Umberto Eko
Prikaz rezultata 1 do 10 od ukupno 10

Tema: Umberto Eko

  1. #1

    Umberto Eko


    Portret: Umberto Eko






    POČECI BLISTAVE AKADEMSKE KARIJERE


    Njegov otac je želeo da Umberto studira prava, koja on i upisuje na univerzitetu u Torinu, ali ih napušta i protiv očeve volje na istom univerzitetu upisuje studije srednjovekovne filozofije i književnosti, gde 1954. godine brani doktorsku tezu posvećenu delu Tome Akvinskog. U godinama koje slede, Eko će se baviti novinarstvom (urednik kulturne redakcije nacionalne televizije RAI u Milanu), profesurom na univerzitetu na kojem je i sam studirao, ali i formiranjem mreže avangardnih umetnika: pisaca, muzičara i slikara, od kojih mnogi i danas sarađuju sa njim.
    Godine 1959. gubi posao na RAI-u, ali objavljuje i svoju drugu knjigu iz oblasti srednjovekovne misli, koja ne samo da ga je utvrdila kao jednog od najznačajnijih medivijalista, već je i konačno ubedila njegovog oca da je odabrao pravu karijeru. Nakon toga, počinje da razmišlja i o semiotici i "otvorenom delu", da bi 1962. godine objavio istoimenu knjigu, koja predstavlja njegov veliki proboj u svet teorije književnosti. Ta godina je, međutim, značajna po još nečemu - 1962. godine će oženiti Nemicu Renatu Ramge, podučavaoca umetnosti, sa kojom je u braku i danas.

    EKO - PISAC

    Ideja za Ime ruže, delo koje je naprečac osvojilo svet ima unekoliko čudno poreklo: "Počeo sam da pišem u martu 1978. godine, podstaknut snažnom predstavom: osetio sam potrebu da otrujem monaha." Eko je prvobitno pokušavao da svoju detektivsku priču smesti u moderno doba, ali su ga njegova interesovanja ponovo odvela ka srednjem veku. Lutanja u potrazi za naslovom su se završila kada je pronašao srednjovekovne stihove u kojima se pominje "ime ruže", što je smatrao savršenim naslovom za svoje delo - misteriozno, složeno i otvoreno za različite interpretacije. Objavljen 1980. godine, ovaj roman je brzinom svetlosti učinio da ime Umberta Eka postane poznato i van akademskih krugova (zanimljivo je da je izdavač planirao tiraž od 30 000, ali se on ubrzo pretočio u milione primeraka). No, to je donelo i proganjanje medija, za koje je Eko nalazio da je istovremeno beskrajno zabavno i nepodnošljivo iritantno. Vanserijsko interesovanje dovelo je i do filmovanja romana 1986. godine, od kojeg se Eko, međutim, distancirao, ističući da to nije njegovo, već delo reditelja Žan-Žaka Anoa.
    Nakon velikog uspeha prvog romana, Eko se suočio sa pitanjima da li je to bila samo prolazna epizoda u njegovom životu i da li je uopšte sposoban da napiše drugi roman. Odgovor je usledio 1986. godine, kada roman Fukoovo klatno ponavlja uspeh Imena ruže i potvrđuje njegovo mesto među najznačajnijim romanopiscima sveta. Iako je i posle drugog romana tvrdio da nema nameru da piše naredni, u godinama koje su usledile romani su se ipak pojavljivali (Ostrvo dana pređašnjeg, Baudolino, Tajanstveni plamen kraljice Loane), kao i kraća prozna ostvarenja.

