Koliko one utiču na naš svakodnevni život?

    Sećam se, jako dobro... Mada bih volela da ih zaboravim...

    Ne.. Ne treba ih zaboraviti...

    Dizelaše ( ne mislim na automobile ) , zlatne kajle, turbo folk, ratovi, ljudi koji su ostali bez svojih bližnjih, ljudi koji nisu imali šta da jedu, ljudi koji su se polagano pretvarali u zveri... Koje su bile u stanju da te prebiju za box cigareta... Da dovedeš sebe u situaciju da se pobiješ zbog vekne hleba, pa zato naučiš da mesiš pogaču... ( neko će reći: '' eto, ko zna zašto je sve to doooobroo '' )...

    PrEtisak mi je momentalno skočio - eto, tako devedesete utiču na moj život...
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  7. #7

    Odgovor: ma *ebite se devedesete tuzne i nesretne..

    ...moji predhodnici na temi su generacijski blizu mene,tako da su nam i mišljenja slična..a ono što bi ja dodala...nosi i sam naziv teme...u nastavku,vas mogu jedino psovati,za vama niko neće žaliti...

  8. #8

    Odgovor: ma *ebite se devedesete tuzne i nesretne..

    pamtim, pamtim, ali ne zelim da spominjem. najodvratniji period u mom zivotu. ne ponovilo se vise nikad. ne kazem da sad cvatu ruze, ali bogami tad nisi ni imao sansu da procvates.
    nattydread is coming to dinner

  9. #9

    Odgovor: ma *ebite se devedesete tuzne i nesretne..

    Ni najmanje ne volim da ih se setim,ali se na žalost jako dobro sećam.
    Mogu samo da kažem - ne vratile se nikada!
    Ko je mene poznavao, ni pakao mu neće teško pasti.

  10. #10

    Odgovor: ma *ebite se devedesete tuzne i nesretne..

    Neće mi valjda niko zameriti što nemam teksta...









    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Ma, *ebite se devedesete tužne i nesretne...

    Ja sam u devedesetim imala dvadesetak i nešto manje i nešto više. Godine kada normalni mladi ljudi pakuju svoje rančiće i odlaze da se zevzeče po svetu, jer se u tim godinama najmanje razmišlja, najviše i najintenzivnije živi. Ja sam sedela kod kuće i čekala da mi se javi da li mi je neki od braće upucan na Plitvicama, u odbrani Knina ili na Kosovu, čekala sam sa ogromnim strahom poziv da se tata pridruži odbrani domovine, čekala sam nove srećnije dane, čekala na jednoj autobuskoj stanici u Sremu, sa, obično, preko 100 ljudi, jedan autobus koji je vodio ka prestonici, jedan trocifreni broj koji je značio spas u tim danima, spas posle 45 minuta najgušćeg pakovanja sa bezbroj ljudi koji su bili tužni, namrgođeni, besni, kojima sam smetala ja i moj ranac i moja knjiga koju sam pokušavala da čitam, sve im je smetalo...

    I sada bih ja mogla ovako memoare da zgužvam o tim devedesetim, pamtim svaku šetnju Beogradom, pamtim jednu kafu u SKC-u koju je pilo nas 6-7 jer nismo imali novca za više, pamtim sva putovanja na koja nisam otišla, sve snove koje sam tiho u potaji sanjala, pamtim strah u očima mojih roditelja kada bih, posle duge svađe, ipak odlazila nekuda da se borim za nešto, pamtim sve horor scene na Dnevnicima 2, rascopane lobanje, napuštena sela, "žao mi konja" koje bi mi tada letelo kroz glavu, pamtim najezdu drekavaca i skakavaca obučenih, zapravo svučenih tako da te mozak zaboli pri samo jednom pogledu i na samo jedno slušanje svega toga, pamtim kako sam plakala kada je bombardovanje završeno, i kada je proglašena pobeda, plakala zbog bezumlja i poslednjih, tada sam mislia poslednjih udara na moju svest.

    E sada, ono što sam ja htela da kažem jeste da su devedesete bile jezive, i toliko loše energije i straha i ludila skoncentrisanog u samo petnaestak godina (neke države ne dožive takve momente u 200 godina istorije (blago njima)), ali, ali, ali ja sam se tada borila i ja sam se nadala da će bolje sutra doći, ja sam se tada nadala najsnažnije na svetu!

    Ja sam nadu izgubila u 2000-im, one su me zgazile i uništile ono malo optimizma što je bilo ostalo posle devedestih.
    "...There is a crack in everything. That's how the light gets in..."

