Portret: Umberto Eko
POČECI BLISTAVE AKADEMSKE KARIJERE
Njegov otac je želeo da Umberto studira prava, koja on i upisuje na univerzitetu u Torinu, ali ih napušta i protiv očeve volje na istom univerzitetu upisuje studije srednjovekovne filozofije i književnosti, gde 1954. godine brani doktorsku tezu posvećenu delu Tome Akvinskog. U godinama koje slede, Eko će se baviti novinarstvom (urednik kulturne redakcije nacionalne televizije RAI u Milanu), profesurom na univerzitetu na kojem je i sam studirao, ali i formiranjem mreže avangardnih umetnika: pisaca, muzičara i slikara, od kojih mnogi i danas sarađuju sa njim.
Godine 1959. gubi posao na RAI-u, ali objavljuje i svoju drugu knjigu iz oblasti srednjovekovne misli, koja ne samo da ga je utvrdila kao jednog od najznačajnijih medivijalista, već je i konačno ubedila njegovog oca da je odabrao pravu karijeru. Nakon toga, počinje da razmišlja i o semiotici i "otvorenom delu", da bi 1962. godine objavio istoimenu knjigu, koja predstavlja njegov veliki proboj u svet teorije književnosti. Ta godina je, međutim, značajna po još nečemu - 1962. godine će oženiti Nemicu Renatu Ramge, podučavaoca umetnosti, sa kojom je u braku i danas.
EKO - PISAC
Ideja za Ime ruže, delo koje je naprečac osvojilo svet ima unekoliko čudno poreklo: "Počeo sam da pišem u martu 1978. godine, podstaknut snažnom predstavom: osetio sam potrebu da otrujem monaha." Eko je prvobitno pokušavao da svoju detektivsku priču smesti u moderno doba, ali su ga njegova interesovanja ponovo odvela ka srednjem veku. Lutanja u potrazi za naslovom su se završila kada je pronašao srednjovekovne stihove u kojima se pominje "ime ruže", što je smatrao savršenim naslovom za svoje delo - misteriozno, složeno i otvoreno za različite interpretacije. Objavljen 1980. godine, ovaj roman je brzinom svetlosti učinio da ime Umberta Eka postane poznato i van akademskih krugova (zanimljivo je da je izdavač planirao tiraž od 30 000, ali se on ubrzo pretočio u milione primeraka). No, to je donelo i proganjanje medija, za koje je Eko nalazio da je istovremeno beskrajno zabavno i nepodnošljivo iritantno. Vanserijsko interesovanje dovelo je i do filmovanja romana 1986. godine, od kojeg se Eko, međutim, distancirao, ističući da to nije njegovo, već delo reditelja Žan-Žaka Anoa.
Nakon velikog uspeha prvog romana, Eko se suočio sa pitanjima da li je to bila samo prolazna epizoda u njegovom životu i da li je uopšte sposoban da napiše drugi roman. Odgovor je usledio 1986. godine, kada roman Fukoovo klatno ponavlja uspeh Imena ruže i potvrđuje njegovo mesto među najznačajnijim romanopiscima sveta. Iako je i posle drugog romana tvrdio da nema nameru da piše naredni, u godinama koje su usledile romani su se ipak pojavljivali (Ostrvo dana pređašnjeg, Baudolino, Tajanstveni plamen kraljice Loane), kao i kraća prozna ostvarenja.
EKO - DANAS
Danas Eko živi sa svojom suprugom, sinom i ćerkom, ugodnim životom na relaciji između zamka (koji je nekada bio jezuitska škola) u brdima nadomak Riminija gde provodi leta i ogromnog stana u Milanu (u koji je smeštena i biblioteka od preko 30 000 naslova). Zadržao je poziciju u Bolonji i nastavio da piše nedeljnu kolumnu u L'Espressu. I dalje puši nekoliko paklica cigareta dnevno, radi do sitnih sati, uživa u slušanju muzike i zabavljanju gostiju. Poznat kao naprasita osoba koja u diskusijama ume i da podvikne, Eko sebe opisuje kao višestruku ličnost, kojoj je rad neophodan: "Ukoliko nemam mnogo obaveza, ja sam izgubljen." Zato ne čudi njegov izbor za sopstveni epitaf, citat iz Kampanele: "'Čekaj, čekaj.' 'Ne mogu.'"
Rođen 5. januara 1932. godine, u malom gradu Aleksandrija nadomak Torina, u kulturnom miljeu bližem Francuskoj nego vatrenom italijanskom jugu, Eko je često podvlačio da je temperament njegovog kraja uticao i na njegovo pisanje: "Izvesni elementi su se zadržali i u mom pogledu na svet: skepticizam i odbojnost prema retorici. Nikada ne preterati, nikada ne iznositi bombastične tvrdnje."
Njegov otac, Đulio Eko, bio je računovođa i veteran iz tri rata, a Ekov deda, koji je bio siroče, tvrdi da je porodici prezime dao anonimni "inventivni službenik", verovatno kao dalekovido odabran akronim od ex caelis oblatus - "ponuđen od neba". Đulio je oženio Đovanu Bisio, sa kojom je podizao decu u atmosferi lišenoj politike, jer su smatrali da je to jedini način da sačuvaju pronicljivost. Eko se rado seća svoje bake, smatrajući da je ona svojim specifičnim smislom za humor razvila njegovu očaranost apsurdom.
Kada je počeo Drugi svetski rat, Umberto se sa majkom preselio u seoce u planinama u istoj oblasti (Pijemonte), odakle je, pomešanih osećanja, posmatrao obračune između fašista i partizana i uzbuđen akcijom žalio što ne može da bude deo tog velikog okršaja. Upravo ti događaji će postati autobiografski okvir za delove njegovog drugog romana, Fukoovo klatno.