    EKO - DANAS

    Danas Eko živi sa svojom suprugom, sinom i ćerkom, ugodnim životom na relaciji između zamka (koji je nekada bio jezuitska škola) u brdima nadomak Riminija gde provodi leta i ogromnog stana u Milanu (u koji je smeštena i biblioteka od preko 30 000 naslova). Zadržao je poziciju u Bolonji i nastavio da piše nedeljnu kolumnu u L'Espressu. I dalje puši nekoliko paklica cigareta dnevno, radi do sitnih sati, uživa u slušanju muzike i zabavljanju gostiju. Poznat kao naprasita osoba koja u diskusijama ume i da podvikne, Eko sebe opisuje kao višestruku ličnost, kojoj je rad neophodan: "Ukoliko nemam mnogo obaveza, ja sam izgubljen." Zato ne čudi njegov izbor za sopstveni epitaf, citat iz Kampanele: "'Čekaj, čekaj.' 'Ne mogu.'"
    Rođen 5. januara 1932. godine, u malom gradu Aleksandrija nadomak Torina, u kulturnom miljeu bližem Francuskoj nego vatrenom italijanskom jugu, Eko je često podvlačio da je temperament njegovog kraja uticao i na njegovo pisanje: "Izvesni elementi su se zadržali i u mom pogledu na svet: skepticizam i odbojnost prema retorici. Nikada ne preterati, nikada ne iznositi bombastične tvrdnje."
    Njegov otac, Đulio Eko, bio je računovođa i veteran iz tri rata, a Ekov deda, koji je bio siroče, tvrdi da je porodici prezime dao anonimni "inventivni službenik", verovatno kao dalekovido odabran akronim od ex caelis oblatus - "ponuđen od neba". Đulio je oženio Đovanu Bisio, sa kojom je podizao decu u atmosferi lišenoj politike, jer su smatrali da je to jedini način da sačuvaju pronicljivost. Eko se rado seća svoje bake, smatrajući da je ona svojim specifičnim smislom za humor razvila njegovu očaranost apsurdom.
    Kada je počeo Drugi svetski rat, Umberto se sa majkom preselio u seoce u planinama u istoj oblasti (Pijemonte), odakle je, pomešanih osećanja, posmatrao obračune između fašista i partizana i uzbuđen akcijom žalio što ne može da bude deo tog velikog okršaja. Upravo ti događaji će postati autobiografski okvir za delove njegovog drugog romana, Fukoovo klatno.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  2. #2

    Odgovor: Umberto Eko

    Kad se povede razgovor o Eku, ljudi uglavnom zauzimaju stav, da im je posle romana "Ime ruže", "Fukoovo klatno" dosadno, pomalo razvučeno i manje interesantno delo... Medjutim... Ironičan prikaz kako laž koja biva ponovljena 3 puta postaje na kraju istina, glavni junak koji je manipulacijom vešto naveden da poveruje u istinu koju mu žele prikazati, dobro osmišljen sistem sa vrlo dobro razvijenom strategijom misli i logikom... Meni se čini kao dobra zabava...
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  3. #3

    Odgovor: Umberto Eko

    Citat NSdjanka kaže: Pogledaj poruku
    Kad se povede razgovor o Eku, ljudi uglavnom zauzimaju stav, da im je posle romana "Ime ruže", "Fukoovo klatno" dosadno, pomalo razvučeno i manje interesantno delo... Medjutim... Ironičan prikaz kako laž koja biva ponovljena 3 puta postaje na kraju istina, glavni junak koji je manipulacijom vešto naveden da poveruje u istinu koju mu žele prikazati, dobro osmišljen sistem sa vrlo dobro razvijenom strategijom misli i logikom... Meni se čini kao dobra zabava...
    Ime ruze je zaista sjajno, ali nekako tek uvod u svet Eka. Fukoovo klatno je mnogo dublje, slojevitije i fascinatnije od Imena ruze.... Eko u klatnu prosto bombarduje informacijama, raznim manje poznatim pojmovima i sl. Treba te pojmove i termine protumaciti, iscackati i neke druge informacije o likovima kao sto je recimo Grof St. Zermen....
    Negde, nekada, davno sam procitala da Eko u prvih stotinjak strana pravi selekciju citalaca, filtrira..... Namerno umara da ne bi postao laka literatura....