  12. #12

    Odgovor: Ma, *ebite se devedesete tužne i nesretne...

    A bili smo i milijarderi.



    Ko je mene poznavao, ni pakao mu neće teško pasti.

  13. #13

    Odgovor: Ma, *ebite se devedesete tužne i nesretne...

    Citat euridika kaže: Pogledaj poruku
    Ja sam u devedesetim imala dvadesetak i nešto manje i nešto više. Godine kada normalni mladi ljudi pakuju svoje rančiće i odlaze da se zevzeče po svetu, jer se u tim godinama najmanje razmišlja, najviše i najintenzivnije živi. Ja sam sedela kod kuće i čekala da mi se javi da li mi je neki od braće upucan na Plitvicama, u odbrani Knina ili na Kosovu, čekala sam sa ogromnim strahom poziv da se tata pridruži odbrani domovine, čekala sam nove srećnije dane, čekala na jednoj autobuskoj stanici u Sremu, sa, obično, preko 100 ljudi, jedan autobus koji je vodio ka prestonici, jedan trocifreni broj koji je značio spas u tim danima, spas posle 45 minuta najgušćeg pakovanja sa bezbroj ljudi koji su bili tužni, namrgođeni, besni, kojima sam smetala ja i moj ranac i moja knjiga koju sam pokušavala da čitam, sve im je smetalo...

    I sada bih ja mogla ovako memoare da zgužvam o tim devedesetim, pamtim svaku šetnju Beogradom, pamtim jednu kafu u SKC-u koju je pilo nas 6-7 jer nismo imali novca za više, pamtim sva putovanja na koja nisam otišla, sve snove koje sam tiho u potaji sanjala, pamtim strah u očima mojih roditelja kada bih, posle duge svađe, ipak odlazila nekuda da se borim za nešto, pamtim sve horor scene na Dnevnicima 2, rascopane lobanje, napuštena sela, "žao mi konja" koje bi mi tada letelo kroz glavu, pamtim najezdu drekavaca i skakavaca obučenih, zapravo svučenih tako da te mozak zaboli pri samo jednom pogledu i na samo jedno slušanje svega toga, pamtim kako sam plakala kada je bombardovanje završeno, i kada je proglašena pobeda, plakala zbog bezumlja i poslednjih, tada sam mislia poslednjih udara na moju svest.

    E sada, ono što sam ja htela da kažem jeste da su devedesete bile jezive, i toliko loše energije i straha i ludila skoncentrisanog u samo petnaestak godina (neke države ne dožive takve momente u 200 godina istorije (blago njima)), ali, ali, ali ja sam se tada borila i ja sam se nadala da će bolje sutra doći, ja sam se tada nadala najsnažnije na svetu!

    Ja sam nadu izgubila u 2000-im, one su me zgazile i uništile ono malo optimizma što je bilo ostalo posle devedestih.
    ......glavu gore i idemo dalje...ceo zivot je jedna borba...
    ...hell ain't a bad place to be......

  14. #14

    Odgovor: Ma, *ebite se devedesete tužne i nesretne...

    деведесете су нам на неки начин и показале пут. куда ваља кренути...
    многи нису ни до дана данашњег схватили поруку. остали су у тој својој злоби да труну. и свуда је још увек остало и таштине и зависти и пакости и... све оне најгоре особине.
    деведесете?
    па оне још увек трају, променила се само наша перцепција, остарило се... нема оне жеље за променама, борбе за бољи свет. боримо се још само за сопствену егзистенцију, зар не?
    свако за себе.
    отуђеност је страшна, грозоморна. волео бих да звучим ведрије, али, нећу да се лажемо.
    нема заједништва, схватате, заједничких идеја које нису запрљане личним интересима.
    остадоше још ови интернет домени... и још пар нас, последњих ратника
    лицем ка ветру
    с ветром уз лице

  15. #15

    Odgovor: Ma, *ebite se devedesete tužne i nesretne...

    Meni su devedesete bile super, naucile su me mnogo cemu, prvo u to vreme sam bio odlican matematicar, racunao sam u milionima u sekundi, drugo naucile su me da se brinem o sebi i budem uporan, gazili su me penzioneri u redu za hleb, morao sam da se probijem, trece osnazile su me i stvorile od mene coveka, morao sam da se dokazujem ucenjem a kad bi izostalo morao sam da branim svoje prezime o glupih patriota, cetvrto da nije bilo devedesetih nikad ne bih znao sta je to sloboda i koliko trebas da je cenis.

Strana 1 od 4 123 ... PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •