Da li je onda i fraza da se biološki roditelj prema detetu odnosi kao prema tuđincu? A toga ima i to dovoljno da bi se zakon posebno bavio zapostavljanjem dece.
Roditelj se ne postaje samom činjenicom da si napravio dete, da si biološki roditelj. To je samo jedna od mogućih polaznih tačaka za roditeljstvo. Sa svakim novim danom života deteta čestit roditelj produbljuje i jača svoje emocije prema detetu. Ne vidim zašto neko svoje usvojeno detete ne bi prihvatio i gledao jednako kao dete kojem si biološki roditelj. A svako dete ima pravo da zna ko su mu biološki roditelji, samo je razlika što usvojena deca imaju biološke roditelje /njima nepoznate za koje tek u nekom dobu života saznavaju/ i prave roditelje koji su im bili uz njih i nije bilo potrebe da im neko saopštava "ovo su ti mama i tata".
Naravno da nije negativno. Nije negativno ni ne želeti svoju decu. Ali isto tako niko ne može reći da nije pozitivno usvojiti dete i pružiti mu šansu za bezbrižnim detinjstvom koji su im biološki roditelji uskratili.
Usvojena deca su jednaka sa ostalom decom (decom sa oba biološka roditelja pored sebe, deci koje odgaja samo jedan biološki roditelj, deci sa nekim fizičkim hendikepom,...). Pa zar je potrebno da i ova nevina bića u startu delimo na "ove" i "one". Dopustimo im zdravo detinjstvo, ima vremena, već će se sami podeliti na "ove" i "one" usled nekih drugih, samo njihovih životnih različitosti.