    Maestralan zaplet, vrhunska ironija i dijalozi vredni paznje....
    Zaista super zabava....
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  4. #4

    Odgovor: Umberto Eko

    Fukoovo klatno



    U ovom delu Eko se lucidno podsmehnuo svim teorijama zavere od srednjeg veka do danas. Posle čitanja ovog romana sigurno je da će mnogi čitaoci pohrliti da obogate svoja saznanja o alhemiji, kabali i srednjovekovnim tajnim društvima. U ovom romanu Eko se lucidno podsmehnuo svim teorijama zavere od srednjeg veka do danas.

    Ime ruže



    "Ovo je jedna od onih knjiga koje nas preobražavaju, koje zamenjuju našu stvarnost sopstvenom... suočava nas s jednim novim svetom, idući tragom Rablea, Servantesa, Sterna, Melvila, Dostojevskog, pa i samog Džojsa i Garsije Markesa." - Nikolas Šrimpton, The Sunday Times

    "Ime ruze" je svuda u svetu okarakterisano kao istinsko književno delo koje je, po rečima Entoni Bardžisa iz Observera, bilo kadro da istisne sve ostale literarne drangulije, kao i da dokaže da osobitost i popularnost ne moraju uzajamno da se isključuju.

    Ime ruže je prvi roman Umberta Eka, i verovatno jedan od najboljih romanesknih prvenaca u svetskoj književnosti.

    Roman Ime ruže prestavljao je Ekov "izlet" u literaturu prema kome su mnogi bili skeptični, ali, koji se pretvorio u totalni izdavački trujumf i rezultirao je kultnom knjigom dvadesetog veka.

    Umberto Eko jedan je od najznačajnijih italijanskih teoretičara i pisaca druge polovine proteklog stoleća.

    Spada u veoma angažovane i medijski izuzetno prisutne evropske intelektualce našega vremena.

    Tajanstveni plamen kraljice Loane



    Posle uspeha koji je postigao sa svoja četiri prethodna romana sa istorijskom pozadinom, Umberto Eko se u svom petom romanu, Tajanstveni plamen kraljice Loane, okrenuo sećanjima cele svoje generacije protkanim autobiografskim elementima.

    Glavni junak ovog romana, Đambatista Bodoni, šezdesetogodišnji knjižar-antikvar, budi se iz kome u bolničkoj sobi posle infarkta, izgubivši vlastito ali ne i kolektivno sećanje.

    U očajničkoj potrazi za vlastitim sećanjima, posle bezuspešnog pokušaja da u Milanu, uz pomoć svoje supruge Paole i najboljeg druga Đanija, povrati svoju ličnost. U dedinoj kući u Solari, gde je proveo detinjstvo i ranu mladost u burnim ratnim danima nalazi mnoštvo predmeta i dokumenata koji mu pomažu da rekonstruiše svoj život.

    Ostrvo dana predjasnjeg

    Ostrvo dana predjasnjeg, kao i prethodna dva dela Umberta Eka - Ime ruze i Fukoovo klatno, predstavlja lingvisticki i filozofski zamah. To je pomorska avantura iz 17. veka, koja se dogadja u Italiji, Francuskoj i usred okeana, prepuna neizvesnosti, romantike i intelektualnih zagonetki. Ovaj sjajan roman, kao i samo srce neke lavirintske biblioteke, ima mnostvo skrivenih prolaza i tajnih prostorija. Roberto, mladic plemenitog roda, prezivljava rat, Bastilju i brodolom, srece pronalazace masina, povredjenog psa, ludog Jezuita, nedostiznu i obozavanu Lidiju dok plovi prema pacifickom ostrvu koje preseca vremenski meridijan, ostrvo dana predjasnjeg. Uzbudljiv zaplet, predivno pisan, zanosan, duhovit i dirljiv. Ovo je Eko u svom najboljem izdanju.

    Iz minimalnog dnevnika

    "Minimalni dnevnik" je igra a ne muka duha, ironicna beleznica velikog erudite u kojoj njen lucidni autor, samo prividno koristeci jedan "pustite-me-da-se-zabavim" pristup, sa lakocom povezuje razlicite teme: od literarnih parodija i podsmesljivih crtica o nacionalnim osobinama do priloga za "Kakopediju" kao "perverznu i naopaku" enciklopediju ili vec poznatih "Upustava za upotrebu": o tome kako otvoriti paket, kako ne upotrebiti mobilni telefon, kako prepoznati pornografski film...

    Baudolino



    Eko nam ukazuje na snagu mita i utopije. Dominantna atmosfera ove knjige jeste mastovita razdraganost, uprkos cestim opisima pokolja, razaranja i ratnih strahota. Citaocu se pred ocima ukazuje i bogati svet Vizantijskog carstva na zalasku, cuda i tajne koje skriva velelepni Carigrad, poslednji cuvar moci i slave Rima...

    Izmedju lazi i ironije


    Ova cetiri predavanja imaju jednu zajednicku nit - svako od njih ima veze sa strategijom lazi, prerusavanja, zloupotrebom jezika i ironicnim izokretanjem. Umberto Eko u njima govori o Kaljostru, Manconiju, Kampaneli i Hugu Pratu od kojih svako na razlicite nacine koristi jezik da bi ostvario i osvojio slobodu s jedne strane i postao njihov zatocenik s druge.

    Kako sam putovao s lososom



    Dnevnicke beleske Umberta Eka su lucidno stivo ironicnog, ponekad i cinicnog tona, u kojima se ovaj veliki erudita poigrava s najrazlicitijim temama: kako koristiti mobilni telefon, kako prepoznati porno film, kako ne govoriti o fudbalu... Ova ironicna beleznica moze se shvatiti kao duhovita hronika naseg doba.

    Kant i kljunar

    Ova knjiga Umberta Eka spaja u svom naslovu nespojivo: velikog nemackog filozofa i cudnu zivotinju cija su neobicna svojstva zadala velike muke naucnicima. Time Eko naznacava buducem citaocu sirok raspon pitanja kojima se bavi njegova knjiga. On se, naime, vraca nekim svojim omiljenim temema kojima se bavio u cuvenom "Traktatu o opstoj semiotici" jos pre vise od dvadeset godina. Rec je o istrazivackom naporu da se razjasne neke od brojnih nedorecenosti koje se nalaze u "Traktatu" u novom, neuporedivo bogatijem kontekstu semiotickih istrazivanja.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  5. #5

    Odgovor: Umberto Eko

    Jedno delo nedostaje, prevedeno na srpski, naslovljeno je "Kultura i komunikacija". Ako uzmemo u obzir Ekovo bavljenje naukom, upravljanje katedrom za semiologiju onda mi se sve nekako čini da pisanje doživljava kao zaebanciju. Utoliko bolje, jer čovek iz čistog zadovoljstva piše na apsolutno neverovatan način.
    Naravno, moj favorit je "Ime ruže"
    Never lie to someone that trusts you. Never trust someone that lied to you.

  6. #6

    Odgovor: Umberto Eko

    Nedostaju i ova dva:



    Istorija lepote




    Veliki pisac i teoretičar književnosti Umberto Eko priredio je delo koje je više nego istorija umetnosti. On sam se obraća ideji lepote, analizira i problematizuje ovaj fenomen kroz istoriju ljudske misli i različitih vrsta umetnosti koje je čovek stvarao vekovima. Citatima klasičnih pisaca ovo delo postaje antologija misli o lepoti.

    Bogata ilustracijama remek-dela velikih umetnika, ova knjiga prikazuje razlicite nacine na koje je shvatana Lepota prirode, ljudskog tela, zvezda, matematickih odnosa, svetlosti, dragog kamenja i Boga i pokazuje kako su drugacija shvatanja Lepote dolazila u sukob ne samo u razlicitih epohama, vec i unutar jedne kulture.

    Na citaocu je da odluci da li je kroz ove svoje razlicite vidove ideja Lepote zadrzala neke neizmenjene crte. U svakom slucaju on ce doziveti uzbudljivu emotivnu i intelektualnu pustolovinu.

    Istorija ruznoce




    Lepo se spoznaje tek u kontrastu sa ružnim. Stoga estetika od svog postanka raspravlja o međusobnoj uslovljenosti ružnog i lepog. Prateći tu raspravu, Umberto Eko prikazuje svu složenost pojma ružnog: vezu ružnog i mudrosti u liku Sokrata, svetost ružnog i veličinu muka u Hristovoj patnji i primerima hrišćanskih svetaca, zdravorazumski Avgustinov stav po kome ništa stvoreno nije apsolutno ružno, suštinsku ružnoću modernog sveta i njegove mašinske mehanike. Eko uspeva da čisto estetsku raspravu o ružnom proširi na sve oblasti ljudskog života tako što razmatra i raznovrsne ideološke slike ružnog: večito poistovećivanje ružnog sa zlom u religioznoj literaturi od Svetog Pisma do Uismansa; ružnoću patnje u modernim totalitarističkim sistemima kroz slike Kafkinih oniričkih fantazija, alegorije Džordža Orvela, istraživanja Mišela Fukoa i Žorža Bataja; pronalaženje ružnog u drugim civilizacijama od renesansnih susreta sa kolonizovanim narodima do moderne fašističke ideologije kroz raznovrsne primere od Šekspirovih divljaka do Musolinijevih i Hitlerovih Jevreja. Eko ne zaboravlja ni zabavni vid ružnog: karikaturu, koja počinje Homerovim Tersitom a završava holivudskim filmom dvadesetog veka; komički roman u kome blista Rableov svet divova; narodnu kulturu i njene opscene šale, pesme i skaske koje utiču na veliki broj umetnika od Getea i Gogolja u književnosti do Brojgela Starijeg i Hijeronima Boša u slikarstvu.
    Bogatstvo materijala unetog u ovu studiju prevazilazi čak i Istoriju lepote: tu su primeri skulpture od antičkih silena do Dišanovih readymade predmeta, slikarstvo od Pompeje i Herkulanuma do Džeksona Poloka i Endija Vorhola. Najvažnija odlika je svakako detaljno prikazivanje najmodernijih umetničkih formi instalacija, fotografije, moderne SF i horor književnosti, savremenog filma čime Eko bira da svojim autoritetom u estetske rasprave uvede umetnike poput Vilijama Gibsona i Stivena Kinga. Eko nam pokazuje da moderna estetika ne kaska za događajima u svetu umetnosti: ružnoća je dominantna estetska si la modernog sveta, te je neophodno što brže obraditi čak i njene pojave u masovnoj umetnosti (Marilyn Manson, Pink Flamingoes). Do dvadesetog veka nije napisana ni jedna opširna estetika ružnog, mada se o ružnom itekako raspravljalo. Do Umberta Eka nijedna estetika ružnog nije pokrila toliko prostora i toliko raznih vidova umetnosti. Eko nam i ovde, kao i u Istoriji lepote, pokazuje zašto je trenutno najveći živi estetičar i jedna od najbitnijih mislioca kasnog dvadesetog veka: donoseći nam najmodernije primere, obrađujući veoma kontrovezne teme i obraćajući se širokoj publici nadasve zanimljivim jezikom, on pokazuje da estetika nije arhivska već veoma savremena disciplina koja danas ne pripada samo eliti već svakom od nas kao biću kulture. Najzad, stil i jezik Istorije ružnoće pokazuju kako je čitati Ekove estetske rasprave barem isto toliko zanimljivo kao i čitati njegove bestselere.
    Najnovija knjiga italijanskog filosofa i pisca Umberta Eka na neki način je nastavak njegove ranije knjige Istorija lepote (2004) tako da se doima kao drugi tom istog dela. Obe knjige su pisane po istom obrascu, bogato su ilustrovane i štampane na finoj hartiji, u čvrstom povezu sa zaštitnim omotom. Iako je u evropskoj tradiciji daleko više bilo govora o lepoti, kojoj se i u svakodnevnom životu a ne samo u umetnosti i filosofiji poklanjala veća pažnja, Ekova knjiga o ružnoći je za dvadesetak stranica obimnija od one posvećene lepoti.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  7. #7

    Odgovor: Umberto Eko

    Citat Isahara kaže: Pogledaj poruku
    Jedno delo nedostaje, prevedeno na srpski, naslovljeno je "Kultura i komunikacija". Ako uzmemo u obzir Ekovo bavljenje naukom, upravljanje katedrom za semiologiju onda mi se sve nekako čini da pisanje doživljava kao zaebanciju. Utoliko bolje, jer čovek iz čistog zadovoljstva piše na apsolutno neverovatan način.
    Naravno, moj favorit je "Ime ruže"
    Trazim sada po netu neki prikaz te knjige, i ne mogu da ga nadjem.....Vidim smo da je obavezna literatura na nekim fakultetima....Inace je ima jedna moja prijateljica, ustvari je to kupus jedan od fotokopija.....i malo malo pa ga spominje i trazi strane da mi pokaze po neki deo......Mogla bih da umem od nje i da procitam ....Trebace vremena da ga slozim sve ali ok....
    A i meni se cini da pise samo iz zadovoljstva i zaebancije.....
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  8. #8

    Odgovor: Umberto Eko

    Citat Kalina kaže: Pogledaj poruku
    Trazim sada po netu neki prikaz te knjige, i ne mogu da ga nadjem.....Vidim smo da je obavezna literatura na nekim fakultetima....Inace je ima jedna moja prijateljica, ustvari je to kupus jedan od fotokopija.....i malo malo pa ga spominje i trazi strane da mi pokaze po neki deo......Mogla bih da umem od nje i da procitam ....Trebace vremena da ga slozim sve ali ok....
    A i meni se cini da pise samo iz zadovoljstva i zaebancije.....
    "Kultura i komunikacija" je prilično naporna za čitanje, u stvari više podeća na udžbenik od čituckanja nema ni pomena. Koristila sam je za diplomski rad i tada mi je baš bila naporna, ali vratiću joj se sigurno. Sigurno je možeš naći u Gradskoj ili nekoj studentskoj biblioteci
    Hajde pa da čujem tvoje impresije
    Never lie to someone that trusts you. Never trust someone that lied to you.

  9. #9

    Odgovor: Umberto Eko

    Citat Isahara kaže: Pogledaj poruku
    "Kultura i komunikacija" je prilično naporna za čitanje, u stvari više podeća na udžbenik od čituckanja nema ni pomena. Koristila sam je za diplomski rad i tada mi je baš bila naporna, ali vratiću joj se sigurno. Sigurno je možeš naći u Gradskoj ili nekoj studentskoj biblioteci
    Hajde pa da čujem tvoje impresije
    Nisam ni mislila da je nesto za cituckanje.....
    Potrudicu se....pa cemo da caskamo...
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  10. #10

    Odgovor: Umberto Eko




    Plato na sajmu u znaku Umberta Eka

    Izdavačka kuća "Plato" izlazi na ovogodišnji Sajam knjiga sa pet romana italijanskog pisca i filozofa Umberta Eka.

    "Plato" je dobio ekskluzivna prava za objavljivanje Ekovih romana i oni će se pojaviti u posebnoj ediciji u tvrdom povezu, a korišćeni su postojeći prevodi za: "Ime ruže" (Milena Piletić), "Ostrvo dana pređašnjeg" (Elizabet Vasiljević), "Fukoovo klatno", "Baldolino" i "Tajanstveni plamen kraljice Loane" (Aleksandar Levi i Mirela Radosavljević).

    Na sajmu će se pojaviti dugo najavljivani "Leksikon savremene kulture" koji je preveden sa nemačkog (izdanju kuće "Mecler"). Leksikon ima oko 600 odrednica i obuhvaćene su sve ključne reči savremene kulture, iz domena likovnih umetnosti, književnosti, muzike, kulture svakodnevice i kulture novih medija.

    Mnoge odrednice predstavljaju analitičke članke o fenomenima koji određuju savremeni život i savremenu kulturu.


    izvor:b92
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •